Nada Vrkljan-Križić
Lica između kaosa i reda
Slikarica Melita Kraus prisutna je na likovnoj sceni Hrvatske više od deset godina. Od samih početaka njezin je umjetnički svijet bio uronjen u jedan snoviti univerzum nabijen ekstremnim emocijama, a likovni izraz iščitavao se u tragu ekspresonističkog kolorizma i redukcije figura i oblika na ono bitno, vrlo blizak hermanovskom bilježenju svijeta oko sebe, prirode i čovjeka uronjenog u krajolik, okrenutog vlastitom unu-tarnjem biću, krajnje ekspresivnom u kolori-stičkom i formalnom smislu.
Umjetnički izraz Melite Kraus primarno se bavio simbolima muško-ženskih odnosa, neu-vijenim izricanjem ljubavne čežnje i težnje za potpunim stapanjem sa bližnjim, za traženjem odgovora na sudbinska pitanja o smislu života. Čovjek i žena uvijek su bili i ostali u fokusu slikaričinog istraživanja. A njeni ogovori bili su jednostavni i direktni – smisao se nalazi u ljubavi i u nepokolebljivoj nadi da će ljubav pobijediti u vječnoj borbi dobra i zla koja vlada svijetom od pamtivijeka. Naravno, na tom putu dolazi do dramatičnih obrata, nesreća, gubitka partnera, te ponovnog i upornog vraćanja u istu bitku. Sve se to iščitavalo na slikama Melite Kraus od onih ranih slika iz početka i oko sredine devedesetih godina, pa do zagonetnih ulja na dasci 1998. godine i izložbe pastela na papiru na temu ljubavnika 2000, te onih na kartonu i ulja na raznim drvenim podlogama «Itaka – sirene – ljubavnici» 2002. godine.
Još kada je radila na svom ciklusu «Lica Mâye» sama autorica napisala je jedan vrlo nadahnuti i iskren tekst o svojoj zaljubljenosti u stablo(a) i zašto je koristila trošne daske kao podloge svojih slika iz ovog ciklusa. Lica – maske, stvarna lica, unutrašnja lica, bilo čija – lica općenito, širom rastvorenih očiju, naslikana na gruboj drvenoj podlozi, udahnula su nov život razorenom i odbačenom stablu. Upravo je to umjetnica htjela, vratiti dostojanstvo – stablu, kao simbolu trajnosti života, a krajnje ugroženom u okruženju suvremenog svijeta koji ga nemilice uništava. Povezavši ga s ljudskom fizionomijom udahnula je drvetu dušu, a ženskom liku (jer uglavnom se radilo o ženskim licima) dugo-vječnost u toj vječno obnavljajućoj potrazi za ljubavlju prema svemu živom na zemlji. Ova se priča nastavlja i u najnovijem ciklusu kojeg bih nazvala «prostornim slikama» ili «sliko-skulp-turama», jer ovi radovi su i slike i skulpture istovremeno, povremeno prerastaju u toteme i skupine pune magičnih svojstava, a razne fan-tastične zvijeri i čudovišta što se pojavljuju oko nekih glava svjedoče o još nezavršenoj borbi između dobra i zla. Iz koje to dubine podsvjesnog izranjaju ta bića koja pogledima i ekspresivnom mimikom odražavaju slojevita ljudska čuvstva, a likovno spojena u nerazmrsiv splet lica što se nastavljaju jedno u drugo i slažu jedno iznad drugoga, doista oblikuju neke nove toteme koji zazivaju prošla, sadašnja i možda neka buduća bića – pozivajući na zajedništvo i međusobno razumijevanje. Taj moto već dugo prati opus Melite Kraus, a eksplicitno se očitava u njezinim autorskim knjigama za djecu koje sama ilustrira.
U svakom radu mogla bi se pročitati jedna posebna priča, o traganju za nečim nepostojećim, o neobičnim avanturama i potrazi za srećom, natopljena slojevitošću značenja – na granici između sna i jave, u kojoj kao da je zgusnuta cjelokupna emocionalna povijest čovječanstva, od užasa brojnih ratova i nerazumijevanja među ljudima do nedoumica suvremenog velegradskog kaosa, što će ih simbolizirati neobična čudovišta i fantastične zvijeri. Lica se nižu između kaosa i reda, multipliciraju se, a njihov intenzivni unutrašnji svijet odražava se na površini inten-zivnim kolorističkim akcentima, prenoseći njiho-ve traume, snove, osobna iskustva … kao jedna međusobno povezana i sveobuhvatna priča o ljudskoj sudbini.