Mirko Kovac Junaka Je Puno I Svi Se Oni Nakon Kracih Pauza P

Mirko Kovač
Junaka je puno i svi se oni nakon kraćih pauza ponovo pojavljuju, ali ih Kovač ipak uvek drži sve nekako na okupu, kao da pažljivo brine o njima, iako ih čas mrzi, čas voli, baš kao i svoj zavičaj koji je na momente raj da bi onda opet postao pakao Urednik izdavačke kuće „Fraktura" Seid Serdarević napisao je na koricama najnovijeg Kovačevog romana da je „Grad u zrcalu" magnum opus Mirka Kovača, „krunski biser njegovih dijela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli".
U šezdeset pet glava, na tristo pedeset stranica, Mirko Kovač je poređao porodičnu hroniku ispripovedanu u prvom licu, sa pažljivo doziranim autobiografskim elementima (uz opasku iz jednog intervjua) da ništa tako nije bilo ali da je ipak istinito. Pripovedač romana, književnik, ispisuje onaj svoj jedan nezavršeni rukopis koji mora imati svaki pisac „rukopis na kojemu će stalno radit i ispravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin" te nakon dvadeset godina toga bludničenja, otkriva čitaocu to što se kuvalo cele dve decenije. Pripovedač se vratio među svoje suviše romantično ovo zvuči kada se govori o „Gradu u zrcalu" u tajanstveni zavičaj koji se krije iza slova L. i popeo se na porodično stablo.
„U ovom času, dok pokušavam osjenčati strica Anđelka, ne znam što je s njim i je li živ, kao što ne znam tko bi mi javio da je umro, jer sam sve obiteljske veze pogubio, a kada završim ovu knjigu onda ću čitavo pleme zaboraviti, ali dotada se još moram verati po obiteljskom stablu i njihati grane s kojih će, dok traje ova avantura, padati truli plodovi", piše Mirko Kovač. U tom će rodoslovu pronaći mnogo zanimljivih životnih priča, pravih drama koje sudbina ispisuje svojim junacima, ali uz sve to i puno onih „verovali ili ne" životnih situacija koje će do suza nasmejati čitaoca. Čitalac će se sigurno na tim mestima zaustaviti i zapitati da li je sve ovo savršena igra ironije koju je ispisao život, a pisac tek prepričao, ili ipak pseudoautobiografska bravura pisca koji junake ume da isprofiliše tako da postanu zavodljivi, da se čitaocu uvuku pod kožu i da mu ne daju da se od njihovih sudbina odvoji.
Najzanimljivije je ipak to što Mirko Kovač sve to postiže sasvim jednostavnim pripovedanjem, direktno se katkad obraćajući čitaocu na prvi pogled i sasvim jednostavnim jezikom koji je nenametljivo ukrašen na pojedinim mestima, prošaran ponekim lokalnim arhaizmom koji će dobro začiniti atmosferu, uz vrlo, vrlo veštu kompoziciju romana. Poglavlja se prekidaju tačno tamo gde treba da bi se nova očekivala sa nestrpljenjem. Junaka je puno i svi se oni nakon kraćih pauza ponovo pojavljuju, ali ih Kovač ipak uvek drži sve nekako na okupu, kao da pažljivo brine o njima, iako ih čas mrzi, čas voli, baš kao i svoj zavičaj koji je na momente raj da bi onda opet postao pakao. Pišući porodičnu hroniku, Kovač vrlo hrabro i bez prećutkivanja kroz usta svojih junaka iznosi britke misli i oštre stavove o društvenim događanjima nakon Drugog svetskog rata, s obzirom da porodična hronika obuhvata upravo ovaj vremenski interval.
Velika je bibliografija Mirka Kovača i nije nimalo čudno što on tako smireno, sigurno i vešto vodi obimnu storiju ka kraju. Vrlo pažljivo toj stvarnosnoj priči pisac dodaje metafore, ostavljajući češće samom čitaocu mogućnost da negde u mestu L, ili pak u porodičnoj kući u Trebinju, pronađe nekakav simbol ili nekakav grad u ogledalu, a potom prelazi na životne priče rođaka koji su svi odreda interesantni: svi srećni i svi nesrećni na svoj način. Pisac u svom porodičnom ciklusu, u ovom familijarnom cirkusu, sasvim hrabro, ne izbegava ni ona najosetljivija mesta, ali sve te scene uvek ostaju u ravnoteži, uvek su majstorski utišane, spasene od patosa, od svake banalnosti.
„Grad u zrcalu" je velik roman, maestralni krešendo svih dosadanjih proza Mirka Kovača, majstorski završetak onoga proznog toka u Kovačevom opusu koji za temu ima detinjstvo u zaleđu Dubrovnika, neka vrsta piščevog finalnog vraćanja u zavičaj, među porodična sećanja, uz nenametljivo preispitivanje poetike koja se ovde rasklapa do najsitnijih delova da bi se tokom romana ponovo sklopila, iscrpila svaku svoju mogućnost, iscedila svaku svoju metaforu do kraja i tako dala ovaj obiteljski nokturno, kako svoj roman pisac definiše u podnaslovu.

Mića Vujičić

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License