Odlomak eseja šlojme Belisa iz varšavskih jidiš novina »Folksštime« od 16. juna 1962. objavljen povodom premijere Konfinovog komada EKSPERIMENT (KRV NIJE VODA) u Jevrejskom državnom pozorištu u Varšavi.
»Bez obzira na problematiku, ovaj komad može se svrstati u red lakših komada. On je skrpljen umesno i mudro. Delo se odlikuje prodornom akcijom, koja se stalno razvija, prefinjenim humorom i tečnim jezikom. Kad kažemo »skrpljen«, nemamo ni najmanje nameru da učinimo na žao autoru; u ovom slučaju, to je čak vrlina. Apsurdni rasizam koštao je svet, a naročito nas — veoma skupo. Farsa je narasla do potresne tragedije pa ipak nije prestala da bude farsa. Delo je napisano 1938, pre nego što su hitlerovska čudovišta rasplamsala drugi svetski rat. Autor je hteo da ismeje rasizam, kvintesencu hitlerovske analfabetske ideologije. Graditi psihološku dramu, ili čak psihološku satiru, značilo bi uzimati u izvesnom smislu ozbiljno komičnu i skroz besmislenu teoretsku ekvilibristiku rasističke ideologije. Ova pseudonaučnost najbolje se može prikazati u bufo-spektaklu.
Doživljaji Ijudi koji učestvuju u akciji nisu normalni Ijudski doživljaji; oni su nametnuti silom terora, sugerisani i izvežbani u atmosferi straha i licemerja. To su doživljaji Ijudskih karikatura, likova, koji žive u duhovnoj gareži, baziraju na najnižim instinktima, a koji su naglo izbili na površinu, odenuvši se u bučan patriotski nemački ogrtač, da bi kamuflirali svoj životiniski lik i perfidilu. Sve što se dešava u tom komadu moglo bi se potpuno jednako dešavati i u stvarnosti — sve do poslednjeg šrafića onih motiva koji su pokrenuli akciju.
I stoga što je sve ovo u životu toliko mogućno, a ujedno toliko komično, baš zbog toga je ovo u životu dovelo do apsurda. Amor nije morao da se upušta u lavirint oblčne porodične drame. Dovoljno je bilo da se lako i pametno uhvati nit kako bi se došlo do željenog scenskog podrugljivo-demaskirajućeg efekta. Smisao ovog komada upravo je u tome što Se to bufo ne u pozorištu, već u životu. Oni koji bi u ovom komadu hteli da nadu dramu ili tragediju sa psihološki produbljenim detaljima, duhovnu borbu i tome slicno, neće u njemu naći ništa od toga. Jednostavno zbog toga što takvi elementi i ne treba da budu tu. To je komad — humoreska. I upravo u tom žanru, autor obično radi.
Komad je napisan sa dobrim poznavanjem posla, ekonomično, bez ijedne suvišne scene, odugovlačenja, sa zdravom scenskom elastičnom oprugom. Tu se sve može motivisati — sve je neophodno. I još nešto, a to je najvažnije: bez obzira na svoju lakoću, ima podtekst koji je mnogo važniji od pravog teksta.
Jedini mogućan odgovor, on gotovo stavlja u usta gledaoca, ostavljajući mu ipak dovoljno materijala za dalja sopstvena ispitivanja, što znači da je komad sažet i lako ga je prihvatiti, iako je jednostavan i bufo-zabavnog karaktera.
Komad je konstruisan po klasičnim principima. Šta bi bilo, kad bi bilo? Za osnov, autor ne uzima prosečnost, jer to nije tipično. Tipično je upravo ono što obuhvata suštinu pojave i, u datom slučaju tipičnost je urodila glupošću. Glupost u ovom komadu nije slučaj, ona je organski neizbežan rezultat logičkog razvoja pojave kao što je hitlerizam i njegova rasistička teorija. Moglo se dogoditi da je Nemac koji je nastradao u automobilskoj nesreći, bio prevezen u obližnju jevrejsku bolnicu; moglo se isto tako dogoditi da je nastala potreba za transfuzijom i da mu je lekar Jevrejin, nemajući rezervne krvi, dao litar krvi iz sopstvenih žila. Da li se na tom tlu mogla razviti Ijubav izmedu sestre spasenoga i lekara? Naravno. Moglo se takođe dogoditi da je devojka posle toga stupila u Hitlerjugend i da se zatrovala rasističkom teorijom. Zato počinje da opaža kod brata jevrejske osobine. To je samo karakteristična crta rasističke sugestije koja je uticala na mladu histeričnu patriotkinju. Moglo se desiti da je lekar posle bekstva iz koncentracionog logora tražio spasa kod svog pacijenta kome je nekad spasao život, kao i kod devojke koja je nekad bila zaljubljena u njega. Sasvim prirodno. Tako se može razumeti i svaka naredna scena, sve dotle dok hitlerovska devojka nije zanela sa jevrejskim lekarom. I tako to ide do završne scene, kada će se pokazati da je lekar koji se vaspitavao u jevrejskoj kući, pošto je bio uzet iz sirotinjskog doma i usvojen — čistokrvan arijevac. Da li se i to moglo dogoditi? Naravno. U životu se dešavaju mnogo komplikovanije situacije. Konglomerat sveg ovog qui pro quo zajedno s poslednjom iznenadujućom scenom u životu jeste moguć. To znači da se besmislica ukazuje u završnoj sceni u svoj svojoj razgolićenosti. Na osnovu čitavog niza mogućih sticaja okolnosti postavljenog u logičnom redu, komad je majstorski sačinjen, i svojom strukturom podseća na klasičnu komediju.«