Lav Zaharov O Romanu Let Gajta Gazdanova

Zorislav Paunković

LAV ZAHAROV O ROMANU
LET GAJTA GAZDANOVA

Roman Let je treći roman Gajta Gazdanova, koji za njegovog života nije objavljen u celini. Veći deo romana izašao je tokom leta 1939. godine u nekoliko nastavaka u časopisu „Русские записки” 1, ali publikacija nije završena pošto je časopis prestao da izlazi. Na osnovu rukopisa romana iz Gazdanovljevog arhiva u Hotonskoj biblioteci Harvardskog univerziteta, u celini ga je objavio Laslo Dines 1992. godine 2. Zbog stilskih razlika u poslednjim glavama i ostatku romana priređivači Sabranih dela Gajta Gazdanova u tri toma na ruskom jeziku iznose pretpostavku da roman zapravo nije završen, i da Gazdanov nije bio njime zadovoljan 3. Po njima, izbijanje Drugog svetskog rata sprečilo je Gazdanova da doradi završetak romana. Međutim, sami komentatori Gazdanovljevih Sabranih dela L. Sirovatko, S. Nikonenko i L. Dines visoko vrednuju roman, kao jedno od njegovih najsuptilnijih dela 4. U sklopu piščeve biografije i recepcije njegovog dela treba pomenuti da objavljivanje romana Let dolazi posle izlaska posebnog izdanja drugog Gazdanovljevog romana Istorija jednog putovanja krajem 1938. godine 5, četiri godine nakon objavljivanja tog romana u časopisu 6, i neznatno prethodi početku objavljivanja sledećeg romana Noćni putevi, koje zbog rata takođe nije završeno – roman je izašao tek 1952. godine u Americi. Dok su ova dela još izlazila o njima je u ruskoj emigrantskoj štampi pisao jedino Georgij Adamovič, i to tri puta o romanu Let (29. juna, 3. avgusta i 29. septembra u „Poslednjim novostima”) i jednom o početku publikacije Noćnih puteva (29. septembra u „Poslednjim novostima”). Adamovič je od emigrantskih kritičara najviše pisao o Gazdanovu, koga je, po pravilu, veoma cenio, mada ga, poput ostalih savremenih emigrantskih kritičara, nije u potpunosti prihvatao. Ipak, stalno mu se vraćajući i prikazujući njegova nova dela, iznova i iznova je pokušavao da protumači i vrednuje njegovu originalnost. Tako, osvrćući se na početak romana Let, on iznosi opšte sudove o piščevom daru, koji je, po njemu, najvišeg svojstva. Čine ga svežina i snaga jezika, veština prika-zivanja ljudi, stvari i prirode i ritam proze. Gazdanovljev talenat je neosporan, Gazdanova niko ne poriče. Kada bi igrom sudbine bili sačuvani samo fragmenti njegovih knjiga, potomci bi zaključili da je on jedan od najoriginalnijih i najvećih umetnika iz doba nakon revolucije. U drugoj recenziji na roman, Adamovič pokušava da definiše jednu od osnovnih piščevih tema. Po njemu, za Gazdanova nisu najvažniji ljudi, nego ono što ih povezuje, „sadržaj praznine između figura”, biće, život, stihija, i on priznaje da ne zna kako to da nazove.
U literaturi o Gajtu Gazdanovu donedavno je bilo nepoznato da su u međuratnom periodu njegova dela imala zapaženu recepciju u Jugoslaviji, pre svega u Srbiji 7. Srpska tema je takođa prisutna kako u Gazdanovljevom delu 8, tako i u njegovoj biografiji 9. Gazdanov je, po svoj prilici, prošao kroz Jugoslaviju krajem 1923. godine, kada je po maršrutu Orijent-ekspresa putovao vozom iz Sofije u Pariz (preko Srbije, Hrvatske i Slovenije), jugoslovenski otpor fašizmu izaziva podele među ruskim piscima (Berberova, Vejdle, Gazdanov, Feljzen) u jednom razgovoru u okupiranom Parizu, kojeg se u svojim memoarima seća Roman Gulj pozivajući se na Gazdanovljevo pismo 10. O Gazdanovu su kod nas na srpskom jeziku pisali ruski emigranti Evgenije Zaharov i Bronislav Sosinski, Gazdanovljev prijatelj i školski drug iz šumenske gimnazije 11. Sosinski, koji je takođe bio pisac i živeo u Parizu, objavio je svoje tekstove u časopisu „Ruski arhiv”, gde je sarađivao tokom 1928-1932. On pominje Gazdanova u sedam prikaza, a od njegovih dela analizira ili ocenjuje Veče kod Kler i priče Martin Raskolinos, Havajske gitare, Metr Raj i Veliki muzičar. Za njega je Veče kod Kler „događaj ne samo u mladoj emigrantskoj, već uopšte u ruskoj književnosti” ,12 a Gazdanov na prvom mestu među mladim saradnicima časopisa „Воля России” 13. Tekstovi Sosinskog su pisani na ruskom jeziku, a u časopisu su štampani u prevodu. Drugi autor koji je kod nas između dva svetska rata pisao o Gazdanovu je Jevgenije Zaharov. To je pseudonim Lava Goroviča Zaharova (1903-1975), jednog od najplodnijih autora koji su kod nas pisali o ruskoj književnosti i verovatno najplodnijeg autora koji je u Srbiji u ovom razdoblju pisao o ruskoj književnosti. Za razliku od većine ruskih emigrantskih autora, on je uglavnom pisao i objavljivao na srpskom jeziku. Prevodilac, novinar, književni kritičar i književni istoričar, bavio se pre-vashodno ruskom književnošću i ruskim temama u vrlo dugom vremenskom periodu – više od pet decenija. Njegovo delovanje je u velikoj meri vezano za periodiku u kojoj je kompetentno pratio savremenu emigrantsku i sovjetsku književnost. Ono još uvek nije dovoljno istraženo, ali bez sumnje zaslužuje da u svojoj ukupnosti bude proučeno kao deo istorije srpske rusistike. Zaharovljev opus ne obuhvata samo različite žanrove i nije samo sadržinski velik, on je takođe i izuzetno raznovrstan, uključuje veliki broj autora i dela, od klasike do savremenih autora. Tako, na primer, samo bibliografija njegovih tekstova pod pseudonimom Evgenije Zaharov u periodici do 1941. godine (posle rata objavljivao je uglavnom pod svojim imenom Lav Zaharov) broji 230 jedinice (ukupno 237 priloga) 14, a u hrvatskoj periodici posle rata, ne računajući anonimne priloge, objavio je najmanje 101 jedinicu 15.
Zaharov, koji je, uzgred, vršnjak Gazdanova, pisao je o njegovim romanima. O romanu Veče kod Kler pisao je u najboljem srpskom književnom časopisu između dva svetska rata „Srpski književni glasnik” 16, a o romanima Istorija jednog putovanja 17 i Let 18u novinama „Pravda”, gde je kao stalni saradnik pratio rusku književnost i kulturu. Gazdanovljevo ime pojavljuje se i u intervjuu koji je Zaharov napravio sa Ivanom Bunjinom tokom njegove posete Beogradu 1937. godine 19. U razgovoru sa Zaharovom Bunjin je iz emigrantske književnosti posebno izdvojio mlađe pisce i među prozaistima istakao Nabokova, Berberovu i Gazdanova. Koliko nam je danas poznato, Zaharov je, pored G. Adamoviča, jedini kritičar koji je pisao o romanu Let po njegovom izlaženju, a takođe je, uz G. Adamoviča, jedini autor koji je pisao o sva tri prva Gazdanovljeva romana. Gazdanov se pojavljuje i u drugim Zaharovljevim tekstovima. Samo tokom 1931. godine pojavljuje se u tri njegova teksta u „Letopisu Matice srpske”. U članku Ruska književnost u 1930. godini Zaharov konstatuje da je „u toku prošle godine letopis ruske književnosti zabeležio mnoge interesantne i značajne pojave” i da je „u ruskoj emigrantskoj književnosti bilo dela preko kojih se ne bi smelo preći prilikom prikazivanja najnovijih ruskih književnih događaja” 20. Za rusku književnost u emi-graciji 1930. godina „bila je dosta plodna”, a Beograd se „posle osnivanja izdavačkog preduzeća „Ruska biblioteka” može tretirati kao veliki centar izdavačke delatnosti Rusa van otadžbine” 21. Po njemu, Gazdanov je „još značajniji pisac” od Nabokova. U 1930. godini on je „dao roman Veče kod Kler i nekoliko priča, među kojima se naročito ističu Havajske gitare i Crni labudovi”. Gazdanov „sa uspehom obrađuje teme iz života ruske emigracije” i „daje jedno od najlepših jemstava za budućnost ruske literature” 22. U septembarskom broju „Letopisa Matice srpske” Zaharov objavljuje tekst o ruskim časopisima. Karakterišući „Savremene zapise” kao jedan od najvećih i najvažnijih časopisa ruske emigracije, Zaharov kaže da „ovaj časopis štampa najradije književnike od već utvrđene i pouzdane reputacije, prihvatajući dela mlađih pisaca utoliko u koliko su ti pisci već ranije preko drugih književnih listova, prokrčili sebi put” 23. Kao primer naveden je „odličan mladi pisac Gajto Gazdanov”, čije su priče „privukle živo interesovanje ne samo ruskih već i stranih književnih kritičara” 24. Takođe, Zaharov u ovom tekstu, govoreći o časopisu „Brojevi” (čiji je autor bio i Gazdanov) navodi zanimljiv podatak da se najskuplje izdanje ovog časopisa, sa potpisima pisaca, prodavalo za 1000 franaka. U Novostima ruske em-igrantske književnosti u novembarskom broju „Letopisa Matice srpske” Zaharov beleži da je „daroviti pisac Gajto Gazdanov štampao priče Veliki muzikant i Metr Rej, davši još jedno sjajno svedočenje o svome snažnom talentu. Gazdanov je jedna od najblistavijih mogućnosti ruske književne sutrašnjice. Pisac dubokog psihološkog poniranja, on spaja u sebi rusku toplu i trenutnu bolećivost sa galskom oštroumnošću. Nove priče Gazdanova pokazuju da je on našao svoj sigurni književni put” 25. Treba pomenuti i da je u tekstu o romanu Veče kod Kler Zaharov istakao priču Vodena tamnica kao najizrazitiji primer Gazdanovljevog književnog postupka 26.
Najtemeljniji Zaharovljev tekst o Gazdanovu posvećen je romanu Veče kod Kler. Zaharov ističe da je Gazdanov apsolutno stran atmosferi tradicionalnosti i „akademizma”, koja je karakteristična za starije ruske književnike u emigraciji, i „njegova dela bitno odudaraju od tog duha”. Ona „ostavljaju utisak nečeg smelog, samosvojnog, duboko proživljenog i na veoma originalan način iskazanog” i „svedoče o jednom svežem i krupnom talentu”. Gazdanov je „duboko osetio nervozni i uzdrhtali ritam ratnih i poratnih godina”. „Pojavom ovog pisca obeležen je jedan nov momenat u ruskoj literarnoj produkciji van Rusije”, njegovo stvaranje „ima značaj jednog vidnog književnog događaja” 27.
Za Gazdanovljeve priče karakteristična je brižljiva obrada psiholoških stanja likova. Ta psihologija prožeta je emocijom. Način pričanja je ironično lirski, sa jakim naglaskom romantičarskih raspoloženja. Radi se, međutim, o duševnom svetu jednog potpuno modernog čoveka. Veče kod Kler je najpoznatije i najznačajnije piščevo delo, a roman je zapažen čak i u sovjetskoj književnoj kritici. To je delo od spontanog i moćnog nadahnuća. Posle prvog romana, kritičar od pisca očekuje mnogo, pogotovo što je njegov talenat u naglom usponu.
Međutim, i osam godina kasnije, „po mišljenju najpozvanijih kritičara” na koje se Zaharov poziva, Veče kod Kler ostaje njegovo najsnažnije delo 28. Novi Gazdanovljev roman on poredi sa prethodnim romanom. Istorija jednog putovanja je – emigrantski roman, iako se u njemu ne postavljaju nikakvi problemi ruske emigracije. Zaharov konstatuje da su radnja i fabula u romanu namerno zapostavljeni, a događaji se uzimaju kao nešto slučajno, proizvoljno nametnuto, jer Gazdanov voli da prikazuje ljude van zbivanja, kada su, po njemu, najpotpuniji. Uprkos tom postupku, o kojem se može raspravljati, Gazdanov je neosporno „dao lepo delo”, „prinovu od vrednosti u ruskoj emigranskoj literaturi” 29.
O Zaharovu kao prikazivaču Gazdanovljevih dela može se reći da su njegovi sudovi pravovremeni i adekvatni. On je dobro informisan i upoznat je s tekstovima drugih emigrantskih kritičara, često se na njih i poziva, ali se ne slaže uvek s njima (na primer, samo uslovno i delimično prihvata Slonimov sud o Prustovom uticaju na Gazdanova). Njegovi sudovi i ocene u velikoj meri poklapaju se sa zaključcima drugih emigrantskih kritičara, ali Zaharov uglavnom samostalno dolazi do njih, i to poklapanje svedoči o njihovoj tačnosti. Ima kod Zaharova i interesatnih zapažanja koja ne nalazimo kod drugih autora koji su pisali o Gazdanovu. Kod Zaharova se može osetiti i njegov odnos prema delu o kojem piše, njegov pristup nije bez emocionalnosti. Tako uz visoku ocenu romana Veče kod Kler, koja je uobičajena u tadašnjoj emigrantskoj kritici, može se osetiti i kritičarevo uzbuđenje, dok je u slučaju Istorije jednog putovanja primetna zbunjenost, ako ne i delimično razočaranje. Zaharovljevi tekstovi o Gazdanovu sadrže i podatke za koje zasada nemamo potvrdu iz drugih izvora, ali za koje, s obzirom da Zaharov inače ne koristi neproverene podatke, pretpostavljamo da su tačni: na primer, Zaharov pominje da je Veče kod Kler primećeno i u sovjetskoj kritici, te da su postojali primerci časopisa „Числа” s potpisima svih autora koji su pisali u nekom broju. Napokon, Zaharov piše na srpskom jeziku i uzima u obzir potrebe specifične publike za koju piše, srpske i jugoslovenske.
Tekst o romanu Let gotovo ne donosi ništa novo u odnosu na ranije rečeno, osim što potvrđuje Zaharovljevu visoku ocenu Gazdanova. Iako izbegava da tumači nezavršen roman, Zaharov konstatuje da „Gazdanov zrelo i uspešno nastavlja liniju svog stvaranja”, a njegova proza je „impresivna” 30. Roman Let „naročito zaslužuje da bude pomenut” među prilozima u tri sveske časopisa „Ruski zapisi”, i Zaharov piše o njemu na početku svog teksta, pregleda novih brojeva časopisa i knjiga. Ali tekst je, između ostalog, značajan jer potvrđuje postojanost Zaharovljevog interesovanja za Gazdanova i nepromenjenu visoku ocenu njegovog dela. Isto tako, na osnovu ovog i drugih tekstova u domaćoj periodici, može se zaključiti da je naša publika bila vrlo dobro informisana o Gazdanovu i njegovim delima u ovom periodu. Vrlo je verovatno da ima još tragova o recepciji Gazdanova u našoj međuratnoj periodici, koji za sada nisu otkriveni. Tekst Nova dela Gajta Gazda-nova i Nikolaja Ocupa predstavlja obrazac rada Zaharova kao hroničara ruske emigrantske književnosti, i ilustrativan je za stepen informisanosti domaće publike o ruskoj književnosti u ovom razdoblju, koji se mora oceniti kao vrlo visok. Svojevrsni kontrast kako Zaharovljevom tekstu u unutrašnjosti novina (iznad njega je objavljen članak Ksenije Atanasijević Prevod na srpskom Madačeve „Tragedije čoveka”), tako i Gazdanovljevom romanu i njegovom sadržaju čini prvih nekoliko strana „Pravde” na kojima dominiraju naslovi: U Berlinu preovlađuje mišljenje da će Velika Britanija odbiti obustavljanje rata, Nemački listovi ističu da ne postoji ni jedno pitanje između Nemačke i Sovjetske Rusije, koje bi moglo da dovede do razmimoilaženja, Rusija se obavezuje da pomaže Nemačku svim sirovinama potrebnim za vođenje rata, Izvršena nezvanična podela interesnih sfera između Nemačke i Sovjetske Rusije…

1 Газданов Г. Полет. Роман. – „Русские записки”, № 18, 3-60; № 19, 17-62; № 20/21, 3-62
2 Газданов Г. Полет. First Complete Edition with an Introduction and Bibliographical Appendix by L. Dienes. The Hague: Leuxenhoff Publishing, 1992
3 Газданов Г. Собрание сочинений в трех томах. Том первый. Вечер у Клэр. История одного путешествия. Полет. Ночные дороги. Москва, „Согласие”, 1999, s. 695
4 ibid., s. 695
5 Газданов Г. История одного путешествия. Роман. „Дом книги”, Париж, 1938
6 Газданов Г. История одного путешествия. – „Современные записки”, 1934, № 56; 1935, № 58-59
7 Паункович З. О восприятии творчества Газданова в Югославии. – U: Гайто Газданов и „незамеченное поколение”: писатель на пересечении традиций и культур. Сборник научных трудов. ИНИОН РАН, Библиотека-фонд „Русское зарубежье”, Моква. 2005
8 ibid., s. 214
9 v. npr.: Переписка Г. Газданова и Н. Николаевича. ( Публикация Ф. Хадоновой). – U: Гайто Газданов и „незамеченное поколение”: писатель на пересечении традиций и культур. Сборник научных трудов. ИНИОН РАН, Библиотека-фонд „Русское зарубежье”, Моква. 2005, s. 226-231
10 Гуль Р. Я унес Россию. Апология эмиграции. Том третий. Россия в Америке. Издательство "Мост", Нью-Йорк, 1989, с. 106-107
11 Neki od tih tekstova su ponovo preštampani, v.: Гајто Газданов у српској периодици између два рата. – „Руски алманах”, 10, 2005, с. 187-192; publikacija na ruskom jeziku: Неизвестные рецензии на произведения Гайто Газданова в сербской периодике 30-ых годов ХХ века. Публикация З. Паунковича и А. Арсеньева. – „Дарьял”, 2006, 4, 208-217
12 Сосински Б. Гајто Газданов „Вече код Клер”, Изд. Ј. Поволоцки. Париз. 1930. И. Болдирев „Дечаци и девојчице”. Изд. „Москва” – Париз. 1930 год. – „Руски архив”, год. II, Београд, IX, 1930, с. 168-169
13 Сосински Б. „Воля России”, №№1-12 за 1929 год. и №№1 и 2 за 1930 год. Праг. „Современные записки”, №38-41, 1929-1930, Париз. – „Руски архив”, год. II, Београд, IX, 1930, с. 167-168
14 Bibliografija rasprava, članaka i književnih radova. I. Nauka o književnosti. I/3 Historija stranih književnosti. Zagreb MCMLIX, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, с. 637
15 Lukšić I., Užarević J. Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima 1945-1977: deskriptivna bibliografija. Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, 1992
16 Е. Захаров. Роман Гајта Газданова. – „Српски књижевни гласник”, 1930, књ. 30, бр. 4 (16. 10. 1930), с. 306-307
17 Е. З. Два романа. – „Правда”, 35/1939, бр. 12416 (субота, 3. јун 1939), с. 21
18 Ј. Захаров. Нова дела Гајта Газданова и Николаја Оцупа. – „Правда”, 35/1939, бр. 12537 (1. октобар), с. 16
19 Е. З. Једини Рус – носилац Нобелове награде у Београду. Разговор са славним књижевником Иваном Буњином. – „Правда”, 26. 8. 1937, с. 3; v. takođe: Бобан Ћурић. Гостовања руских емигрантских писаца у Београду током 20-их и 30-их година ХХ века (на материјалу београдског дневног листа „Правда”). – Зборник Матице Српске за славистику, 61, 2002, с. 151
20 Захаров Е. Руска књижевност у 1930. години. – „Летопис Матице српске”, 1931, 1-2, с. 96
21 Захаров Е. Руска књижевност у 1930. години. С. 99
22 Захаров Е. Руска књижевност у 1930. години. С. 106
23 Захаров Е. Руски часописи. – „Летопис Матице српске”, 1931, 9, с. 283
24 ibid.
25 Е. З. Новости руске емигрантске књижевности. – „Летопис Матице српске”, 1931, 11, с. 163
26 Захаров Е. Роман Гајта Газданова.
27 Захаров Е. Роман Гајта Газданова.
28 Захаров Е. Два романа.
29 Ibid.
30 Е. З. Нова дела Гајта Газданова и Николаја Оцупа.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License