MANJA
(posvećeno Maji N.)
Ljubo R. Weiss
Smijati se neobuzdano, grohotom,
Zna samo čudesna među ženama -Manja,
Zaraznim smijehom podiže mrtve i kostobolne,
U duše izgubljenih britko uranja,
Milijune kilograma energije poklanja.
Manja je jamstvo da će stići rode i lastavice,
Svakodnevnom jadikovkom potrošeni,
Ozarena lica će ih, s proljeća, dočekati.
Manju ne zanimaju bečki maniri prenemaganja,
Već sloboda, sloboda i opet sloboda letenja.
Njena mašta u trenu smišlja svašta,
Njeni ljubavnici i udvarači se je plaše:
Ona proklinje diplomaciju, prijetvornost,
Glupost, zatvorenost i – mutikaše!
Manja, kraljica nebeskih visina,
Ruga se pomalo svima, sebi ponajviše.
Iako nježno u sebe zaljubljena,
Vodi tihi rat sa svojim hirovima.
Manja je proturječna i uzbibana,
Tren tiha, potom razigrana,
I kao mudrica - filozof pita:
»Zar je većina muških ovog svijeta,
Najspretnija u kretanju do – kreveta?»
I još:«Kamo idu duše umrlih ljubavi?»
x x x
Manja je zagonetka nad zagonetkama:
Bit će Kleopatra, Mesalina, Sandova, Jelena kraljica,
Greta Garbo, Lolita, majka Tereza i kneginja Milica.
U jednoj Manji – tisuće duša i likova!
«O Manja, nestašno promjenljiva,
možeš li biti stalna bar u nečemu?»
«Mogu, mogu: stalna sam u promjenama!»
I zaboravna i sretna, i tužna i sjetna,
I važna, i snažna, i lažna, i plačna,
I neuhvatljiva, i nezajažljiva, i nesnalažljiva,
I moja, i svačija, zapravo ničija,
Svoja i – ranjiva, ranjiva!
Kada Manja voli, voli opsesivno,
Vrućim srcem i punim plućima.
Manji reći da je ljepuškasta,
Gotovo da je uvredljivo,
Jer njenu ljepotu nose još samo -
Zaručnice iz «Pjesme nad pjesmama»!
x x x
I kada budem umirao,
Imat ću samo jednu želju:
Vidjeti kraj postelje Manju!
I njen grohotan smijeh čuti,
Njen smijeh neka mi bude –
Muzika života i – muzika smrti!
(Wien-Beč, 25/26.11. 2004.)
Napomena: prvo objavljivanje – http://elmundosefarad.wikidot.com
