Uz dopuštenje autora
KORIJENI U KORDOBI, SUDBINA U BOSNI
Tragom poznatih prezimena, ALBAHARI
Jevrejski glas, Sarajevo, maj 2001.
U masama anatemisanih Jevreja, negdje 1510. godine u blizini Venecije, u selu koje i danas postoji, obreli su se i preci današnje porodice Albahari . Predanje kaže da je u to vrijeme Venecijom harala kuga i gradonačelnik je naredio da se svi Jevreji zatvore ujednu staru, napuštenu željezaru. Ako se kuga povuče za deset mjeseci, biće pušteni. Ako ne, znači da su oni krivci za bolest. To selo zvalo se Geto i otud taj pojam geta, za sve one koji su odstranjeni iz društvenog okruženja
Gospodin Moris Albahari mnogo teže ratne ožiljke na duši nosi iz posljednjeg rata, iako je u Drugom svjetskom ratu dva puta ranjavan, prebolio dva tifusa…
Sada smo bili duhovno izgubljeni, dezorjentisani. Nije teško poginuti, ali je beskrajno teško nositi breme spoznaje da ti preko noći neprijatelj postane dojučerašnji najbolji pri¬jatelj, prvi komšija. Zašto? Kako pronaći odgovor na to?
A i Bohor u španskom jeziku označava prvorođenog sina, prvijenca u porodici. Al Bahr, pak, u arapskom svijetu upućuje na čovjeka sa mora. Negdje između ova dva tumačenja može se potražiti korijen prezimena Albahari, stare sefardske porodice, stoljećima ukorijenjene u bosansko tlo. Više je vjerovati da naše prezime vuče korijen iz ovog potonjeg, Al Bahr, jer u semitskom, arapskom svijetu ima dosta mojih prezimenjaka. U Kairu postoji ulica koja nosi ovo ime. Susretao sam Arape koji su me oslovljavali bratom. Dakle, neki moj predak bio je, mornar, ili je došao sa obale neke rijeke - kaže, započinjući priču o porijeklu porodice Albahari, naš sagovornik Moris Albahari, penzionisani vazđuhoplovni inžinjer, posljednjih godina posvećen očuvanju bibliotečkog fonda Jevrejske općine u Sarajevu. Kaže kako se njegovo ime korijenski veže za hebrejsko ime Moše ili Mojsije, odnosno Musa.
Italijani me zovu Maurizio, Nijemci Moric, Arapi Musa, a u romanskoj grupi jezika ime je odomaćeno kao Moris.
Osnovna molitva svih religija
Razgovaramo u biblioteci sarajevske Jevrejske općine, gdje uronjen u knjige i stare zapise izučava rukopise, studiozno obrađuje teme iz religijske tradicije Jevreja, priprema referate za naučne skupove i po svijetu promiče bogato nasljeđe naroda kojem pripada i tla za koje je vezan. Sav je u žurbi pred odlazak u Brisel, gdje će na poziv kardinala Emanuela i Komiteta za pravoslavlje učestvovati u radu naučnog skupa koji analizira religijske tradicije. Prisjeća se sličnog skupa, održanog prije dvije godine na američkom koledžu "Jack Point", na kojem se školuju kapelani.
Vrlo kratko bilo je moje obraćanje skupu i traženje odgovora na upit zašto je toliko zlo na Balkanu. Za govornicom, pred oko tri stotine učesnika, na sedam jezika izrekao sam osnovnu molitvu: "Očenaš" na staroslavenskom, na arapskom "bismillahirrahmanirrahim" ," Aminus Dominus" na latinskom… U sali je zavladao tajac, a onda se neko javio i zamolio da objasnim što to, zapravo, hoću reći. Kad sam na koncu, na engleskom jeziku objasnio smisao moje poruke, shvatili su što hoću reći, jer različitost je jedino u smislu fonetskog i dijaloškog redosljeda, a svodi se na osnovnu molitvu svih religija: "Bože, Ti si jedini, nema drugog osim Tebe, hvala Ti na hljebu koji nam daješ!" Evo, rekao sam, zašto se mi tučemo! Jer se ovaj moli na ovom jeziku, onaj na drugom, a politika i uzme religiju pod svoje i zavadi nas.
Pola stoljeća pješačenja
Na točku historije vraćamo se porijeklu porodice koja spada u red četiri pet "čistih" jevrejskih porodica koje danas žive u Sarajevu. U stradanju i izgonu sefardskih Jevreja upisano je i prezime Albahari, porodice porijeklom iz Kordobe.
Posljednja jevrejska porodica napustila je špansko tlo 1492. godine, u vrijeme kad je aragonska kraljica donijela vjerski zakon o progonu nekatoličkog stanovništva. Trebalo je uzeti katoličku vjeru i opet biti ubijen da bi čist otišao pred Boga. Ili zamislite beskrajne rijeke izgnanika koji su bježali tjerajući stoku ispred sebe. Proces "pješačenja" trajao je otprilike pola stoljeća.
U masama anatemisanih Jevreja, negdje 1510. godine u blizini Venecije, u selu koje i danas postoji, obreli su se i preci današnje porodice Albahari. Predanje kaže da je u to vrijeme Venecijom harala kuga i gradonačelnik je naredio da se svi Jevreji zatvore u jednu staru, napuštenu željezaru. Ako se kuga povuče za deset mjeseci, biće pušteni, ako ne, znači da su oni krivci za bolest.
To selo se zvalo Geto i otud taj pojam geta, za sve one koji su odstranjeni iz društvenog okruženja. Jevreji su tih deset mjeseci nekako preživjeli, u molitvi Bogu, i odatle je potekla nova rijeka ljudi, pripadnika islamske i jevrejske religije, u potrazi za podnebljem koje će ih prihvatiti. Neki su krenuli put Tunisa, Alžira, do obala Sjeverne Afrike. Dobar dio došao je u to doba do obala Dalmacije, a iz Dalmacije polako se prebacivao u Osmansko carstvo i Tursku.
"Sličan se sličnom veseli"
U vijek se kaže kako smo mi Jevreji, na ovom tlu bili dobro primljeni. Tačno je da nas niko nije ubijao, ali u starim zapisima ostalo je mnoštvo tragova koji govore da je taj proces bio težak u mukotrpan za pripadnike naše religije. Drugačije se moliti Bogu, drugačije se oblačiti, drugim jezikom govoriti… Doći u podnebije koje je govorilo arhaičnim staroslavenskim jezicima, pisalo glagoljicom, primalo islamsku religiju, počelo pisati bosančicom, teško primalo arapsko pismo jer ga nije razumjelo. I u svemu tome, dolaze ljudi iz Španije koji govore španski… Nisu živjeli u getu, ali su živjeli izdvojeno. Simil Simili Gaude (Sličan se sličnom veseli)! Bilo je to nužno zlo i puno je vremena proteklo, negdje stoljećima i po, da se uklope u novo okruženje.
Prema riječima našeg sagovornika, Tešnju, gradiću burne prošlosti, u 19. stoljeću naprednijem središtu od Sarajeva, započinje bosanska priča o Sefardima, prezimenom Albahari. Morisov djed Moša trgovao je iz Tešnja sa Španijom, Mađarskom, Grčkom. U to vrijeme Tešnjaci su išlo brodovima iz Metkovića čak do Srednjeg istoka po raznorazne mirođije. Plovili po 15-20 dana do Haife.
Moj djed je uvijek spominjao Aki-bega, svog velikog prijatelja s kojim se otiskivao morima, trgujući svijetom. Tešanj je bio poznat po brojnim begovskim, bogatim porodicama s kojima se djed družio i trgovao. Kad je bio na samrti, djeda su doveli u Sarajevo, u ondašnju austrougarsku bolnicu. Sahranjen je na sarajevskom Jevrejskom groblju. Njegov brat Beor bio je ljekar, a i druga braća školovala su se i razmilila po drugim gradovima. Gedalja je živio u Zagrebu, bavio se spoljnom trgovinom, izvozom i uvozom suvih šljiva, drveta itd. Salamon, koji je fabriku hemijskih proizvoda, u kojoj je proizvodio imalin, fimajz iz eteričnih ulja, te denaturisani alkohol za apoteke.
David Albahari i Luna Levi
David Albahari, Morisov otac, na svijet je došao u Tešnju. Kao svako jevrejsko dijete otišao je kod strica, a ne kod svog oca, da uči trgovački zanat. Iz Tešnja put ga vodi u Zenicu, pa u Beč, Grac ili Peštu, gdje uči njemački i bavi se trgovinom.
Otac je bio svjetski čovjek. U mladosti se nije okretao religiji. Bacio se na poslove. Kao i u ostalih Jevreja, u porodici su se smjenjivali periodi izobilja i siromaštva. Treba podsjetiti da Jevreji nikada nisu imali pravona državnu službu, niti časnički čin. Morali su se, stoga, probijati kroz život sami, oslanjajući se, prije svega, na pamet. Sjećam se da sam još kao dijete u prvim razredima škole morao savršeno savladati tablicu množenja, prišapnuti drugu u klupi i na taj način osigurati da me djeca bolje prihvate.
Sudbina je htjela da David Albahari bude ranjen u Prvom svjetskom ratu. Ratovao je u sklopu austrougarske vojske na itali¬janskom frontu i ranjen na Pijavi. Ranjenik je dopremljen u Banjaluku, a u bolnici ranjenike su njegovale članice "Merhameta" i "Kola srpskih sestara". Desilo se da se i moja majka, Luna Levi rođena u Kladnju, koja je u to doba živjela u Banjaluci, brine o ranjenicima i upozna se sa ocem. Odmah nakon rata otac je potražio majku. Vjenčali su se 1919. godine. Ja sam, kao posljednje dijete, rođen 1930. godine, u Sanskom Mostu, moglo bi se reći, takođe nekim slučajem.
Morisova majka Luna otišla je u tamošnju banju, da promijeni zrak, i tako se desilo da tamo ugleda svijet.
Kako vratiti stari duh Sarajeva
Bilo nas je petero djece. Moris, moj mlađi brat, živi i danas u Sarajevu, sestra Flora umrla je prije tri godine u Beogradu, a tamo još žive moje sestre Judita i Rahela. Sve tri bile su aktivne društvenopolitičke radnice u ex Jugoslaviji. Pola ih Sarajeva zna i uvijek me pitaju za njih; Inače, moji su živjeli na Alifakovcu. Sjećam se tog starog duha Sarajeva. Na mjestu današnje kafane, kod Slatkog ćošeta, naprimjer, bila je mesnica Janković. U njoj se svinjetina od bravetine i junetine držala odvojena debelim zidom. U vrijeme Ramazana, Janković je šmrkovima prao ulicu i tokom cijelog mjeseca ni grama svinjetine ne bi pronio tom ulicom. Da ne bi uvrijedio komšije muslimane. Takav je bio adet i tako su se gradili dobrosusjedski odnosi.
Gospodin Moris Albahari se sjeća i malog ali znakovitog detalja iz svojih dječačkih dana. U ulici Saloma Albaharija polazio je u školu za vjeronauk.
Trčim, tako, jedan dan u školu, kad kod Doma armije vidim svog rabina. Stoji sa biskupom i mitropolitom. Pričaju. Potrčim do rabina poljubim ruku, a on je trgne i povuče me za uho, rekavši na španskom; "Azinuću (magarčiću)!! Eto takav je bio duh Sarajeva! I kako ga sad vratiti?!
Moris Albahari se živo sjeća i Drugog svjetskog rata i ponovnog stradanja kojem su bili izloženi Jevreji. Kao jedanaestogodišnjak, s roditeljima, sestrama i bratom našao se u transportu za Jasenovac.
Bojovnik Lipovac spašava Jevreje
Drugi svjetski rat nas je zatekao u Drvaru, u vrijeme masovnog egzodusa Jevreja iz Njemačke. Otac je u Drvaru pos¬jedovao nekoliko trgovina, pa smo tamo dočekali početak rata. Bili smo u transportu, kad me na prijedorskoj stanici, uvozu, ugledao moj profesor muzike, ustaški bojovnik Zvonko Lipo¬vac. Potrčao je vagonu i rekao mi da probušim dasku i bježim. Plakao sam, nisam htjeo bježati bez roditelja… Spasio je cijelu moju porodicu. Lipovac je poginuo u ratu. Našao sam ga mrtvog i sahranio u Bosanskom Petrovcu kod katoličke crkve. Možda je to bio i nesvjestan čin; poslije sam uvijek znao reći da čovjek treba i onom ko mu je činio zlo otvoriti dušu, jer u tom svom zlu, baš kao i u tom slučaju, bilo je nekog dobra.
Mnogo teže ratne oži¬ljke na duši nosi iz posljednjeg rata, iako je u Drugom svjetskom ratu dva puta ranjavan, prebolio dva tifusa…
Sada smo bili duhovno izgubljeni, dezorjentisani. Nije teško poginuti, ali je beskrajno teško nositi breme spoznaje da ti preko noći neprijatelj postane dojučerašnji najbolji prijatelj, prvi komšija. Zašto? Kako pronaći odgovor na to? Danas, kad sretnem mlade, kažem: "Saslušajte me, ali me nemojte slušati, odbacite moje misli, tvorite vlastitu budućnost! Ja sam otrovan prošlošću, svaka moja misao ne može proizvesti dobro tu i milosrđe".
Porodice Maestro i Atijas
Ipak, sjećanja pohranjuju i vedrije trenutke. Jedan od njih je i susret sa suprugom, Elom Maestro, koja, takođe, radi u Jevrejskoj općini, na finansijskim poslovima. Upoznali su se u banci, kod Doma armije. Moris je tada radio u Batajnici, a u banku je svratio zbog čekova za gorivo. Vjenčali su se 1961. godine. Njihov sin David ima 35 godina i živi i radi u Sarajevu.
Priču o porodici Maestro nastavljamo u restoranu Jevrejske općine, na čijem je zidu izložena slika pra-pradjeda gospođe Ele Maestro Albahari. To je slika Jakoba Maestra, Ham Bohora (učeni), rabina kojeg su poštovali ne samo sarajevski Jevreji nego i sve stare Sarajlije.
Jakob Maestro, bio je narodni ljekar, zvali su ga atar. Imao je kuću na mjestu da¬našnje "papagajke" i bio je jako vidovit, pa su mu dolazili ljudi sa raznih strana. Nekome nestala krava, neko nešto ukr¬ade, Ham Bohor kaže: "Dođi za tri dana!" I nađe kravu, otkrije lopova - priča Ela i Moris Albahari.
Gospođa Ela govori kako na žalost, ne zna mnogo o svojim precima. U Drugom svjetskom ratu stradao je najveći dio njene porodice. Od Maestra u Sarajevu je ostala samo Ela. Ima rođaka u Splitu, a i supruga njenog pokojnog brata Jakoba živi u Sarajevu, njegova djeca u Beču.
Kao što su sva jevrejska prezimena izvedena iz zanimanja, tako je i naše nastalo, najvjerovatnije, tako što je neki moj predak bio učitelj ili profesor. Moj otac Danko rođen je u Sarajevu, kao i moj djed Jakob. Otac je umro 1978. godine, a moja 89- godišnja majka Erna, rođena Atijas, danas živi sa nama. Albert Atijas koji danas živi u Sloveniji i moja majka su od dva brata djeca.
Interesantno je da porodica Albahari danas stanuje u ulici Ćemalovića bivša Šaloma Albaharija), koja je nosila ime po Morisovom stricu.
Zgrada je izgrađena 1939., izgradio je moj otac Danko sa svojim bratom. Za vrijeme NDB-a bila je pretvorena u zatvor u kojem je bio zatočen Šalom Albahari. Pod pritiskom da izda svoje drugove, da kaže ko je Vaso Miskin, ko se krije iza nadimka Tempo, Šalom je izabrao ćutnju i bacio se kroz prozor. I da¬nas su u podrumima ove zgrade tragovi zatvorskih ćelija govori gospođa Ela.
Stara priča o sarajevskom aerodromu
Ko je bio za Pale, ko za Visoko
Odgojen u duhu skojevca, član Komunističke partije, Moris Albahari je studenske dane proveo u Sarajevu. Kao stipendista Fabrike aviona UTVA iz Pančeva studirao je na drvom (???) smjeru Mašinskog fakulteta.
Želio sam graditi avione i cijeli život sam ostao u vazduhoplovstvu, pri Komandi ratnog vazduhoplovstva, JAT-u, Vazduhoplovnom savezu Jugoslavije, sarađivao sa "Energoinvestom", "Energoprojektom", crnogorskim firmama…
Kao nastavnik letenja, obučavao je mlade pilote, gradio aerodrome, sarajevski, splitski, batajnički. Kao pilot, naučio je više jezika; govori njemački, engleski, italijanski, španski, ruski. Iz perioda gradnje sarajevskog aerodroma crpi mnoštvo sjećanja.
Temelji sarajevskog aerodroma udareni su 1969. godine. u to vrijeme bavio sam se aerofotogrametrijom, snimajući Jugoslaviju iz vazduha. bio sam stacioniran u rumi, Pančevu, Batajnici. Na poziv Rudi Kolaka, Čede Kapora i generala avijacije Viktora Bubnja stižem u Sarajevo. Tridesetdevetogodišnji inženjer našao se na velikim mukama. Lomila su se koplja oko mjesta izgradnje aerodroma. Bilo je prijedloga da se aerodrom gradi na Sokocu, ili u visokom, svak je želio aerodrom u svojoj komuni, ali…
Urbanisti i arhitekti, u prvom redu, profesor Bać i tadašnji direktor Urbanističkog zavoda, arhitekta Krsmanović žustro su se zalagali za gradnju u sarajevskom polju. Svi argumenti, nasreću, bili su na njihovoj strani: Bać je želio da Sarajevu sačuva pitku vodu, jer bi se u slučaju stambene gradnje na toj lokaciji vodozaštitna zona bila ugrožena. Popdzemni tok Željeznice ispod piste i svi arteški bunari do sastavaka i Vrela Bosne bili su naši glavni argumenti. Sa ciljem realizacije naše ideje, nas trojica napravili smo tajni sporazum po kojem ćemo se zalagati za gradnju aerodroma na sadašnjem lokalitetu. Borili smo se i izborili, a na našoj strani bio je i general Bubanj, koji je promicao "našu" lokaciju zbog njene strateške važnosti.
Kao "krivac" za sarajevski aerodrom, u ovom posljednjem ratu često se, kaže, pitao šta bi se desilo i bi li se tok historije promijenio da je aerodrom izgrađen na drugom mjestu! Ljudi koji vjeruju u Boga kazali su da ga je Božja nika vodila u pravijenju takve digresije na štetu apetita političara.
LOMAČA ZA KNJIGE
Biblioteka Jevrejske, općine u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata imala je oko 180-200 hiljada naslova. Na igralištu današnjeg BKC, nekadašnjeg Templa, sljedbenici fašizma iz NDH su, po njemačkom libretu uništenja jevrejskog kulturnog nasljeđa "priredili" lomaču na kojoj su tri nedjelje gorjele knjige iz fundusa ove biblioteke.
Ostala je Hagada. Pinhas-dnevnik Jevrejske općine uzeli su njemački oficiri i nikada mu se nije išlo u trag. U nasljeđe su; ostali vrijedni molitvenici stari tri, tri i pol stoljeća, pisani rukom na hebrejsom i rashi jeziku, blago koje se ljubomorno čuva. U posljednjem ratu jedna granata je na Jevrejskom groblju i razvalila grobnicu (genizu) iz koje su pokupljene stare knjige. Stare knjige su kao ljudi: imaju duh i kad ostare mmaju se sahraniti, sa svim počastima. One bi se mogle konzervirati, ali one su sahranjene i moraju se vratiti u zemlju. Našao sam ipak kompromis sa neortodoksnim Jevrejima: knjige ćemo skenirati, a potom ih vratiti da pocivaju u genizi.
ZAŠTO SE VRATIO DAVID
Morisov mlađiI brat, takođe, živi u Sarajevu. Projektuje trafo-stanice i trenutno radi za jedriu stranu organizaciju u Banjaluci. Treći Albahari je Aron, zvani Mali koji živi u Beogradu.
Djed je imao šestoricu braće i jednu sestru, koji su izrodili 47 djece. Među njima je bilo šest ljekara, dva inžinjera, tri fabrikanta. U Drugom svjetskom ratu stradao je najveći dio moje porodice.
Morisov sin David ranjen je 1992. godine kao propadnik civilne zaštite u blizini Jevrejskog groblja. Nakon ranjayanja napustio je Sarajevo i otišao u Grenobl kod rodbine, a boravio je i u Kanadi. Vratio se nakon Dejtona. Na očev upit zašto se vratio, odgovorio je da nigdje nije našao duh u kojem je odgojen. David je arhitekt urbanist i radi u Evropskoj komisiji u Sarajevu.
