Menjam Se A Ostajem Isti

Autor: T. Nježić | 24.10.2008
David Albahari, pisac
Na ovogodišnjem sajmu knjiga poznati pisac David Albahari pojavljuje se u trostrukoj ulozi: kao pisac knjige za decu „Ema i jež koji nestaje” („Zepterbookworld”), romana „Brat” („Stubovi kulture”) i jedne od priča u svojevrsnoj antologiji „Poslastičarske priče” („Arhipelag”) koju je i osmislio i uredio sa Vladanom Mijatovićem Živojinovim.
„Ema i jež koji nestaje” - raskošna slikovnica u kojoj ilustracije potpisuje Dušan Petričić. Otkud iskorak u pisanje za najmlađe?
- Petričićeva „krivica” za tu slikovnicu veća je od moje, ilustracije su fantastične. Nekada čovek poželi da proba i stvari koje su izvan iskustveno poznatog okvira. S godinama, s jedne strane, sve više razumem decu, a sa druge, sve je manje vremena da se oproba nešto novo. Tako da posle slikovnice, a za decu je najteže pisati, sada razmišljam i o dramskom tekstu; naime, ni dramu nikada nisam pisao.
Šta je to što je posebno teško kada je reč o pisanju za decu?
- Isak Baševis Singer je svojevremeno rekao, a i drugi su upućivali na to, da decu ne možete lagati. Ona su iskreni, otvoreni, a time i zahtevni čitaoci. Njih ne zanimaju trendovi, književni pravci i pravila, njih zanima priča, i ta priča treba da bude što čistija, uverljivija, jasnija, snažnija da bi je oni prihvatili.
Reklo bi se da ste u zanimljivoj fazi, latili ste se pisanja slikovnice, poslastičarnica vas je motivisala da joj posvetite svojevrsnu antologiju…
- Što je jednom prilikom reče Mihajlo Pantić kad je govorio o mojoj prozi - menjam se a ostajem isti.
Kako i zašto ste „izmislili” antologiju „Poslastičarske priče” u kojoj je zastupljen jedan broj srpskih pisaca različitih generacija koji pišu na istu temu - poslastičarnica (šampite, boza…)?
- Uslovno rečeno, slučajno. Vladan i ja smo došli na ideju da napravimo tu knjigu. Naime, on živi u Americi, ja u Kanadi, a kada smo u Beogradu, odlazimo u onu poslastičarnicu na početku Makedonske ulice, preko puta Doma omladine, koja je jedno od onih mesta kakvih gotovo više nema, a bila su upečatljiv deo našeg sveta i naših života. Jednom dok smo pili bozu, tačnije dok smo maštali kako ćemo piti tu bozu, a dopisivali se na relaciji Kanada - Amerika, došli smo na ideju da pozovemo pisce da se pozabave tom temom. Ispostavilo se da je 18 autora, uključujući i nas, napisalo veoma raznovrsne priče iako je moglo delovati kao dosta uska tema.
U romanu „Brat” („Stubovi kulture”) preispitujete porodične (kroz njih i međuljudske) odnose, jedan od „glavnih junaka” je kafanče „Brioni” u Zemunu…
- „Brioni” su kafana u Zemunu u koju nisam odlazio ali jesam rastao pored nje, i svojevremeno bio zainteresovan šta se to tamo unutra dešava, a bircuz iz romana ne odnosi se samo na taj pomenuti, već može biti bilo koji. U sredinama u kojima su takva mesta centar sveta izbor pojedinca da bude drugačiji ima vrlo visoku cenu. Za porodične, a i za međuljudske odnose najvažnija je ljubav. A ljubav se neguje, ljubav se uči! I bratska, o kojoj je u romanu reč, i porodične… svaka!
Kako vidite književnosti danas, njeno mesto, snagu?
- Rekao bi da ima sve manje snage na kolektivnom, a sve više na individualnom planu. I dalje će biti najvažnije da knjiga bude neposredni prenosilac između autora i pojedinačnog čitaoca, a na nekom globalnom planu, vremena se menjaju, pisana reč ostaje, ali knjiga je nekako potisnuta.
http://www.blic.co.yu/intervju.php

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License