Kongres I Izmjesane Strasti I Utopije

Ovaj odličan tekst prenosim ovde sa posebnim dopuštenjem autora, Morica Papa od 12.8.2007. godine. Tekst je prvo objavljen u Jevrejskom glasu, avgusta 1999. godine u Sarajevu.
Sto dvije godine od Prvog svijetskog cionističkog Kongresa održanog u Bazelu
Bazelski program: "Cionizam ima zadatak da za jevrejski narod stvori javno pravnu osiguranu domovinu. "Bio je to kongres koji je izmješao utopiju i stvanost te donio odluku o osnivanju države ne znajući ni gdje ni kako, jer turski imperije nije dopustio nikakvu mogućnost za početak stvaranja jevrejske države u Palestini. Ipak su delegati izabrali međunarodni izvršni biro, osnovali nacionalni fond za otkup zemljišta, kao i druge odlike o širenju pokreta.
Mileniumima dugoj istoriji jevrejski narod doživio je i preživio burne periode borbe za opstanak, za vjeru i svoju državu. Osnovavši na brežuljcima Judeje svoju jevrejsku državu, proslavio se za vrijeme svoga kralja Davida i Salamona. Nažalost to kraljevanje nije trajalo ni cijelo stoljeće. Utemeljena jevrejska država na raskršću Afrike, Azije i Evrope, smještena ne privlačnoj zemlji morala je kroz novi milenijum podnositi napad drugih imperija. Asirija, Babilon, Egipat, Grčka i Rim nastojali su jedni za drugim uništiti jevrejsku državu i narod, a dva puta su nametnuli najveću kaznu: progonstvo i razaranje Hrama podignutog u slavu Jehove, prvog i jedinog opšteg Boga za sve ljude.
Narod van zakona
Protjerani i razasuti po cijelom svijetu 70. god. n. e. jevrejski narod je živio u tuđim zemljama ljubomorno čuvajući svoju vjeru. Nesreća jevrejskog naroda upravo je počela zbog njegove vjere iako je ta vjera propovijedala ljubav. Prvi oci hrišćanstva, iako i sami ponikli iz jevrejske vjere, nastojali su, u svom žaru da pokrste paganske mase, da naglase kakav jaz razdvaja jevrejsku vjeru od nove vjere koju su oni širili. Ozakonivši ta nastojanja, vizantijski zar Teodosije II izdvojio je jevrejsku vjeru, a jevrejski narod stavio van zakona. Franački kralj je protjerao Jevreje Galije, a Vizigoti iz Španije otimali su novorođenu jevrejsku djecu i pokrštavali je. Na kraju je papa Inoćentije optužio cijeli jevrejski narod kao bogubice.
Za vrijeme krstaških ratova progoni, ubijanja i pogromi uzeli su naročitog maha. Jevreji su živjeli u svakoj evropskoj zemlji, na dohvat ruke pa su "križarski bojovnici", mogli na njima brže i lakše utaziti svoje vjerske strasti. Da bi opravdali svoje zločine masakrirali su, uz povik: "Deus vult" (bog to hoće), svaku jevrejsku zajednicu na koju su naišli na svom svetom putu u Jerusalim, zbog odbrane Hristovog groba.
U svim zemljama Evrope gdje su živjeli Jevreji njihova prava bila su ono lika koliko bi im dodijelili pojedini feudalci, kraljevi ili drugi vlastodržci. Potaknuti stavovima crkvenih vrhova koji su imali neograničeni uticaj i moć na vladare, ovi su prema Jevrejima primjenjivali najgore mjere diskriminacije i poniženja, obespravljenja imovine i života. Većina država je Jevrejima zabranjivala posjedovanje nekretnina, branio im se pristup zanatskim udruženjima i trgovinskim savezima sred¬njeg vijeka. Crkva je branila hrišćanima da rade kod Jevreja, pa čak i da žive među njima. Vrhunac je bio kada je na 4. lateranskom koncilu odlučeno da se Jevreji izoluju i da nose poseban znak kako bi se raspoznali među hrišćanima. U Francuskoj bio je to žuti znak "O" koji će u Trećem rajhu prerasti u žutu zvijezdu pod kojom je Hitler odveo u gasne komore oko šest miliona Jevreja.
Za svih tih vijekova okrutnosti Španija je bila jedina zemlja gdje su Jevreji normalno i ravnopravno živjeli u tadašnjim kalifatima. U muslimanskoj Španiji pod prosvijećenom arapskom dominacijom jevrejski narod je napredovao i razvio se kao nikad, ni prije ni poslije za svo vrijeme svoje raseljenosti. Ali, kada su hrišćašani ponovo osvojili Španiju, više ni tu nisu imali mira. Godine 1492. , iste godine kada je Kristofer Kolumbo otkrio nove kontinente, Ferdinand i Izabela protjerali su Jevreje iz Španije.
Živjeći u mračnim uslovima srednjeg vijeka, obespravljeni, proganjani, često istrebljivani, Jevreji su u svojim zajednicama naročito u onim koji su sačinjavali kompaktan skup sačuvali svoju tradiciju i vjeru u svoj povratak u Izrael i na Cion, gdje je u Jerusalemu bio njihov Hram. U svojim milotvama dnevnim i na blagdane sjećali su se svojih veza sa Obećanom zemljom, (Erec Izrael) nadajući se da ta odvojenost neće dugo trajati. "Ako to zaboravim o Jerusaleme, neka se osuši desnica moja", ponavljali su moleći se u getima Poljske, Rusije, u utvrđenim gradovima srednjovjekovne Evrope, u jazbinama rođenim u industrijskoj revoluciji. Živjeći daleko, u svim zemljama oni su održavali kult biblijskog kraljevstva iz kojeg su njihovi očevi protjerani prije više od hiljadu godina. Bio je to jedini narod koji je o svojim blagdanima u svojim molitvama slavio žetvu ječma i pšenice u zemlji koja je nekad bila njego¬va. Bankari, činovnici, zanatlije, pravnici, trgovci, domačice i djeca, cijeli jedan Narod svake je godine vjerno molio da sunce i kiša povečaju berbu zemlje koju nikad nisu vidjeli i koja je postojala samo još u njihovoj mašti.
Pod kraj 18.vijeka prosvjetiteljski pokret zahvata evropske Jevreje. jevreji zatvoreni u geta i sinagoge pod uticajem antisemitizma, rasne mržnje i progona teško se i sporo bude iz apatije. Osnivanjem škola, u kojima su jevrejska djeca počela učiti jezike svoje okoline i svjetovne predmete, stvarala se nova generacija koja je utrla put emancipaciji, odnosno građanskoj ravnopravnpsti. Međutim, ipak je postojala razlika među Jevrejima, jer se njihov zapadni prosvjetiteljski pokret zasnivao na potpunoj kulturnoj asimilaciji okoline, a istočni (carska Rusija) imao je čisto jevrejsko nacionalnu osnovu. Valovi francuske revolucije donijeli su Jevrejima građansku ravnopravnost u Francuskoj, kao najnaprednijoj zemlji, a do kraja 19. vijeka i u svim evropskim zemljama, osim Rusije.
Krivci za sve
I kada se pojavio tračak nade za ljudska prava manjinskih naroda, došlo je do važnog negativnog reagovanja polufeudalne i militarističke Evrope na emancipaciji Jevreja. ponovo su iskrsle protujevrejske optužbe za ritualna ubistva, epidemije bolesti i sve druge negativne prirodne ili društvene pojave. Jevreji su prikazivani kao krivci za sve svjetske nepogode. Oni su opisivani djeci kao monstrumi krivih noseva, velikih ušiju i kratkih nogu. Sve veća mržnja rasla je prema Jevrejima poticana od raznih društvenih sredina. Ali kada se ova mržnja zaodjenula u "naučno rasistički" antisemitizam, onda je to postao teški jevrejski problem. U Bizmarkovoj Njemačkoj pojavile su se nacionalšovinističke organizacije i stranke sa antisemitskim programima. Asimilacija Jevreja nije donijela rezultate, odnosno dala je samo djelimično riješenje i to u Zapadnoj Evropi, dok u Srednjoj mnogo manje.
U tom periodu desio se jedan događaj koji će presudno uticati na dalja istorijska događanja jevrejskog naroda. Naime, od 1893. god. u francuskoj vojsci dolazili su izvještaji od kontraobavještajne službe da se važna povjerljiva vojna dokumenta kao i planovi tvrđava nalaze u ministarstvima drugih država. Tragajući za krivcem, a ne mogavši ga pronaći, šefovi vojni opredjelili su se, noseni atisemitskom mržnjom, da za ovu izdaju optuže kapetana francuske vojske Alfreda Drajfusa, Jevrejina. Lažno optužen /što je kasnije i dokazano/ kapetan Drajfus morao je snositi posljedice optužbe.
Desilo se to u najslobodnijoj i najnaprednijoj zemlji Evrope, predstolnici ljudskih prava, u Francuskoj.
Kada je hladnog decembarskog dana u Parizu pred postrojenih četiri hiljade vojni¬ka izdvojen stajao kapetan Drajfus, prišao mu je nadređeni oficir Bouxin kao da je krvnik, što je u stvari i bio, oduzeo mu sablju i prebio je preko koljena. Zatim je strgao "polete" Alfreda Drajfusa; nedostojni ste da nosite oružje za Francusku. Prisutna gomila se zatalasala: Smrt izdajici! Smrt Jevrejima!
Među okupljenom masom koja je ovo pratila u velikom dvorištu vojne škole u Parizu stajao je jedan čovjek crne kose i lijepo njegovane četvrta ste brade. Bio je to austrijski novinar, pariski dopisnik najvećeg bečkog lista, Teodor Hertzl. slušajući i gledajući razjarenu masu spremnu na linč, osjećao je kako mu se ledi krv u žilama. Tog momenta novinar se preobrazio u proroka. I Alfred Drajfus kao i Teodor Hertzl bio je Jevrej. Kao i Drajfus bio je asimilirani Jevrej, potpuno uklopljen u društvo svoje zemlje, nezainteresiran za pitanje vjere i rase. Iako u Beču, gdje je proveo mladost, slušao o sudbini jevrejskih masa u istočnim zemljama kojima sam nije pripadao sada su ga, na toj cići zimi, povici najciviliziranijeg naroda svijeta podsjetili na divlje urlike kozaka. U tom trenutku Hertzl je spoznao da se vulkan antisemitizma nikada neće ugasiti i da u stoljeću država - narod, Jevreji žrtva bujanja nacionalizma, mogu preživjeti samo ako i sami postanu narod.
Snažan revolt, koji je toga jutra niknuo u dubini njegovog srca prerast će u viziju koja će izmjeniti sudbinu jevrejskog naroda i istoriju 20. vijeka.
Bazelski program
Vjerski cionizam njegovan u molitvama, pjesmama, plaču i pričanjima kod jevrejskog naroda, prerastao je u politički cionizam u srcu i težnjama ovog sina jevrejskog naroda koga muje sam Bog podario. Za nepuna dva mseca Herzl je nazvao "Der judenstaat" - Jevrejska država.
"Jevreji koji budu htjeli imaće svoju državu. Dok sam pisao ove riječi", zabilježio je u svoj dnevnik, "učinilo mi se kao da jato orlova, udarajući krilima prelijeće iznad moje glave".
Dvije godine nakon ovog događaja sazvan je Prvi svjetski cionistički Kongres koji je održan u Bazelu od 29-31 VII 1897. godine. Bio je to osnivački kongres koji je donio tkz. Bazelski program: "Cionizam ima zadatak da za jevrejski narod stvori javno pravnu osiguranu domovinu. "Bio je to kongres koji je izmješao utopiju i stvarnost te donio odluku o osnivanju države ne znajući ni gdje ni kako, jer turski imperij nije dopustio nikakvu mogućnost za početak stvaranja jevrejske države u Palestini. Ipak su delegati izabrali međunarodni izvrsni biro, osnovali nacionalni fond za otkup zemljišta, kao i druge odlike o širenju pokreta. Na istom Kongresu izabrana su i dva nacionalna amblema: zastava i himna. Za zastavu odabrali su bijelu i plavu boju, koje su bile boje molitvenog ogrtača (talita) kojim Jevreji pokrivaju svoja ramena kod molitve. Za himnu odabrali su pjesmu "Hatikva" - Nada, jedino što je jevrejski narod u izobilju.
„U Bazelu, još iste večeri", napisao je Herzl u svom intimnom dnevniku, "osnovao sam jevrejsku državu. Kad bi to danas rekao na glas svi bi mi se smijali. Za pet godina možda, za pedeset godina sigurno - biće to stvarnost" .
Teodor Hertzl bio je predsjednik cionističkog pokreta do kraja života (1904). Za vrijeme svog rada i djelovanja Hertzl je pokazao velike organizatorske, vizionarske i državničke sposobnosti. Vodio je intezivnu političku i propagandnu aktivnost da pridobije državnike i države za ideju osnivanja jevrejske države. Posjećuje Papu Wilima II, italijanskog kralja, turskog sultana i veliki broj političkih lidera. Pomaže osnivanje Jevrejske kolonijaIne banke, Keren Kajemet, i drugih važnih organizaci¬ja. Osnovao je i Jevrejsku organizaciju za uselenje /Jewish colonisation associaton/. Za svoju ideju pridobiva Barona Rotschilda nazvanog ocem jevrejske kolonizacije. Ovaj baron i filantrop uložio je preko 100 miliona zlatnih franaka u kupovinu zemljišta, asanaciju neplodnih i bolesnih terena, izgradnju naselja za koloniste, podizanju vinograda i proizvodnji vina. Od osnutka Jevrejske Agencije (Jewish Agency) 1929. godine bio je njen počasni predsjednik. Umro je 1934. godine.
Rukovodeći pokretom Hertzl je posebnu pažnju posvećivao uključivanju što većeg broja jevrejskih zajednica kao i širenju pokreta. Taj napor urodio je neočekivanim rezultatima. Pokret se širio neobičnom brzinom okupljajući ogroman broj pristalica naročito mladeži. Broj ljudi da učestvuje u izgradnji neprestano se povećavao kao i zainteresovanih da se kolonizuju. Međutim politika turske imperije, a zatim Engelska kao mandator nad Palestinom onemogučavali su naseljavanje. No i pored tog useljenika je bilo sve više i više. Istina, uslovi pod kojima se to odvijalo bili su rizični i opasni. Valja napomenuti, da je prije osnivanja cionističkog pokreta bilo useljavanja po odobrenju Saladina, a znatan broj useljenika dospio je u Palestinu 1881. godine i 1882. godine nakon teških pogroma u Rusiji. Tako je u Jerusalemu u vrijeme osnivanja Pokreta bilo 30.000 Jevreja od 40.000 koliko je stanovnika brojao grad.
Povratak na Cion
Novi doseljenici bili su Jevreji nadahnuti cionističkom idejom povratka u Cion (Cion je brdo iznad Jerusalema na kojem je bio jevrejski Hram). Radnici, činovnici, akademski obrazovan i intelektualci, zanatlije i drugi, dolazili su u Palestinu da organizuju život. Oni su pod nemogućim uslovima isušivali močvare, umirali od malarije, organizovali vlastitu sigurnost i odbranu. Stvarali su kibuce, orali i sijali, osnivali sela i uvodili modernu poljoprivredu. Među njima bio je devetnaestogodišnji mladić David Grun, sin advokata iz Plonska malog industrijskog grada u Poljskoj. David Grun otkrio je cionizam slušajući razgovore svoga oca sa obožavateljima cionske zemlje! Ali suprotno ovima koji su o njemu samo pričali, on ga je htjeo ostvariti. Dašavši u Jerusalem grad koji je simbolizovao svrhu kojoj se posvetio, nije ga našao. Našao je Vavilonsku kulu. Mnoštvo jezika i dijalekata zapljusnuli su mu uši, tako da mu je postalo jasno kako bez zajedničkog jezika jevrejske zajednice Palestine nikada se neće stopiti u pravu državu.
Nakon nekog vremena vratio se u Jerusalem kao redaktor cionističkog sindikalnog dnevnika koga je pisao na hebrejskom kao obaveznom jeziku. Kada je napisao prvi članak potpisao ga je svojim imenom i prezimenom. Nije bilo ničega hebrejskog u riječi Grun, precrtao je potpis i izabrao drugo ime u čast junaka opsade Jerusalema. Napisao je Ben Gurion, na hebrejskom: Sin lava.
Cionistički pokret dobio je takve razmjere da se više nije mogao zaobići. Stalne političke i državničke aktivnosti Teodora Hertzla, njegova uporna borba za priznanje Pokreta kao političke stvarnosti u svijetu, sve su više donosila plodove. Nakon njegove smrti, njegovi nasljednici nastavili su sa istim entuzijazmom Hertzlovo djelo. To je rezultiralo da je 1917. god. cionistički pokret dobio međunarodno priznanje, a predstavnici cionističkog pokreta učestvovali su na mirovnoj konferenciji 1919. godine.
Pojavom Balfurove deklaracije kojom se jevrejskom narodu garantuje pravo da 1 osnuje svoj dom u Palestini (1917. god.) stvari se za realizaciju ovoga nisu izmjenile. Strahujući za arapski otpor Međunarodna zajednica činila je sve, da do sprovođenja ove Deklaracije ne dođe. Ograničavanja i zabrane useljavanja kao opstrukcije druge vrste bila su i dugogodišnja praksa najodgovornijih evropskih država između dva rata.
Drugi svjetski rat pokazao je snimne posljedice ove politike prema jevrejskom narodu. Da nije ograničavano i zabranjivan o useljavanje Jevreja u Palestinu, broj spaljenih Jevreja u krematorijima fašističke Njemačke bio bi mnogo manji, a možda ga nebi ni bilo. Svijet, koji nije ništa učinio da zaštiti Jevreje pod pritiskom savjesti, konačno je donio u ujedinjenim nacijama Odluku o pravu Jevreja da osnuju državu. Bilo je to na dan 29. novembra 1947. godine.
Ostvareni san cionista
Sazvavši sjednicu Privremene skupštine koja je održana u zgradi muzeja u Tel Avivu, Ben Gurion se obratio delegatima. Iza njegovih leđa u okupljene gledala su dva krupna oka na crnoj glavi sa urednom četvrtastom bradom. Bio je to portret Teodora Hertzla. Sada su se njegovi sljedbenici okupili da ozakone san ovog velikana.
U svečanoj tišini kao to i dolikuje trenutku, Ben Gurion otpočeo je svoj govor: "Protjeran iz svoje Svete zemlje, jevrejski narod ostao je vjeran gdje god se nalazio i neprestano molio da se u nju vrati. U toku posljednjih desetljeća vračali su se masovno. Oplodili su pustinju, preporodili svoj jezik, sagradili gradove i sela i osnovali snažnu zajednicu sa vlastitom privredom i vlastitom kulturom. Jevreji su tražili mir, ali su bili spremni i da se brane. donijeli su dobrobit napretka svim stanovnicima Zatim je iznio načela kojima će se rukovoditi nova nacija.
Tišina je postala još tiša u pauzi koju je učinio izlagač. Ozbiljna i zabrinuta lica Ben Gurion je nastavio: "S vjerom u svemogućeg Boga, potpisujemo ovu izjavu na tlu Domovine, u gradu Tel-Avivu 5 Ijara 5708. godine (14. maj 1948.)”. Podigavši glavu rekao je: „Ustanimo da bismo prihvatili Povelju kojom se osniva jevrejska država".
Svi su ustali. Bio je trenutak slave. Jedan po jedan delegati su. potpisivali smotak pergamenta na kome je bila ispisana Povelja. Bilo je 4 sata i 30 minuta. David ben Gurion udario je drvenim čekićem po stolu i izjavio: "Država Izrael je rođena!" Odjeci Hatikve koju je Teodor Hertzl proglasio himnom na Prvon cionističkom kongresu, odjekivala je u praskozorju.

Tek rođena jevrejska država odmah se je mimo svoje volje, našla u ratu. On još traje. Ovo su vremena u kojima postoji najviše nade da bi mogao i prestati. Poželimo to.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License