Teško me je voljeti, sa mnom korak držati s vremenom se suočiti koje neumitno teče
u tvrdoći svakog dana.
Teško je mene voljeti, s mojim kretanjima se stopiti, meni prikloniti, teško je voljeti mene
onako kako bi ja voljela sve oko sebe i oni mene.
Teško me je voljeti, lomiti me i ušutkivati kada sam teška sama sebi, teško je to shvatiti..
Teško me je voljeti, kada ponekad ni ja sama sebe ne volim.
Sa mnom ispred ogledala stati i najednom saznati tko sam ja…
Teško je to činiti, kada sve se drugo da voljeti više.
Dajte mi samo jedan mali pogled, daj mi pogled jer to je sve što mi treba.
Ustat ću na noge, krenuti dalje, samo pogled mi dajte.
Kad se budem vračala od nekud tužna, umorna kao sada, kad se moje srce slomi kao
štap, kad se zamrzne zimi kao kamen.
Nije teško voljeti..teško je zavoljeti..voljeti nekoga svaki dan istim žarom i snagom, bez obzira na njegove mane…to je teško.
Voljeti nekoga i ne osudjivati ga, davati mu dušom bezuvjetno, to je teško.
Voljeti nekoga i od njega ne tražiti ništa za uzvrat… to je teško..
Voljeti nekoga i veseliti se njegovoj sreći koja ne uključuje tebe…to je teško.
Voljeti nekoga, a biti nesebičan…to je teško.
Voljeti nekoga ovako znači voljeti u pravom smislu te riječi i to je teško..ali nije teško živjeti, to je samo malo teže postići.
Kada spoznaš i postigneš takvu pravu ljubav življenja ona te ispuni i da ti smisao i onda ti
je sve već spomenuto dar a ne teret, to je tvoj dar od srca njemu, njoj, djetetu, majci, ocu, bratu…
Takva ljubav skoro uvijek urodi plodom, na nama je da je prepoznamo, uberemo
taj plod i uživamo u njemu…
Prava ljubav ništa ne očekuje niti traži…ona daje bezuvjetno
i trajno ne očekuje ništa zauzvrat…nije teško onda voljeti.
Prava tajna je moje sreće da mnogo zahtijevam od sebe, a malo od drugih.
A drugi mi ne daju ni to malo, samo u rijetkim prilikama na kapaljku..,
Riječi su se grčile i preplitale u meni, boreći se da izađu iz mene skoro svaki dan, svaki sat.
Slomljena i zbunjena nisam se mogla odlučiti ni za jedno dovoljno što mi je prioritet..
Da vam potpuno prikažem plemenitost mojih misli i težinu mog «prokletstva»…
Ponavljam si već dosta puta izgovoreno pitanje «zašto baš ja»…, sve mi je teže održati se na nogama uspraviti se i krenuti iz početka….
Pitam se da li u meni još ima snage da se podignem sa dna….
Krenem dalje, uspomene se vračaju, a vrijeme ide dalje, svaki put je sve teže i teže osvrnuti se ne mogu više, jer život je jednosmjerna cesta…
Skupljam slike i riječi i stvari i boje prošlosti….
Mene Je Tesko Voljeti