Mesijanski Nihilizam

Mario Kopić

Mesijanski nihilizam

Jacob Taubes
Pavlova političčka teologija

Ex libris i Synopsis, Rijeka-Sarajevo
2009. Preveo Roman Karlović

Jacob Taubes (1923-1987), jevrejski mislilac, sin bečkog rabina, ali i sam rabin, imao je u Heidelbergu pred konac svog života, u terminalnoj fazi raka, sklop predavanja o „Pavlovoj političkoj teologiji“. Taubes je inače malo publi-cirao; svu svoju misaonu energiju emanirao je u labuđem pjevu. Na samrtnoj postelji poželio je da on bude objavljen posthumno, premda nije stigao ni revidirati transkripte. Stilski se na knjizi itekako poznaje da se rađala u predsmrtnom grču. Taubesova misao je neorganizirana, anegdotalna, ironična, kruži oko svojeg predmeta uz brojne „talmudske“ digresije. Prešnost koja se u njoj izražava ima dvostruku prirodu i nije tako nepovezana kao što se na prvi pogled čini: kad život ističe, pravo je vrijeme za iskrenost i apokaliptiku.
Pavle je možda kršćanin – ali to u dubini, prema Taubesu, znači samo jevrejski krivovjerac. Pavle je veći Jevrejin nego mnogi današnji „liberalno reformirani rabini“. Suštinski se Poslanica Rimljanima može otvoriti samo jevrejskom čitalačkom senzibilitetu. Čak je apostolov koine grčki jezik zaista razumljiv samo Jevrejima, pošto je riječ o jeziku hebrejske dijaspore. Taubes u tom smislu zagovara tradicionalni rabinski alegorijski smisao, jer samo takva interpretacija ukazuje na jevrejsko životno iskustvo u pozadini teksta. Na taj način Pavlov tekst se može povezati sa jevrejskom tradicijom, jevrejskom mistikom i liturgijom, ali i sa savremenim izraelskim problemima.
No u Pavlovoj političkoj teologiji nije riječ jednostavno o interpretativnom uključivanju poslanice u jevrejstvo. I Taubesovo vlastito jevrejstvo bilo je strano tradiciji. Sebe označava kao filozofa, sekularnog teologa, „pavlinskog ne-kršćanina“.Poslanicu Rimljanima zato ne želi čitati kao jevrejski teolog, niti kao historijsko-kritički egzeget (o novovjekovnoj znanstvenoj egzegetici nije imao neko visoko mišljenje), nego ga teološke teze zanimaju sa stajališta historije misli, historije duha, historije mentaliteta (u drugom dijelu knjige posvećuje se posebno recepciji Pavla, odnosno njegovog mesijanskog motiva, u historiji teologije i filozofije: kod Markiona od Sinope i njegovog brižnog tumača Adolfa von Harnacka, kod Carla Schmitta, Bartha, Benjamina, Adorna, kod Spinoze, Nietzschea, Freuda). No, za Taubesa je nadasve važno kakav se politički potencijal skriva u religioznom simbolizmu.
Što je, dakle, ta politička pozadina Pavlove Poslanice Rimljanima? Ukratko govoreći: poslanica sadrži subverzivnu političku teologiju, naročito u svojoj kritici Zakona (nomos), koji ne označava samo jevrejsku Toru, nego i lex, Zakon cjelokupnog rimskog svijeta. Pavle uvodi revolucionarno prevrednovanje svih vrijednosti; jevrejsko-rimsko-helenis-tička teologija je teologija vladajuće klase kojoj Pavle svojim nagovještenjem Razapetog, koji ukida Zakon, baca rukavicu u lice. Taubes naglašava da su već uvodni akordi Poslanice po svom izvornom tonalitetu krajnje politički: evanđelje (euangelion),Gospodin (Kyrios), Krist (Christos) – to su riječi tadašnje političke retorike. Apostol uvodi novi univerzalizam, koji subverzivno ukida legitimnost svakog poretka, kako imperijalnog (rimskog) tako i teokratskog (jevrejskog). Pri tome nije slučajnost da je ta poslanica bila poslana upravo u centar koji je objedinjavao religiju i moć. Prema Taubesu, u pismu je riječ o pravoj političkoj objavi rata Imperiji, uspo-stavljanju anti-moći. I cjelokupno 13. poglavlje Poslanice, koje se u tradicionalnom tumačenju koristilo za uteme-ljivanje legitimnosti sekularne vlasti, moramo razumjeti kao kamufliranu prijetnju imperatoru i njegovom poretku. Apostolov univerzalizam je dakako kvalificiran: Pavle, koji sebe samog razumije kao novog Mesiju, svojom teologijom zasniva i legitimira novi narod, ali ne razumije ga kao nešto sveobuhvatno u smislu stoičkog kozmopolitizma. Ne odriče se, naime, svoje ukorijenjenosti u Izraelu i ne skriva stalnost i trajnost Božje izabranosti jevrejskog naroda. U takvom univerzalizmu pokazuje se svjetovno značenje ključnih judeo-kršćanskih pojmova apokaliptičnog i mesi-janskog koji imaju relevantnost za analizu naše, što će reći prije svega njemačke i američke (Taubes je prilično vremena živio i predavao u SAD), političke sadašnjosti i (totalitarne) prošlosti.
Taubes svoje „negativno-teološko“ tumačenje pavlinskog „univerzalizma“ uspostavlja preko kritike nacističkog katoličkog pravnika Carla Schmitta, mislioca koji je temelje za svoju apologiju nacizma tražio upravo u kršćanskim svetim tekstovima. Taubes je bio njime fasciniran, jer je bio uvjeren da se Schmitt koncentrirao na bitne probleme, posebno vremena i povijesti kao roka ŠFrist], kao vrlo kratke „odgode“ (pred smaknuće) ŠGalgenfrist], no ujedno se s njim kao misaonim i duhovnim protivnikom hvatao u koštac još od početka svog studija. Naime, Schmittova interpretacija Pavla u osnovi mu se činila promašenom. Apostolova razmišljanja o Izraelcima kao „Božjim protivnicima“ (Rim 11, 28) jevrejski mislilac tako postavlja u kontrapoziciju sa Schmittovom centralnom agonalnom teorijom o nastajanju politike: politiku najprije uspostavlja spor ljudi, njihova podjela uzduž granice između prijatelja i neprijatelja. Iza političkog agona se, prema Schmittu, skriva borba između duhovnih sila koje u pozadini dominiraju politikom: borba katolicizma protiv sila anarhije i revolucije. I još dublje: sukob između kršćanstva i judaizma u pogledu Božjeg izbora. U spisu Njemačka pravna znanost u borbi protiv jevrejskog duha (1936) zaklinjao je pravnike na Führera Adolfa Hitlera: „Tako što se branim od Jevreja borim se za djelo Gospodnje“. Pravi neprijatelj katolicizma za Schmitta je zato jevrejski narod. Suprotno tome, Taubes svojim tumačenjem nastoji pokazati da pomoću 11. poglavlja Poslanice Rimljanima nipošto nije moguće zasnivati antisemitizam.
No egzegetsko odbacivanje antijudaizma može se izraziti samo vlastitom političkom vizijom. Ishodište Taubesove „negativne političke teologije“, što dolazi do izraza u tuma-čenju u kojem se sve više brišu granice između tumača i tumačenog, jest marksoidni mesijanski nihilizam, koji igra na revolucionarno društveno djelovanje. Pri tome se Taubes oslanja na Waltera Benjamina, koji je bio dobar prijatelj Gershoma Sholema, Taubesova učitelja. Naravno, nikakva politička akcija ne može biti potpuno amorfna. Njena pretpostavka se uvijek stilizira u određenu etiku. Taubes pretpostavlja da se to vidi već kod Pavla. Više puta naglašava da, usprkos Isusovoj redukciji Božjih zapovijesti na dvostruku zapovijest ljubavi, apostol ne govori o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nego jedino i samo o ljubavi prema bližnjemu. „Nema dvostruke zapovijedi, nego je jedna zapovijed. Meni se to čini apsolutno revolucionarnim činom“. Pavlov odmak od judaizma je odvraćanje od religije Oca. Njegova pažnja je u protosekularizacijskoj gesti usmjerena na Sina (što će reći: samo na čovjeka). S tom i takvom antropologizacijom Poslanice Rimljanima povezan je i konačni apel ove po svemu neobične knjige: apostola Pavla treba čitati u prizmi Freudova djela Mojsije i monoteizam.
Peščanik.net

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License