Mario Kopic

Mario Kopić o izraelsko-palestinskom sukobulibreto 16. 07. 2014.

Mario Kopić:

VELIKODUŠNOST TUĐOM KRVLJU

☛ Kako je svojedobno upozorio Michael Walzer, između Izraelaca i Palestinaca ne vodi se jedan, nego četiri rata: 1. palestinski rat iscrpljivanja protivnika za gašenje židovske države i uklanjanje Židova (a iz njega proizlaze i teroristički i samoubilački napadi i zahtjev za pravom na povratak); 2. palestinski rat za stvaranje vlastite nezavisne države pokraj Izraela i kraj okupacije Zapadne obale i Gaze; 3. izraelski rat za sigurnost i obranu Izraela unutar granica iz 1967. godine; 4. izraelski rat za Veliki Izrael (Erec Jisrael), za zadržavanje naselja ili za jačanje naseljavanja i pripajanja, u cjelini ili djelomično, okupiranih teritorija. Međutim, pri prosuđivanju Bliskog istoka uvažavanje takve kompleksnosti rijetko kada susrećemo. Kako u vulgarnoj verziji “trećesvjetizma” (zastupaju je, primjerice, dinosaurusi te ideologije, od Noama Chomskog preko Tariqa Alija do Jakoba Augsteina), tako i u onoj sofisticiranijoj, intelektualna i medijska ljevica nam objašnjava da teroristi djeluju iz očaja i da postoji samo jedan rat, sučeljavanje naroda zavjerena slobodi i zapadnjačke kolonijalne sile.

Izraelsko-palestinski sukob tu se vidi samo kao simbol zapadnjačkog osporavanja prava Arapima i muslimanima. Otuda tolerantnost spomenute intelektualne i medijske elite prema palestinskom terorizmu: bombaši-samoubojice se osuđuju, ali nevoljko, pa čak i opravdavaju kao činovi očajnika, kao legitimna naplata za divljaštva što su ih počinile židovske vojne snage. Nijedna strahota što je počine kandidati za samoubilačke napade, sa svojom grotesknom mitologijom o 70 djevica (hurija) što ih čekaju u rajskom vrtu (dženetu), nikada u njihovim očima ne može kompenzirati ljagu Izraelaca. Nisu važne žrtve tih eksplozija, još manje kultura smrti koja se širi među mladima Zapadne obale i Gaze. Fasciniranost potocima krvi i kolektivnim masakrima, otkupiteljskim mučeništvom Hamasa ili islamskog Džihada do kojih dolazimo preko televizijskog ekrana, nije samo pornografska, ona ponajprije pokazuje prezir prema tom narodu svedenom na najobičnije ljudske bombe. Drugim riječima, od etike kompromisa draža nam je estetika zločina. Kako bi rekao Albert Camus, “lako je biti velikodušan tuđom krvlju”. Zato ista ljevica, usprkos svom goropadnom antifašizmu, ostaje potpuno nijema pred opetovanim navalama judeofobije imigrantskog porijekla u Europi, napose Francuskoj. Zapetljava se u konfuzno poricanje, ako već ne optužuje ljude za paranoju, pa čak i za provokaciju. Na primjer, filozof Alain Badiou državu Izrael kao arhaičku državu uspoređuje s Pétainovom Francuskom i opisuje je kao “izvanjski oblik, kolonijalne prirode, zaluđen sakralizacijom židovskog imena (prise la sacralisation du nom des juifs)”, kao Državu koja, između ostalog, planira genocid nad Palestincima. Za Badioua, koji preuzima tradicionalni antijudaizam katoličke Crkve, istinski Židov je onaj koji se anulira kao Židov i stapa s ostatkom čovječanstva. Nazivati sebe Židovom znači automatski mobilizirati antisemitsku strast.

Glas judeofobije doživljava drugu mladost uvlačeći se u anticionističku besjedu. Od sada pravi Židov govori arapski i nosi keffiyeh, a onaj drugi je varalica koji pripisuje sebi pravo vlasništva na zemlji koja nije njegova i koji je izgubio moralno dostojanstvo mučenika. Nekadašnja žrtva preobrazila se u mučitelja, ali mučitelja koji je po svemu nalik na svog nekadašnjeg dželata u Njemačkoj tridesetih godina prošloga vijeka. Kad Židov ugnjetava ili kolonizira, odmah se transformira u nacistu, bez nijanse. Nacisti su progonili Židove, onda su Židovi postali nacisti! Kao što je uočio Vladimir Jankélevitch: “Anticionizam je po tom pitanju nedostižna sreća, jer nam daje dopuštenje, pa čak i pravo, pa čak i dužnost, da budemo antisemiti u ime demokracije! Anticionizam je opravdani antisemitizam koji je konačno svima na dohvat ruke. On je čovjeku dopuštenje da bude antisemit na demokratski način. A što ako su i Židovi sami nacisti? To bi bilo predivno. Više ih ne treba žaliti: svoju sudbinu su sami zaslužili”. Kako inače objasniti procvat nacionalsocijalističke metaforike kod ljevičarske inteligencije? Još je Gilles Deleuze ovako govorio o zločinima cionizma: “Kažu da to nije genocid. Pa ipak, riječ je o priči koja od samog početka podsjeća na Oradour (francusko selo čije su cjelokupno stanovništvo nacisti strijeljali, a kuće spalili, prim. autora). Cionistički terorizam nije bio usmjeren isključivo protiv Engleza, nego i protiv arapskih sela koja su morala nestati. Irgun je po tom pitanju bio veoma aktivan”. Isti autor će o izraelskim operacijama na jugu Libanona 1978. godine reći: “Nalazimo se u situaciji analognoj onoj u vrijeme Španjolskog građanskog rata, kada je Španjolska bila laboratorij i eksperiment koji je prethodio još strašnijoj budućnosti”. U prosuđivanju Izraela ne dopušta se nikakva gradacija ili bliže određenje: kada je on posrijedi, nijanse su zabranjene, odmah se prelazi u krajnost. Povuče li se sa Sinaja, iz pojasa Gaze ili sa juga Libanona, to nikad ne pridonosi njegovom ugledu. Istini za volju, Izrael je odavno prestao biti moralni povjerilac Zapada: zauzimanje Bejruta 1982. godine, blagonaklono promatranje pokolja (djece, žena i staraca) u Sabri i Šatili što su ga počinile libanonske kršćanske falange, sistematsko koloniziranje Zapadne obale, grubo, ako ne i pretjerano nasilno gašenje druge Intifade, ciljana ubojstva ekstremističkih vođa, gradnja Zida, bombardiranja Libanona tokom ljeta 2006. godine kao odmazda zbog napada Hezbollaha, invazija na Gazu 2009. godine u svrhu zaustavljanja Hamasovih raketnih napada… – sve je to prorajtalo međunarodnu podršku što ju je uživao u početku. Izrael je, kako je dobro uočio historičar Elie Barnavi, izgubio bitku za imidž. No, budući da je riječ o državi koja je ostala demokratska i konstitucionalna usprkos ratovima i posvemašnjom despotskom okruženju, ona medijima i televiziji općenito dopušta da prate sva zbivanja, pa tako i zločine i strašne gafove vlastite vojske. Kako je to iz svog disidentskog iskustva uočio Mihajlo Mihajlov, “moralna veličina današnje države Izrael nikako nije u tome što je ona u nekim aspektima teokratska, nego obrnuto, u tome što je Izrael, bez obzira na decenije poluratnog stanja, demokratska zemlja u kojoj slobodno i normalno postoji komunistička partija – do nedavno čak dve”. U krilu te države jedan pozamašan razlomak stanovništva pozivao je i poziva na dijalog s Palestincima, naklonjen je miru i uvjeren da su ustupci neizbježni. Upravo je ta ista protivna strana zaslužna da je u Tel-Avivu 1982. godine održan najveći prosvjed (s gotovo 300.000 ljudi) protiv krvoprolića u Sabri i Šatili, koji je generala Sharona na kraju prisilio na ostavku. Ni u jednoj arapskoj zemlji neće doći do takvog pokreta negodovanja. Emmanuel Lévinas je još 1969. godine rekao: “Izrael nije postao gori od okolnog svijeta kako kažu antisemiti, nego je prestao biti najbolji”.

Uzalud i uzalud. Velik dio ljevičarskih intelektualaca i medija upinje se kriminalizirati tu naciju, budući da im pri pomisli na nju Hitlerov lik i djelo jedino pada na pamet. Izrael je možda jedina država na svijetu za koju se neprestance ponavlja kako ima pravo postojati unutar svojih sigurnih i međunarodno priznatih granica. Upravo je takav stav skandalozan, jer implicira suprotno, pretpostavlja da je to pravo samo po sebi privilegij.

Ako Židovi ugnjetavaju, nužno to čine kao nacisti, vjerno nasljedujući grozote što su nekad trpjeli u Njemačkoj i Poljskoj. Sama činjenica da su ih nekoć nacisti progonili i istrebljivali, pretvara ih u potencijalne naciste. Pojas Gaze je Auschwitz (u Italiji je u dnevniku ljevice Liberazione obavljena karikatura pojasa Gaze s ogradom od bodljikave žice i natpisom: La fame rende liberi, Glad oslobađa, što je aluzija na ulaz u Auschwitz s natpisom Rad oslobađa), Jenin također, “cionizam je brat blizanac nacizma”, naglašava, između ostalih, Luis Sepulveda. Talijanski filozof Gianni Vattimo je prije par godina u funkciji borbe protiv “genocidne politike” predložio akademski i kulturni bojkot židovske države, čije rođenje za njega predstavlja “najtežu štetu nacističkog istrebljenja Židova”. Njegov je sugrađanin Giorgio Agamben pritom neukusno zlouporabio Celanove riječi i dopustio izjavu za radikalni Manifesto: ”Smrt je Majstor iz Izraela”. Ta i takva sinonimija, sa svojom štetnom moći, potječe iz žalosnog teorijskog preskoka pod perom onih koji bi nadasve trebali razlikovati i razlučivati. Daleko od toga da je izraelska država oličenje apsolutne nevinosti, od početka se gradila na eksproprijaciji koju su poticali ratovi što su ih protiv nje vodili njeni susjedi. Izrael i sam ima vlastite ekstremiste i fanatike, održavao je i perverzne kontakte s režimima aparthejda u Pretoriji i Rodeziji, a njegova vojska pokadšto svojim gafovima prije raspaljuje no smiruje sukob. No Izraelce pretvoriti u naciste znači istoimenoj državi oduzeti njen legitimitet. I ne samo to, to istodobno znači judaizirati Arape, iznova pokrenuti drevnu borbu protiv “tumora” na obali Jordana. I, konačno, to znači i apriori legitimirati eventualno bacanje u more tog “uzurpatorskog entiteta”, Izraela.

I zato, ako se već nije kadro kompleksno prosuđivati Bliski Istok, onda valja pomoći i suosjećati. Ne birati hoće li se biti na strani Izraela ili na strani Palestine – nego biti za mir.

http://libreto.net/2014/07/mario-kopic-o-izraelsko-palestinskom-sukobu/

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License