Mirjana Beba Samokovlija Vujosevic

Neobjavljeni rukopisi

Piše: Beba Samokovlija – Vujošević
Jevrejski glas juli 1999.

S(w)ARAJEVO

Našu novu rubriku "Neobjavljeni rukopisi" započinjemo sa pjesničkim pokušajem Bebe Samokovlije - Vujošević, da opiše ratne događaje u Sarajevu. Na slikovit način su opisane sve one situacije u kojima su Sarajlije provele teške godine opsade. Ovo je pokušaj ili potreba gospođe Bebe da se ogleda u spisateljskim izazovima, gdje je njen otac lsak Samokovlija ostavio značajnog traga. Stara izreka da iver ne pada daleko… i u ovom slučaju ima svoju potvrdu.

Za sve moje prijateljice, i dragu mi Milenu, nek’ stihovi sada krenu …

Sjetimo se ratnih dana,
neprebolnih naših rana,
kada ginu draga lica ¬od granata i ubica…
Pa iz grada mnogi bježe noseć'
sobom boli svježe.

Zbližismo se tad još više,
pa viđanja češće biše.
Onaj ko se kretat' smio
često nam je dolazio…

Među njima ti si bila
i novost donosila.
Sve godine ratne teške
hodala si gradom pješke,
da ublažiš svoju tugu
i samoću, bolnu, dugu.

Hrabrili smo jedni druge,
i brinuli mnoge brige.
Da ostane živa glava
¬bila je to želja prava.

Drugarice moja mila,
glavni si nam poštar bila,
draga pisma donosila,
tješila si prijatelje
da ih tuga ne samelje.

Skupljali se kod nas često,
svak je znao svoje mjesto.
"Naruku" smo svima bili
¬pa bi kod nas navratili.

Sejin Braco, naša Cica
a ponekad i Milica.
Svakog dana bila Jelka
a svraćala i Nevenka.

Zatim, Vesna, Vojna, Heda,
povremeno čak i Neda,
potom naše komšinice
od Fikice do Zlatice.

Iz starog društva, Mika,
njegovala bolesnika,
u kraju je našem bila
i počesto navratila.

Kum nam, Miro, češće bio,
unučicu dovodio.
Svraćao nam i Lukica,
vazda zabrinuta lica:

I Mirko je, Verin, bio
da bi noge odmorio.

Kad je bila bolja hrana
ponekad je jeo s nama,
pa se zatim kafa pila
i razgovor otvorila.

Još je dosta ljudi bilo
i kroz kuću prolazilo,
od granata bi se krili
i spas kod nas potražili.

Sve je manje prijatelja
a za njima osta želja
i potreba da se sazna
koja su to mjesta razna
gdje su našli utočišta
igrajuć' na sve il' ništa!

Takav život smo živjeli
i sve rjeđe hranu jeli.
Smršali smo svi poredu:
Čudili se svom izgledu!

U strahu je život tek 'o,
pa se mir tad jedva ček’o.
Promijeni se izgled grada,
jer granata svuda pada.

Svi balkoni i terase
povrtnjak su sada, zna se:
peršun, mrkva, luk, salata
Zasađeni sve do vrata…

Zelene su površine,
u vrtove pretvorene,
parcele su nikle male,
da bi nešto hrane dale.

Krompir, kupus, boranija -
nad njima se čovjek svija.
Posječena divna stabla,
park je sada ravna tabla.

Sve ispade naopako,
pa živjeti nije lako…

"Adra" nam je glavna bila,
mnoge ljude sjedinila.
Preko nje smo pisma slali,
odgovore dobijali.
Pakete nam dostavljali
što rodbina nam slala.

A kad paket kući stigne
i poklopac kad se digne
zasjaje se gladne oči,
iz srca se radost toči!

Raznovrsna tu je hrana,
od srca je sva probrana.
Hvala svakom ko nam šalje
al' mislimo odmah dalje,
kome treba nešto dati
kad nam prvog puta svrati.

Jedni druge smo pomogli
onoliko što smo mogli.
Drugarstvo se čvrsto kuje: O danima boljim snuje.

Radosni smo uvijek bili
kad bi dobro učinili
u toj grupi našoj maloj
prijateljstvom povezanoj.

U bašti je cvijeće cvalo,
najdražima se davalo,
da veselje srcu pruže
te crvene male ruže,
što su prve u njoj cvale
i radost nam svima dale.

(Našeg tate to su ruže,
što od njega žive duže…)

I novčana pomoć stiže
od rodbine naše bliže.
To je isto bila želja
naših dobrih prijatelja.

Svaka marka dobro dođe
na pijacu kad se pođe.
Potrebe su bile jake
a tek želje, svakojake!

Na pijaci trista čuda
kad se brzo prođe tuda.
Marka se ko guma mala dugo,
dugo rastezala
da bi se prodavcu dala.

Raste šverc na pijacama
od robe se tezga slama,
mušterija malo ima
dojče marke treba svima…

Prodaju se razne stvari,
al' za njih se manje mari…
na listi je prvo hrana
do dolaska boljih dana.

Što se tiče same hrane
i pomoći inostrane
primali je na kartice
svake druge smo sedmice.

Dnevno, po trećinu hljeba,
nije mnogo, al' nam treba!
pa u redu svi čekaju
na tu pomoć što nam daju.

"Feta" sir i mesni "ikar"
nisu tako loša stvar.
Nešto brašna, tjestenine,
graha? Da nas želja mine.
I konzerve riblje bile,
Al' se brzo ogadile…

Stari keks, u prahu mlijeko,
Crveni krst i još neko
našli su se da podare
i za djecu i za stare.

Higijenu svi priznaju,
i takav nam paket daju.
Tu su vreće za spavanje,
pa i deke za grijanje.
Ženske čizme i cipele
svima su nam dobro sjele.
Ko bi sve to zapamtio
i popisat' sve uspio!

Jevrejska je zajednica
pomagala mnoga lica.
Apoteku otvorila
i lijekove nam dijelila…

Redovi se tu stvoriše
da bi zdravlja bilo više.
Apaurine svi gutaju,
ljekari ih svima daju.

I njihova radio-stanica
mala ohrabrenje mnogim dala.
Tu poruku svi primaju
i odavde dalje šalju
našim dragim osobama
koji nisu ovdje s nama.

Pošta ide tamo-amo
strpljiv moraš biti samo
dok na spisku sebe vidiš
i željeno pismo primiš…

Jevrejska je zajednica
pskrbila mnogo lica,
bez obzira ko su bila
pomoć im je darivala.

U kuhinji hranu dijele
pa se nose razne zdjele.
Makaroni, grah i riža
sa lećom se vazda križa.
Uz nju mesna je konzerva
da se ima i rezerva.

Dobrotvorna društva rade
i kuhinje mnoge grade.
Stanovništva puno ima,
pomoć treba dati svima.
I "Merhamet" daje "puni gas"
uz "Dobrotvor" i "Karitas ".

Bez vode smo dugo bili,
izdaleka donosili,
strahujući svakog sata
od snajpera i granata.

Sad bicikle i kolica
gradom voze hrabra lica.
Staro, mlado, nogom hoda
¬tamo gdje se toči voda.

Tad kanister dobi cijenu,
pa koristi tu promjenu,
Šetajuć' se gradom tako
da ga vidjet može svako…

A kad hladna zima dođe
za životom volja prođe,
jer bez struje i bez vatre, baš
k'o usred neke šatre
promrzosmo tako jako
da u krevet hita svako.

Oblačimo sve što grije
samo da nam hladno nije.
(Rukavice na rukama
spavale bi tako s nama).

Mjesto blistavih žarulja
trošilo se mnogo ulja…
Palila se kandila
da bi tama manja bila.

Uz kandilo i svjećicu
sitno vezeš rečenicu
pišuć' pisma najdražima
i ostalim prijateljima,
radujuć' se odgovoru…
da ublažiš tešku moru.

Tranzistor nam glavna veza,
Al' umetak mnogo zeza.
Isprazni se brzo on
i u njemu nesta ton.
Baterija skupa mnogo
ko bi tol'ke pare smogo?

U duboke noćne sate
struja stiže nam "na rate"…
nikad ne znaš kad će biti,
pa se moraš pripremiti
na poslove razne tada
dok te umor ne savlada.

Gledaj Te- Ve, peci kuhaj,
pa umoran dobro spavaj,
i nadaj se mirnoj noći
jer će ubrzo jutro doći.

Već danima tužna slika
naših mnogih neprilika:
"Nema vode, struje, hljeba,
čak ni plina kad nam treba!"
to je refren ovih dana,
živjelo se baš bez plana…

Opsada je grozna bila
mnoge ljude razbolila,
pod stresom su svi bili
u sebi ga i nosili.

Nikad ne znaš šta će biti
koje će nam zlo izbiti…
pa se pita jadni narod
kuda plovi ovaj brod?

Jednog dana - nova "moda":
grupa ljudi gradom hoda;
Stranci stižu sa svih strana
ovih teških ratnih dana…

Kulturom se mnogi bave
svoje ime da proslave:
novinari, književnici,
razni drugi umjetnici,
u pakao ovaj dođu
da bar malo gradom prođu.
I ne boje se nimalo ¬
Do senzacije im stalo…

Novi pisci se javljaju,
svoje knjige već štampaju.
Umjetnik je svako sada
Abecedu kad savlada…

Na sve strane šunda ima,
kultura se dobro klima…
Srozala se vrijednost svaka
u dubinu gustog mraka.

U "Kamernom" puna sala
postala je već premala,
besplatan je ulaz svima
stoga ljudi puno ima.

Na izložbi il' koncertu
u šarenom tome svijetu
srešćeš nekog prijatelja,
hitaš kući bez veselja.

Opsada već dugo traje
niko nadu baš ne daje
da će prestat ovo stanje
pa da bude straha manje.

Sve nam teži život biva,
Sloboda se često sniva…
Najzad dođe i taj dan
ostvari se tad naš san.

U oktobru, dvanaestog dana
godine devedeset pete
iznenada vijest se čuje:
“Primirje se danas kuje.”

U Dejtonu u novembru
pregovori vode k miru.
Završeni sjajno, bajno,
pa smo srećni svi beskrajno.

U decembru stižu dani
tako dugo već čekani…
Najzad, eto, pravog mira
niko neće da nas dira!

Kod nas ovdje sad vladaju,
savjete i pomoć daju:
UN, SFOR, IFOR, UNHCR,
Uz njih tu su OSCE i OHR.
Sa pažnjom ih sluša svako,
Jer se živjet' mora tako…

O tužnim događajima,
Rasturenim domovima,
strašnim tragedijama,
što uzburka sve u nama
ostajem sad svima dužna
jer je slika… jako, jako tužna.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License