KUĆE UOKRUG NAŠE KUĆE
Ljubo R. Weiss
Kuće uokrug naše kuće?
Postoji li uopće «naša kuća»?
Što su arhitekti ili vlasnici - graditelji mislili,
kada su ucrtavali linije kuća?
Koliko soba, kupaonica, vrata, prozora?
Mansarda, podrum, garaža, veranda?
Jesu li vlasnici gradili kuću ili dom?
I kako kuća postaje dom?
I kako se dom pretvara u kuću?
I zašto postoje kuće s pjevanjem,
i kuće bez pjevanja?
U jednoj od njih rođen je pjesnik,
koji pjeva o kućama, raznim.
Bolje, u pjesmi priča o njima:
kućama tajnovitim, spuštenih roleta,
jedva vidljivih vrata, iza kamene ograde,
zakriljenim borovima i čempresima,
u koje se ugnijezdili sova i ćuk.
O kućama dobrih gospodara,
s dvorištima engleske trave, stazama i cvijećem,
s balkonima koji vise poput grozdova,
s njih pljušti slap bujnih biljaka.
O kućama nakićenim tanjur-antenama,
koje podsjećaju na podignuta uha slonova,
o kućama okruženim autima tamnih boja,
i tu i tamo, bazenima za plivanje.
Priča vam o kućama širokim i visokim,
O kućama s ljuljačkama i brajdama,
O kućama koje vole jarko-žute boje i more svjetla,
Koje osvjetljava stepenice i vrata željnih gosta,
o kućama - ljepoticama, otvorenih prozora.
Priča vam o kućama uskim i dugim,
s dva mala prozora, tipično panonskim,
o kućama s velikim slovima na fasadi:
reklamom: ABCE škola, vozačka,
o kućama nemaštovitih oblika,
o kućama već viđenima u nekoj drugoj ulici.
Ali, i o kućama kojima prokišnjava krov,
gdje otpala žbuka i vlaga što se dižu iz temelja,
govore o kući sijedih, prorijeđenih vlasi,
o kućama gdje zjape pukotine u zidovima,
gdje šišmiši lete tavanom budeći duhove,
a bršljani se više ne penju u visine.
O kućama kojima tjednima nitko ne dolazi,
kao da su sred pustinje ili sibirske tajge,
o kućama zloslutnim, nevidljivim, sivim,
o kućama u kojima nema ni mačke ni psa,
o kućama u koje ni poštar ne ulazi,
o kućama bezglasnim i opasno tihim,
o kućama ruševnim, sklonim padu.
Ima kuća koje, kao napuštene djevojke,
plaču, turobne i neutješne,
ima kuća - koje kao ucviljene udovice - jecaju u noć,
zajedno s osušenim drvetom ispred kuće.
I tako, sa slikama kuća uokrug naše kuće,
zdvojan i bolan ulazim u –
kuću bez pjevanja!
Volio bih da me čeka Ona, ali Nje nema.
Na staklenim vratima kuće crni otisak dlana,
a u njoj – mrak, mrak, mrak!
Sva svjetla davno pogašena,
glazba prije mnogo vremena utihla.
U židovskoj kući pjevalo se nije nikada!
(Virovitica, 11.11.2007.)
