LEON JOSIFOVIĆ
Leon sada ima oko 50 godina radi kao trgovac a sin je Josifa Josifovića. On o svom životu u Prištini kaže: "Kada su Nemci okupirali Prištinu ja sam bio mali. Dobro se sećam kada su došli na triciklima, motorbiciklima sa prikolicom. Bili su lepo obučeni i pedantni. Njihove kožne torbe sa krznima još mi pred očima blistaju. Još od prvog dana dolaska Nemaca Šiptari su sa njima naveliko sarađivali. Znao sam da oni zajedno traže i progone Jevreje. Zabranjen nam je odlazak u školu. Škole, srpske bile su zatvorene. Šiptari su bili na vlasti. Mi, Jevreji, bili smo ugroženi od strane Šiptara. Za vreme bivše Jugaslavije smo. se slagali a sada u ratnim danima ani nas napadaju. I tada se njihave žene pred Jevrejima nisu krile ni stavljale feredže. Bili smo bliski. Bili smo. im bliži. na hrišćani. Mi kao. ni ani nismo. jeli svinjskog mesa. Anismo. se bavili ni palitikom. A kada su Nemci došli oni su se prema nama skroz izmenili. Šiptari su pre osvojili Prištinu no što su Nemci kao okupatari stigli. Govorili su da Priština pripada "Velikoj Albaniji". Ispisivali su fašističke parole na albanskam jeziku. Nakan kratkag vremena na Kaosova i Metohiju stižu i Italijani kao okupatari. Nakan kapitulacije Italije 1943. gadine Šiptari u kalabaraciji sa Nemcima preuzimaju svu vlast. Šiptari su kapirali Nemce u svemu. Izjavljivali su da ani treba da rade sve šta i Nemci rade. Šiptari su prisiljavali Nemce da urade sa Jevrejima ana šta je činjena i u drugim delovima akupirane Jugaslavije i drugim državama Evrope. Te Šiptare sam kasnije video u Albaniji u nemačkim uniformama. Nemci su oterali sve jače Jevreje u Albaniju. U Prištini je bila dosta Jevreja kaji su bežeći stigli u Prištinu kaja je bila pad italijanskom okupacijam. Italijanske okupatorske vlasti nešto su imale bolji odnas prema Jevrejima. Šiptari su nam govorili doći ćete i vi na red i vas ćemo mi i Nemci zajedno pobiti. Nisu nam dazvaljavali da trgujema ni da bilo šta radimo. Oca su mi oterali za Albaniju u logor. Kroz neko vreme i mi smo pošli za ocem u Albaniju. Kada smo čuli da je maja baka, mamina majka, jaka bolesna majka mi je sa malom sestrom od tri gadine pošla za Prištinu a ja i otac smo ostali u Albaniji. Majka joj je umrla. Moju malu sestru uzeo je deda, očev otac, kod sebe. Te noći kada je moja majka sedela pored svaje mrtve majke esesavci Šiptari su vršili raciju i sve su Jevreje pahapsili i predali ih Nemcima a ovi ih oterali u logor u Bergen Belzen među kajima je bio moj deda i moja sestra. Te naći se moja majka sakrila i nisu je uhapsili a potom se ona sakrila kad našeg prijatelja Srbina inače bio je apatekar u Prištini. Nao jedan Šiptar ju je izdao i oterali su je u zatvor u kam je bila zatvorenih partizana. Moja majka se zvala Regina. Kada je maj otac u Albaniji saznao da se majka nalazi u prištinskam zatvoru on se pogodio sa jednim iz Albanije Albancem za 50 dukata da je izbavi iz zatvora na šta je ovaj pristao." Dao mu je admah 25 dukata a drugih 25 kada je dovede iz Prištine u Albaniju. Moj otac mu je dao i bulsku odeću sa feredžom i da je tako dovede, kao i falsifikovane isprave na ime moje majke. Šiptari su svake noći izvodili po nekog na streljanje. Kada bi partizani izveli neku od akcija oni bi odmah ubili po deset zatvorenika. Sve Jevreje iz Prištine oterali su u logor Bergen Belzen. Dok smo se nalazili u Skadru mi smo se prestavili da smo muslimani i da smo pobegli iz Jugoslavije. Svi smo uzeli muslimanska imena i ponašali se u svemu kao da smo pravi muslimani čak smo postili i ramazan.
Dok sam u Prištini pomagao dedi u trgovačkoj radnji naučio sam da govorim šiptarski i turski što mi je za vreme rata pomoglo. Jednog dana kada smo se vraćali iz Elbasana videli smo pun kamion vojnika unemačkim uniformama a to su ustvari bili Šiptari esesovci s Kosova i Metohije. Tom prilikom jedan od njih, je upitao mog oca šta ti ovde radiš Elijahu. Čudi se kako je još živ ovaj Jevrejin. Moj otac se pravio kao da ga ne poznaje i da ga ne razume. Oni su za nama došli kamionom do kuće u kojoj je stanovao paš ujak. Čim smo stigli moj otac je svima Jevrejima rekao bežite kroz kapidžike i tako smo se svi spasili. Svi smo se sakrili kod Albanaca. Otac je odmah potražio onog Albanca koji je pokušao da spasi moju majku iz zatvora i kada ga je pronašao ostavio je mene kod njega da me spasi. Ovaj Albanac je sve to uradio bez ikakve naknade. Jer je mene kod njega ostavio u amanet. I dao mu je našu adresu iz Prištine na koju treba da me odvede ukoliko se nešto mome ocu dogodi. Tada mu je moj otac priznao da smo Jevreji a ne muslimani. Kada smo se rastajali ja i moj otac plakali smo mnogo. Tako kada se svega toga danas setim pada mi na srce nešto mnogo teško. No za sreću otac se kroz nedelju dana vratio gde smo ostali sve do oslobođenja tj. do 1945. godine. Kada smo se vratili u Prištinu kod kuće smo zatekli majku. Ona je bila jedina Jevrejka koja je dugo bila u prištinskom zatvoru u kom se jedno vreme nalazila još jedna. U toku rata u našu kuću su se uselili Šiptari koji su posle oslobođena isterani. Nova vlast ih je izbacila i vratila nama našu kuću. Nova narodna vlast nam je mnogo pomogla. Rat se završio i svi koji smo ga preživeli okupili smo se u Prištinu i nakon toga 1948. godine došli smo ovde u Jerusalim. Prvih dana nam je ovde bilo vrlo teško. U logoru su naši svi stradali sem moje male sestrice koju je mnogo deda čuvao, a i ostali logoraši.
Znam da oni od esesovaca koji su bili u Albaniji da su posle rata izvedeni na sud. Dok smo se nalazili u Albaniji za vreme rata uvek smo u odeći imali ušivene napoleone za svaki slučaj. Albanci iz Albanije su bili dobri prema nama. Znali su da mi nismo muslimani. Govorili su mi znamo da ste vi izbeglice i zato vas štitimo. Zahvaljujući tome ostali smo mnogi živi. A takav slučaj nije bio na Kosovu i Metohiji. Jugoslavija je mnogo lepa zemlja.”
Na kraju svog razgovora Leon Josifović je izjavio da se nikada ne sme zaboraviti šta se sve dešavalo i kako su Jevreji u svetu stradali za vreme drugog svetskog rata.
Razgovor sa Josifom Josifovićem je obavila gospođa Mirjam Štajner Aviezer aprila meseca 1987. godine u gradu Jerusalimu. Ona mi je ovu traku s hebrejskog prevela na srpski jezik. Mnogo joj se zahvaljujem.
Leon Josifovic