Prije II svjetskog rata, često sam ljetovao kod None (djeda) Moše Musafija u Žepču. Nono se ženio dva puta, sa prvom ženom Palombikom, rođenom Katan, imao je sedmero djece. Poslije njene smrti oženio se sa Rahelom, rođenom Kabiljo, koju smo zvali Tija (tija na Ladino je tetka), iz tog braka imali su tri sina i kćerku.
Život u malom bosanskom mjestu Žepču bio je znatno drugaćiji od življenja u rodnom Mostaru. U toplom, vjetrovitom Mostaru, u kući bez avlije-bašte, sa kućnim vodovodom, električnom energijom, bez bilo kakvih domaćih životinja. Dok je u Žepču znalo biti i ljeti svježe naročito noću. Uz veliku kuću bila je ogromna bašta sa psom, konjem, raznom brojnom pernatom živinom, ponekad i sa kozlićima i janjcima. Tada u Žepču nije bilo električne struje ni vodovoda, pa su za rasvjetu služile lampe na gas, a voda se dobivala iz bunara. Ta različitost bila je za mene vrlo interesanta. Sa zadovoljstvom sam ljetovao u Žepču i radi toga jer bi redovno dolazio i moj rođak Iso Alkalaj, koji je bio mojih godina.
Nono je bio prvenstveno znan i cjenjen kožar, a i uspješan trgovac. Bio je jako vrijedan, uživao je u radu, često je pjevao prilikom rada. Bio je vedar, duhovit, snalažljiv, društven, vrlo hrabar i omiljen građanin Žepča. Bio je bogat i vrlo poboža. Ne samo Nono nego i svi njegovi sinovi bili su otresiti i hrabri, tu osobinu htio je razviti i kod nas njegovih unuka. Tako je jednom priliko u sumrak dana, tražio da donesemo Iso pa ja iz rijeke Bosne vode. Da bi to učinili morali smo proći preko harema (muslimansko groblje). Iako nam je Nono rekao da se ne trebamo bojati mrtvih, živi mogu činiti zla djela, ja sam se ipak prilično bojao dok sam prolazio preko harema. Dao je Isi i meni prave puške ptičarke, gađanje puškom bilo je veliko uživanje.
U prijatnom su mi sjećanju odlasci u sinagogu-templ petkom navećer. Svi muškarci, na čelu sa Nonom, okupani i lijepo-svačano obućeni krenuli bi u sinagogu. Poslije molitvi vraćali bi se kući ponosni i zadovoljni. Pored sinagoge bilo je dosta jevrejskih kuća, prizemnica. Kroz prozore su se vidjela upaljena kandila, a žene, naročito stare nonice (bakice) sa tukadu na glavama (tukadu, kepe koje su nosile jevrejke), gledale su kroz prozore, čekajeći svoje muškarce, iz sinagoge. U noninoj kući sve je bilo pripremljeno za šabat većeru. Poslije molitve i večere dugo se sjelilo, uz zanimljivo Nonino pričanje, grickajući pivitas(pržene sjemenke od tikava), a često se i pjevalo.
Određenih dana u sedmici (vašerski dani) išli bi konjskim kolima u obližnja mjesta Maglaj i Zavidović. Tu je Nono kupovao kožu od stoke i divljaći. Jednom kada smo bili u Maglaju Nono je negdje otišao, Šandor, njegov najmlađi sin, star tada oko osamnaest godina, kupio je pečene jagnjetin, koja nije bila košer (košer meso, je meso koje je poslije klanja pregledao rabin i konstatovao da je zdravo i čisto. Samo takvo meso smiju Jevreji jesti). Sakrili smo se iza kola i jeli smo pečenje. Nismo primjetili da je Nono došao sa druge strane i vidio da mi jedemo nekošer meso. Nono je pomodrio u licu, stisnutih zuba strašno ljut rekao je:» Šandore što ti jedeš nekošer meso, odgovaraćeš pred Bogom, ali što si uveo ovo dijete u grijeh, znaš li kakvo si zlo učinio, to je veliki grijeh!»
Ja sam bio zaprepašten i uplašen jer nikad nisam vidio Nonu u takvom stanju. Nono je bio dugo šutljiv i neraspoložen.
Iso i ja često smo sa Nonom radili na pripremi koža za sušenje, što nam je svima pričinjavalo zadovoljstvo. Nono je bio sretan sa nama unucima, a i mi sa njim. Susjedi su se često čudili, pitajuići se «šta je ovim komšijama Jevrejima, ili se smiju ili pjevaju». Znali smo uživati i veseliti se životu i uzajamnoj porodičnoj ljubavi. U prijatnom su mi sjećanju riječi Tije, kad bi me zavnula:» Mi kiridu fižikju tjenis fambri, vjeni ti do algu bojnu para kumer (moj dragi dječaće jesi li gladan, dođi daću ti nešto dobro da pojedeš)». Ta topla, porodičnao-intimna, atmosefera prožeta Ladino govorom, lijepim trdicionalnim Jevrejsko-Sefardskim običajima i divne sefardske pjesme, doboko su utisnuti u moju dušu i u nezaboravnom sjećanju, ali i sa prožetom tugom jer je sve to zauvjek nestalo! Bili smo tužni kada smo odlazili iz Žepča. Sa nestrpljenjem smo čekali naredno ljeto i ponovni dolazak u Žepče kod none Moše.
Na žalost, danas nema ni jednog Jevreja u Žepču, to je djelo holokausta u drugom svjetskom ratu.
Cezar-Cezo Danon
http://www.benevolencija.eu.org/content/view/125/5/
Ljetovanje U Zepcu Kod None Mose I Tije Rahele