Kreativna Moc

LAMED, Broj 5, Maj 2010
Howard Zinn
Kreativna moć}
Suočen sa svim zloupotrebama vlasti i poli-tike koje kako u današnjem svijetu tako i u povijesti možemo uočiti na svakom koraku, čak i kada demokratski izbori upućuju na činjenicu da birači žele nešto (sasvim) drugo, jedan od najžešćih kritičara američkog predsjednika i njegove politike, ali i ostalih političara koji ne poštuju volju onih koji su ih izabrali, ipak ne gubi nadu. Upravo suprotno, Zinn zaista vjeruje – da parafraziramo poznatu poslovicu – volja birača je možda spora, ali je dostižna. Čini se da jedino političari to još ne shvaćaju
Budućnost Amerike povezana je s načinom kako razumijemo svoju povijest. Zbog toga, pisati o povijesti za mene nikad nije neutralan čin. Pisanjem se nadam da ću probuditi utjecajnu svijest o rasnoj nepravdi, seksualnim predrasudama, klasnoj nejed-nakosti i nacionalnoj oholosti. Želim također ukazati i istaknuti otpor ljudi o kojemu se ne piše i ne govori, otpor protiv moći establišmenta: odbijanju autohtonog stanovništva da jednostavno nestane, pobuni crnaca u pokretu za ukidanje ropstva a u novije vrijeme pokretu protiv rasne segregacije, štrajkove što ih organiziraju zaposleni ljudi kroz cijelu američku povijest u pokušaju da poboljšaju svoje živote.
Izostaviti ova djela otpora znači poduprijeti službeno stajalište da je moć samo u rukama onih koji imaju oružje i posjeduju bogatstvo. Pišem da bih ilustrirao kreativnu moć ljudi koji se bore za bolji svijet. Ljudi, kada su organizirani, imaju golemu snagu i moć, veću od bilo koje vlade. Naša je povijest duboko prožeta pričama o ljudima koji ustaju, progovaraju, ustraju u svojem stajalištu, organiziraju se, povezuju, tvore mreže otpora i mijenjaju smjer i tijek povijesti.

Suprotstavljeni interesi

Ne želim izmišljati pobjede za pokrete iz ljudske povijesti. No, misliti da pisanje o povijesti mora imati za cilj jednostavno rekapituliranje neuspjeha koji dominiraju poviješću znači pretvoriti povjes-ničare u suradnike u beskrajnom krugu poraza. Ako povijest bude kreativna, ako bude predviđala moguću budućnost bez poricanja prošlosti, vjerujem da mora naglašavati nove mogućnosti i to razot-krivanjem onih skrivenih epizoda povijesti u kojima su, čak i u kratkim bljeskovima, ljudi pokazali svoju sposobnost da se odupru, da se udruže a ponekad i da pobijede. Pretpostavljam, ili se možda samo nadam, da je našu budućnost moguće pronaći u kratkotrajnim trenucima suosjećanja iz prošlosti a ne u njezinim stoljećima trajnog ratovanja.
Povijest može pomoći našim borbama, ako ne konačno, ono barem nagovještajem. Povijest nas može pročistiti od ideje da su interesi vlade i interesi naroda isti. Povijest nam može reći kako su nam često vlade lagale, kako su naređivale da čitave populacije budu masakrirane, kako su osporavale postojanje siromašnima, kako su nas vodile do našeg trenutačnog trenutka – “Dugog rata”, rat bez kraja.
Istina, naša vlada ima moć da potroši bogatstvo zemlje kako to sama želi. Može slati trupe na bilo koje mjesto u svijetu. Može prijetiti zatvaranjem neodređenog trajanja i deportacijom dvadeset mili-juna Amerikanaca useljenika koji još nemaju zelene karte i nemaju ustavnih prava. U ime našeg “nacio-nalnog interesa” vlada može mobilizirati trupe na američko-meksičkoj granici, može opkoliti musli-manske muškarce iz određenih zemalja, potajno prisluškivati naše razgovore, otvarati naše e-mailove, pregledavati naše bankovne transakcije i pokušavati nas zastrašiti da bismo šutjeli. Vlada može kontrolirati informacije uz suradnju bojažljivih masovnih medija. Samo to objašnjava slabljenje popularnosti, do 2006. (33% anketiranih), ipak još uvijek utjecajnog Georgea W. Busha. No, ta kontrola nije apsolutna. Činjenica da je 95% medija za nastavak okupacije Iraka (sa samo površnom kritikom toga kako se to radi), dok više od 50% javnosti, koliko je za povlačenje, ukazuje na zdravorazumski otpor službenim lažima. Razmotrimo također promjenjivu prirodu javnog mnijenja, kako se ono može pro-mijeniti s dramatičnom iznenadnošću. Primijetite kako se velika većina javne potpore Georgeu Bushua starijem brzo srozala kada je sjaj pobjede iz prvog Zaljevskog rata izblijedio a nastupila stvarnost eko-nomskih poteškoća.

Slabost moći

Razmislite kako je, na početku Vijetnamskog rata 1965, dvije trećine Amerikanaca podupiralo rat. Nekoliko godina kasnije dvije trećine Amerikanaca protivilo se ratu. Što se dogodilo u te tri ili četiri godine? Postupna osmoza istine kapala je kroz pukotine propagandnog sustava – shvaćanje da su im lagali i obmanuli ih. To je isto ono što se događa u Americi dok ovo pišem u ljeto 2006. Lako je biti uznemiren, slomljen ili zastrašen shvaćanjem da tvorci rata imaju golemu moć. No, određena povijesna perspektiva može nam biti korisna, jer nam govori da u određenim trenucima u povijesti vlade shvate da je sva njihova moć beskorisna protiv snage pobunjenog stanovništva.
Postoji temeljna slabost u vladama, koliko god masovne njihove vojske bile, koliko god golemo njihovo bogatstvo bilo, koliko god kontrolirali slike i informacije, jer njihova moć ovisi o poslušnosti gra-đana, vojnika, javnih službenika, novinara, pisaca, učitelja i umjetnika. Kada građani počnu sumnjati da su obmanuti i uskrate svoju potporu, vlada gubi svoj legitimitet i svoju moć.
Vidjeli smo kako se to događalo proteklih nekoliko desetljeća po cijelom svijetu. Kada se probude jedno ja počinju pakirati svoje torbe i zvati helikopter. To nije fantazija, to je novija povijest. To je povijest Filipina, Indonezije, Grčke, Portugala i Španjolske, Rusije, Istočne Njemačke, Poljske, Mađarske, Ru-munjske. Sjetite se Argentine i Južne Afrike, te drugih mjesta na kojima se činilo da za promjenu nema izgleda a zatim se ona dogodila. Sjetite se Somoze u Nikaragvi kako u strahu bježi prema svom privatnom zrakoplovu, Ferdinanda i Imelde Marcos kako na brzinu prikupljaju svoje dragulje i odjeću, iranskog šaha kako očajnički traži zemlju koja bi ga primila kad je pobjegao od masa u Teheranu, Duvaliera na Haitiju koji je jedva uspio odjenuti svoje hlače da pobjegne od gnjeva haićanskog naroda.

Kako počinje promjena

Ne možemo očekivati da će George Bush u strahu pobjeći helikopterom. No, možemo ga smatrati i držati odgovornim za slanje nacije u dva rata, za smrt i sakaćenje desetaka tisuća ljudskih bića u toj zemlji, Afganistanu, i u Iraku, te za njegovo kršenje američkog Ustava i međunarodnog prava. Sigurno je da ta djela odgovaraju ustavnom uvjetu “teških zločina i prekršaja” potrebnih za smjenjivanje.
U stvari, ljudi po cijeloj zemlji počeli su tražiti njegovu smjenu. Naravno da ne možemo očekivati da će ga kukavički Kongres okriviti i smijeniti. Kongres je bio voljan smijeniti Nixona zbog provaljivanja u zgradu, ali neće smijeniti Busha zbog provaljivanja u državu. Bili su voljni smijeniti Clintona zbog “nestašnih” seksualnih obmana, ali neće smijeniti Busha zbog predavanja bogatstva zemlje super bogatima.
Cijelo vrijeme prisutno je crvljivo izjedanje samozadovoljstva u unutrašnjosti Busheve admi-nistracije: spoznaja američke javnosti – pokopana, ali u vrlo plitkom grobu, tako da ju je lako iskopati – da je ova vlada došla na vlast ne voljom naroda nego političkim pučem. Pa bismo tako mogli vidjeti postupno rasulo legitimiteta ove administracije, una-toč njezinu krajnjem samopouzdanju. Postoji duga povijest imperijalnih sila koje likuju nad pobjedama, postajući pretjerano raširenog birokratskog ustroja i pretjerano samopouzdane, i ne shvaćajući da moć nije samo pitanje oružja i novca. Vojna moć ima svoja ograničenja koja stvaraju ljudska bića, njihov osjećaj za pravdu i njihova sposobnost da se odupru. SAD s 10.000 komada nuklearnog oružja nije mogao dobiti rat u Koreji ni u Vijetnamu, nije mogao zaustaviti revoluciju na Kubi ni u Nikaragvi. Slično tome, Sovjetski Savez sa svojim nuklearnim oružjem i golemom vojskom bio je prisiljen povući se iz Afganistana i nije mogao zaustaviti pokret Solidarnost u Poljskoj.
Zemlja koja posjeduje vojnu silu može uništiti i razarati, ali ne može graditi. Njezinim građanima postaje nelagodno jer su njihove osnovne svako-dnevne potrebe žrtvovane za vojnu slavu dok je njihova mladost zanemarena i biva slana u rat. Nelagodnost raste i raste a građani se okupljaju u znak otpora u sve većem broju, koji postaje prevelik da bi ga se moglo kontrolirati. Jednoga dana, naraslom birokracijom opterećeno carstvo, propada. Promjena u javnoj svijesti počinje nezadovoljstvom niže razine, najprije nejasnim, bez ikakve veze uspostavljene između nezadovoljstva i vladine poli-tike. A zatim se točkice počinju povezivati, ogorčenje raste a ljudi počinju govoriti glasno, orga-nizirati se i djelovati.

Strah od slabijih

Danas po cijeloj zemlji postoji rastuća svijest o pomanjkanju učitelja, medicinskih sestara, medicin-ske skrbi i stambenih rješenja po prihvatljivim cijenama, jer se smanjenja budžeta događaju u svim državama unije. Jedan je učitelj nedavno napisao pismo Boston Globeu: “Mogao bih biti jedan od 600 bostonskih učitelja koji će biti otpušteni što je posljedica budžetskog deficita”. Autor pisma zatim to povezuje s milijardama potrošenim na bombe za, kako on to kaže, “slanje nevine iračke djece u bolnice u Bagdadu”.
Kada postanemo skrhani pri pomisli na golemu moć koju vlade, multinacionalne korporacije, vojske i policija imaju za kontroliranje umova, slamanje neslaganja i uništavanje pobune, morat ćemo raz-motriti fenomen koji sam oduvijek smatrao zanimljivim. Oni koji imaju u rukama golemu moć postaju iznenađujuće nervozni kada je riječ o nji-hovoj sposobnosti da se zadrže na vlasti. Reagiraju gotovo histerično na ono što se čini da su sitni i nimalo prijeteći znakovi opozicije.
Vidimo američku vladu kako, naoružana svojim tisućama slojeva moći, naporno radi na tome da nekolicinu pacifista smjesti u zatvor ili zadrži nekog pisca ili umjetnika izvan zemlje. Sjetimo se Nixo-nove histerične reakcije na usamljenog muškarca koji je “stražario” ispred Bijele kuće: “Sredite ga!”. Je li moguće da ljudi na vlasti znaju nešto što mi ne znamo? Možda znaju za svoju vlastitu najveću sla-bost. Možda shvaćaju da mali pomaci i pokreti mogu postati veliki, da ideje koje “puste korijenje” među stanovništvom mogu postati neuništive. Ljudi mogu biti “mobilizirani” da podupiru rat, da tlače druge, ali to nije njihova prirodna sklonost. Ima onih koji govore o “istočnom grijehu”. Kurt Vonnegut to ospo-rava i govori o “istočnoj vrlini”.
U ovoj zemlji žive milijuni ljudi koji se protive trenutačnom ratu. Kada vidite statistiku koja kaže da “40% Amerikanaca podržava rat”, to znači da ga 60% Amerikanaca ne podržava. Uvjeren sam da će broj ljudi koji se protive ratu i dalje rasti dok će broj onih koji rat podržavaju nastaviti padati. Na tom putu umjetnici, glazbenici, pisci i kulturni radnici osiguravaju posebnu emocionalnu i duhovnu snagu pokretu za mir i pravdu. Pobuna često počinje kao nešto kulturno.

Snaga veća od novca i oružja
Izazov ostaje. S druge, suprotne strane su znatne, velike snage: novac, politička moć, najveći mediji. Na našoj su strani narodi svijeta i snaga veća od novca ili oružja: istina. Istina ima svoju vlastitu snagu. Umjetnost ima svoju vlastitu snagu. Ta prastara lekcija – da je sve što činimo važno – jest značenje borbe naroda ovdje u SAD-u i svuda drugdje. Pjesma može inspirirati pokret. Letak može potaknuti revoluciju. Građanski neposluh može pro-buditi ljude i potaknuti nas na razmišljanje. Kada se organiziramo i povežemo jedni s drugima, kada se uključimo, kada ustanemo i otvoreno i glasno progovorimo, možemo stvoriti snagu koju ni jedna vlada ne može ugušiti.
Živimo u prekrasnoj zemlji. No, ljudi koji nemaju nimalo poštovanja prema ljudskom životu, slobodi ili pravdi preuzeli su je. Sada je na svima nama da je uzmemo natrag.
S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Ovaj esej, pod naslovom If History is to be Creative, prvo je poglavlje nove knjige Howarda Zinna A Power Governments Cannot Suppress, koja je izišla iz tiska 1. prosinca 2006. godine u izdanju City Lights Publishers, www.citylights.com. Zarez

Lamed
List za radoznale
Redakcija: Ivan Ninić i Ana Šomlo
Adresa: Shlomo Hamelech 6/21
42268 Netanya, Israel
Telefon: +972 9 882 61 14
e-mail: li.ten.noisivten|cinin#li.ten.noisivten|cinin

Novo lice http://www.književnost.org

Istraživački i dokumentacijski centar http://www.cendo.hr

Ne zaboravite da otvorite http://www.makabijada.com

Da li čitate EL MUNDO SEFARAD? http://elmundosefarad.wikidot.com
BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License