Izvadak iz pisma Jeruhama (Jerke) Gaona, koji je napisao meni, Josefu-Bukiju, 5-jula-1993. Jerko Gaon je preživio Jasenovac.
Josef-Buki (Cadika) Konforti, Givat Shmuel, Israel (dobijeno posredstvom Djordja S. Konfortija)
Ja znam da tebe najviše interesira likvidacija travničkih Jevreja. Evo ti sada najtačnija moja sjećanja deportacije, zatočeništva i likvidacije travničih Jevreja.
Travriičke Jevreji su noću 22. 10. 1941. uhapsili, samo muuškarce, i zatim sproveli u okružni zatvor, koji se nalazio preko puta Makančeve kuće. Mene i mog tatu je uhapsio policajac Radoš Putica. Moj najstariji brat, Salamon, uhapšen je dva mjeseca ranije, osumnjićen da je komunista, iako to nije bio, sa jednom grupom komunista travničana, koji su odvedeni u logor Kerestinac, dok je Salamon odveden u Gospić. Poslije dva dana boravka u državnom zatvoru Travnik, cijela grupa travničana (osim par starijih ljudi uključjući i mog tatu) prebačena je pješke kroz Fatmić ulicu, gdje je stanovao Dr. Rosenzweig, zatim Prnjavor ulicom na žeijeznićku stanicu, uz pratnju jakog kordona policajaca, žandarma i ustaša. Na stanici su nas utovarili u jednu kompoziciju vagona četvrtog razreda, gdje smo putovali sve do željezničke stanice Lašva. Tu smo prebačeni u teretne vagone širokog kolosjeka. U Jasenovac smo stigli posiije dva dana putovanja, iskrcali se iz vagona, gdje nas je dočekala ustaška hercegovačka satnija uz psovku, kundačenja, udaranja, na čelu sa ustaškim natporučnikom Skočibušićem, rodom iz Banja Luke. Zatim smo užurbanim korakom tjerani prema Logoru Jasenovac II - Šuma, gdje su bile već sagradjene 3 drvene barake, dve za Jevreje i jedna za Hrvate i Muslimane komuniste, ogradjene visokim osmatračnicama i pletenom bodljikavom žicom. Prvi utisak dolaska u sam logor je bio strašan. Tada sam vidio na stotine ljudi ubijeniih maljem, zaklanih, kako leže u glibu, blatu, zemlja ilovača crvena, pa je i nama rečeno da smo došli u grad vječnoosti. Od travničana tu sam zatekao tri brata Erbsthauta: RUDI, ISIDOR i POLDI (vidi redni broj 157, 158, 159). Poldi je išao samnom u Gradjansku školu i kada me je vidio, tražio je od mene kruha, počeo je da mi kopa džepove, trazeći mrvice kruha, strašna glad je vladala. Oni su radili u drvarskoj grupi, sjekli su drva za ogrev, ali poslije dva dana odjednom su nestali, sigurno likvidirani od ustaša koljača. Zatim sam vidio Montilju Jakicu iz Turbeta (redni broj 173), imao je malu trgovačku radnju u Turbetu. On je brat Montilje Salamona (Gazdića) i oženjen je bio jednom lijepom ženom od porodice Saloma iz Jajca. Bio je živ sve do kraja decembra 1941. Izgledao je strašno, nije se mogao prepoznati. Zatim sam vidio i Joška Levija iz Turbeta, imao je isto malu trgovačku rajnju, bio je oženjeu Ernom, kćerkom Djakoma Pinte (redni broj 153 Joško, 154 Erna). I on je odjednom nestao poslije dva do tri dana od moga dolaska. Evo to su ti travrnčani koje sam tada zatekao u logoru, 1941 godine. Naša grupa je po dolasku, odmah kroz par dana, u novembru 1941-ve, skoro u potpunosti likvidirana, gdje je bio i tvoj tata. Na koji način su likvidirani, to je teško pisati. Istina, ja to nisam ni vidio. Odvedeni su noću i mrak ih je pojeo. Od travničana pukom slučajnosti ostao sam ja i Dudo, brat pokojnog Avrama Atjasa, pravnika u Beogradu. Ja sam se odmah javio kao obućar, kao i Dudo, i to nas je kao zanatlije spasilo. Prije toga smo radili na najtežim poslovima gradnje velikog i malog nasipa na obalama Save, gdje je nastradalo od iscrpljenostijenosti, udaranja, izmučenosti, kundačenja, na hiljade Jevreja iz Bosne i Hercagovine i Hrvatske, naročito iz Zagreba. Kako sam već naveo, javili smo se ja i Dudo i bili prbačeni u Logor IV, gdje se nalazila obućarska radionica (u samom grdiću Jasenovac) i gdje je bio i radio moj najstariji brat Salamon. Tu su bile već snošljive prilike života. Radili smo u radionici, bili smo na suhom. Ja i Dudo smo bili pripravnici. Poslije dva mjeseca, 4. februara 1942, prebačena je komplatna radionica sa svim zatočenicima u koncentracioni logor Stara Gradiška. Na žalost, Atias Leon Dudo, naglo se razbolio, dobio Bazedovu bolest i bio ubijen u aprilu mjcsecu 1942 godine u logoru Stara Gradiška (vidi redni broj 58). Tog mjeseca od travničana sam ja ostao jedini živ i moj brat Salamon, koji je odveden dva mjeseca ranije iz Travnika.
Da ne propustim, prije našeg hapšenja i odvodjenja, dan ranije, pokušali su preko Rostova pobjeći u Bugojno, gdje su se nalazile talijanske okupacione snage, Salom Šua(redni broj 224) i Pinto Santo, limar (redni broj 203). Uspjeli su doći u Bugojno, ali na žalost Talijani su ih nazad vratiii u Travnik. Odatle su kroz dva dana od strane ustaša bili upućeni u logor Jasenovac. Oni su na strašan način likvidirani. Utjerali su ih u kaveze napravijene od guste bodljikave žice i tako, u klečećem stavu, na otvorenom prstoru držali dok nisu umrli u najgroznijim mukama. Salom Šua je Blankin muž, bio jetrgovac brašnom na veliko u gornjoj Čaršiji, radnja mu je bila nasuprot Narodne osnovne škole, dok je Santo Pinto sin Mošea Pinte, koji je imao radnju gvoždjariju u Donjoj čaršiji. Santo je bio veliki aktivista u Sokolu, pa to je tvoj vršnjak. On ti je dragi Buki, kratko opisano, bio u prvoj grupi interniranih muškaraca travničih Jevreja.
Ja ovo pišem dok se sjćam naših ljudi, tako rekuć razgovaram sa njima, kao što sam razgovarao sa njima sastavljajući moj spispisak travničih Jevreja, koji si to ocijenio kao najpotpuniji. Ja sam taj spisak uspio sa sobom ponijeti.
Eh sada o drugoj grupi Jevreja, t.j. žena, djece ispod 14 godina i staraca. Oni su internirani u februaru 1942 godine i upućeni u logor Stara Gradiška. Tu su dovedene sve travničanke Jevrejke i Jevrejke iz provincije - Maglaj, Žepče, Zavidovići, Zenice, Visogog, Jajca. Od februara 1942 do konca aprila bile su u Staroj Gradiški, a zatim su sve upućene u sabirni logor Djakovo. Dok su bile u Gradiški, ja sam uspio u dva navrata da ih vidim. Evo kako. Moj poslovodja radionice bio je Sado Koen, zvani Davko, poznati modni obućar iz Sarajeva. Rekavši mi da se moja majka i sestra nalaze u KULI, pustio me je da kao nosač hrane (rijetke) dodjem u dodir savojima. To mi je dozvolio i u dva navrata sam vidio svoje i sve Jevrejke travničanke. Razgovarati sa njima nisam nikako smio. Pitale su me za svoje muževe, morao sam im, i to krišom, reći da su živi, ali na žalost svi su već bili pod zemljom. Koncem aprila sve su travničanke, kao i ostale Jevrejke iz drugih mjesta, odvedene u Djakovo, gdje su ostale do juna mjeseca 1942 godine. Tada je nastala epidemija tifusa u Djakovu i sve preživjele su hitno prebacili jednim transportom u logor Jasenovac, gdje su isti dan likvidirane u selu Gradina, nasuprot samog centralnog logora Jasenovac. Umrle žene od tifusa u Djakovu, sahranjene su pored samoga Jevrejskog groblja Djakovo. Tu ih je jedan grobar sahranjivao u prisustvu jednog sveštenika. Svaki grob je označen na crnoj tabli sa imenom i prezimenom i mjestom stanovanja. Ja sam skoro svake godine, koncem maja, išao na komemoraciju i čitao na tablama imena travničanki umrlih od tifusa. Evo ti imena, a ti ih sigurno poznaš, ukoliko se sjećaš. Abinun Sara i Abinun Mazalta, Mike Abinuna apotekara majka i sestra (broj 6 i 7). Abinun Plina, kćerka Salamona Abinuna i žene mu Rene, majka kćerkice od oko 6 mjeseci, Firtel Judita, kćerka Firtla, proizvodjača soda vode i krahera, Gaon Rahela, majka hahama Gaona, moja tetka (broj 109), Montiljo Leon, dijete jedan mjesec staro, sin Montilje Salomona Gazdića (broj 180), Schneetrepel Janetta, žena Schneetrepel Majera, gostioničara (broj 254) i Švarcbard Bea (broj 255).
Sada što se tiče muškaraca, starijih lica, koje su odveli zajedno sa ženama. Uglavnom su odmah likvidirani po dolasku u logor, iznimci su bili zanatlije. Sa tim ženama došao je i moj tata. Po dolasku, kao obućar radio je u obućarskoj radionici, kao krojač gornjih djelova obuće. Evo šta mi je ispričao. Pri ulasku u sam logor, na kapiji umro je od srca stari Rafo Atias, gostioničar, koji je imao gostionu blizu templa, otac Avrama i Dude Atiasa. Tom prilikom mu je stari Altarac Isak, limar, imao radionu na Podilovači, rakao i tražio ovim rijećima: "Sinjor Avram, kali topar un rapon para sinjor Atias (sinjor Avram treba naći jedan čaršaf za sinjor Atijasa - da bi se umotao i ukopao)". Jadan, nije ni slutio gdje se nalazi. Kako sam naveo, skoro svi starci su odmah pobijeni. Strašna, strašna sudbina ih je zaadesila. Svi travnički Jevreji nisu likvidirani puščanim metkom, nego maljem, sjekirom, čekićem ili ubodom metalnom šipkom. To ljudska mašta nije mogla ni zamisliti da tako naši očevi, majke i djeca grozno završe.
Ja sam ti, evo, dragi Buki, u kratkim crtama objasnio i napisao, iako bih mogao o tome i knjigu napisati. Ali ne mogu jer me duša boli kada se sjetim tih lica, plačem u duši kao što sam siguran da ćeš i ti zaplakati kada pročitaš ove redove. Dr.Jozefa (Konfortija) nisam sreo u logoru jer sam, po njegovom dolasku u logor Jasenovac, ja već bio u Staroj Gradiški. Jedino je naknadno interniran Haim Papo, vlasnik bifea Papo, koji je poslije dva mjeseca ubijen u Staroj Gradiški.
