Misterij Kucne Biblioteke Duzni Metar Knjiga Bore Cosica Na

Nenad Popović

Misterij kućne biblioteke
Dužni metar knjiga Bore Ćosića na mojoj polici

Otkako se iz Smodekove preselio sa mnom u Kosinožiće, Bori Ćosiću je i mnogo bolje. U Istri ima manje prašine i u puno je boljem društvu. U selidbi sam naime morao svesti biblioteku na najvažnije knjige i pobacao drugorazredne sta-novnike abecednog niza. Pa sad živi stisnut zajedno s Thomasom Bernhardom, Cvetajevom i Albertom Camusom s jedne strane, a s druge strane sa Željkom Čorak, Ivanom Čolovićem (Bordel ratnika!) i Marijom Čudinom. Koja intimnost, koje društvo. Preko puta, s druge stra-ne sobe, gledaju ih mrko strogi Ibsen, Krleža i Kafka. Sve neki zakočeni tipovi. Svaki put kad ih sa sobom poneseš u krevet, prvo se moraš na-kašljati

Nenad Popović, photo: durieux.hr

U policama s knjigama imam dužni metar knjiga Bore Ćosića. Točnije, jedan metar hrbtova. Knjige imam poslagane po abecedi autora, bez obzira na žanrove. Samo jedna Ćosićeva knjiga nalazi se u jednoj drugoj polici. To je Mixed Media, koja je tamo gdje su knjige o umjetnosti, arhitekturi fotografiji i katalozi izložbi. One su velikog formata, a Mixed media je također takav. Ne stane u policu s običnim izdanjima.
Taj metar Ćosića, plus Mixed Media, dosta se razlikuje od drugih autora koje imam po pola metra, metar – edicija izabranih i sabranih djela. Jedno metar zapremaju tako i sabrana djela Miloša Crnjanskog. Ona su nažalost uvezana u plastične korice, tamnozelene, ali dobro otisnuta na bijelom papiru, pa se lako čitaju. Impresivni dužni metar zapremaju također sabrani Friedrich Duerrenmatt i Miroslav Krleža. Onaj u crvenom platnu izdavačkog poduzeća Zora iz Zagreba, Frankopanska 24, gdje je danas Leksikografski zavod Hrvatske, točnije u sobama gdje je ured Velimira Viskovića. Krleža mi je dug u policama, jer je upotpunjen s par svezaka sarajevskog izdanja, koje je pak uvezano iznimno neukusno, tako da mi taj Krleža u stvari ružan, prava slika jednog državnog pisca. Moj Krleža izgleda prilično ružno, črbavo i kaotično. Jer, dakako, kao i svi mi, tu je i par njegovih prvih izdanja, i neizostavne Balade Petrice Kerempuha, one historijske, papirnate, Hegedušićeve.
Na dugim policama vrlo moćno izgleda i Thomas Mann. Makar zastupljen samo s pola metra dnevnika, debelih zaobljenih hrbtova, djeluje autoritativno, centralno. Predstavnik jedne velike nacije. Bilo bi Manna i metar više, ali život je htio da moja prva supruga Gabrijela ponese onih deset svezaka njegovog najljepšeg, ham-burškog izdanja, uvezanog u smeđe platnene korice. Jedino što je ponijela, uostalom.
No, jedno su metri sabranih djela, a drugo metri pisaca koji se godinama slažu kupovanjem i čitanjem. Oni su biografija dotičnog autora, ali i čitalačka biografija vlasnika biblioteke. Kaotični su to nizovi, mahom neugledni, nelogični, i ne čine izgled biblioteke osobito dostojanstvenim. Takav je moj metar Bore Ćosića. Jedni naslovi su kupovani odmah, neke sam tražio po anti-kvarijatima, neke sam dobio na poklon, jedno šest ili osam na primjer od Dragana Velikića. Neki su na ćirilici, neki na latinici, neki na krhkim papirima, drugi u impresivnim, staloženim izda-njima. U nekima se čak, negdje otraga, pojavljuje i moje vlastito ime kao urednika, u drugima pak mojih prijatelja, Alberta Goldsteina, Velimira Viskovića i Draganovo. U nekima mi je Borina posveta.
No u takvom nizu, koji je prije svega moj čitalački niz, autorove posvete su u stvari malo kompromitantne. Puno važnije od posveta na njima su mi one olovkom ispisane cijene na predlistu, jer me potsjećaju kako i gdje sam ih kupio. Gdje sve, i pod kojim okolnostima. U Znanstvenoj knjižari na Preradovićevom trgu, u Prosvjeti kod Kina Zagreb, u antikvarijatu Tin Ujević na Zrinjevcu, u Mladosti na Trgu, gdje su se knjige posbeno dobro kočile, bile događaj. Tutori na primjer, u plavom izdanju, moćan svezak. Ili su kupljene u Ilici sedam, koja je od sredine sedamdesetih do ranih devedesetih bila pravi literarni hram i nervozna burza najnovijih knjiga, kad je tamo po desetcima metara orguljao Vlado, jedan od najintrigantnijih knjižara. Tu smo navečer držali promocije uz zaglušnu buku teških tramvaja s troja kola, a ujutro šutke i svaki za sebe pregledavali police, kao moleći krunicu: police su sezale od pod do stropa .
Nikad ne brišem olovkom upisane cijene, te hijeroglife. Prepoznajem ih. Vladine i od gospodina Marijana iz Tina Ujevića svakako, Živkove iz antikvarijata Matice Hrvatske dolje u Ilici. One su mi sastavni dio naslovnih stranica. Po njima se sjećam što je i tko je Bora Ćosić tada bio, tko sam bio ja, koje je doba bilo, što su njegovi pojedini naslovi tada značili u reljefu toga doba, Jaussovom horizontu očekivanja. Bel tempo na primjer, nastavak centralnog romana Tutori, jedan suludi, skoro automatski tekst, na rubu spisalački mogućeg kao koncept i konsekvent-nost. A odmah u dostojanstvenom i svečanom izdanju modernog klasika. Barem je meni Bel Tempo takav, sulud i krajnji. No nije svima. Katharina Raabe, kasnija njemačka urednica Bore Ćosića, rekla mi je da Bel tempo smatra vrhun-cem Ćosića kao romanopisca. A ja sam ga čitao više kao neviđeno, egzaltirano zadnje poglavlje Tutora, prevelik da bude njihovo zadnje poglavlje. Odnosno epilog. Jer Tutori završavaju sasvim posebno, kao nijedan drugi roman kojeg sam do tada čitao. Nakon ogromne epske freske od stoljeća i pol života jedne obitelji, Ćosićeve, autor na posljednjim stranicama smiruje loptu, potpuno primiruje i čitaoca i knjigu, te po prilici piše da ako mu se žele obratiti, imaju primjedbe, da je on tu, da stanuje na adresi Beograd, Bulevar revolucije 257. Kako je roman debeo, jesu li do tog mjesta svi čitaoci baš i došli, ne znam. Ja kad sam knjigu čitao, nisam bio siguran da li je navedena adresa fiktivna ili nije. Previše Mihajla Buglakova i Danila Harmsa virilo je iz nje. Kasnije, bio sam u tom stanu.
No, htio sam reći da knjiga Tutori, moja knjiga Tutori, počinje s onim olovkom ispisanim hijero-glifom - a završava time. Puni krug – od parafa knjižara do adrese kućne pisca. Pri tome moram još nešto reći. Samo u antikvarijatima knjižari upisuju paraf – jer određuju cijenu stare knjige. U novima, pod paraf mislim na olovkom upisanu cijenu: a ja znam iščitati kako su znamenke pisali pojedini od njih, pa su mi zato kao njihovi potpisi. I onda još jedan misterij, sama cijena: Kako je gospodin Marijan procijenio da u Priče o zanatima treba upisati 30 dinara?

Kaotični, brdoviti niz "Bora Ćosić" u polici, nema, dakle veze sa smirenim nizovima "Krleža", "Dürrenmatt", "Crnjanski", "Borges", "Kiš" – koji je, naknadno gledan potresno stegnut, u onom narandžastom Globsovom izdanju – već je od onih nizova životnih čitalačkih opsesija. Kod mene su to nemirni metri Jorgea Sempruna, Thomasa Bernharda, Danijela Dragojevića, Guentera Grassa, Johna Le Carréa, Uwea Johnsona, Hansa Carla Artmanna, Dubravke Ugrešić. Kad ih promatram ponizane, zanimljivo, kod Dubravke Ugrešić najviše se ističe dječja knjiga Filip i Srečica, dok kod Dragojevića vrišti jedna knjiga koju nemam, Kornjača. Ne znam, ustvari, da li ta knjiga Kornjača uopće postoji, ali o njoj mi je pričao Tonko Maroević.
Misterij je to s kućnim bibliotekama i autorima poslaganim po abecedi. Postoje i nizovi gdje je urednik jači od svih autora koje je izdao. Tako da sam, što sam stariji, sve više u napasti da razbucam dugi, smireni abecedni tok koji teće od Ahmatove i Adorna do Žanića i Žmegača , i da somovoljno poslažem u jedan blok sve knjige iz Biblioteke xx vek. Onaj mali šareni niz, naslove koje zovem Ivan Čolović, blok koji je njegova lična konfesija. Kozmos Ivana Čolovića je i moj. Iz njega sam doslovno učio a ne samo uživao, i kad se danas pitam što mi je u glavi, onda je to dobrim dijelom ono što je on u nju stavio. Ivan Čolović, moj lični Peter Suhrkamp, moj lični Gallimard.
Kad sam kod toga, Bora Ćosić imao je samo jednog urednika, Miloša Stambolića. Najvećeg gospodina i kolegu kojeg sam vidio. Nolitovog glavnog urednika. Koji je, imeđu ostalog - između ostalog! - izdavao biblioteku Sazvežđa. Što je ona značila danas si je jedva moguće zamisliti. A Bori Ćosiću Stambolić je izdavao veliku, dostojanstveno tiskanu i u plavo platno uvezanu seriju. Sigurnom rukom, odano, uvjeren u veličinu pisca i značaj tekstova. Svi mi ostali Ćosićevi urednici samo smo fusnota, slučajnici, u usporedbi što je i kako Miloš Stambolić izdavao od toga pisca. No sudbina nije htjela. Stambolićev Nolit, Nolit Ota Bihaljija Merina, urušili su se kao i mnogo toga u Beogradu kad su na vlast došli Slobodan Milošević i njegova žena Mirjana Marković. Strovaljeno je gotvo sve, a Miloš Stambolić polako mi je nestajao s horizonta. Kako i ne bi. Tresnulo mu je i u samu kuću. Nje-gov brat Ivan, za kojeg se govorilo da ima pleća da izvuče Srbiju, herostratski par Milošević /Marković dao je ubiti. Jednog jutra u jednom beogradskom parku, dok je trčao, kidnapiran je, ubijen i bačen u jednu bezimenu šumu daleko od Beograda. Herostratski par je onaj infernalni koji u zadnjem poglavlju Pekićevog Besnila u krvavom ludilu pleše na terasi opkoljene aero-dromske zgrade, a dolje su već svi mrtvi.
Da je Stambolić bio jedini pravi izdavač Bore Ćosića, može, naravno, biti predmet diskusije, možda ni sam Bora Ćosić ne misli tako. No da stanete pred onaj metar Ćosićevih knjiga kod mene doma, vidjeli bi da tamo usred njegovih knjiga i knjižica Stambolićeve stoje poput stubova.
Gledajući police, dakle, i u njemu moj rastrzani, kao nabacani niz Bore Ćosića ima još nekoliko povijesti. Jedna važna je svakako povijest njegovih seljenja. Prvo se nalazio, u nastajanju tako reći, u Šulekovoj ulici 23, kući u kojoj sam rođen i odrastao. Šulekova je jedna ulica koja se odvaja od Zvonimirove ulice prema sjeveru. Tamo se metar počeo slagati u jednoj biblioteci sa staklenim vratima koju su mi roditelji kupili za maturu. Zanimljivo: kad se iz Šulekove izađe na tramvajsku stanicu, vidi se, na južnoj strani prema Heinzelovoj, kuća u kojoj je Bora Ćosić par godina živio kao dijete. To tada nisam znao. Kasnije su knjige Bore Ćosića bile dvadesetak godina malo dalje, u paralelnoj, Smodekovoj ulici, bliže Harambašićevoj i Dina-movom stadionu. Tu su živjele težim životom, jer sam dao napraviti duge police u potkrovlju koje su se jako prašile, pa se stalno brisala prašina, pri čemu stradaju ovitci i, dakako, lomnija broširana izdanja. To kažem, jer u teoriju polica neizo-stavno ide i predmet: teorija i praksa brisanja prašine. Jedno od najtežih poglavlja, s njime se mučimo cijeli život: s krpom, s mufom, s usi-savačem, pojedinačno i vađenjem, stalno ili dva put godišnje, i da li uopće? Ima zastupnika i te teorije. Pusti ih da stoje, vađenjem se samo oštećuju.
Danas Bora Ćosić stanuje u zaselku Kosino-žićima, jednoj prilično osamljenoj istarskoj kući. Tu ima velike prednosti, jer mi ljudi mnogo manje kradu knjige, a kradu ih posebno ljeti, kad prođu i vele "Nemam što za čitati". Prezirem te lopove. Nemaju pojma o knjigama, niti da se one kupuju u knjižarama, a još manje znaju o Bori Ćosiću, u kojega se kunu, jer postalo je šik čitati ga, a pogotovo zvati ga samo "Bora". Stanu oni dakle u Istri pred mojim metrom Bore Ćosića i puste kliktaj "Ovo moram pročitati! ". Ignoranti, redovito se bace na ona impresivna Nolitova izdanja, a ne na krhka prva izdanja iz šezdesetih godina, prave dragocjenosti, raritete.

Bora Ćosić, photo: imageshack.us

Otkako se iz Smodekove preselio sa mnom u Kosinožiće, Bori Ćosiću je i mnogo bolje. U Istri ima manje prašine i u puno je boljem društvu. U selidbi sam naime morao svesti biblioteku na najvažnije knjige i pobacao drugorazredne sta-novnike abecednog niza. Pa sad živi stisnut zajedno s Thomasom Bernhardom, Cvetajevom i Albertom Camusom s jedne strane, a s druge strane sa Željkom Čorak, Ivanom Čolovićem (Bordel ratnika!) i Marijom Čudinom. Koja intimnost, koje društvo. Preko puta, s druge strane sobe, gledaju ih mrko strogi Ibsen, Krleža i Kafka. Sve neki zakočeni tipovi. Svaki put kad ih sa sobom poneseš u krevet, prvo se moraš nakašljati.
A onda sam tu i ja. Brisač prašine. Nemojte misliti da je naš odnos baš uvijek bio blistav. U braku smo već četrdeset godina. Ne volim ja baš njega cijelog, kad ga ovako pogledam u policama. Imali smo jednu tešku fazu pred par godina. Bio je težak kad je otišao u Berlin. Knjige su mu bile drugačije. Napisao je čitavu seriju malih, sumor-nih knjiga o činjenici egzila. Mučne tekstove o snalaženju u nigdini i pustoši. Neki su melan-količni, neki bespomoćni, neki dramatični, ali ne i neočekivani. Inače tako rafiniran i suveren, moj Bora Ćosić se zatekao u žanru klasičnog emi-granta, čovjeka samo s pasošem i kovčegom. Sudbina, žanr bili su jači, i u stvari klopka. Velika jugoslavenska operacija izganjanja literature i literarnosti je uspjela. Znao sam to, promatrao, no ipak, bio sam malo ljut na Boru Ćosića.
Onda je to prošlo. Pomalo se vraćao u staru formu i napisao veličanstvenu knjigu Consul u Beogradu. I, kao neku vrstu njene fusnote, Put na Aljasku. U njoj je jedno od najvećih mjesta koje je ikad stavio na papir: kako stoji na jednom bezličnom parkingu negdje u Hrvatskoj i u zraku si crta kuću koja je nekad tamo stajala. Pra-kuću Ćosićevih, kuću svog djeda, ili strica. Kuće odavno nema, ali na trenutak ona stoji u zraku, kao od svile koja lebdi. Poslije je napisao čarobno Djetinjstvo u Agramu, divan portret svoje majke kao mlade žene.
S time se moj metar nastavljao razvijati u željenom pravcu. Stojeći pred njim, mogu proći pogledom preko njegovog života i sigurnim prstom na preskokce dotaknuti one koje su meni njegov najvažniji niz: Priče o zanatima, Tutore, Consula u Beogradu i Put na Aljasku.
Postoje i drugi nizovi u Bori Ćosiću. Na primjer Mixed media - Sodoma i Gomora - Dobra vladavina. Ili Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže - Dokor Krleža – Musilov Notes - Dnevnik apatrida. Ali o tome drugi put. Ovo je bilo samo o tome kako je stajati pred policom za knjige.

E-novine

Tekst pročitan na skupu Hrvatskog društva pisaca u povodu 80. rođendana Bore Ćosića

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License