Luci

STELA , zvijezda koja Sjaji…,sada ,sutra…!!!!
Davne 1937 godine u Prištini donjela je novi život , nadjenu joj ime Lući -svjetlost…
Ta crnooka dijevojčica valovite kose , prodornih crnih očiju , živjela je u spokoju , ljubavi samo par godina mirnog sna.Nad njihovu Prištinu , nad njihovu kuću , susjede , polja žita , duvana nadvile su se sijene II svjetskog rata.

Judići su bili nadaleko poznata Jevrejska trgovačka obitelj u Prištini.
Into otac te preljepe djevojčice i sina Leona , rano se zagledao u preljepu Stelu Navonović ona i niti jedna druga.
Svili su dom , započeli pravi obiteljski život , otvorili trgovinu žitarica , leblebija …
Noć , tmina skrile su zvijezde da neodaju mrskog neprijatelja koji navješčuje rat.

Odvedeni su da se nisu stigli obući , napiti vode , pojesti posljednju koricu kruha sa stola otrgnuti su Judići , Navoni , Reuveni i tisuče susjeda .
Lući je imala prekrasnog mlađeg brata Leona , kuštravog dječaka od šest mjeseci , kojeg su snenog u naramku iznjeli iz kuće.Istog trenutka odveden je i otac Into u nepoznato…
Stela zajedno sa sestrom Florom i njenim sinovima Jusom ,Rufom i Bertom odvedeni su na Sajmište u Beograd.
Nakrcani su u stočne vagone , žena preko žene , nejaka diječica , polumrtvi starci , novorođenčad , jedno preko drugoga .Vlak je krenuo u noć, nepoznato….

Bergen Berzen logor u Njemačkoj. Malo tko je u tim vagonima i čuo za to mjesto za to prostranstvo mrskog neprijatelja , koji ih protjera sa njihovih zelenih ognjišta..
Logor je pretrpan nejakom polumrtvom dječicom , majkama koje su davali posljednji zalogaj iz svojih usta djetetu samo da ostane pored nje.
Stražari neprekidno ulaze u barake , odvode žene i djecu u drugu veliku iz koje nema povratka.Gasna komora , skidaju ih do gole kože jecaji , molbe , molitve…povratka nema…
Stela i sestra joj Flora sa dijecom nerazdvajaju se ni trenutka , idu svako jutro na prisilni rad znoj , bol , glad , žeđ.
Jedno je jutro je svanulo, dolaze stražari , kocka je pala da to jutro odvode tanti Floru , odvode je da nije ni svjesna pred tri nejaka sinčića sklupčana u polusnu…
Stela povlači sestru , vuče je puže po betonu , stražar je odgurnu…
Tanti Fler je skončala u velikoj baraci gdje se dim dizao do nebeskog prostranstva…

Prolaze dani , mjeseci, godine , logor je još pun izmučene izgladnjele djece , majki.
Dronjci na njihovim polugolim tijelima izgubili su davno svoju nit , umiru tuberkuloza , tifus vlada logorom.
Leon taj mali anđelak već duže poboljeva , negovi obrazčići crvene se samo od velike teperature umire….
Stela je na izmaku snage , Into , Flora , Leon tko je sljedeći…
Lući je tu , tu su tri momčića tanti Fler , mora smoći snagu , mora nadjačati i sebe i mrskog neprijatelja!!
Novi vlak , novi stočni vagon , odvode ih za Treblinac logor između Poljske i Njemačke.
Dolazi Crvena Armija , Rusi preuzimaju logor , mrski neprijatelj se povlaći ruše barake , ruše istinu velike barake…
Ponovo stoćni vagoni , sada ih je samo trečina ostala….
Vlak grabi kilometre i kilometre prema razrušenim ognjištima.Vrata rasklimanog stočnog vagona popuštaju , pored njih je ležala sklupčana Lući , sama sila je povukla vani u noć…
Lući , Luća , Lući…samo je vrisak odzvanjao kroz jureći vlak.
Vlak je zaustavljen, dolaze stražari, šta se dešava, kakva je to vika.
Moje dijete , moje dijete..,nema mi dijeteta…
Vlak se polako vraća tridesetak kilometara unatrag , magla noć.
Stela zagleda svaku sjenu , korov , kamen..
Sklupčano beživotno dijete ležalo je ispod pruge , krik-STISAK.Beživotno tijelo kao da je čulo , osjetilo svoju krv , život.Lući je spašena.

Vlak ponovo ubrzava u novo sutra , novu neizvjesnost…
1945 je godina , Beograd sav siv u ruševinama.Stigla su izgubljena Mojsijeva dijeca iz Njemačkih i Poljskih logora u izgubljenu domovinu…
Crveni križ i Židovska zajednica , doćekala je tu malu izgubljenu skupinu židovskih žena i djece.Prihvatilište , zajedničke spavaone , zajednički kotao toplog variva , novo je sutra.
Svaki dan , isto pitanje « da li je živ moj Into , Mois , Jakob , Rebeka , Sara «….i još tisuće i tisuće izgovorenih imena.Nema ih i Nema ih Više…..
Stela je sa kčerkom Lući , nečacima Jusom , Rufom i Bertom.Raspoređena je u vešeraj na ispomoć , a djeca u drugu zgradu internat.
Lući je neishranjena kao i večina ratne siročadi , ne govori , jezik nije poslušan , živi u nekom svome dječijem svijetu , svijetu gdje je njen dragi anđeo , brat Leon još uvijek živ.
Na zelenom dvorištu njihovog razrušenog doma u Prištini , na žitnim poljima sa crvenim makovima..
Počinje teška prilagodba , početi ponovo govoriti , odgojiteljice i same prošle golgotu.
Nemaju više mačine instikte , izgubile svoju djecu , iživljavaju se ponekad na ratnoj siročadi.
Lući teško podnosi odvojenost od majke Stele , viđaju se vikendom , jezik još nije dovoljno poslušan , uči ponovo govoriti sklapati riječ , rečenicu.Tako u nedogled .Kako vrijeme prolazi naviru riječi davno izgubljene u logoru , na tračnicama vlaka.
Steli je 28 godina , visoka ljepotica , mada su minule golgote ostavile dosta tragova .
Velike smeđe oći , bujna valovita kosa.Skrhana za gubitkom sina , sestre , muž se nije vratio i neće…
U pauzama svakodnevnih obaveza u stacijonaru veseli se susretu sa Lući i nečacima sinovima sestre Flore.
Prati je jedan pogled već neko vrijeme , osjeća nelagodu.
Prilazi joj Jakov Levi , čovjek sa istom sudbinom , uzgubio je ženu , dvije kćerke u vihoru rata.Jedino mu se brat Leon uspio spasiti , krenuo je za Palestinu.
Jakov Levi je u mirno doba po profesiji bio glazbenik.Zajednička kolektivna druženja , male židovske izbjegličke zajednice , koja svakodnevno izmjenjuje nove informacije
o najbližima. Stela saznaje da joj je preživio najstariji brat Mois i žena mu Binuta sa djecom.Pronašli su novi dom u Palestini.
Stela se lomi , kako skrhanoj i još ne oporavljenoj kčerki Lući reči da u njen život ulazi drugi
Čovjek , koji će zamjeniti njenog dragog oca Intu.
Započinje nova zajednica .Jakov počinje raditi u vojsci kao vojni kapelan , iznajmili su maleni stančić.Doveli su Lući kod sebe.
Brat Mois poziva ih da se dosele u Palestinu.Jakov dobiva prekomandu , sele za Strumicu, nije daleko ni njihova Priština.Svratili su da vide svoje drevno ognjište odakle su otrgnuti tiho nenadano preko noći..
Kuća Lućinog dijetinjstva sva je u ruševina , nema vrata , goli zidovi.
Otišli su se oprostiti na mjesto gdje je bilo groblje njihovih predaka.

Godinu dana životinjarena u Strumici , nova prekomanda.

Split je obasjan suncem , vlak staje na samoj rivi.
Pučina plavog Jadrana pozdravi Mojsijevu dijecu , Jakova i Stelu Levi sa kćerkom Lući.
Mala židovska zajednica u Splitu pružila je Levijima prvo utočište.
Mala Sinagoga je ostala sačuvana , pružila je Levijima svoje gole betonske podove da prespavaju svoje prve dane , dane Novoga Sutra…
Mala splitska zajednica preostalih židova , koji su spašeni zahvaljujući svojim
sumještanima prihvača obitelj Jakova i Stele Levi.
Obukli su ih , nahranili , pronašli im mali zajednički stančić sa još jednom obitelji.
Stiže Levijima prinova , sin Baruh rođen 1948 godine.Lući se veseli rođenju brata jer joj odlaze dragi nečaci za Palestinu , Juso , Rufo i Berto.
Jakov radi sam , Stela je zaokupljena kućom , djecom.
Pripremaju se i Leviji za odlazak u Obečanu zemlju. Jakov priprema papire daje otkaz.
Stiže pismo Stelinog brata Moisa, »Ne dolazite , ovdje je jako teško, puno je izbjehglih , nema posla za sve ».
Novi šok , kako povratiti posao kod vojske , to je Levijima jedini prihod.
Molbe , zamolbe , otvaranje jednih , drugih i tko zna koliko vrata , šikaniranja dok se Jakov
uspio vratiti na svoj posao.
Drugo dijete je stiglo 1950 godine , kćerka Rebeka.
Sa dolaskom Rebeke , dolazi za kaznu nova prekomanda u Šibenik.

Šibenik stari primorski težački gradić , prostire se do crkve » Gospe vanka grada ».
Stari težaci vuku karijole , obrađuju polja maslina , obnavljaju nasade vinove loze.
Levijima je dodjeljen opet zajednički stan , nije problem zajednice , problem je što druga
obitelj ima klicu tuberkuloze.Dvoje je male dijece u Revija , a zahod zajednički.
Brižna Stela i njena desna ruka već stasala kćer Lući svaki dan fregaju podove , zahod , dvorište.
Dubrovačka ulica u Šibeniku je nadaleko bila poznata po dobrim i plemenitim susjedima.
Susjedima koje prihvatiše Levije kao najrođenije.Kuća Beaderovih sa velikim vrtom ,
pružala je toj veseloj dijeci iz ulice prve sokove mladih vočaka.Učila ih ulica suživotu , pjesmi , igri , ljubavi , moru .
Lući je već 16 godina , jedra crnooka ljpotica , ricane guste kose.Mladi šibenski dalmoši samo
uzdišu kada se Lući vraća iz škole.Stela brižno prati svaki korak svoje najstarije kćeri.

Mladi meštar Šime Šupe visoki atleta , nadaleko poznati veslać , ne može odoljeti mladoj
Lući Judić.Ni Lući nije svedno ona krišom Šimu pogledava , a u glavi joj odmah lik majke
Stele i pooćima Jakova, »Šta ako čuju vide , tristi di mi , madre mija kerida »

Došlo je do ušiju i Levija i Šupe starog težaka Ante i žene mu Marije.
Nevjesta Židovka
Ajme meni , majko moja.
Obitelji se sastaše , nisu mogli protiv volje dvoje mladih zaljubljenih.
Dali su im Blagoslov.
Kako Lući nije bila punoljetna majka Stela i poočim Jakov staviše svoj potpis dobrovoljno da se mladi vjenčaju i sviju svoje mlado gnjezdo.Tako Lući posta nevjesta u kući Šupe.
Crnica predio starog težačkog Šibenika gdje žive Šupe , stara kamena kuća u oboru tovar, dvije koze nešto živine.Kuća gdje je Lući stigla kao nevjesta u kuću Šupe.
Šime i Lući , nisu imali svoje bračno putovanje , veliko polje »Sveti Vid », blago , kuća , posao u tvornici TLM , to je bila svakodnevnivca mlade nevjeste.
Trudila se nevjesta ugoditi i svekrvi Mariji , koja nikako sa srcem još ne prihvača Lući.
Stigne mlada nevjestica skočiti do majke Stele da vidi brata i sestru koji su srčano prihvatili mladog meštra i veslaća Šimu.

Prolazi par godina , nema prinove u kući Šupe ,baba Marija gunđa koja je to nevjesta da težaku ne podari dite.
Prošla je treća godina braka , jedno jutro se Lući probudi , mučnina , slabost.

Začet je novi život u kući Šupe , začu se plač novorođenčeta , koja će donjeti Blagoslov.

1955 godine rodila se Svijetlana , lipa mala ricana dijevojčica koja je donjela toliko radostii nonama i didama , a najviše svome ujcu Bori i teti Rebeki.
Lući ima i šogoricu Vinku , koja ima već kćer ali nema mlika pa Lući doji i nečakinju i kćer.

Puno je radosti i veselja , a i pisme i ribe na gradela ispečeno kako dođe Svjetlana.

Šibenik se širio , a širila se i obitelj Šupe.Nakon dvije godine Lući rodi i drugu kćerku.
Dijana preljepi anđelak b, šešna mala ljubimica svih , svako je poteže , svako je miluje , hrani ljubi povlaći sa sobom , zanesen ljubavi .

Šest godina dočeka taj anđeo u ljubavi , već se i o školi pričalo.

Jedan nesretni dan , jedan izlazak u kalu , jedan nespretni vozač «Fiče» udari tog malog anđela…DIANU.
Borili su se Šupići da im dite ostane na životu , borili su se i lječnici….
Diana je zauvjek sklopila svoje anđeoske oći , otrgnuta na pragu života….
Lući isprati svoga Anđelčića na groblje « Svetu Nedeljicu »
Groblje di su zakopane generacije šibenskih težaka i obitelji Šupe.
Lući prestaje pričati , zatvorila se u svoj svijet.Ne pomažu ni molitve , usta ne otvara..Nema njene Dikice , anđela njenog koja odnese i osmjeh , radost , pismu …
Tako tuga nadvi kuću Šupe .Moralo se nastaviti raditi , polje izorati , maslinu okopati.
Prolaze dani , mijeseci , godine , godišnja doba dolaze izmjenjuju se , samo tuga u kući ne prolazi .
Svijetlana ta prekrasna ricana dijevojčica , velikih bademasti oćiju zračila je svojom razigranošću , veseljem da je majku vračala u stvarnost.
Došla je škola , prvi razred trebalo je dite opremiti , pripremiti.
Lući prihvaća promjene , ponovo je živnula , prvoškolka je u centru njenog svijeta , tako srčano joj plete šešne kompletiće.
Čača Šime odlazi na specijalizaciju u Belgiju za velikog meštra , šalje ga tvornica.
Lući odlazi posjetiti muža , vikendima šetaju , otkrivaju nove prostore.

Lući je živnula ,deset tužnih godina je ostalo iza njih , a nije uspomena na Dikicu.

Lući ponovo nosi novi život , rodila se mala lipa plava , čačino dite , taj nezaustavljivi vražičak.Aleksandra , naša Saša . Koja radost , koje pisme..
Čača Šime kupuje veloki drveni brod , pituranje , bacanje sidra u valama Kornata.
Dida Ante poboljeva , odlazi u vječna polja svojih maslina na « Svetoj Nedeljici »
Nije prošlo dugo , tuga pade i na kuću Levija , na rukama sina Bore i kčeri Rebeke pred oćima Stele , sruši se plemeniti dida Jakov u 57 godini života .Samo što se malo skući.
Nadviše se nad dvije kuće opet tuga i bol .
Kćer Rebeka samo što je završila srednju školu i čekala posao , da rastereti malo oca i mater. Ne doćeka dida Jakov prvu plaču kćeri , a sin je završio za meštra električara i zet ga zaposli u tvornici.
Četri godine Stela i kćer joj Rebeka ne skinuše crninu sa sebe.

Odlaze prvi puta vidjeti Obečanu zemlju Israel .Stela da se vidi sa bratom Moisem i tanti Binutom i njihovom djecom , i svojim nečacima od sestre Flore.

Te radosti , te ljubavi , tog gostoprimstva , tog spokoja Svetih nam korijena ..

Počinje jedno novo razdoblje , vrijeme smiraja , nove nade , novog sutra.

Opet odlazak u Israel posjetiti rod , ovaj put se pridružuje i Stelin sin Boro , da upozna rod. Novi utisci , ushiti , opet tužni oproštaji i povratak u Dalmaciju.

Veliki događaj razveseli obitelje Levi i Šupe .Već dobro zašao u godine Stelin sin Baruh Boro pronađe nevjestu i to Židovku i po majci i po ocu Atijas ,Elazar.

Veliki pir napraviše u maloj lučici Panovi , pozvaše rodbinu , prijatelje , susjede.

Sastala se Bosna , Makedonija , Israel , Dalmacija.Nije falilo ni ića ni pića , a pisma se čula dva dana.Obitelji prihvatiše nevjestu Blanku ko rođenu . Svi se trude , a nevjesta je uvijek sanjala more , pučinu Plavog Jadrana , a želja joj se i ispunila mada svoju Bosnu nikad nije zaboravila .
Dobi Boro svoje prvo djete , kčer Leu . Toliko ljubavi , toliko radosti u kući Stele . Svaki dan
su i Šupe i Levi skupa , toliko je ta mala Lea curetak povezala familije . Toliko se ribe ulovilo
za tog malog šešnog curetka , koliko se tišpištila napeklo , koliko se vina ispilo i koliko se pisama ispivalo.
Prolaze godine , Svijetlana je postala lječnica u Zagrebu i tamo svila svoje gnjezdo .
Saša je medicinska sestra , Boro nakon 6,5 godina dobiva drugu kćer Tamaru , toliko željeno lipo , veselo , drago djete .
Saša pronalazi svoju sreću , udaje se i dobiva sina Šimu , didinog nasljednika.
Ponovo pisma , vino i gradele , posao , druženja . Saša rađa drugo dite ljepoticu Sanju.
Nona Lući i dida Šime ko je sretniji , tečice se nose , dica se paze , maze.

Veliki obor u kući Šupe je najugodnije misto u Šibeniku , tu se svakodnevno čula pisma popilo se dosta dimižona vina sa susjedima i kumovima.
Otišla je i Lući i Šime u mirovinu već odavno , nekako pred sami rat.
Dragi Bog je htio da je kuća Šupe za dlaku ostala , veliki «Orkan» je razorio prvu kuću do njihove , od kuma Borinog , Plemenith Gatara.
Obor je za dugog rata u Šibeniku od 1991 godine , bio sigurna oaza za Stelu , kćer joj i unuku Leu , gdje su i dočekale mir i slobodu.

Šime je svaki dan u svom « Svetom Vidu « polju , sadi masline , obnavlja lozu.
Lući ta neumorna matica , vitkog stasa još od mladih dana ne staje , stalno nešto radi kužinaje robu stere , skrbi oko matere kojoj se bliži kraj .
Ta Naša Plemenita , Zvijezda Stela polako odlazi.. , odlazi sa svojim uspomenama pozivajući
svoju braču , ostavlja svoje najmilije u tolikoj tuzi i bolu.
Nema dana da njeno ime i danas neizgovaramo.
Malo je te plemenitosti , dobrote , požrvenosti , ljubavi dao kao Naša Majka Stela .

Samo nas i danas boli , nismo joj ispunili posljednju jedinu želju . Da dobije svoje mjesto na groblju , svoju raku .??? Zakopana je na pokojnog muža Jakova Levija.

Lući danas nosi 70 tu godinu života , nosi svoju Karmu , Nevera i Bura , tako je trebalo biti..
Ta predana žena i danas ne staje , uvijek je prva na nogama za dočekati , ispratiti dicu , unučad , stigne Lući i čitati , ta strast od internata je nikada nije napustila , kada je ponovo učla govoriti , poslije patnji u logoru.

Stari veslač Šime naš pape , osječa već breme godina , ruke popuštaju .
Prošle godine , naš pape teška srca rasta se od svog starog drvenog broda « SAŠA ».

Parti stari brod novom štacijom prema Roškom Buku .

Tako parte Lući , Šime u nova sutra sa svojim potomcima .

Blanka Atijas Levi

2006 godina