Marijan Grakalic Filip David

Marijan Grakalić

Filip David
O NEDIĆEVOM KVISLINŠKOM REŽIMU

U razmaku od samo nekoliko dana u beogradskoj „Politici“ objavljena su dva teksta koja se bave „isti-nom o pogromu srpskih Jevreja u Drugom svetskom ratu“. Jedan je iz pera Jaše Almulija, drugi je potpisao Pavle Salom, sekretar Društva sprsko-jevrejskog prija-teljstva. Suština ovih tekstova svodi se na zaključak da ne postoji direktna krivica Milana Nedića i nje-govih saradnika za stradanje srpskih Jevreja. Navod-no, jedino mu se može zameriti kako „nije ništa činio da se umanji stradanje Jevreja“. Doista, neobična formulacija. Odgovornosti prave, dakle, nema.
Činjenice, međutim, govore o mnogo neposrednijoj odgovornosti. Tačno je da su logore Topopvske šupe i Staro sajmište osnovale nemačke okupacione vlasti, da je Gestapo obavljao egzekucije, ali takvo detaljno čišćenje Srbije od Jevreja (stradalo je blizu 90% jevrejskog stanovništva) nije bilo moguće izvesti bez pune logističke pomoći Nedićeve vlade, njegove žandarmerije i Specijalne policije. Jedan od malobroj-nih preživelih svedoka napisao je: „kvislinška vlast nas je dovodila maltene do ulaza u logore i tamo isporučivala nacistima“. Za one koji ne znaju, a takvih je sve više, evo jednog kratkog podsećanja, zasnova-nog na autentičnim dokumentima i svedočenjima.
Prvi feldkomandant, istovremeno i komandant grada Beograda, pukovnik Kajzenberg izdao je aprila 1941. naredbu po kojoj se Jevreji izdvajaju od ostalih građana, uvodeći tako u Srbiju rasne zakone. O srpskoj policiji kaže:
“Policija je ovde, s obzirom na ličnost šefa javne bezbednosti (reč je o upravniku grada Beograda i šefu policije Dragomiru Dragom Jovanoviću), u najboljim rukama. U prvim danima svoga rada naredio sam nje-no ponovno organizovanje. Njena jačina iznosi 858 ljudi.”
Pukovnik Kajzenberg dodaje kako je “srpska poli-cija u mnogim slučajevima najpouzdanije sredstvo za održavanje reda”, a njenog šefa, Dragog Jovanovića naziva svojim specijalnim komesarom. 18. septembra 1941, fon Kajzenberg podnosi izveštaj u kome za-ključuje da je saradnja svih nemačkih organa i usta-nova sa srpskom gradskom policijom, čiji se broj sada popeo na 1.500 ljudi, besprekorna.
Vojna žandarmerija je bila nadležna za saobraćajna, krivična i politička pitanja, kao i za pitanja jevrejske imovine. Svakodnevno je saradjivala sa Upravom grada Beograda, kojom je rukovodio Kajzenbergov miljenik Dragi Jovanović.
Učešće srpske policije i oružanih odreda Nedićeve “Vlade narodnog spasa” u racijama i hapšenjima Jevreja imalo je važnu ulogu. U tu svrhu bio je obra-zovan i poseban, 7. odsek Specijalne srpske policije, zadužen za Jevreje i Rome. Nekoliko stotina srpskih agenata radilo je na registraciji beogradskih Jevreja i Roma a zatim pružalo pomoć nemačkim vlastima u njihovom eliminisanju. Spiskovi talaca za streljanje predstavnici nemačkih okupacionih vlasti sastavljali su u saradnji sa Dragim Jovanovićem.
Svi zajedno, Gestapo, Vermaht i Specijalna srpska policija, uključujući i ostale domaće učesnike i saradnike, sproveli su jedno od najradikalnijih “konačnih rešenja jevrejskog pitanja” u Evropi. Gestapo i Specijalna srpska kvislinška policija produžili su aktivnost protiv malobrojnih preostalih skrivenih Jevreja i posle čišćenja završenog maja 1942. sve do oktobra 1944. godine. Totalno istreb-ljenje Jevreja, koje su Nemci uz pomoć domaćih vlasti izvršili u Srbiji za nepunih godinu dana, predstavljalo je primer efikasnosti ostalim zemljama.
Posleratnom državnom istragom utvrđeno je, van svake sumnje, da su za masovno uništavanje Jevreja i Roma u Srbiji najzaslužniji: nemački vojni zapoved-nik Hajnrih Dankelman, šef Gestapoa (Ajnzac-komande Beograd) Karl Kraus, predsednik vlade Milan Nedić, ministar unutrašnjih poslova Milan Aći-mović, upravnik grada Beograda Dragomir Dragi Jovanović i šef Specijalne policije Ilija Paranos.
Domaća uprava u Srbiji, pre svega policija, bila je saradnik i pomagač nemačkih vlasti u sprovodjenju mera protiv Jevreja, propisanih naredbom vojnog za-povednika od 30. maja 1941. godine. Gestapo se najviše oslanjao na pomoć Specijalne srpske policije Uprave grada Beograda, koja je u celini, a i preko posebne organizacione jedinice – Odseka za Jevreje i Cigane (VII odsek), obavljala niz poslova policijske prirode i ostvarivala svakodnevnu saradnju sa Gestapoom.
O “intelektualnoj” klimi u redovima saradnika kvislinškog sistema svedoči mnoštvo tekstova u okupacionim novinama i objavljivanje većeg broja antisemitskih knjiga. Primera radi, evo dela komentara pod naslovom “Mi i Jevreji”, objavljenog u julu 1941. u listu “Obnova”: “Jevrejstvo je faktor koji dovodi do propasti čoveka, njegovih duhovnih vrednosti, nje-gove porodice i države, njegove vere i tradicije… Jevreji nosioci svega zla i opasnosti, sudbinske opasnosti po evropsku hriščansku civilizaciju i kulturu. Drugim rečima, da dokažemo da borba protiv jevrejstva nije rezultat nikakve histerične ambicije da se siromašni dotuku a bogati ogule – već naprotiv: udaranje tamo gde treba, hirurško sečenje čira a ne terapisko lečenje… A mi još uvek čekamo. Čekamo valjda da nam Nemci reše jevrejski problem, kao da se nas ne tiče, kao da mi od njega ne trpimo”. A mesec dana kasnije, u komentaru “Jevreji u Srbiji”: “Pitanje jevrejstva i njihove razorne akcije na teritoriji Srbije nije problem novijeg vremena niti kopija ovog ili onog političkog sistema, već je to pitanje starijeg datuma i krupnijeg značaja, jer potresa i rastočava naš državni i narodni život još od prvog ustanka pa do najnovijeg doba”. Ovakvim i sličnim tekstovima uveliko se pripremalo ono što će uskoro postati krvava i tragična stvarnost za Jevreje u okupiranoj Srbiji – totalno uništenje. Ovakvi tekstovi jasno izražavaju stav kvislinške vlade Milana Nedića prema jevrej-skom stanovništvu i “jevrejskom pitanju”.
Akcija čišćenja Jevreja u Srbiji smatra se najefikasnijom, najbržom i najtemeljitije izvedenom akcijom u sklopu “konačnog rešenja jevrejskog pita-nja” u čitavoj Evropi. Posle samo godinu dana, Srbija je bila, po rečima jednog od nemačkih zvaničnika “JUDENFREI” – oslobođena od Jevreja.
U čitavom ovoj priči pokrenutoj na stranicama “Politike” posebno je problematično što je istorija stradanja Jevreja stavljena u kontekst aktuelnih srpsko-hrvatskih i međunarodnih odnosa. Jaša Almuli i Pavle Salom, obojica istaknuti članovi Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, inače poznatog po tome što je početkom devedesetih branilo i zastupalo politiku Slobodana Miloševića, na pogrešan način i sada brane tobožnju “srpsku stvar”. Oslobađati Milana Nedića i njegovu kolaboracinističku vladu velike odgovornosti za genocid nad Jevrejima, jer se to, tobože, koristi u neprijateljskoj propagandi protiv Srbije, obična je besmislica. Samo potpuno distanciranje od okupacijske uloge Milana Nedića i njegovih saradnika, istinito prikazivanje njihovog delovanja u saradnji sa okupatorom, znači biti odgovoran prema istorijskoj istini i odgovoran prema mračnim stranicama te istorije. Sve drugo je istorijski falsifikat.
Istovremeno, ne smemo zaboraviti da su se neki drugi Srbi, istinski rodoljubi, a ne ovi Nedićevi, nalazili na suprotnoj, antifašističkoj i antikolaboracio-nističkoj strani. Zahvaljujući njima, njihovoj po-žrtvovanosti i hrabrosti i u najtežim vremenima sačuvano je ono zrno ljudskosti koje služi na čast pojedincima ali i široj sredini. To svedočim iz is-kustva sopstvene porodice, jer smo bežeći od nedićevaca, ustaša i Nemaca, proveli godine rata pod lažnim identitetom i pod zaštitom časnih ljudi u jednom sremskom selu. Niko nas nije izdao, niko prijavio, iako su znali ko smo i šta smo i koja je kazna u Nedićevoj Srbiji i Pavelićevoj Hrvatskoj za sakrivanje Jevreja. Umanjivati Nedićevu krivicu uvreda je i ruganje žrtvama, ali i nepoštovanje onih koji su se suprotstavili jednom zločinačkom režimu.

http://radiogornjigrad.wordpress.com/

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License