Marica Karakas Medicinsko Osoblje I Zdravstveno Higijenski U

Marica Karakaš
Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski
uvjeti u logoru Jasenovac
1
1. Uvod
Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u travnju
1941. godine, usvojene su zakonske odredbe protiv
određenih rasnih i nacionalnih skupina te političkih neistomišljenika,
što je rezultiralo i osnivanjem useljeničkoiseljeničkih,
sabirnih te radnih logora. Interniranje se u
logore izrijekom prvi put spominje u Odredbi o upućivanju
nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne
i radne logore, usvojenoj 25. studenoga 1941. godine,
a kojom novoosnovana država legalizira već nekoliko
mjeseci provođene represivne mjere.2 Kaznenom se pravnom
sustavu, koji je predstavljao pravnu podlogu nasilju
kojega je provodila država, usto priključuju i izvanredni
narodni te prijeki sudovi koji okrivljenika mogu osuditi i na
smrtnu kaznu, često potom ublaženu tamnovanjem u
trajanju od tri godine, što je u slučaju otpremanja u logore
nerijetko značilo i njihovu smrt.3
1 Saopćenje je uvelike utemeljeno na mome rukopisu (Životni i radni
uvjeti u logoru Jasenovac) pohranjenome 2001. godine u Javnoj ustanovi
Spomen područje Jasenovac.
2 Usp. Narodne novine, br. 188, Zagreb, 26. studenoga 1941. godine.
3 Usp. F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941.-1945. godine, Zagreb, 1978.,
159-160.
388 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
Prvi su logori osnovani pokraj Koprivnice (Danica), u Kerestincu,
Gospiću i Jadovnom, na Pagu, pokraj Travnika i u
Jastrebarskom.4 A osnivanje logora u Jasenovcu povezano je
sa reokupacijom Druge zone od strane Kraljevine Italije u
ljeto 1941. godine, koja je bila pravdana potrebama za gušenje
pobune u tom području i osiguranje zaleđa anektirane
Dalmacije. Pritom su evakuirani logori Gospić, Jadovno i Pag,
što je otvorilo potrebu za novom lokacijom: izabrano je
područje močvarnoga Lonjskog polja pokraj sela Jasenovac.
Kada se govori o koncentracijskom logoru Jasenovac, uglavnom
se misli na Logor III Ciglanu, posjed Prometne zadruge
obitelji Bačić, koja je po osnivanju NDH prebjegla u Srbiju.
Na tom su posjedu, vjerojatno preuzetome u rujnu 1941. od
strane Zapovjedništva Ustaške obranbene službe, postojala
industrijska postrojenja (tvornica lanaca, ciglana, pilana i motorni
mlin),5 čiji se objekti koriste, a potom poneki i proširuju,
uz gradnju i novih objekata. Ovom su logoru prethodili Logor
I Krapje i Logor II Bročice, osnovani u srpnju nedaleko sela
Jasenovac, a koji su djelovali do studenoga 1941. godine.
Logor III, koji je bio i najveći, djelovao je, pak, sve do 1945.
godine. Nadležnost nad osnivanjem i radom tog logora imalo
je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) te, od
osnivanja u kolovozu 1941. godine, i Ustaška nadzorna
služba (UNS), posebno njen Ured III koji je izravno upravljao
logorima sve do ukinuća UNS-a u siječnju 1943. godine.
Nakon toga RAVSIGUR ponovno postaje glavni nositelj
nadležnosti.6
4 Usp. M. Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1990., 40-121.
5 Usp. M. Kevo, Počeci logora Jasenovac, Scrinia Slavonica, br. 3,
Slavonski Brod, 2003., 477.
6 Usp. F. Jelić-Butić, n.dj., 185.
Marica Karakaš 389
Životni i radni uvjeti logoraša u Jasenovcu bili su iznimno
teški, a u početku su njihovo uzdržavanje najvećim dijelom
snosile židovske bogoštovne općine Zagreba i Osijeka, kojima
je ta obaveza, nametnuta od vlasti, bila sve teža jer se
Židovima sustavno oduzimala imovina, a potom su i članovi
tih zajednica sve više i sami bili internirani u logore. Nešto
pomoći je stizalo i putem Crvenog križa NDH, a u 1941. je
i u državnom proračunu izdvojena određeni iznos novca za
uzdržavanje logora Jasenovac.7 Nizu nehumanosti koje su
pratili logorašku svakodnevicu svakako pripada i oskudno
logorsko sljedovanje nazivano i fasung, pa je, stoga, od
proljeća 1942. veliko značenje za logoraše predstavljalo
primanje paketa hrane i odjeće od strane rodbine, što je
povezano s mogućnošću logoraša da pišu dopisnice.8
U saopćenju pokušavam, na temelju manje korištenih spisa
iz doba NDH – Ministarstva zdravstva i udružbe te Hrvatskoga
državnog sabora (HDS) – te objavljenog, kao i u
rukopisu sačuvanoga memoarskog gradiva, opisati neke
pojedinosti logoraškog života u logorima Krapje, Bročice i
Ciglana.
Zatočenici Logora I Krapje i Logora II Bročice radili su na
ograđivanju logora žicom te izgradnji baraka i nasipa uz
rijeke Strug, Lonju i Savu. Mnogi od njih su, prema iskazima
preživjelih, izgubili život zbog likvidacija u logoru, ali i
zbog nedovoljne ishrane, napornog rada te bolesti (tifus,
dizenterija i sl.). U te su logore isključivo dopremani muškarci.
U Krapju je tako, prema molbi zatočenika, upućenoj
7 Usp. M. Kevo, n.dj., 488.
8 Usp. E. Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb, 1966., 65, i Sjećanja
Jevreja na logor Jasenovac, primjerice sjećanje Adolfa Fridriha, Beograd,
1972., 41.
390 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
3. rujna 1941. Zapovjedništvu židovskog logora u Krapju,
bilo približno 1000 Židova, među kojima ih je 260 bilo
starije od 50 godina života, te se moli, jer nisu bili sposobni
za veće tjelesne napore, njihov otpust iz logora.9
Židovske bogoštovne općine Zagreba i Osijeka u tim okolnostima
nastoje prikupiti što je moguće više sredstava za
izdržavanje logora.10 Tijekom prosinca 1941. tri najveće bogoštovne
općine obraćaju se, stoga, Državnom ravnateljstvu
za gospodarsku ponovu da razmotri mogućnost “isplate iz
židovske imovine”, jer moraju uzdržavati internirce u Loborgradu
(1500 žena i djece) i Đakovu (približno 1200 žena) te
pomagati hranom, lijekovima i odjećom internirce u
Jasenovcu (približno 4000 muškaraca).11 A još u studenome
su, prema korespondenciji između židovskih općina Sarajevo
i Osijek, nastojali izboriti i mogućnost “korespondencije sa
zatočenicima na naročitim obrascima”, uspijevajući čak i
predati dopisnice zatočenima u logoru.12 A i članovi su
obitelji zatočenika nastojali putem Crvenog križa NDH
dostaviti im hranu i odjeću, pa se, primjerice, s tim u vezi
Središnjica Hrvatskoga crvenog križa 19. rujna 1941. obraća
Ustaškome redarstvenom povjereničtvu.13
Zatočenici su tijekom 1941. morali raditi i na melioracijskim
radovima u Mokrome te Lonjskom polju, o čemu se 6.
lipnja 1942. raspravlja i na petoj sjednici užega Gospo-
9 Usp. Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb, Ravnateljstvo ustaškog redarstva
(RUR), Ispostava ustaškog redarstvenog povjereničtva (IURP),
Židovski odsjek (ŽO), 28706, kut. 9.
10 Usp. isto, UNS, 30060/1941., kut. 6.
11 Isto, RUR, IURP, ŽO, 28494, kut. 8.
12 A. i D. Pinto, Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH, Sarajevo,
1972., 25.
13 Usp. HDA, Zagreb, RUR, IURP, ŽO, 28191, kut. 7.
Marica Karakaš 391
darskog odjela HDS-a.14 A upravo su priče preživjelih logoraša
o izgradnji nâsipa od jeseni 1941. do proljeća 1942.
među najpotresnijima.15 Usto, u tim su radovima sudjelovali
i mještani Jasenovca.16
Osnivanjem Logora III Ciglana u studenome 1941. započinje
posve različito organiziranje ustroja logora i logoraškog
života od onih u prvima logorima NDH. Planirana je,
doduše nikada u potpunosti provedena podjela na odjele:
Upravni (vođenje kartoteke zatočenika), Radni, Gospodarski
i Zdravstveni odjel te Sigurnosna služba.17 U Logoru
III Ciglana postojali su samo Upravni i Gospodarski odjel, a
osnovana su i posebna samostalna tijela: Zapovjedništvo
radne službe, Logorski zdravstveni odsjek i Sigurnosna
straža.18 Radna grupa Kožara osnovana je, pak, u siječnju
1942. u samome mjestu Jasenovac, a obuhvaćala je 150-
200 zatočenika, uglavnom Židova, kvalificiranih zanatlija,
koji su prerađivali kožu i izrađivali četke. Zatočenici su,
prema poslu kojega su obavljali, bili podijeljeni u grupe,
predvođene grupnikom, također zatočenikom. U Kožari su
uvjeti života bili povoljniji u usporedbi s Logorom III, jer su
zatočenici proizvodili obuću i druge predmete potrebne
vojnim jedinicama.19
14 Usp. isto, HDS NDH, str. 267, kut. 30.
15 Usp. Jasenovački logor. Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora,
Izdanje Propagandnog odsjeka Antifašističkoga vijeća narodnog
oslobođenja Jugoslavije, 1942., reprint izdanje: Banja Luka, 1974., 18-21.
16 Usp. isto, 20.
17 Usp. M. Peršen, n.dj., 122.
18 Usp. isto.
19 Usp. Sjećanja Jevreja…, posebice sjećanje Mira Auferbera, n.dj., 13-17,
M. Peršen, n.dj., 228, i E. Miler, Jasenovac, Zbornik Jevrejskoga istorijskog
muzeja, br. 7, Beograd, 1997., 265, 268-269 i 271.
392 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
2. Liječnici-zatočenici i zdravstveno-higijenske prilike
Medicinsko osoblje, odnosno liječnici i bolničari koji su se
brinuli o zdravstvenim prilikama u Logoru III bili su iz redova
samih zatočenika. Oni su, uz mobilizirane liječnike,
također radili i u ustaškoj bolnici u Jasenovcu. Pri tome
ostvarivanja humanih ciljeva medicinske struke nisu bila,
primjerice kao u njemačkima koncentracijskim logorima,
zlorabljena i izvođenjem pokusa nad zatočenicima.20 Naime,
prema svjedočenjima preživjelih logoraša, svi liječnici
koji su bili u dodiru s njima požrtvovno su im nastojali pomoći.
21 U ponekim se radovima, primjerice u prvome sustavnijem
radu o medicinskom osoblju u logorima Jasenovac
i Stara Gradiška Jaše Romana,22 navode i brojna imena
liječnika iz logora, pri čemu treba i napomenuti da dio njih,
zbog poodmakle dobi, nije mogao obnašati poslove
djelatnoga medicinskog osoblja. U tom je sklopu objavljen i
popis zdravstvenih radnika-Židova stradalih u Jasenovcu i
Staroj Gradišci: 77 liječnika, 25 farmaceuta, 11 zubara, 15
bolničara i tri studenta farmacije. A prema drugim radovima,
knjigama Đorđa Miliše23 i Nikole Nikolića24 te zbor-
20 Usp. M. Kevo i M. Karakaš, Jesu li obavljana medicinska istraživanja u
logorima Jasenovac i Stara Gradiška?, saopćenje u povodu predavanja D.
C. Angetter iz Instituta za povijest medicine Sveučilišta u Beču (Liječenje i
medicinski pokusi u koncentracijskom logoru Dachau), održanoga u lipnju
2001. u Hrvatskom institutu za povijest, Zagreb.
21 Usp., primjerice, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946., 18.
22 Jevreji zdravstveni radnici u Jugoslaviji 1941-1945. godine. Žrtve
fašističkog terora i učesnici u narodno-oslobodilačkom ratu, Zbornik…, br.
2, Beograd, 1973., 73-263.
23 U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb, 1945. godine.
24 Jasenovački logor, Zagreb, 1948., i Jasenovački logor smrti, Sarajevo,
1977. godine.
Marica Karakaš 393
nicima sjećanja25 ili pojedinačnim sjećanjima, primjerice
Đordane Friedlender, priučene bolničarke u logoru Jasenovac,
26 riječ je o 47 liječnika, farmaceuta i bolničara, među
kojima je bilo i studenata medicine te priučenih bolničara,
koji su, kao medicinsko osoblje, radili u logoru: pritom su
stradali doktori Marko Bauer, Belušić, Milo Bošković, Juraj
Bocak, Braun, Viktor Budicki, Fabijanac, Igor Gasparini,
Josef Gaon, Hermann Gross, Marin Jurčev, Kacu, Margita
Kiršner, Landler, Gustav Leimdörfer, Mirko Mirković, Ozren
Novosel, Leon Perić, Ana Rotdojč, Saračević i Arnold
Šternberg te trojica bečkih Židova (doktori Klagsbrum,
Lindenfeld i Werdesheim), kao i farmaceuti mr.ph. Herst,
Sade Kunorti, Šua Salom, Radek Satler te Leo Šenauer i
apotekarka Vida te bolničarke Fatima Brkić i Zora
Vučilovski, a preživjeli su doktori Tempija Bubanj, Zora
Faist, Ivo Jonić, Drago Kohn, Komorski, Josef Konforti,
Rudolf Lipković, Nikola Nikolić, Ivica Pavletić, Pišta Policer,
Arnold Šen, Pavao Špicer (Spitzer) i Nedo Zec te bolničarke
Margita Filip i Đ. Friedlender.27
Teškoće se, međutim, javljaju pri utvrđivanju gdje je i
koliko dugo pojedini liječnik ili bolničar bio, jer logoraši su,
pa i liječnici i drugo medicinsko osoblje, prebacivani iz
Jasenovca u Staru Gradišku. Poteškoće čine i navođenja
raznih inačica istog prezimena ili imena koje se s vremenom
iskrivilo u sjećanju te navođenja samo imena ili prezimena
25 Primjerice, Sjećanja Jevreja…, n. djelo.
26 Rukopis je njenih sjećanja sačinjen prema magnetofonskom zapisu
kojega je u jesen 1984. snimio Šimo Klaić u Zagrebu, u stanu Katice
Hrvojić-Filipović, a čuva se u Javnoj ustanovi Spomen području Jasenovac.
27 Imena sedmoro liječnika i farmaceuta (doktora M. Bauera, J. Gaona, H.
Grossa, M. Kiršner i G. Leimdörfera te mr.ph. S. Kunortija i Š. Saloma)
nalaze se i u popisu J. Romana, Jevreji zdravstveni radnici…, n. djelo.
394 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
te samo nadimka zatočenika. Ne samo iz tih razloga navedeni
broj logoraškoga medicinskog osoblja nije posve
točan niti konačan. Usto, zbog veoma pozitivne uloge koju
liječnicima u svojim sjećanjima pridaju preživjeli logoraši,
bilo bi potrebno detaljnije obraditi i sudbine drugih liječnika
– kako Židova, tako Srba i Hrvata – koji su također bili
liječnici-zatočenici ili su bili na neki drugi način u kontaktu s
zatočenicima logora. U tom bi sklopu, primjerice, bilo
zanimljivo razmotriti sudbinu dr. Fabijanca, kirurga, Hrvata
rođenoga u Šibeniku, koji je kao liječnik bio mobiliziran i
raspoređen u ustašku bolnicu u Jasenovcu: on je, prema
spomenutom sjećanju Đ. Friedlender, potkraj travnja 1945.
organizirao “pokretnu bolnicu koja će ići za frontom”, čime
je skupini medicinskog osoblja zatočenika omogućen
odlazak iz logora. Tako su se, među ostalima, spasili doktori
Z. Faist, I. Jonić (okulist), D. Kohn (zubar), R. Lipković
(kirurg) i P. Spitzer (internist) te medicinska sestra M. Filip i
priučena bolničarka Đ. Friedlender. Potonja se založila za
njega i njegovu ženu u svibnju 1945. u Mariboru, no njegova
je sudbina, iako rješavana na redovnome partizanskom
sudu, do danas ostala nepoznata. O njemu se, usto,
pozitivno izjasnio i Jakoba Danon.28
Zamijetila sam, nadalje, istražujući jednu relativno malobrojnu
skupinu zatočenika (medicinskog osoblja), i uopćavanja
u identifikacijskom sustavu. Naime, okolnosti su
stradanja često jednoobrazno izrečene sintagmom ubijen
28 Usp. Zapisnik od 26. maja 1945. sačinjen u Zemaljskoj komisiji za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu na osnovu
izjave J. Danona o ustaškim zločinima u koncentracionom logoru Jasenovac
u vremenu njegova boravka u logoru od 1941. do 1945 godine, u: A.
Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, III, Beograd-Jasenovac, 1986., 538.
Marica Karakaš 395
od ustaša. Tako je, primjerice, i u popisu žrtava logora Jasenovac
– Jasenovac. Žrtve rata prema podacima Statističkog
zavoda Jugoslavije, Zürich-Sarajevo, 1998. godine –
na str. 1103 navedeno da je dr. Gasparini, kirurg, Hrvat
rođen 1916. u Zadru, “ubijen od ustaša 1942. godine u logoru
Jasenovac”. A prema sjećanju J. Konfrotija proizlazi
da su obojica morali kao liječnici ići s ustaškim postrojbama
u borbu protiv partizana, pri čemu je pokraj Bosanske
Dubice Gasparini i poginuo.29 Slično je i s dr. Pavlom Leblom
(Löblom) za kojega se navodi da je pri raspadu jugoslavenske
vojske u travnju 1941. “napadnut od ustaške
rulje” pokraj Gorjana i ubijen.30 No, prema onodobnom tisku,
P. Löbl i kotarski činovnik u Đakovu Mirko Vinković
odvedeni su od kraljevske jugoslavenske vojske kao taoci
te umoreni pokraj Modriča u Bosni. Štoviše, nakon osam
dana pokopani su u Đakovu pred brojnim građanima i
predstavnicima vojske NDH.31
Naravno, slučajeve doktora Gasparinija i P. Löbla ne treba
promatrati u smislu nekakvoga nečasnog izokretanja, primjerice
da je Gasparini partizanska žrtva, nego kao obvezu
da se u žrtvoslovlju moraju navesti točni i svi dostupni
podaci. To nadalje vrijedi i za brojne žrtve koje u logoru
nisu ubijene nego su podlegle bolestima uslijed nečovječnih
uvjeta. A ipak se kaže:
Cilj je ustaša bio, da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe
organizam zatočenika […]. K tome se pridružila i nečistoća, pa je
ljeti stalno harala disenterija, tifus i druge bolesti probavnih orga-
29 Usp. Sjećanja Jevreja…, n.dj., 225.
30 J. Romano, n.dj., 155.
31 Usp. Žrtve za slobodu domovine u Đakovu, Hrvatska obrana, g. I.
(XXII.), br. 14, Đakovo, 27. travnja 1941. godine, 4.
396 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
na, koje su samo u jednom mjesecu 1942. […] pokosile 1800
zatočenika.32
O zdravstvenim prilikama u zimi 1941. na području Jasenovca
i Krapja saznajemo, međutim, iz izvještaja Odsjeka
za javno zdravstvo upućenog ministru zdravstva, sljedeće:
O zdravstvenim prilikama sabirnih logora u Jasenovcu i Krapju,
ovo ministarstvo nije imalo uvida, niti je moglo što poduzeti u
pogledu higijenskih mjera, premda se znalo, na temelju izvješća
kotarske oblasti u Novskoj od 17. studenoga 1941. i brojnih
pozitivnih bakterioloških nalaza na tifus, da tamo vlada epidemija
akutnih crijevnih bolesti kao i ušljivost ne samo kod zatočenika,
već i kod ustaša 1. i 17. ustaške satnije.33
Zbog te teške situacije vodi se i prepiska između Židovske
bogoštovne općine Osijek (Skrb za logore) i epidemiološkog
odsjeka MZ-a sa ciljem nabave dezinfekcijskog
aparata.34 Istodobno, i Židovska bogoštovna općina Zagreb
radi na otpremi lijekova u Jasenovac.35
Inače, posve je točno da su se tijekom postojanja Logora
III, a poradi teških uvjeta života i rada te slabe prehrane,
javljale mnoge zarazne bolesti i razna psihička oboljenja
zatočenika.36 O jednoj epidemiji u logoru svjedoči, primjerice,
i već spomenuti J. Konforti, logorski liječnik u
Jasenovcu od ožujka 1942. do listopada 1943. godine,37 a
koju potvrđuje i logorska uprava.38 Stoga, kada je potkraj
ožujka 1942. zatočenicima odobreno pisanje dopisnica, oni,
32 Zločini u logoru Jasenovac, n.dj., 15.
33 HDA, Zagreb, Ministarstvo zdravstva (MZ) NDH, 27476/1942., kut. 112.
34 Usp. isto, 53472/1941., kut. 70.
35 Usp. isto, 55960/1941., kut. 74.
36 Usp. Zločini u logoru Jasenovac, n.dj., 17.
37 Usp. Sjećanja Jevreja…, n.dj., 219.
38 Usp. HDA, MZ NDH, 74970/1942., kut. 156.
Marica Karakaš 397
osobito kasnije, na taj način traže, a ponekad, uz pomoć
liječnika, i dobivaju lijekove.39
Kada se govori o uvjetima života u logoru neizostavno je
uvijek spomenuti i život žena te djece koji su bili zatočeni ili
prošli kroz logor. A početak organiziranja ženskog logora
povezan je s dopremanjem 100 žena u kolovozu 1943. iz
Stare Gradiške na poljske radove u Jasenovac:40 one su radile
na ekonomijama u okolici logora (na okapanju kukuruza,
sabiranju plodova te sušenju sijena), čuvale su stoku te bile
raspoređivane na rad u krojačnicu i praonicu rublja.41 Organizirale
su se u zajednice koje nisu obuhvaćale samo žene
uhićene zbog njihova rada za narodnooslobodilački pokret
nego “i one koje si bile samo žrtve fašističkog terora.”42
Same su birale logornicu i desetare radova,43 a hranu su
dobivale iz muškog logora. Međutim, zatočenica izabrana za
ekonoma u svojoj zajednici morala je dobavljati hranu “bilo
39 Z. Faist, koja je u ljeto 1944. bila liječnica u Staroj Gradišci, a potom – u
studenome iste godine – prebačena u Jasenovac, tvrdi tako da su ona i dr.
A. Rotdojč pisale recepte na dopisnicama, koje su vrijedile kao recepti u
Zagrebu i drugima gradovima (usp. Z. Faist-Radujkov, Bila sam liječnik u
logoru, Poruke, g. IX., br. 1 /13/, Jasenovac, 1980. godine).
40 Usp. M. Karakaš, Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema
svjedočenju logorašica 1946.-1948. godine, Dijalog povjesničara-istoričara,
7, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac, Beograd, 2002., 493-508.
41 Usp. N. Salamon, Svjedočanstva preživjelih. Politički rad na liniji Komunističke
partije Jugoslavije (KPJ) u Jasenovcu, Poruke, g. IX., br. 1 (13),
Jasenovac, 1980., 4.
42 Usp. ista, Mladost u zatvorima i logorima, u: Revolucionarni omladinski
pokret u Zagrebu 1941.-1945. godine. Zbornik povijesnih pregleda i sjećanja,
I., Zagreb, 1984., 349.
43 Usp. M. Peršen, n.dj., 203.
398 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
s polja ili krađom iz ustaških magazina.”44 Za pretpostaviti je
da su žene zbog svega navedenoga, manje brojnosti u
Logoru III i mogućnosti da više vremena provedu izvan
logora imale bolji položaj od muškaraca.
Daleko najpotresnija je, međutim, sudbina djece koja su
morala proći kroz logor. Odvajanje od roditelja bio je samo
prvi korak njihove tragedije:
Nitko ih nije hranio […] pa su pojela svu travu. Predstavnici
Crvenog križa su ih htjeli odmah odvesti, ali im je rečeno da
moraju dobiti posebnu dozvolu od Luburićeva brata. Djeca su
umirala, a dobivanje dozvole je trajalo dva-tri dana.45
A s događajima u vrijeme te poslije ofenzive na Kozari povezano
je u ljeto 1942. i djelovanje Ministarstva udružbe
(MU), koje je preuzelo, od ukupno 5683, 3067 djece iz
Jablanca i Mlake te ih otpremilo u Zagreb i Sisak:46
[R]oditeljima [je] obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se
nije vršila nikakva sila, [a] u sva tri prijevoza nije bilo smrtnih
slučajeva, [no] bilo je mnogo slučajeva posvemašne izgladnjelosti.
47
Slučaj kozaračke djece potaknuo je humanitarnu akciju
Diane Budisavljević te Hrvatskoga Crvenog križa, Caritasa i
44 N. Delić-Šitin, Svjedočanstva preživjelih. Politički rad na liniji KPJ u
Jasenovcu, Poruke, g. XIV, br. 1 (20), Jasenovac, 1985., 3.
45 S. Ogrizović, Kozaračka djeca, u: Zbornik sjećanja Zagreb 1941.-1945.
godine, 3, Zagreb, 1984., 309.
46 Usp. HDA, MU NDH, 61357/1942., kut.10.
47 Isto.
O istome piše i Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999. godine,
iznoseći potresne spoznaje o umiranju djece u logoru od bolesti i izgladnjelosti
te od nasilne smrti.
Marica Karakaš 399
Odjela za skrb MU-a, koji su organizirali prihvat djece u
bolnice, dječje domove i logore te zagrebačke obitelji.48
Naposljetku, ovo istraživanje, na temelju maloga uzorka,
medicinskog osoblja u logoru ukazalo mi je i na potrebe
korištenja svih dostupnih izvora te njihova uspoređivanja
da bi se ostvarila što cjelovitija i vjerodostojnija spoznaja o
prošlim događajima. To, međutim, nije na tragu postmodernističke
tvrdnje da su sva mišljenja ravnopravna, jer nije
riječ o literaturi koju jest odnosno nije pisao neki autor
prema znanstvenim standardima nego o ravnopravnim
izvorima koje je svakako potrebno podvrgnuti vanjskoj i
unutarnjoj kritici.49
Za navedeno slijedi i primjer. Naime, već spomenuta Đ.
Friedlender opisala je, tako, put od Jasenovca do Zagreba
te događaje u početku svibnja 1945. u Zagrebu kada se je
također već spomenuta spašena ekipa medicinskog osoblja
iz Jasenovca ukrcala u vlak za Maribor:
Tu su nas strpali u […] mnogo vagona sa oružjem i oko 1200
krvnika Jasenovca, Gradiške i Lepoglave i još mnogo ustaških
ljekara. Čak je i jedan ljekar, koji je došao s komisijom Crvenog
križa u Jasenovac godinu dana prije toga i pred cijelom komisijom
ošamario svog kolegu kirurga zatočenika zbog nedovoljne higijene
u bolnici […].
Iz drugoga izvora, pak, saznajemo vjerojatne sudionike tog
događaja. Dr. Šime Cvitanović, ustaški dopukovnik i upravitelj
bolnice na Rebru:
došao je, [naime], neustanovljenog dana na inspekciju u ustašku
bolnicu Jasenovac te je […] rekao za liječnike zatočenike ovo:
48 Usp. I. i S. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., 324.
49 Usp. M. Gross, Suvremana historiografija. Korijeni, postignuća, traganja,
Zagreb, 1996., 393-398.
400 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
“Svi spadate na vješala, od toga neće vas obraniti ni vaši simpatizeri
u Zagrebu”. Iza toga je glavni zapovjednik Jasenovca,
potaknut gornjim riječima, pred svim bolesnicima i ustašama
ćušnuo Dr. Lipkovića zatočenika liječnika.50
Postoji, dakle, razlika u imenovanju osobe koja je ošamarila
R. Lipkovića: Š. Cvitanović ili zapovjednik logora, no velika
je vjerojatnost da je riječ o istome događaju. Potvrdu nalazimo
i u izjavi J. Danona koji također opisuje put prema
Mariboru bolničkim vlakom te boravak u logoru u Mariboru
zajedno s ustašama i njihovim obiteljima, kada je ranije
spomenuta ekipa medicinskog osoblja iz Jasenovca dala
privesti neke ljude, među njima i kirurga Š. Cvitanovića,51
koji je, inače, bio zapovjednik vlaka s ranjenicima Poglavnikova
tjelesnog sbora koji je išao prema Mariboru, a u
kojemu je bilo i medicinskog osoblja iz Jasenovca. U Mariboru
je uhićen, a potom ga je Vojni sud Komande grada
Zagreba osudio na smrt.52
3. Zaključak
Korištenje raznorodnih izvora nerijetko vodi suočavanju
istraživača s različitima podacima i opisima nekih događanja,
što ga dodatno obvezuje da prezentira sve činjenice
do kojih je došao. Istodobno ne treba upasti u zamku
vremenske i prostorne vjerodostojnosti sadržaja i zanemariti
kritiku izvora. Primjer za to su, u naslovljenome
sklopu, potresne molbe upućene od strane članova obitelji
zatočenika Odboru za molbenice HDS-a, u kojima traže
50 HDA, Zagreb, Zbirka izvornog gradiva iz vremena NDH, I., str. 208-
211, kut. 1.
51 Usp. Zapisnik… na osnovu izjave J. Danona…, u: A. Miletić, n.dj., 538.
52 Usp. M. R[upić], Š. Cvitanović, u: Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 75-76.
Marica Karakaš 401
otpust iz logora za svoje najbliže. Odbor…, međutim, nije
imao ingerencije nad tim pitanjima, pa su molbenice, njih
446, 16. studenoga 1942. proslijeđene Zapovjedništvu
UNS-a, od kojih je njih 209, prema mišljenju Odbora…,
trebalo pozitivno riješiti.53 A objašnjenje uz te molbenice
glasilo je:
Svi mi, a naročito HDS imamo dužnost, da poradimo na tome, da
u NDH dođe do podpune zakonitosti, mira i reda, pa je naše
mišljenje, da bi puštanje ovih ljudi mnogo utjecalo na smirivanje
u državi, jer […] sva izvješća glase, da su ti ljudi nevini i da se
nijesu ogriješili o probitke hrvatskog naroda.54
Svakako treba upozoriti na ovaj glas razuma i čovječnosti
izražen u dokumentu HDS upućenome UNS-u, no istodobno
i naglasiti kako dosadašnja istraživanja nisu potvrdila
i stvarne pozitivne učinke takve geste.
Daljnja će istraživanja i uspoređivanje različitih izvora pridonijeti,
sve u svemu, širenju već postojećih spoznaja o
Jasenovcu, logoru za likvidaciju, prinudni rad i izolaciju do
kraja rata, u kojemu su ljudi zatvarani zbog pripadnosti
drugoj rasi i naciji ili kao politički neistomišljenici i ustanici.
A proučavanje djelatnosti i položaja medicinskog osoblja u
logoru dio je nastojanja upotpunjavanja slike o životu i
stradanju logoraša.
Sažetak
U saopćenju pokušavam, na temelju manje korištenih spisa iz doba
Nezavisne Države Hrvatske (NDH) – Ministarstva zdravstva i udružbe
te Hrvatskoga državnog sabora – te objavljenog, kao i u rukopisu
53 Usp. HDA, Zagreb, HDS NDH, str. 917, kut. 13.
54 Isto.
402 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
sačuvanoga memoarskog gradiva, opisati neke pojedinosti logoraškog
života u logorima I, II i III, odnosno Krapje, Bročice i Ciglana.
Osnivanje logora u Jasenovcu povezano je, pak, sa reokupacijom
Druge zone od strane Kraljevine Italije u ljeto 1941. godine, koja je
bila pravdana potrebama za gušenje pobune u tom području i osiguranje
zaleđa anektirane Dalmacije. Pritom su evakuirani logori Gospić ,
Jadovno i Pag, što je otvorilo potrebu za novom lokacijom: izabrano je
područje močvarnoga Lonjskog polja pokraj sela Jasenovac. A kada se
govori o koncentracijskom logoru Jasenovac, uglavnom se misli na
Logor III Ciglanu, posjed Prometne zadruge obitelji Bačić, koja je po
osnivanju NDH prebjegla u Srbiju. Ovom su logoru prethodili Logor I
Krapje i Logor II Bročice, osnovani u srpnju nedaleko sela Jasenovac, a
koji su djelovali do studenoga 1941. godine. Logor III, koji je bio i
najveći, djelovao je, pak, sve do 1945. godine.
Životni i radni uvjeti logoraša bili su iznimno teški, a u početku su njihovo
uzdržavanje najvećim dijelom snosile židovske bogoštovne općine
Zagreba i Osijeka. Nešto pomoći je stizalo i putem Crvenog križa
NDH, a u 1941. je i u državnom proračunu izdvojena određeni iznos
novca za uzdržavanje logora Jasenovac. Nizu nehumanosti koje su pratili
logorašku svakodnevicu svakako pripada i oskudno logorsko sljedovanje
nazivano i fasung, pa je, stoga, od proljeća 1942. veliko značenje
za logoraše predstavljalo primanje paketa hrane i odjeće od strane
rodbine, što je povezano s mogućnošću logoraša da pišu dopisnice.
Medicinsko osoblje, odnosno liječnici i bolničari koji su se brinuli o
zdravstvenim prilikama u Logoru III bili su iz redova samih zatočenika.
Oni su, uz mobilizirane liječnike, također radili i u ustaškoj bolnici u
Jasenovcu. Pri tome ostvarivanja humanih ciljeva medicinske struke
nisu bila, primjerice kao u njemačkima koncentracijskim logorima, zlorabljena
i izvođenjem pokusa nad zatočenicima. Naime, prema svjedočenjima
preživjelih logoraša, svi liječnici koji su bili u dodiru s njima
požrtvovno su im nastojali pomoći. U ponekim se radovima, primjerice
u prvome sustavnijem radu o medicinskom osoblju u logorima Jasenovac
i Stara Gradiška Jaše Romana (1973.), navode i brojna imena
liječnika iz logora: u tom je sklopu objavljen i popis zdravstvenih
radnika-Židova stradalih u Jasenovcu i Staroj Gradišci: 77 liječnika, 25
farmaceuta, 11 zubara, 15 bolničara i tri studenta farmacije. A prema
drugim radovima, knjigama Đorđa Miliše (1945.) i Nikole Nikolića
(1948.) te zbornicima sjećanja (1972.) ili pojedinačnim sjećanjima,
Marica Karakaš 403
primjerice Đordane Friedlender, priučene bolničarke u logoru Jasenovac
(1984.), riječ je o 47 liječnika, farmaceuta i bolničara, među
kojima je bilo i studenata medicine te priučenih bolničara, koji su, kao
medicinsko osoblje, radili u logoru. Preživjelo ih je petnaestoro.
Usto, zbog veoma pozitivne uloge koju liječnicima u svojim sjećanjima
pridaju preživjeli logoraši, bilo bi potrebno detaljnije obraditi i sudbine
drugih liječnika – kako Židova, tako Srba i Hrvata – koji su također bili
liječnici-zatočenici ili su bili na neki drugi način u kontaktu s zatočenicima
logora.
Zamijetila sam, među ostalim, istražujući jednu relativno malobrojnu
skupinu zatočenika (medicinskog osoblja), i uopćavanja u identifikacijskom
sustavu, osobito pri navođenju okolnosti stradanja i počinitelja.
Primjerima sam, stoga, pokušala ukazati i na obvezu da se u
žrtvoslovlju moraju navesti točni i svi dostupni podaci.
Naposljetku, daljnja će istraživanja i uspoređivanje različitih izvora pridonijeti
širenju već postojećih spoznaja o Jasenovcu, logoru za likvidaciju,
prinudni rad i izolaciju do kraja rata, u kojemu su ljudi
zatvarani zbog pripadnosti drugoj rasi i naciji ili kao politički neistomišljenici
i ustanici. A proučavanje djelatnosti i položaja medicinskog
osoblja u logoru dio je nastojanja upotpunjavanja slike o životu i stradanju
logoraša.
Zusammenfassung
In dieser Mitteilung habe ich versucht, aufgrund einiger weniger verwendeten
Dokumente aus der Zeit des Unabhängigen Kroatischen
Staates (Nezavisna Država Hrvatska/NDH) – Dokumente des Gesundheitsministeriums
und des Gesundheitsvereins sowie des Kroatischen
Staatlichen Sabors (das Parlament) und aufgrund der veröffentlichten
und der als Handschrift aufbewahrten Memoiren, einige Einzelheiten
aus dem Leben im den KZs I, II und III, bzw. Krapje, Bročice und
Ciglana zu beschreiben.
Die Gründung des KZs in Jasenovac hängt andererseits mit der erneuten
Besatzung der Zweiten Zone seitens des Königreichs Italien im
Sommer 1941 zusammen. Diese Besatzung, die dadurch gerechtfertigt
wurde, dass der Aufstand auf diesem Gebiet haben niedergeschlagen
werden müssen, um die Rückendeckung des annektierten Dalmatiens
404 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
zu gewährleisten. Bei dieser Gelegenheit wurden die Lager Gospić ,
Jadovno und Pag evakuiert, was den Bedarf nach einem neuen
Standort bedingt hat, und gewählt wurde das sumpfige Lonjsko polje
Gebiet, in der Nähe des Dorfes Jasenovac. Und wenn über den KZ
Jasenovac gesprochen wird, wird hauptsächlich das Lager III Ciglanu
gemeint, Eigentum der Verkehrsgenossenschaft der Familie Bačić, die
nach der Gründung des NDH nach Serbien geflüchtet ist. Vor der
Gründung dieses Lagers existierten Lager I Krapje und Lager II Bročice,
die im Juli in der Nähe des Dorfes Jasenovac gegründet wurden, und
bis November 1941 betrieben wurden. Das Lager III, das auch am
größten war, wurde sogar bis 1945 betreiben.
Lebens- und Arbeitsbedingungen der Insassen waren äußerst schwierig,
und zu Beginn wurde ihr Unterhalt zum größten Teil von den
jüdischen religiösen Gemeinden Zagreb und Osijek geleistet. Ein Teil
der Hilfe wurde auch von dem Roten Kreuz des NDH gewährleistet,
und im Jahr 1941 wurde ein bestimmter Betrag aus dem Staatshaushalt
für den Unterhalt des KZs Jasenovac zugeteilt. Zu den zahlreichen
Grausamkeiten, die Teil des KZ-Alltags waren, gehörten auch die
kargen Mahlzeiten, die auch „Fassung“ genannt wurden, so dass vom
Frühling 1942 die Möglichkeit, Karten aus dem Lager zu versenden,
eine große Bedeutung für die Insassen hatte, da sie dadurch auch die
Pakete mit Lebensmitteln und Kleidung von den Verwandten
bekommen konnten.
Medizinisches Personal, bzw. Ärzte und Krankenhelfer, die sich um
gesundheitliche Voraussetzungen im Lager III gekümmert haben,
bestand aus den Insassen selber. Sie haben, zusammen mit den eingezogenen
Ärzten, auch im Ustascha-Krankenhaus in Jasenovac
gearbeitet. Dabei war die medizinische Arbeit nicht durch Experimente
an den Insassen missbraucht, wie es z.B. in den deutschen KZs der Fall
war. Nach den Zeugnissen der überlebten Insassen haben ihnen alle
Ärzte, mit denen sie in Kontakt waren, wirklich zu helfen versucht. In
einigen Untersuchungen, z.B. in der ersten systematischen Untersuchung
über das medizinische Personal in den Lagern Jasenovac und
Stara Gradiška von Jaša Roman (1973), werden auch zahlreiche
Namen der Ärzte aus dem Lager genannt. In diesem Zusammenhang
wurde auch die Liste der jüdischen medizinischen Arbeiter, die in
Jasenovac und Stara Gradiška zu Opfer gefallen sind: 77 Ärzte, 25
Pharmazeuten, 11 Zahnärzte, 15 Kranken und drei PharmaziesMarica
Karakaš 405
tundenten. Und nach anderen Untersuchungen in den Büchern von
Đorđe Miliša (1945) und Nikola Nikolić (1948) und in den Sammelbänden
mit den Erinnerungen (1972) oder in den individuellen Erinnerungen,
z.B. von Đordana Friedlender, die im KZ Jasenovac als
angelernte Krankenschwester arbeitete (1984), handelt es sich um 47
Ärzte, Pharmazeuten, und Krankenhelfer, unter denen auch Studenten
und angelernte Krankenhelfer, die als medizinisches Personal im KZ
gearbeitet haben. 15 haben überlebt.
Wegen der sehr positiven Rolle, die Ärzte in den Erinnerungen der
überlebten Insassen behalten haben, sollten die Schicksale anderer
Ärzte untesucht werden – der Juden, Serben und Kroaten – die auch
zu den Ärzten-Insassen gehörten oder auf eine andere Art und Weise
mit den Insassen in Kontakt waren.
Als ich diese relativ geringe Gruppe der Insassen (medizinisches
Personal) untersuchte, habe ich einige Generalisierungen im System
der Identifizierung bemerkt, vor allem wenn die Umstände des Todes
und Angaben zu dem Täter angeführt werden. Deswegen habe ich
durch Beispiele versucht, auf die Verpflichtung hinzuweisen, in der
Erforschung der Opfer genaue und alle verfügbaren Daten anzuführen.
Weitere Forschungen und Vergleiche zwischen unterschiedlichen
Quellen werden der Verbreitung der bereits bestehenden Erkenntnisse
über Jasenovac, das Liquidationslager, das die Insassen nur wegen
ihrer Zugehörigkeit zu einer anderen Rasse oder Nation oder wegen
ihrer unterschiedlichen politischen Meinung zur Zwangsarbeit und
Isolation bis zum Ende des Krieges verurteilt hat. Und eine Erforschung
der Tätigkeit des medizinischen Personals im KZ ist nur ein Teil der
Bestrebungen, das Bild über das Leben und Sterben der KZ-Insassen zu
vervollkommnen.
Summary
Based on rarely used files from the period of the Independent State of
Croatia/ISC (Nezavisna Država Hrvatska), from the Ministry of Health
and Society and the Croatian Parliament as well as printed and
preserved handwritten memoir sources, the paper attempts to describe
some details of camp inmates' life in camps I, II and III, namely Krapje,
Bročice and Ciglana.
406 Medicinsko osoblje i zdravstveno-higijenski uvjeti u Jasenovcu
The establishment of Jasenovac camp is connected with re-occupation
of the Second Zone by the Kingdom of Italy in the summer of 1941,
which was justified by the need for crushing the rebellion in this area
and securing the hinterland of the annexed Dalmatia. In the process
Gospić, Jadovno and Pag camps were evacuated, which caused the
need for a new location. That is how the marshy area of Lonjsko field
near the village of Jasenovac was chosen. The discussions about Jasenovac
concentration camp mostly refer to Camp III – Ciglana, brickworks
owned by Transportation Cooperative of the Bačić family who
defected to Serbia soon after ISC was founded. This camp had its
predecessors in Camp I – Krapje and Camp II – Bročice, which were
established in July not far from the village of Jasenovac, and which
functioned until November 1941. Camp III, which was also the largest,
functioned until 1945.
The living and working conditions of camp inmates were extremely
difficult, and in the beginning most of the maintenance costs were
paid for by Jewish religious communities of Zagreb and Osijek. Some
aid was organised and received from the Red Cross of ISC, and in
1941 a certain amount of money was allocated from the state budget
for the maintenance of Jasenovac camp. A series of inhuman treatments
that inmates had to suffer daily definitely included scanty food
portions for the inmates also called fasung, so that from spring 1942
the possibility of receiving parcels with food and clothing from relatives
in foreign countries meant a lot to inmates, which also included
the possibility of inmates writing postcards back.
Medical staff, namely doctors and nurses who were in charge of health
conditions in Camp III were chosen from among inmates themselves.
They worked together with mobilized doctors in Ustasha hospital at
Jasenovac. However, unlike the German concentration camps, the humane
goals of medical profession were not abused through performing
experiments on inmates. Namely, according to the testimonies of
inmates who survived, all doctors who worked closely with them were
self-sacrificing and tried to help them. In some documents, e.g. the
first systematic document on medical staff in Jasenovac and Stara
Gradiška camps by Jašo Roman (1973) numerous names of doctors in
camps were mentioned. It also published a list of Jewish medical staff
who perished in Jasenovac and Stara Gradiška: 77 doctors, 25 pharmacists,
11 dentists, 15 nurses and three pharmacy students. Also in
Marica Karakaš 407
other works, namely books by Đorđe Miliša (1945) and Nikola Nikolić
(1948) as well as collection of memoirs (1972) or individual memories,
e.g. those of Đordana Friedlender, a nurse trained on the job at Jasenovac
camp (1984) 47 doctors, pharmacists and orderlies are mentioned,
among whom there were medical students and nurses trained on
the job who worked in the camp as medical staff. Fifteen of them
survived.
Moreover, due to a very positive role that doctors were given in
inmates’ memories, it would be necessary to analyse in more detail the
destinies of other doctors – Jewish as well as Serb and Croatian – who
were also doctors-inmates or in another way in contact with camp
inmates.
While investigating a relatively small group of inmates (medical staff) I
noticed generalizations in identification system, especially in recording
how they were killed and by whom. Therefore, I tried to put emphasis
on the obligation of adding all the exact and available data to the
victimology.
In conclusion, further investigation and comparison of different sources
will contribute to learning even more about Jasenovac, a camp for
elimination, forced labour, and isolation until the end of the war,
where people were imprisoned for belonging to another race, or
nation, or as political dissidents and rebels. Studying the activities and
position of camp medical staff is a part of the attempt to complete the
picture of camp inmates’ life and suffering.

http://www.cpi.hr/download/links/hr/7296.pdf

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License