Lustracija Ili Bombu U Saht

Mario Kopić

Lustracija
ili bombu u šaht

Lustracija, opisana i u Starom zavjetu, ima ritualno porijeklo. Obično se radilo o ritualu na početku proljeća, o proljetnom očišćenju i pomlađivanju. Tada se za sve rđavo i za sve zlo što se u zajednici nagomilalo tokom zime tražio i određivao krivac. Neko je morao biti kriv, mora postojati grešnik koji je svojim grijehom navukao kaznu čitavoj zajednici. Slijedio je zatim progon, a najčešće i izgon, odnosno ubojstvo. Jer izgon je u primitivnim okolnostima života značio osudu na smrt. Ne prije svega zbog napada zvijeri ili nedostatka hrane, nego zbog toga jer prvobitni čovjek kao čovjek zajednice izopćenje, potpuno osamljivanje a osamljenost nije podnosio. Umirao je doslovno od žalosti: pucalo bi mu srce. Kasnije je čovjeka u ulozi ispaštajuće žrtve za-mijenila, nadomjestila životinja. Često je to bio jarac. Otuda naziv ''žrtveni jarac'' (azael, jarac otkupitelj). Žrtveni jarac je jarac na kojeg čitava zajednica odlaže svoje grijehe, dakle optužuje ga i protjeruje u pustinju da ondje pogine. Kako je naglašeno u Starom zavjetu, daruje ga Azazelu, zlom duhu koji predvodi duhove pustinje, prethodniku Sotone i Lucifera. Ostatak tih i takvih rituala vidljiv je, na primjer, kao spaljivanje Karnevala, Mesopusta ili Fašnika na Pepelnicu ili Čistu srijedu.

Nakon lustracije ''grešnika'', nosioca svega zla, tre-balo bi da počne novi život. Jer zajednica se nada, uvjerena je da se izgonom žrtvenog jarca očistila i na taj način ponovno postala zajednica bez mržnje i zla. Nasilje nad žrtvenim jarcem, koje je potrebno zbog obračuna s nasilnim djelima, pa i ubojstvima što potječu iz međusobnog neprijateljstva, zaključno je ili posljednje nasilje. I u tom smislu blagotvorno, sveto nasilje. Postiže (lustracijsko) pomirenje, spašava zajednicu i omogućuje ponovni razvoj kulture. A riječ je zapravo samo o predahu, jer već sljedeći dan na-petosti se ponovno počinju gomilati. Iznova se počinje vrtjeti krug, iznova dolazi do ubojstava, silovanja i drugih nasilnih djela i ponovno treba s proljeća, kad nastupi žrtvenička kriza, pronaći ispaštajuću žrtvu, ponoviti ili obnoviti lustracijski obred traženja krivca za sve loše na ovom svijetu.

Sve je ovo danas u religiologiji i etnologiji, od-nosno antropologiji poprilično istraženo. Među naj-prodornijim analitičarima lustracijskih rituala zacijelo je francuski religiolog René Girard. Njegove knjige Nasilje i sveto (1972), Stvari skrivene od postanka svijeta (1978) i Žrtveni jarac (1982) utjecale su na niz istraživača s raznih područja, od mitologije i teologije (Gil Baillie, Raymund Schwager) preko etnologije i antropologije (James Alison, Louis Gernet) do knji-ževne teorije (John Freccero, François Legarde, Michel Deguy, Cesareo Bandera), psihoterapije i psihoanalize (Jean-Michel Oughourlian, Guy Lefort) i ekonomije (Paul Dumouchel, Jean-Pierre Dupuy). Prema Girardu, izvor nasilja što se gomila u zajednici i koje potom zahtijeva konačno rješenje u lustraciji jest mimetička želja. Riječ je o želji čija je srž zavist, odnosno imitacija (mimesis) iz zavisti.

Zavist može biti i opravdana, to je na primjer zavist siromašnih prema nepravedno bogatima, ali kad se razvije u opće neprijateljstvo siromašnih prema bo-gatima, na primjer u komunističko klasno neprija-teljstvo, nalazimo se pred užasnim društvenim nasi-ljem kao što je revolucija. I dakako pred lustracijama, bez kojih nema revolucije. Lustracija je temeljni ritual svake revolucije. Upravo zato, upravo zbog vraćanja tom primitivnom ritualnom obliku, svaka je revolucija barbarska. Iz toga je razgovijetno da je lustracija u najboljem slučaju opravdana tokom prijelaza iz bespravnog totalitarnog režima u demokratsku pravnu državu. A kad je pravna država postavljena, naime postavljena ustavom kao temeljnim zakonom društva kao države, lustracija postaje ne samo neetički nego i neustavan čin.

Koncept lustracije i koncept pravne države se isključuju. Pravna država ne može, ne smije upo-trijebiti mehanizam lustracije. Lustracija je dopuštena samo tokom prijelaza iz bespravne totalitarne vlasti prema pravnoj državi, dakle u međurazdoblju, u interimu, kad pravne države i njoj inherentne legalnosti još nema, tako da je valja uspostaviti na nelegalan, tačnije rečeno, predlegalan način. Ali ne i nelegitimno, odnosno na način koji bi bio u suprot-nosti s već postojećim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i državljanskim slobodama. Lu-stracija je opravdana, recimo, ako nije moguće odmah sprovesti slobodne izbore na svim ravnima i tako dosegnuti brzu, ali demokratsku zamjenu funkcionera bivšeg, nelegitimnog režima. Prema tome, lustracija ne dolazi u obzir tamo gdje već postoji razvijena pravna država i gdje pravna država doduše još nije izgrađena i razvijena, ali su bili sprovedeni demo-kratski izbori, tamo gdje su umjesto postavljenih (premda pod krinkom režiranih izbora) funkcionera došli izabrani funkcioneri.

Budući da je Savezna republika Njemačka razvijena pravna država, ona nije prihvatila nikakvu (religiozno-ritualnu) lustracijsku mjeru, nego je prihvatila (pravni) zakon o diskvalificiranju onih vodećih ljudi komu-nističke Njemačke demokratske republike koji su se na različitim razinama – od državne uprave do sudstva i školstva – već sami diskvalificirali djelovanjem protiv temeljnih ljudskih prava i pravne države. Lu-stracijski zakoni, što su ih donijele neke države bivšeg realnog socijalizma, nisu trebali da imaju povratnu i kaznenu, nego samo zaštitnu i upozoravajuću prirodu. No navedena se dobra namjera izrodila čim su bili prekršeni principi pravne države, čim je u pojedinim slučajevima sumnjičenje unaprijed prevladalo nad pravom na pretpostavljenu nevinost.

Lustracija, čija je posljedica sluganstvo pokajnika svih vrsta, ne ukida posljedice komunističkog tota-litarnog režima, nego ih još više ponavlja i obnavlja. To je lijek čije je korištenje ponekad možda nužno, ali uvijek samo u tačno određenoj dozi, jer u protivnom počinje djelovati kao otrov. Jedina prava etička ocjena lustracije, vrijedna istinskog intelektualca, jeste ocjena bivšeg poljskog disidenta Adama Michnika: lustracija je ''udar granate u septičku jamu: neki će od toga poginuti, neki biti povrijeđeni, a svi će biti uprljani''.

Sažmimo: Lustracija je očišćenje u obliku čistke. Karakteristična je za primitivna, kršćanski rečeno, paganska društva, koja svoje konflikte rješavaju pomoću rituala izlučivanja ili izopćavanja. Usmjerena je uvijek na druge i zasniva se na mržnji i osveto-ljubivosti.

Iz knjige: Otkucaji drugoga

Mario Kopić
• Filozofija i umjetnost (zbornik), Delo 11-12 /1990, Beograd 1990.
• Iskušavanje rubova smisla: Pabirci iz estetike, Dubrovnik 1991.
• S Nietzscheom o Europi, Zagreb 2001.
• Nietzsche e Evola: Il pensiero come destino, Roma 2001.
• Proces Zapadu, Dubrovnik 2003.
• Izazovi post-metafizike, Sremski Karlovci - Novi Sad 2007.
• Nezacjeljiva rana svijeta, Zagreb 2007.
• Gianni Vattimo: Čitanka (ur.), Zagreb 2008.
• Dušan Pirjevec: Smrt i niština (ur.), Zagreb 2009.
• Sekstant. Skice o duhovnim temeljima svijeta, Beograd 2010.
• Otkucaji drugoga, Beograd 2013.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License