Kult Privatizacije

Tony Judt (Toni Džat)

Kult privatizacije

Margaret Tačer, poput Džordža Buša i Tonija Blera nakon nje, nikad nije propuštala priliku da ukaže na represivnost i intruzivnost centralizovane države. Za-hvaljujući CCTV kamerama, prisluškivanju, američ-kom Sekretarijatu za unutrašnju bezbednost, bri-tanskoj Nezavisnoj bezbednosnoj upravi i drugim merama, svevideća kontrola koju savremena država može da vrši nad svojim građanima stalno se širi. I dok Norveška, Finska, Francuska, Nemačka i Austrija – koje sve odreda štite svoje građane „od kolevke pa do groba“ – nikad nisu posegle za takvim merama osim u ratu, upravo su ova anglosaksonska društva, koja toliko drže do slobode, otišla najdalje u ovom orvelovskom pravcu.

Uzgred, ako treba da identifikujemo samo jednu generalnu opštu posledicu intelektualnog prestro-javanja koje je obeležilo poslednju trećinu 20. veka, to bi bez sumnje bilo obožavanje privatnog sektora i, konkretno, kult privatizacije. Neki će reći da je entuzijazam prema ukidanju društvenih dobara bio čisto pragmatičan. Zašto privatizovati? Zato što se, u doba budžetskih ograničenja, privatizacijom naizgled štedi novac. Ako država poseduje neefikasnu fabriku ili je snabdevač skupe usluge – vodovoda, recimo, ili železnice – ona to prepušta privatnim kupcima.
Prodaja obezbeđuje državi novac. Istovremeno, prelaskom u privatni sektor, ta institucija postaje efikasnija zahvaljujući delovanju profitnog motiva. Svi su na dobitku, usluga se popravlja, država se lišava nepotrebne odgovornosti, investitori profitiraju, i javni sektor jednokratno dobija novac od prodaje. Na prvi pogled, privatizacija predstavlja odustajanje od dogmatskih načela orijentisanih ka državi i okreće se realnim ekonomskim kalkulacijama.
Na kraju krajeva, „poslovanje nacionalizovanih industrijskih grana u skoro svakoj zemlji nije bilo drastično bolje nego u privatnim ili mešovitim kate-gorijama.“[1] I nema sumnje da društveno vlasništvo ima svoje nedostatke. Ministarstva finansija, naročito u Britaniji, odnosila su se prema potencijalno profitabilnim uslugama kao prema običnim kravama muzarama. Uz minimalne investicije i maksimalno uzimanje profita, punili su se javni trezori. Tako se od železnica i rudnika očekivalo da obuzdavaju svoje cene iz socijalnih i političkih razloga; ali se isto-vremeno od njih zahtevalo da donose profit.
Dugoročno, to ih je pretvorilo u neefikasne službe. Drugde, recimo u Švedskoj, država je bila obazrivija sa svojim ekonomskim manipulacijama, ali je često do nepodnošljivih granica regulisala zarade, uslove, cene i proizvode. Tako je, uz kratkoročnu finansijsku korist, privatizaciji pridodat hipotetički porast inicijative i efikasnosti. Ako ništa drugo, pretpostavljalo se da će preduzeće koje je iz javnih prešlo u privatne ruke sigurno poslovati sa vizijom dugoročnih investicija i efikasnog određivanja cena.
Toliko o teoriji. Praksa je bila sasvim drugačija. Sa uspostavljanjem moderne države (pre svega tokom prošlog veka), prevoz, bolnice, škole, pošte, vojske, zatvori, policijske snage i pristupačna kultura – ključne usluge za koje profitni motiv nije podesan – stavljene su pod društvenu regulaciju i kontrolu. Sada ih vraćaju privatnim preduzetnicima.
Svedoci smo postepenog prebacivanja društvene odgovornosti na privatni sektor, bez ikakve vidljive kolektivne koristi. Nasuprot ekonomskoj teoriji i po-pularnom mitu, privatizacija je neefikasna. Većina organizacija za koje su države smatrale da treba da pređu u privatni sektor poslovala je s gubitkom: bilo da se radi o železnicama, rudnicima, poštama ili snabdevačima energijom, njihove usluge i troškovi održavanja uvek više koštaju nego što mogu da prihoduju.
Upravo iz ovog razloga, takva društvena dobra sama po sebi ne privlače kupce, ukoliko se ne ponude po mnogo manjoj ceni. Ali kada država jeftino prodaje, građani gube. Proračunato je da su, tokom priva-tizacija za vreme Margaret Tačer, planski niske cene po kojima je privatnom sektoru prodavana dugo-godišnja javna imovina dovele do prebacivanja 14 milijardi funti iz džepova poreskih obveznika u ruke deoničara i drugih investitora.
Ovom gubitku treba dodati još 3 milijarde funti za provizije bankarima koji su posredovali u privati-zacijama. Tako je država praktično platila privatnom sektoru oko 17 milijardi funti (19 milijardi evra) za kupovinu sredstava koja inače ne bi našla kupce. Ovo je ozbiljan novac – približno jednak kapitalu univerziteta Harvard, na primer, ili godišnjem bruto domaćem proizvodu Paragvaja ili Bosne i Herce-govine. To se ne može opisati kao efikasno korišćenje javnih resursa.
Jedan od razloga zašto se u Britaniji privatizacija smatra korisnom jeste to što se ona odvijala uporedo sa završetkom decenija britanskog kaskanja za suse-dima. Ali ovaj ishod je skoro u celini bio rezultat usporavanja rasta u ostalim državama: nije bilo naglog preokreta u britanskoj ekonomiji. U najboljoj studiji o britanskoj privatizaciji zaključeno je da je privatizacija, sama po sebi, imala izuzetno skroman uticaj na dugoročni ekonomski rast – dok je kroz nju novac iz ruku poreskih obveznika i potrošača pre-bačen u džepove deoničara novoprivatizovanih kompanija.[2]
Jedini razlog zašto privatni investitori žele da kupe naizgled neefikasna društvena dobra jeste to što država za njih eliminiše ili smanjuje rizik. Na primer, u slučaju londonskog metroa, oformljeno je „javno-privatno partnerstvo“ (JPP), i investitori su pozvani da ulože novac. Kupci su bili sigurni da će, šta god da se desi, biti zaštićeni od ozbiljnog gubitka – što ruši ekonomsku argumentaciju za privatizaciju: delovanje profitnog motiva. Pod ovim povlašćenim uslovima, privatni sektor će se pokazati u najmanju ruku jednako neefikasan kao društveni – sakupljajući profit i sva-ljujući gubitke na državu.
Ishod je bila najgora vrsta „mešovite ekonomije“: individualno preduzeće osigurano javnim sredstvima. U Britaniji, novoprivatizovane bolnice redovno propa-daju – obično, jer se od njih zahteva da donose profit, ali im je zabranjeno da naplaćuju onoliko koliko misle da tržište može da izdrži. U ovom trenutku, bolnički konzorcijumi (poput londonskog metroa, čiji je JPP propao 2007) okreću se državi i traže od nje da plati troškove. Kada ovo počne da se dešava serijski – kao sa nacionalizovanim železnicama – rezultat će biti lagana de facto renacionalizacija, ali bez ikakvih pred-nosti javne kontrole.[3]
Rezultat je moralni rizik. Popularni kliše kako su prenaduvane banke koje su do temelja uzdrmale međunarodne finansije 2008. bile „prevelike da pro-padnu“, naravno, važi i drugde. Nijedna država neće dozvoliti da joj železnički sistem jednostavno „pro-padne“. Privatizovanim snabdevačima gasom, ili mrežama aviosaobraćajne kontrole, ne može se jednostavno dopustiti da stanu zbog lošeg poslovanja ili finansijske nesposobnosti. I naravno, njihova nova uprava i vlasnici to dobro znaju.

Zanimljivo je da je ova činjenica izmakla inače oštrom oku Fridriha Hajeka. Tvrdeći da je mono-polističke industrije (uključujući i železnice i komu-nalije) najbolje prepustiti privatnicima, prevideo je implikacije: budući da se takvim vitalnim nacionalnim službama nikad neće dozvoliti da propadnu, one mogu da povlače rizične poteze, da troše i ulažu sredstva kako im volja, znajući da će država uvek na kraju platiti račun.
Amerikanci su privatizovali manje od njihovih britanskih obožavalaca. Ali planski nedovoljno finan-siranje prezrenih javnih službi poput Amtraka pro-izvelo je nezadovoljavajuću uslugu, i ta institucija je osuđena da pre ili kasnije bude ponuđena privatnom kupcu po bagatelnoj ceni. Na Novom Zelandu, gde je država tokom devedesetih privatizovala železnicu i feribote, novi vlasnici su nemilosrdno rasprodali sve što se moglo prodati. U julu 2008, vlada u Velingtonu je preko volje preuzela nazad opelješeni i još uvek neprofitabilni transport, i vratila ga pod društvenu kontrolu – uz mnogo veće troškove od onih koji bi bili potrebni za investicije devedesetih.
U privatizacionoj priči ima dobitnika i gubitnika. U Švedskoj, nakon bankarske krize u kojoj je država izgubila mnogo novca, (konzervativna) vlada je po-četkom devedesetih preusmerila 14% do tada državno monopolizovanih penzijskih doprinosa iz društvenog sistema u privatne penzione račune. Kao što se moglo predvideti, najveću korist od ove pro-mene imale su osiguravajuće kompanije. Isto tako, među uslovima pod kojima su britanske komunalne službe prodate najboljem ponuđaču našlo se i „prevremeno penzionisanje“ desetina hiljada radnika. Radnici su izgubili posao, državi je natovaren penzioni teret – ali su deoničari novih privatnih organizacija oslobođeni svake odgovornosti.
Prebacivanjem vlasništva na privatne preduzetnike, država se oslobađa moralnih obaveza. To je rađeno vrlo svesno: u Britaniji je od 1979. do 1996. (tj. u vreme Margaret Tačer i Džona Mejdžora) udeo privat-nih usluga koje je plaćala država podignut sa 11% na 34%, uz najveći skok u oblasti nege starijih, dece i mentalno obolelih. Novoprivatizovani domovi i zdrav-stvene ustanove su, naravno, spustili kvalitet usluge na minimum, kako bi povećali profit i dividende. Tako je socijalna država kradimice rasparčana u korist šačice preduzetnika i deoničara.
Ugovori koje država sklapa s privatnim predu-zećima jesu treći i možda najubedljiviji argument protiv privatizacije. Mnoge službe kojih država želi da se otarasi funkcionišu loše: uprava je loša, ulaganja su nedovoljna itd. Međutim, koliko god loše funkcio-nisale, poštanske usluge, železnice, starački domovi, zatvori, i druge službe ocenjene kao dobre za privatizaciju, ne mogu se u potpunosti prepustiti volji tržišta. U ogromnoj većini slučajeva, to su aktivnosti koje neko mora da reguliše – zato su i završile u državnim rukama.
Ovo poluprivatno, poludržavno oslobađanje od suštinski kolektivne odgovornosti vraća nas na jednu staru priču. Ako vas danas u Americi poseti poreska inspekcija, to je zato što je država odlučila da spro-vede istragu; ali sami inspektori će najverovatnije biti iz privatne kompanije. Tu kompaniju je za ovaj posao unajmila država, isto kao što privatne agencije skla-paju ugovore sa Vašingtonom za poslove obez-beđenja, prevoza i tehničke ekspertize (radeći za profit) u Iraku i Avganistanu.
U osnovi, privatizacijom se vraća unazad jedan viševekovni proces, gde se država prihvatala onih stvari koje pojedinci nisu mogli ili nisu želeli da rade. Pogubne posledice po društveni život, kako to često biva, promaljaju se iz novog tehnokratskog žargona. U današnjim engleskim visokoškolskim krugovima, razgovorom dominira metafora tržišta. Dekani i šefovi odseka upinju se da procene „učinak“ i ekonomski „uticaj“ u svojim procenama kvaliteta nečijeg rada. Kada engleski političari i činovnici pokušavaju da opravdaju napuštanje tradicionalnih monopola nad javnim službama, govore o „diversifikaciji snabde-vača“. Kada je britanski sekretar za rad i penzije u junu 2008. najavio planove za privatizaciju javnih službi – uključujući i kratkoročno palijativne mere o „radu za socijalnu pomoć“, koji će Vajtholu omogućiti da objavljuje nerealno niske procente nezaposlenosti – opisao je taj projekat kao „optimizaciju pružanja socijalne pomoći“.
Šta za korisnike ovih sjajnih mera znači činjenica da je sve, od lokalnog prevoza do regionalnog socijanog radnika, sada u službi neke privatne kompa-nije, koja svoje poslovanje meri isključivo kratko-ročnom profitabilnošću? Pre svega, javlja se nega-tivan socijalni uticaj (da se poslužimo ovim novo-govo-rom). Glavni nedostaci starih javnih službi bili su restriktivni propisi i ustanove – jednoobrazni model za sve – sa kojima su obično povezivane: švedske pro-davnice alkohola, bifei britanske železnice, sindikalni francuski zavodi za nezaposlene i tako dalje. Ali makar su svima omogućavale jednak pristup, i u sva-kom slučaju, shvatane su kao društvena odgovornost.
Porast preduzetničke kulture je sve to uništio. Možda je privatizovanom telefonskom operateru u interesu da obezbedi ljubazne, automatizovane kol-centre koji će primati reklamacije (dok u starom nacionalizovanom sistemu žalioci nisu imali iluzija da ih iko sluša); ali ništa se suštinski ne menja. Štaviše, socijalna usluga koju pruža privatna kompanija ne predstavlja se kao kolektivno dobro na koje svi građani polažu pravo. Nije iznenađujuće što sve ma-nje ljudi zahteva prava i usluge koje im po zakonu pripadaju.
Rezultat je krnje društvo. Iz perspektive čoveka sa dna – koji traži isplatu nadoknade za nezaposlenost, zdravstvenu negu, socijalnu naknadu ili neku drugu zvanično odobrenu uslugu – on se više instinktivno ne okreće državi, činovnicima ili vladi. Uslugu ili naknadu sada „obezbeđuje“ privatni posrednik. Posledica je da je gusta mreža socijalne interakcije svedena na minimum, i građanina za državu vezuje samo autoritet i poslušnost.
Ovo reduciranje „društva“ na tanku membranu odnosa između privatnih pojedinaca danas se pred-stavlja kao težnja libertarijanaca i zagovornika tržišta. Ali ne treba zaboraviti da je to bio prvobitni san jakobinaca, boljševika i nacista: ako nas ništa ne vezuje kao zajednicu ili društvo, onda smo potpuno zavisni od države. Vlade koje su previše slabe ili previše diskreditovane da bi delovale kroz svoje građane češće će se služiti drugim sredstvima: opo-minjanjem, nagovaranjem, pretnjama, i na kraju pri-siljavanjem naroda da ih sluša. Gubitak socijalnog smisla artikulisanog kroz javne službe zapravo pojačava neobuzdanu snagu premoćne države.
U ovom procesu nema ničeg tajanstvenog: lepo ga je opisao Edmund Berk u kritici Francuske revolucije. Svako društvo, piše on u Razmišljanjima o revoluciji u Francuskoj, koje uništava tkivo svoje države, ubrzo će biti „samleveno u prah i čestice individualnosti“. Otklanjanjem javnih službi i njihovim reduciranjem na mrežu unajmljenih privatnih snabdevača, otpočeli smo rasparčavanje društvenog tkiva. Što se tiče praha i čestica individualnosti: to najviše liči na Hobsov rat svih protiv svih, gde za mnoge život ponovo postaje usamljenička, bedna i prilično prljava rabota.

Odlomak iz knjige Teško zemlji, u prevodu Ivice Pavlovića, u izdanju Peščanika.

Peščanik.net


[1] Daniel Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism (New York: Basic Books, 1976), str. 275.
[2] Massimo Florio, The Great Divestiture: Evaluating the Welfare Impact of the British Privatizations 1979–1997 (Cambridge: The MIT Press, 2006), str. 342.
[3] Poslednje godine svog postojanja, 1994, državna železnica British Rail koštala je poreske obveznike 950 miliona funti (milijardu evra). Do 2008, njena polu-privatna naslednica, Network Rail, koštala je poreske obveznike 5 milijardi funti (5,7 milijardi evra).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License