Mile Lasic Pouke Nirnberskih Procesa 2

Mile Lasić Pouke Nirnberških procesa 2
Pledoaje za kulturu podsjećanja na zločince i sjećanja na žrtve

Ako je netko slučajno iz dosadašnjeg podsjećanja na „Nirnberške procese“ pomislio da su ova nužna, neophodna i važna suđenja iskorijenila nacističku ideju sa njemačkog tla, te da će – analogijom - i suđenja u Den Haagu riješiti problem nacizma na našim prostorima, neka pažljivo čita i redove koje slijede. I Nürnberg i Den Haag su, naime, samo nužne pretpostavke na putu ozdravljenja, ali ništa više od toga. Njemačka je u proteklih 60 godina daleko odmakla u procesu denacifikacije, što nama tek predstoji. Mi smo, nažalost, i u tome tek na početku…
Svake se godine, i decenijama poslije Nürnberga, u Njemačkoj pojavljuje na desetine novih knjiga na ovu temu, što radova domaćih historičara i publicista, a što prijevoda najboljih djela na drugim jezicima. Hitler i kraj „Trećeg carstva“ zapošljavaju ljudsku fantaziju uvijek nanovo – konstatirano je npr. i u uglednom tjedniku „Die Zeit“ povodom pojavljivanja knjige i filma „Slom“ („Der Untergang“), vodećeg njemačkog „hitlerologa“, historičara Joachima Festa, koji je, nažalost, umro prije dvije godine. Istoimeni film je viđen i kod nas, pa samo da kažimo da se u knjizi-scenariju za „Untergang“ Fest bavio posljednjim Hitlerovim danima u berlinskim katakombama, rekonstruirajući nijansirano ambijent i psihologiju podzemlja u kojima je „stolovao“ Hitler. Festovi zaključci da se radilo o „hodajućoj ljudskoj ruini“, ali i o „očajničkoj energiji na djelu“ koja se svim silama trudila da neizbježni predstojeći poraz „proširi u katastrofu“ njegovog naroda i zemlje, mogu biti metodološkim uporištem i za proučavanje psihograma balkanskih silnika. Na osnovu svjedočenja preživjelih iz Hitlerove okoline i dostupne arhivske građe, Joachim Fest je izveo čvrsti zaključak da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim.

„Volja za katastrofom“, ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, uspon započeli naoko benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“. I ovdje se nude vrijedne istraživačke paralele kao na dlanu, treba samo pročitati govore balkanskih silnika u vremenima njihovog dolaska na vlast. Njima za utjehu, pak, može poslužiti ocjena Joachima Festa da od svih silnika u povijesti od Hitlera „nitko nije otišao dalje iza civiliziranog mišljenja“. I kao posljednje u ovom krokiju o Festovoj knjizi vrijedi izdvojiti ocjenu, da se kod nacionalsocijalista radilo o „kvintesenciji destrukcije“, o „njemačkoj katastrofi“, a ne o „njemačkoj konsekvenci“. Ugledni historičar je s navedenom tezom izazvao žučne rasprave, jer ona doslovce znači kritiku raširenih shvatanja da su nacionalsocijalisti logičan slijed u razvoju njemačkog militarizma. Dr Fest je izričit u zaključku da monstruozni projekat ima korijene u samom sebi, da nitko prije Hitlera nije tako daleko išao, te da „nema povezive linije ni sa kim u prošlosti, izvjesno ne s Bismarkom, niti s Friedrichom Velikim, a pogotovu ne s njemačkim srednjovjekovnim carevima“. Festova biografija o Hitleru, iz 1973. godine, smatra se, inače, najboljom knjigom o Hitleru i dan danas…
U pledoajeu za „kulturu podsjećanja“ pomenimo i knjigu „Hitlerov mit“ britanskog historičara Iana Kershawa, u kojoj se govori, između ostalog, o „čeznji za redom“ i svjesno podgrejavanom mitu o „spasitelju“ i „vođi“. Knjiga „Hitlerov mit“ je ocijenjena „brilijantnom studijom“, koja pokazuje da „mit o vođi“ nije bio samo „produkt umjesne propagande“ nego da su korijeni mnogo dublji. Knjigom „Hitlerov mit“ se profesor novije povijesti i direktor Instituta za historiju Sveučilišta u Shefieldu, Ian Kershaw, upustio upravo u objašnjenje kako je bilo moguće da „oduševljenje Hitlerom obuhvati milijune Nijemaca, čak i one koji su bili kritički raspoloženi prema nacional-socijalističkom režimu“. Kershaw dokazuje da kult „vođe“ nije bio samo rezultat Goebbelsove propagande, nego „djelomično i refleks već postojecih mentaliteta, očekivanja, nada i želja“.
Dakle, uvijek je riječ i o mentalitetu u onim kulturama kod kojih je kult „vođe“ posve normalna stvar, a takvo što već nije samo njemački specifikum. Ili, kako se to kaže u jednom izvještaju tadasnjeg egzilskog SPD - „Jedan se narod može prisiliti da pjeva, ali se ne može prisiliti da pjeva s takvim oduševljenjem“. Kershaw minuciozno pokazuje da je kult „vođe“ bio u središtu „nacional-socijalističke diktature, da su široki slojevi stanovništva do posljednjeg momenta razlikovali „vođu“ i režim, „vođu“ i njegovu nacističku partiju, da su u njegovim sve lakomislenijim vanjsko-političkim potezima vidjeli „mesijansko proviđenje“, da su ga spremno i poslušno slijedili, iako samim ratom nisu bili posebno oduševljeni. No, ni u ratu nisu vidjeli katastrofu dok nije bilo suviše kasno. Tek s prvim velikim porazima dolazi do načinjanja „Hitlerovog mita“, ali on živi u glavama mnogih i posthumno sve do faze u njemačkom razvoju koja se zove „privrednim čudom“, pa i poslije nje. Jer, čak, i u toj fazi nevjerojatnih stopa rasta i sveopćeg prosperiteta u Njemačkoj – navodi Kershaw – oko četiri procenta Nijemaca je izjavljivalo da je spremno birati samo nekoga poput Hitlera i da je Hitler za Njemačku uradio samo dobre stvari. A broj onih koji su mišljenja da je Hitler jedan od najvećih njemačkih državnika svih vremena, samo da mu se nije „omakao“ rat s cijelim svijetom, spao je sa 48 odsto iz 1955. godine na 32 odsto tek u 1967. godini. Ovo su, zaista, zastrašujuće poruke i za balkanskog čitatelja. Jer, nema razloga za vjerovati da bi kod nas denacifikacijski i demokratski procesi mogli ići brže, dapače.
Želimo, zapravo, reći da su desničarski trendovi najjasniji upravo u onim zemljama koje su u prošlosti iskazale najmanje volje za demistifikacijom vlastite prošlosti. Primjerice, već je legendarna austrijska nespremnost na suočavanje s činjenicom da su u Drugom svjetskom ratu veliki dijelovi austrijskog stanovništva bili „oduševljeni nacisti“, pa je – u tom obzorju – upravo poginuli Haider bio samo logična konsekvenca „duplog morala“ i neprovedene denacifikacije. A i Italija je zemlja koja je u pogledu denacifikacije tek na početku. Ne samo što još uvijek živi „Musolinijev mit“, nego se namjerno fenomen nacizma uvijek povezuje samo s Hitlerom, „zlim Nijemcima“, pa i ovovremenom Njemačkom, čime Italijani podsjećaju na političku nekulturu s druge strane Jadrana. „Dobroćudni fašizam“ navodno, u Dučeovoj oblandi, i nije bio tako loš. A ni Francuzi – uz svo poštovanje njihovih zasluga za ideju prosvjetiteljstva i demokracije u modernoj Evropi – nisu u stanju kritički promisliti, primjerice, vlastitu odgovornost ne samo za nemilosrdno saučestvovanje u deportaciji Židova u Drugom svjetskom ratu, nego niti o odgovornosti za zločine u „alžirskom ratu“ i drugim kolonijalnim avanturama.
Time se dodiruje problem koji kao mora pritišće narode i novonastale zemlje bivše Jugoslavije. Kod nas se upravo izlazi iz pelena „konsenzualnih diktatura“ i ostaje se, u pravilu, u vremenima demokratura u kojima vlada i dalje rodovsko-plemenska logika, a koja dobro smrducka na fašizam. O političkoj moderni se na Balkanu još uvijek ne može govoriti. Gotovo nitko nije spreman na rizičan posao kritičke obrade vlastitih mitova i zabluda, kako onih od prije 70 godina, tako i onih iz posljednje decenije XX stoljeća. „Hitleri iz naših sokaka“ tako i dalje uživaju u brlozima koje su sami stvorili. No, ta logika neminovno vodi novim žrtvama i sramotama…
Nijemci su u vremenu između 1933. i 1945. godine morali platiti visoku cijenu za odustajanje od demokratske odgovornosti i za nekritičko povjerenje u „jako vođstvo“ – jedna je od posljednjih rečenica Iana Kershawa u knjizi „Hitlerov mit“. Naravno, da se ova ocjena odnosi i na nas, ali na prostoru bivše Jugoslavije ima i prečih zadataka, naime razrušiti već postojeće mitove o bivšim i aktualnim „vođama“, onima na grobljima i onima u životu!

Genocid kao posljednji korak pljačke

Za historičara Götz Alyja se kaže da je „dijete prvog Turčina koji je stigao u Berlin ”. On je, inače, rođen 1947. godine u Heidelbergu, studirao je novinarstvo u Münchenu, a povijest i politologiju u Berlinu. Smatra se specijalistom za socijalnu politiku i povijest Trećeg Rajha. Teze i tvrdnje izložene u njegovoj knjizi “Hitlerova narodna država“ (2005), jesu radikalne, ali nisu iznenađenje za one koji prate njegovu znanstvenu i publicističku karijeru. Iza njega je, naime, čitav niz samostalnih istraživanja o „konačnom rješenju židovskog pitanja“ („Endlösung der Judenfrage“), uključiv o Holokaustu u Mađarskoj, ili koautorskih studija o nacističkom vremenu. O “mislećim predvodnicima uništenja” uradio je zapaženu studiju sa Susanne Heim; a o “posljednjem poglavlju” nacističke diktature, pak, studiju sa Christian Gerlach.
Nacisti su se razumjeli kao “nacionalni socijalisti”, tvrdi Aly, a svoj režim kao “narodnu državu”. Suglasnost podanika za unutarnju i vanjsku politiku je nacistički režim kupovao, pak, silnim privilegijama. Dok je “nacistička elita” kupljena mjestima u režimskoj hijerahiji, koja su donosila sobom “slast i mast”, ogromna skupina običnih podanika – dakle, 95 odsto stanovništva Trećeg Rajha – potkupljena je poreskim povlasticama, urednim opskrbama i na druge načine. Vojničke familije su primale do 85 odsto prosječnog dohotka, a ako su imale dugove nije nad njima vršena nasilna plijenidba. Osim oporezivanja posebno bogatih, glavni izvor za punjenje ratnih kasa nacističkog režima je bila pljačka, prvo židovskih sugrađana, pa potom svih zaposjednutih zemalja. “Holokaust nije moguće razumjeti”, piše Aly, “ukoliko se ne razumije kao najkonzekventnije masovno pljačkaško ubojstvo u modernoj povijesti”. Otetim i opljačkanim se “kupovao mir u kući”, time se jedino može objasniti izostanak masovnijih protesta protivu Hitlerove dikatature. Jer, otetim blagom nisu punjene samo državne kase Trećeg Rajha, tvrdi Aly, nego je preraspodjelom “arijariziranog bogatstva” za mnoge Nijemce, iako u ratu, nastupilo poboljšanje životnih uvjeta. On zaključuje da se opljačkano i oteto od Židova slijevalo, maltene, u svako njemačko domaćinstvo, te da je genocid bio samo “ekonomski neophodan”, posljednji korak pljačke.
Ove Alyjeve teze o “Hitlerovoj narodnoj državi” su bile izložene već u maju 2002. godine u njegovom predavanju na Berlinskoj akademiji umjetnosti, pa su potom objavljene i u njegovoj knjizi eseja “Rasa i klasa”, ali nisu naišle na poseban interes. Poigravajući se sa rečenicom Maxa Horkheimera – “tko ne želi govoriti o kapitalizmu, treba ćutati i o fašizmu”, Aly je već tada skicirao svoje buduće istraživanje, ustvrdivši - “tko o mnogim prednostima za milijune običnih Nijemaca ne želi govoriti, taj treba da ćuti i o nacional-socijalizmu i o Holokaustu”! Alyja interesira, zapravo, cijelo vrijeme pitanje – zašto su milijuni Nijemaca bili vjerni Hitleru? Njegov konsekventni odgovor je uvjek bio – zato što su od toga profitirali. Posljednjom knjigom “Hitlerova narodna država”, on je svoje ranije hipoteze pokušao akribično i dokazati, navodeći brojna dokumenta ili upućujući zainteresiranu publiku na njih. Pa, ipak, mnogima se učinio presmion i provokativan njegov generalni zaključak da je „Nijemcima u Drugom svjetskom ratu bilo bolje nego ikada ranije”, odnosno da su oni “u nacionalnom socijalizmu vidjeli formulu budućnosti – zasnovanu na pljački, rasnom ratu i ubojstvu”! Aly koristi za Hitlerove vojnike i izraz “naoružani vozači maslaca” (“bewaffnete Butterfahrer”), tvrdeći da su u prvoj fazi rata uglavnom i bili samo prevoznici opljačkanih bogatstava u porobljenim zemljama. Šta, pak, Aly misli o običnim Hitlerovim vojnicima i simpatizerima dade se razumjeti iz jednog citata nekog njegovog ovdašnjeg učitelja, kako je “rat bio veliki poduhvat maloga čovjeka”.
Da, riječ je o poznatoj istini, mnogi su diljem Evrope s pjesmom otišli i u Prvi svjetski rat, a ako je vjerovati nobelovcu iz Kölna, Heinrichu Boellu, Nijemci su to uradili ponovo i u Drugom svjetskom ratu. Do sada su bila dominantna mišljenja, inače, da su Nijemci podržavali Hitlerovu unutarnju i vanjsku politiku, ali da samim ratom i nisu bili posebice oduševljeni. A i u ulozi “naoružanih vozača butera”, mogli su biti samo do Staljingradske bitke. Od tih vremena kotači Hitleroveog ratnog stroja škripe, počinje da nedostaje maslaca i “ne ide sve kao buter”…
Još od objavljivanja čuvene knjige Daniela Goldhagena „Hitlerovi (dobro)voljni dželati – sasvim obični Nijemci i Holokaust“ nije se u Njemačkoj sa više emocija diskutiralo o jednoj knjizi o nacističkom vremenu kao o Alyjevoj knjizi „Hitlerova narodna država“. A i kako ne bi kada se u njoj govori o „dopadljivoj diktaturi“, koja je korumpirala velike dijelove tadašnjeg njemačkog stanovništva. Takvo što nitko ne želi rado čuti. Pogotovo poruku da su ti mali obični ljudi postali „voljni profiteri“ krvave dikature. Tim tezama je, zapravo, ova knjiga iznova otvorila raspravu o „kolektivnoj krivnji“ tadašnjih Nijemaca, iako se – kako je pokazano – već u Nürnbergu odlučilo suditi pojedincima za individualnu krivicu, uključujući onu „po komandnoj odgovornosti“, te tek nekolicini organizacija. Kao što je znano, moderna historiografija i druge znanstvene discipline nerado govore o „kolektivnoj krivici“, što ne samo u njemačkom slučaju služi kao osnova za individualizaciju krivice, nego i za zaboravljanje vlastitog udjela u ludilu koje je vodilo zločinu. Radije se govori o „kolektivnoj odgovornosti“!
To što je povodom objavljivanja „Hitlerove narodne države“ došlo do burne i kontroverzne rasprave o „kolektivnoj krivnji“, ima se zahvaliti „nestoru“ njemačke socijalne povijesti, ovdašnjem historičaru dr Hans-Ulrich Wehleru, koji je Alyjevu knjigu frontalno napao u magazinu „Der Spiegel“. On je Alyju prigovorio ni manje ni više nego „anakronični vulgarni materijalizam“ i neuvažavanje modernih dostignuća u istraživanju nacističke povijesti. Po njegovom mišljenju, Alyjeve teze o “kolektivnoj krivici” su deplasirane, moraju se istraživati individualne krivice u sprezi sa „duhom vremena“. Čitav je niz njemačkih historičara i publicista koji su potom, u ovom duhu, nastavili da čerupaju Alyjevu knjigu. Alyju može, pak, predstavljati zadovoljštinu što je u njegovu odbranu ustao nitko drugi do čuveni historičar dr Hans Mommsen. Po njegovim riječima, Aly je u pravu, nacistička propaganda je stvorila pretpostavke za Holokaust, pa je poriv za materijalnim bogaćenjem u židovskom pogromu, i drugim zločinima, podario cijelom zločinačkom poduhvatu značajnu poticajnu snagu. Drugim riječima, netko je iskoristio priliku i obogatio se, gazeći po leševima, dok se većina dala korumpirati sitnijim pogodnostima.
Götz Aly je u međuvremenu pojasnio da mu nije bila namjera otvarati diskusiju o “kolektivnoj krivici”, nego da je želio opisati povijesne aspekte koji su do sada iz različitih motiva zaobiđeni ili površno urađeni. On je samo želio da ukaže na mehanizme koji su tadašnji njemački narod držali u dobrovoljnoj pokornosti. Nevolja je, pak, u tome što brojevi i mehanizmi “držanja u pokornosti” govore sami za sebe. “Nacisti su trebali novac i smislili su Auschwitz”, tvrdi Aly. Zajedničko kontroverznim knjigama Daniela Jonah Goldhagena i Götz Alyja je tvrdnja da je mnogo veći broj Nijemaca učestvovao u prljavim poslovima nacističke diktature nego što se želilo, pa i još uvijek želi prihvatiti. U svakom slučaju, obje knjige oduzimaju Nijemcima mogućnost da se sakriju iza krivnje šačice onih koji su osuđeni u Nürnbergu ili negdje drugdje, što i nije daleko od implicitne tvrdnje o “većinskoj”, ako ne i o “kolektivnoj krivnji”. Pa, ipak, bolje je upotrevljavati izraz “kolektivna odgovornost”, a krivicu individualizirati…
Ovdje moramo dozvoliti sebi ekskurziju i posve otvoreno zapitati - nisu li za posljednju yu-nesreću krivi brojni naoružani i nenaoružani “vozači maslaca” ne samo Miloševićevi, nego i Tuđmanovi i drugih režma na Balkanu u posljednjih 15 godina? Naša nesreća je, pak, posebice u tome što su ti “vozači maslaca” ostali na vlasti i poslije kataklizme koju su skrivili. Potaknuti njemačkim iskustvima želimo ustvrditi, zapravo, da principijelno ispravna teza o „individualizaciji krivice“ vodi, nažalost, u amnestiju brojnih krivaca, jer uključuje slatku kolektivnu samoobmanu kako nam je za nesreću bio i ostao netko drugi kriv. Gore od toga je jedino proglasiti cijeli narod odgovornim za neke zločine…
Sve ovo nama nije nikakva utjeha, jer mi smo potrošili proteklih gotovo 20 godina, a da se nismo pomakli s mjesta. Da, naše je prokletstvo i u tome, koliko god to protivurječno i bolno zvuči, što nismo imali “nulti čas”, što nitko nije poražen vojno i politički, kako je zaslužio… Posljedica svega toga je što neporažena većina, poražena u svom dominirajućem mišljenju od strane medija i problematičnih elita, i dalje živi u iluzijama. Tuđa joj iskustva nisu potrebna i ne mogu pomoći. Za sopstveno “prevladavanje prošlosti” nedostaje, međutim, supstanca, građanskog, moralnog bunta prema sopstvenim zabludama!

Zašto nas se tiču Auschwitz i Nürnberg

Šezdest godina poslije oslobođenja Auschwitza i suđenja u Nürnbergu u Njemačkoj živi gotovo 200.000 Židova, čime je njemačka židovska zajednica treća u Evropi po veličini.
“Židovska zajednica je bila i ostaje nezamjenjivi dio njemačke kulture i društva”, kazao je bivši njemački kancelar prošle godine u Njemačkom teatru, gdje je njemačka politička elita bila gost na akademiji posvećenoj Auschwitzu, u organizaciji Svjetskog židovskog kongresa
I, zaista, Njemačka kao malo koja druga zemlja “posjeduje više od 1600 godina židovske povijesti”, potvrdio je berlinski književnik i publicista Rafael Seligmann, autor između ostalog i bestselera “Nijemci i njihov vođa”. No, njegova glavna poruka je da se “povijest ne smije zaustaviti na Auschwitzu”. Ukoliko Holokaust ostane u centru židovske samosvijesti bit će to porazno za Židove, u krajnjem, radilo bi se u tom slučaju o “zakašnjeloj Hitlerovoj pobjedi”! Ali, kako izići iz začarnog kruga “identifikacije s Holokaustom”, kako graditi budućnost na tako klimavim nogama kakvi još uvijek jesu njemačko-židovski odnosi? Seligmann je, uostalom, i autor prijedloga da se Njemačka nagradi Nobelovim odličjem za mir upravo za ono što je poslije Drugog vjetskog rata učinila za Židove, i za sebe, a esej smo preveli i za Helsinšku povelju.
“Ako se sjećanja na neljudskost ne povežu sa sadašnjošću, sve je besmisleno”, kazala je nedavno čuvena čelistkinja i preživjela logorašica iz Auschwitza Anita Lasker-Wallfisch. Ona, inače, smisao svog života vidi u tome da bude “glas onih ljudi, koji više ne mogu govoriti”!
Možda odgovor i leži baš u načinu “identifikacije sa zločinom”, kako to rade s jedne strane, demokratski njemački intelektualci i političari, te s druge, u identifikaciji sa ovom zemljom, kako to rade brojni Židovi, primjerice, Arno Lustiger, koji je prošle godine u Bundestagu kazao: “Od mene je postao dobar građanin ove zemlje, što poslije Holokausta nisam mogao ni zamisliti”!
Genocid nad Židovima je – nema nikakve sumnje - “ostavio neizbrisivog traga” na Njemačku i zauvijek će biti dio njemačke povijesti, kako je to istakao za govornicom Ujedinjenih naroda i bivši njemački šef diplomatije Josef Fischer, jer se radi o “apsolutnom moralnom užasu i negaciji svega civiliziranog, bez presedana”.
Zato je “zajednički put u budućnost” i dalje vrlo kompliciran i neizvjestan, ali mu nema alternative, ako ostaje pretpostavka da se njemačka politička i intelektualna javnost i ubuduće pošteno određuje prema Holokaustu. Poput njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji je na 60. godišnjicu oslobađanja onoga što je ostalo od Auschwitza kazao sa suzama u očima: “Sram me je pred žrtvama ubijenim u paklu koncentracijskih logora i posebice pred vama preživjelima”!
I u Njemačkoj se tek od 1967. godine svake godine obilježava 27. januar – Dan sjećanja na Auschwitz, u kojem je umoreno više od milijun ljudi. U stvari, nitko ne zna posve točno koliko je ubijenih, ugušenih, umorenih u ovom “kompleksu smrti”. U ranijim enciklopedijama se pod odrednicom “Oswiecim”, što je poljsko ime za Auschwitz, govorilo o 2.500.000 žrtava, koliko ih je navodno bilo zavedeno u tzv. kontrolnim knjigama, pa se, čak, govorilo i o daleko većem broju, jer su čitavi transporti Židova, ne izuzimajući ni djecu, sa željezničke stanice prebacivani direktno u plinske komore (vidjeti, primjerice, Enciklopediju JLZ).
Sve do 1990. godine je, u stvari, i na Zapadu bila osnova za procjenu broja umorenih u Auschwitzu /Oswiecimu “prva sovjetska procjena”, odnosno ono što se čulo na suđenjima nacističkim glavešinama u Nürnbergu. U tu se verziju, doduše, sumnjalo na Zapadu, ali će tek poslije 1990. godine uslijediti smjelija istraživanja, ako i ona nisu palijativna. Lako je, naime, moguće da se puna istina o broju ubijenih u Auschwitzu nikad neće saznati. Ilustracije radi, u novijoj Brockhausovoj enciklopediji se oprezno govori o “ubojstvu Židova u milijunskim brojevima”, čime nije niti potvrđena niti demantirana “ruska verzija” od četiri milijuna ubijenih samo u Auschwitzu. Rusi su, naime, nakon ulaska u Auschwitz našli četiri minirana krematorijuma, te gomile naočala, proteza, cipela, a popisano je i točno 348.820 muških odijela i 836.255 ženskih haljina.
Možda je, u stvari, najistinitija ona procjena zloglasnog nacističkog šefa koncentracijskog logora Rudolfa Hössa, koji je ovim “logorom smrti” upravljao u periodu od 1940. do 1943. godine? Höss je, kako smo ovdje već naveli, u Nürnbergu posvjedočio da je u Auschwitzu ubijeno 2,5 milijuna ljudi.
O Rudolfu Hössu su, inače, ispisane brojne studije, o njegovim nedjelima je snimljeno i više dobrih filmova, između ostalih i “Moj poziv je smrt”. Ostalo je, međutim, zapisano da je ovaj zločinac par excellence, prije nego što će biti obješen 1947. godine, prvotnu strašnu cifru korigirao na također strašnih 1,13 milijuna ubijenih ljudi. Uostalom, sličnim ciframa barataju i istraživači Holokausta Raul Hilberg i Franciszek Piper, dok je jedan francuski ekspert za Auschwitz lansirao smjelu, problematičnu tvrdnju o 711.000 ukupno ubijenih, među kojima je i 470.000 do 550.000 “u plinskim komorama ubijenih Židova”. Najnižu cifru umorenih u Auschwitzu je “uveo u igru”, u nedavno objavljenoj studiji, politolog Fritjof Meyer. On je na osnovu njemu znanih podataka došao do 510.000 ukupno ubijenih u Auschwitzu, što je odmah naišlo na osudu u stručnoj javnosti. Uzgred rečeno, u Auschwitzu nisu ubijani samo Židovi, iako su židovske žrtve činile gotovo 90 odsto ubijenih, jer se zna da je ubijeno makar 15.000 ruskih zarobljenika, te nepoznat, veliki broj Sinta i Roma, Poljaka i pripadnika pokreta otpora širom Evrope, uključivo i sa prostora bivše Jugoslavije…
Licitiranje brojevima ubijenih ljudi, pogotovo brojem umorenih Židova, je vrlo osjetljiva i problematična rabota. Tužna je i teško shvatljiva činjenica, ali u Auschwitzu ili u nekom drugom “logoru smrti”, uključiv onom našem u Jasenovcu, ubijeno je tijekom Drugog svjetskog rata oko šest milijuna Židova, u pravilu na bestijalan način. Da je u Auschwitzu/Oswiecimu, u kompleksu od tri logora, pri čemu je prvi bio uglavnom sabirni logor, a drugi Brzezinska (na poljskom) odnosno Birkenau (na njemačkom jeziku) “logor smrti”, dok je treći Monowitze bio tzv. radni logor, umoreno makar milijun ljudi niječu samo patološki tipovi u Njemačkoj i srodna im subraća po svijetu, uključiv i kod nas…
U svojim memoarima zabilježit će nekadašnji glasnogovornik “Reichskanzlei” Helmut Sündermann, kako je 3. aprila 1945. godine ukazao baš onom Austrijancu dr Ernstu Kaltenbrunneru, kojeg smo pominjali ranije, na “hitnu neophodnost uvjerljivog demantija” prvih ruskih priopćenja o Auschwitzu. “Kaltenbrunner me je pogledao sa jednim za mene nezaboravnim, polumračnim, polužalosnim pogledom i lagano kazao – tu se nema šta demantirati”!

Gdje si bio Adame

Svime se želi kazati, zapravo, da je proces denacifikacije mukotrpna rabota, koja dugo traje, ali bez koje nema iskupljenja i ozdravljenja bolesnih društava. I kad se čine da su ozdravila, nisu, zapravo, jer su u talozima podsvijesti nalaze ostaci laži i obmana, koje kao da se i ne mogu iskorijeniti. O tome i govori podsjećanje na foto-izložbu „Zločini Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu“ Instituta za socijalna istraživanja iz Hamburga, koja je u vremenu od 1995. do 2004. godine obišla sve veće njemačke gradove, a bila je gost i u velikim svjetskim metropolama, uključivo i u New Yorku. Vidjelo ju je više milijuna ljudi.
Direktor Instituta za socijalna istraživanja iz Hamburga, Jan Philipp Reemtsma, s pravom je govorio o njenom „apsolutnom uspjehu“. No, Reemtsma je i upozorio da se ne smije zaboraviti „ukupna dimenzija historijske katastrofe“, tj. činjenica da se radi o zločinu takvih razmjera „ispod kojeg se nikada ne može podvući crta“, te da će tema Holokausta zaokupljati, intelektualno i emocionalno, još godinama i decenijama ne samo njemačku, nego i evropsku i svjetsku javnost. „U pogledu obima ove historijske katastrofe“, rekao je Reemtsma, „i ne može biti drugačije“!
O ovoj izložbi je mnogo pisano, pa i u našim novinama. Čitatelji se, vjerojatno, mogu prisjetiti vijesti o demonstracijama „za“ i „protiv“ njenog održavanja, pa i uličnih tuča i molotovljevih koktela, koji su izložbu pratili, te žučnih rasprava o detaljima na potpisima uz neke fotografije, zbog čega je Reemtsma 1999. godine morao i povući tzv. prvu postavku izložbe. Uslijedilo je angažiranje meritorne komisije, sastavljene od domaćih i međunarodnih stručnjaka, koji su ispitali svaku fotografiju i natpis uz nju, te ustanovili niz grešaka, ali ne i namjerne manipulacije, pa je korigirana verzija izložbe krenula 2001. godine „po drugi put među Nijemce“, da starije podsjeti na ono što su činili, a da mlađima kaže kakvi su im bili djedovi i očevi. No, ta prerađena verzija izložbe o „zločinima Wehrmachta“ je bila slabije posjećena (samo 400.000) i izazivala je manje emocija. Bochumski historičar Norbert Frei, koji izložbu prati od prvog dana, kaže da je takvo što bilo i za očekivati. „Prva postavka“ je bila jednostavno nešto što se „moralo vidjeti“, bila je „društveni događaj“, a „druga postavka“, iako ocjenjena u medijima izuzetno pozitivno, nakon silnih godina i još žustrijih rasprava više nije sadržavala dovoljno emocionalnog naboja. Uzgred rečeno, ustanovilo se da u muzejima širom svijeta, a ne samo u Istočnoj Evropi, o događanjima u Drugom svjetskom ratu leži bezbroj falsificiranih spisa i potpisa, pogrešno significiranih fotografija i sl. Toliki broj falsifikata, pripisanih zločina onim „drugima“, očigledno, nije bio posao ozbiljnih historičara, nego obavještajnih službi „velikih“ i „malih sila“.
„Druga postavka“ foto-izložbe „Verbrechen der Wehrmacht“ tematizirala je šest dimenzija „uništavajućeg rata“ u Istočnoj Evropi: genocid nad sovjetskim Židovima; masovno umiranje sovjetskih ratnih zarobljenika; rat za hranu; deportacije; partizanski rat, te represalije i strijeljanje talaca. Poslije njene zadnje stanice - postavke u Hamburgu - otišla je i bukvalno u povijest. Dobila je, naime, svoje stalno mjesto u Njemačkom historijskom muzeju u Berlinu. Zamišljeno je da bude dijelom buduće izložbe o povijesti suvremene Njemačke. Time je i „sama historizirana“, kako to lijepo reče Jan Philipp Reemtsma.
Na - u kontekstu podsjećanja na „Nirnberške procese“ - najviše frapira činjenica da je uopće suvremenim Nijemcima trebao jedan takav šok, kakvog je izazvala ova foto-izložba, nakon svega što su prošli i prolaze, u procesu denacifikacije. A očigledno, trebao je, kao što bi svim našim sredinama bio neophodan sličan šok, odnosno uznemirenje vlastitim zločinima, ako nije i odveć kasno. Foto-izložbi o zločinima redovne njemačke legalne vojske („Wehrmacht“) je, naime, uspjelo otvoriti proces drugčijeg promišljanja uloge „legalne vojske“ u stravičnim zločinima Hitlerovog režima širom Evrope. „Nirnberški proces“ je bio davno, zaboravilo se… Ono što brojnim knjigama i filmovima, a neke smo od njih namjerno i ovdje pominjali, nije uspjelo, uspjelo je ovoj foto-izložbi. Bespovratno je srušena, naime, ovdašnja poslijeratna konstrukcija o „čistom Wehrmachtu“. Pokazalo se – i ovaj put – da za „misaonu prekretnicu“ nije dovoljno napisati dobar roman, dobru historijsku ili političku knjigu, jer njih je bilo i prije 1995. godine, nego je potrebna medijsko, literarno i žurnalističko izoštravanje, što je pratilo obje postavke foto-izložbe u izobilju.
Temeljnu poruku izložbe „Verbrechen der Wehrmacht“ su teško podnijeli u prvom redu matori nacisti, pa, potom, preživjeli vojnici Wehrmachta, jer su se u međuvremenu uljuljkali u poslijeratnu stilizaciju neodržive legende o „čistom Wehrmachtu“. U tom smislu je „prva postavka“ ove izložbe nastavak onog procesa koji je započet „Nirnberškim procesima“, pa kojeg je ponovo otvorila „šezdesetosmaška generacija“ u Njemačkoj, nakon što su Adenauer i društvo napravili gomilu trulih kompromisa sa bivšim nacistima i vlastitom prošlošću. Ako se nekome čini pretjeranom ocjena o Adeanueru i njegovoj eri, neka se raspita za „slučaj Globke“.
Dr Hans Globke je bio jedan od najbližih, ako ne i najbliži Adenauerov suradnik u Bonnu, iako je svojevremeno bio nacistički propagandista. Uostalom, još je polovicom šesdesetih godina prošlog stoljeća bilo moguće da jedan naci-propagandista, kao što je bio dr Kurt Kiesinger, postane čak njemačkim kancelarom! „Šezdesetosmašima“ je, pak, takva pozicija bila nepodnošljiva, jer bivši nacisti, a u međuvremenu privredni i politički uglednici u poslijeratnoj Njemačkoj, nisu bili rijetka pojava… Mi ćemo ovdje ustvrditi – dopadalo se to nekomu ili ne - da kod nas neće biti nikakvog napretka sve dok se ne rode generacije sinova i unuka koje će se – masovnije - javno pitati: kako su se moji preci ponašali u posljednjoj balkanskoj tragediji, jesu li eventualno činili zločine, kako mi je otac ili babo stekao odjednom silno bogatstvo, zašto su supruge i djeca poginulih ili ubijenih posljednja bijeda u našim društvima? Da se poslužimo i naslovom jednog romana nobelovca Heinricha Boella - „Gdje si bio Adame?“
Ako je potpisnik ovih redova išta naučio svih ovih 17 tužnih godina u Njemačkoj, onda je to da „fašizam nije mišljenje, nego zločin“, te da je priča o patriotizmu veoma često sklizak teren i uvod u šizofreniju i ponovne ratove. Ne reče li onaj čovijek što se javno hvalio očevim četništvom – ćerat ćemo se mi opet?! Ili, po „’rvacki“ – ustaša sam i ćaća mi bio! Naravno da je „ponovno ćeranje“ programirano, ako se nije u stanju demistificirati vlastite mitove i zablude. Poput Nijemaca, koji su organizirali foto-izložbu, koja je i sama postala povijest. Poučna povijest!

Kako se ophoditi sa zločinima

Vjerojatno nitko nije uspio napisati do sada bolju rečenicu o osjetljivosti ophođenja s tragedijom u Auschwitzu kao veliki njemački filozof židovskog podrijetla Theodor W. Adorno, kazavši da se poslije Auschwitza ne bi više smjele pisati pjesme!
Pa ipak, one se moraju pisati. Arno Lustiger, čovjek kojemu je pripala čast da 27. januara 2005. godine u njemačkom Bundestagu drži slovo u povodu 60. godišnjice oslobođenja Auschwitza, je, inače, počasni doktor i “gostujući profesor” na Fritz Bauer Institutu u Frankfurtu am Main, a autor je i jedinstvenih knjiga o „židovskom otporu“ tijekom Drugog svjetskog rata. Imao sam ga prilike uživo slušati kako objašnjava da je od njega postao „posve solidan građanin ove zemlje“, a što nije mogao niti sanjati prije 60 godina. S njegovim studijama o „židovskom otporu“, a bilo ga je, onog oružanog, čak i u Auschwitzu, posebice monografijama o židovskom sudjelovanju u obrani Španjolske republike, te borbenim židovskim trupama u Poljskoj, Bjelorusiji i Ukrajini, kao i o staljinističkom progonu Židova, Arno Lustiger se uvrstio na listu najboljih znalaca židovskog otpora diktaturama i nasilju u cijelom svijetu. Preživjeo je nekim čudom i Auschwitz i Buchenwald i još četiri druga logora, bio je sudionikom „marševa smrti“, a poslije rata tumač američke armije i suosnivač malene židovske zajednice u Frankfurtu. Govori tečno osam jezika, piše i objavljuje na temu “židovskog otpora” po cijelom svijetu.
Kada su ga pitali zašto je tek sa 60 godina počeo da priča o užasu koji je proživio, kazao je da ga do tada nitko o tome nije ništa pitao, te da je htio da svojoj djeci osigura miran život. Arno Lustiger vjeruje čvrsto u „modernu Njemačku“, ali još više u moć „zapisanog“. U jednom eseju pozvat će se na starog židovskog historičara Simona Dubnowa iz Rige, koji je neposredno prije nego što će biti ustrijeljen kazao: „Židovi, zapisujte i skicirajte sve“! Lustiger citira i zaostavštinu češkog Židova, borca pokreta otpora Julius Fucika: „Skupljajte strpljivo svjedočanstvo o palima. Jednog dana će danas biti prošlost, govorit će se o velikom vremenu i bezimenim herojima, koji su pravili povijest… Želim da se zna da nije bilo bezimenih heroja, nego da su to bili ljudi koji su imali svoja imena, svoje lice, svoje čežnje i nade”! Ovo su, zapravo, postali životni postulati Arna Lustigera, koji je učinio sve što je u njegovoj moći da njemački i evropski Židovi, njih 1,5 milijuna koji su služili u savezničkim armijama, njih pola milijuna u američkoj armiji, njih stotine hiljada u Crvenoj armiji, te 30.000 Židova – dobrovoljaca iz Palestine, dobiju makar svoja imena. Cijelu jednu studiju posvetio je Lustiger židovskim dobrovoljcima u španjolskom građanskom ratu, njih više od 6000, te brojnim Židovima u redovima Crvene armije, u kjojoj je čak “150 židovskih generala, vojnika i partizana odlikovano najvišim odlikovanjem za hrabrost”. U ovom njegovom eseju pominje se i Esther Ovadia, koja je posthumno primila orden Narodnog heroja Jugoslavije. Uzgred rečeno, kod nas se nerijetko zaboravlja baš natprosječni židovski otpor u Drugom svjetskom ratu, zbog čega ih možda naši neonacisti natprosječno i mrze!
Niti nakon “oslobođenja od Hitlerove diktature, kako je to 1985. godine formulirao tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker, niti poslije osude nacističkih glavešina u Nürnbergu, nisu Nijemci htjeli odmah da shvate razmjere pustoši koje su nacisti ostavili iza sebe. Zaokupljeni svojim sudbinama, bijedom i neimaštinom, pokoreni i poniženi, Nijemci nisu htjeli čuti ono što su i prije mogli znati da su htjeli. U najkraćem, to je isto kao ono čemu smo svjedoci ovih dana i godina kod nas. U Srbiji se slave četnici, a samo se u nekolicini slobodoljubivih medija mogu čuti kompletnije ocjene o njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, ili o nedavnim “malim Auschwitzima”, onom u Srebrenici, zločinu koji se zbog svoje prirode ne da skriti. U Hrvatskoj se, također, masovno veličaju ustaše, a generali, osumnjičeni za ubojstvo civila u posljednjem ratu, se još uvijek bez kazne i sankcija slave kao heroji. U Bosni i Hercegovini svatko, pak, slavi svoju vlastitu, neriejtko problematičnu prošlost, drugome i trećemu u inat. Ono što se s mukom raspreda u Den Haagu je pri tomu interesantno samo ako je riječ o zločinima onih drugih i trećih!?
I u Njemačkoj je, zapravo, ne s “Nirnberškim procesima”, nego tek s frakfurtskim procesima u periodu 1963. do 1965. godine, došlo do promjene prema počiniteljima i žrtvama u Auschwitzu. Monstrouznost ubojica izvedenih na optuženičku klupu, odnosno mediji, koji su neštedemice pisali o sadistima, konačno vode ka prevladavanju svijesti da se desilo nešto strahotno, što se ne da objasniti samo ratom i diktaturom, o čemu se ne smije ćutati, što je važno u konačnici za ozdravljenje zemlje. Tek potom ugrađuje Njemačka u svoj krivični zakonik član po kojem je kažnjivo svako nijekanje zločina u Auschwitzu, tek od 1967. godine se redovito i pristojno podsjeća 27. januara na vlastitu sramotu. Tek od tada niknut će nova politička kultura, pošten odnos prema prošlosti, sebe i budućnosti radi!

“Građanski ratovi sjećanja”

"Kultura sjećanja" je sintagma koju je (re)afirmirao Paulus Kirche u Frankfurtu am Main prije nekoliko godina i ugledni američki historičar, njemačko-židovskog podrijetla, Fritz Stern, kada mu je uručivana "Nagrada mira". Fritz Stern, i sam žrtva nacističkog progona, misli da su Nijemci u "kulturi sjećanja" daleko odmakli i da je to dobro za ovu zemlju i Evropu.
Manifestacioni oblici te i takve kulture u Njemačkoj posebice dolaze do izražaja prigodom obilježavanja godišnjica "pobjede nad fašizmom", odnosno njegovog sloma i njemačkog "nultog sata", kako je bilo i svake godine, počev od 1967. godine. Neki kritičari upozoravaju tu i tamo da "kulturi sjećanja" latentno prijeti opasnost komercijalizacije, pa time i banalizacije žrtava zločina. No, ne činiti ništa je gore nego izlagati se riziku banalizacije.
Najgore je činiti nešto kao što se to, nažalost, učinilo u Hrvatskoj, primjerice, gdje je porušeno dvije trećine partizanskih spomenika, ili u Mostaru, gdje je "neo-ustašija" po tko zna koji put uneredila Partizansko groblje, spomenik divnog autora, Bodgana Bogdanovića. O obrnutim civilizacijskim procesima u Srbiji da se i ne govori, uvedena je, kao kruna svega, i "Dražina spomenica"…
Sve u svemu, zapisat će vrsni poznavatelj ove problematike, sociolog dr Todor Kuljić u eseju posvećenom "kritičkoj kulturi sjećanja", govor o tamnoj strani nacionalne prošlosti nije potreban samo stoga što prošlost nije prevladana, pa ni samo zato što postoje ostaci revanšizma, već prije svega otuda što treba podsticati integriranje kako svijetlih tako i tamnih strana u nacionalni identitet. Koliko je, pak, to teško vidi se upravo u zemljama-naslijednicama bivše Jugoslavije. U njima je u punom zamahu brisanje ili revizija povijesti, koja uključuje i reviziju vrijednosnih sustava, pri čemu je dozvoljeno sve, od rušenja spomenika do građenja novih i lažnih mitova. Dr Kuljić i s tim u vezi piše: "Kao što Nemci pored Getea ne zaboravljaju Aušvic, tako i Srbi uz oslobodilačke ratove treba da pamte i Srebrenicu; a Hrvati da ne razdvajaju 'Oluju' od Jasenovca". Trauma je, po Kuljiću, "najbolje sjećanje, a trauma u Njemačkoj je Holokaust, u Hrvatskoj Jasenovac, a u Srbiji Srebrenica…" Todor Kuljić uočava s pravom da je i Spomenik umorenim evropskim Židovima u Berlinu "paradigma prošlosti u službi budućnosti, a ne monumentalizacija nemačke sramote"!
Da, kultura sjećanja ponekad uspijeva i tamo, ili upravo tamo, gdje su izvršeni najbrutalniji zločini. Pretpostavka za uspjeh je pošten prilaz "svijetlim i tamnim stranama" vlastite prošlosti, demonumentalizacija historije i okrenutost budućnosti. Nažalost, u zemljama bivše Jugoslavije je ovaj pristup udaljen svjetlosnim miljama. U njima se vode i dalje "građanski ratovi sjećanja", ustvrdio je lucidno Todor Kuljić. A tako se ne stiže u društvo civiliziranih naroda…
Helsinška povelja

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License