Koncentracioni Logor Sajmiste Anderl Gabriele Manoschek Walt

Koncentracioni logor Sajmište - ANDERL, Gabriele / MANOSCHEK, Walter

Ubijanje muškaraca Kladovo-transporta od strane Vermahta sredinom oktobra 1941. god. bio je znak za početak besprimerenog masovnog ubijanja civilnog stanovništva. Kada je početkom decembra 1941. god. general Berne razrešen dužnosti opunomoćenog generala u Srbiji, Vermaht i SD su pod izgovorom "streljanja talaca" streljali prema opreznim procenama 20.000-30.000 Jevreja, Cigana i Srba. U nekim slučajevima egzekucija, Vermahtove jedinice su u istoj akciji ubile nekoliko hiljada ljudi. Među žrtvama su se pored muškaraca transporta Kladovo nalazili i skoro svi jevrejski muškarci Srbije, njih oko 6.000. Kada je krajem oktobra 1941. god. stigla delegacija iz Berlina, savetnik Franc Rademaher (Rademacher) iz Ministarstva inostranih poslova i oba predstavnika RSHA, major Fridrih Sur (Suhr) i potporučnik Franc Stuška (Stuschka), radi usklađivanja daljeg postupka prema Jevrejima sa okupacionim vlastima, zapanjeno su konstatovali da je general Berne već sam započeo "rešavanje jevrejskog pitanja". Rademaher je zabeležio "daje kao represalija za napad na nemačke vojnike već preko 22.000 tih Jevreja ubijeno", ostatak iznosi još "oko 4.000 od kojih može da se strelja samo 3.500".4

Sada je ostalo otvoreno pitanje: "Šta će biti sa jevrejskim ženama i decom?" Za ovaj problem organi Vermahta nisu se osećali nadležnima, to je spadalo u oblast odgovornosti civilnih i policijskih okupacionih nadleštava. Tri izaslanika iz Berlina dogovorili su se sa šefom vojne uprave (SS) Turnerom, poslanikom Benclerom i šefom Ajnzac-grupe (udarne grupe za specijalne zadatke), dr Fuchsom i njegovim referentima za jevrejska pitanja o daljim akcijama prema jevrejskim ženama i deci. Rademaher je objasnio daje njihovo proterivanje u Rumuniju nemoguće iz spoljnopolitičkih razloga. Oba predstavnika RSHA opet su naveli daje eventualna deportacija na istok isključena pre početka proleća 1942. god. Najzad su se složili u tome da žene, decu i stare treba skoncentrisati ujedan geto. Za sada bi Vermaht ostavio u životu 500 jevrejskih muškaraca, koji treba da obavljaju zdravstvenu službu i održavaju red u "jevrejskom logoru". Jevrejke i Jevreje je trebalo sakupiti na tzv. "Ciganskom ostrvu" na Savi i noću ih prebaciti u KZ Zasavica, koji je još bio u izgradnji - dakle na mesta gde su pre nekoliko dana streljani od pripadnika Vermahta muškarci transporta Kladovo, njih oko 400. Osim logora za 50.000 srpskih talaca u Zasavici se planiralo osnivanje i dodatnog "jevrejskog logora". Logor je trebalo da bude provizornog karaktera, postoje Rademaher predvideo kasniju deportaciju Jevreja na istok.

Nekoliko dana po završetku "jevrejske konferencije" u Beogradu, zaustavljena je gradnja KZ Zasavica zbog loših vremenskih prilika. Umesto tog logora trebalo je izgraditi jedno centralno sabirno mesto - koncentracioni logor neposredno pri ulazu u Beograd. Na levoj obali Save, u delu grada zvanom Zemun, nalazio se prostor sa zapuštenim, neiskorišćenim zgradama koje su pre rata služile održavanju sajmova. Sajmište je bio i naziv tog prostora. Izgrađeno je tridesetih godina radi oživljavanja međunarodnih trgovinskih odnosa sa Beogradom. U neposrednoj blizini sajamskog prostora nalazio se i beogradski aerodrom. Aprila 1941. god. prilikom bom-bardovanja aerodroma teško je oštećeno i Sajmište. Ovo mesto je bilo znatno pogodnije za podizanje koncentracionog logora nego Sabac, ili Zasavica. Kao i Zasavica sa tri strane je bilo oivičeno Savom, te je već usled svog položaja davalo minimalnu mogućnost za bekstvo. Neposredna blizina glavnog grada pružala je dodatnu sigurnost protiv spoljnih pokušaja za oslobađanje zatočenih. Sa centrom grada Beograda bilo je povezano mostom preko Save, te je rastojanje od logora do Glavne uprave i policije bilo vrlo malo. Kontrola i snabdevanje logora bili su na taj način znatno jednostavniji nego na selu, gde je bilo veće prisustvo partizana i četnika, a loši putevi i uslovi saobraćaja činili zbrinjavanje logora skoro nemogućim.

Bilo je i negativnih okolnosti u vezi organizovanja logora na ovom terenu: sa beogradske strane iz samog centra grada svakoje mogao da uperi pogled pravo u logor - sa dobrim durbinom je čak bilo moguće prepoznati lica. Bilo je simptomatično, vezano za osećaj sigurnosti u pogledu pobede "nacije-gospodara" u ovoj fazi rata, da su potpuno zanemarili držanje logora u tajnosti. Kao i prilikom streljanja talaca, tako i pri organizovanju koncentracionog logora, čuvanje tajnosti nije igralo ulogu: u to vreme nemački okupator nije ni pomišljao na to da će se ikada otkriti njegovi zločini.

Početkom novembra 1941. god. Turner je naredio nadležnim službama "da utvrde približan broj jevrejskih i ciganskih žena i dece sa mestima stanovanja i da pripreme njihovo prebacivanje u sabirni logor u blizini Beograda."

Kada je mesec dana kasnije vrhovni komandant za jugoistok, general Kunce (Kuntze), došao u oproštajnu posetu u Beograd (prilikom odlaska iz Srbije opunomoćenog komandujućeg generala Franca Bemea), Turner gaje lično informisao o planiranom interniranju još živih Jevrejki, Jevreja i Cigana u KZ Sajmište. Povodom Kunceovog puta u Beograd, Odeljenje kontraobaveštajne službe u Solunu (kome se posle nekoliko meseci pridružio i Kurt Valdhajm (Waldheim)) saopštava:
"Svi Jevreji i Cigani biće prebačeni u koncenracioni logor kod Zasavice (tada se radilo o 16.000 osoba). Dokazano je da su oni vršili službu obaveštavanja za ustanike."

Jevrejski muškarci streljani su pod izgovorom "streljanja talaca", žene i deca oterani su u koncentracioni logor pod izgovorom špijunaže. I u tu igru bio je umešan Vermaht: niko iz kontraobaveštajne službe vrhovne komande ne može ozbiljno da poveruje daje 16.000 žena, dece, staraca i "odojčadi" ("slučajno" samo Jevreji i Cigani) "dokazano vršilo službu obaveštavanja za ustanike". Ali Vermahtu su uvek bili potrebni izgovori (vojni) za rasistička proganjanja, pa makar i stranputicom. Ujesen su iz "vojnih razloga" streljali jevrejske muškarce, zimi su iz "vojnih razloga" zatvorili žene i decu u koncentracione logore.

Sef vojne uprave mogao je da sprovede interniranje žena i dece uz saglasnost Vrhovnog komandanta Vermahta na Balkanu.

Nekoliko dana kasnije po nalogu Turnera "policija za Jevreje" izdala je naredbu da se u policijskoj stanici u ulici Džordža Vašingtona pojave svi Jevreji i Jevrejke koji još žive u Beogradu. Naređeno im je da sa sobom ponesu ručni prtljag i hranu za 3 dana, da zaključaju svoje stanove, a ključeve sa naznakom adrese predaju policijskoj stanici. Sledećeg jutra po beogradskim ulicama kretalo se prema nemačkoj policijskoj stanici na stotine jevrejskih žena i dece sa svojom poslednjom preostalom imovinom. Pred zgradom policije čekali su satima. Bio je hladan zimski dan i ljudi su se celo pre podne stiskali jedan uz drugog, kako bi se štitili od hladnoće. Posle nekoliko sati stigli su kamioni. Pripadnici 3. čete policijskog rezervnog bataljona 64 terali su ih da se popnu na kamione i vozili ih preko savskog mosta u koncentracioni logor Sajmište. Sledeća tri dana kamioni su neprestano vozili tamo-natrag između policijske stanice i logora i prebacili su u logor preko 5.000 žena, dece i starih. Uz njih je priključeno i onih 500 jevrejskih muškaraca, koji su pošteđeni od streljanja radi održavanja reda u logoru. Kada je završeno interniranje Jevrejki i Jevreja, sredinom decembra sakupljene su ciganske žene i deca u Beogradu i takođe prebačeni u koncentracioni logor Sajmište, gde su ostali oko dva meseca, pre nego što ih je većina puštena. Na Božić 1941. god. u logoru se nalazilo oko 5.300 jevrejskih zatočenika. Ispočetka su sabijeni u jednu veliku halu, takozvani Paviljon.

3. januara 1942. god. u koncentracioni logor prebačene su žene i deca transporta Kladovo iz Šapca, njih oko 700 - 800. Anna Hecht, Bečlijka, ovako opisuje život u logoru Sajmište:

"U ovom logoru bilo je oko 7.000 žena i vrlo malo muškaraca. Logor je postavljen na beogradskom sajmištu, bio je veoma velik. Zene su radile uglavnom u samom logoru, neke u kuhinji, neke u krojačnici, ja sam radila u logorskoj bolnici. Kad sam stigla bila je ciča zima i prvi posao nam je bio razbijanje leda na Savi. Logorom su upravljali SS-ovci, ali je bilo i jevrej-ske logorske uprave. U ovom logoru bilo je i Jevreja iz Srbije i Cigana. Ovima je bilo još mnogo teže nego nama. Oni su dobijalijoš manje hrane, samo ono stoje ostalo za nama."

Doroteja Fink, druga pripadnica transporta Kladovo izveštava o svom radu logorašice za Vermaht:

"Početkom januara 1942. god. mi žene došle smo u Zemun, kod Beograda, u drugi koncentracioni logor. Tamo smo morale da radimo veoma naporno. To je bio pakao. Da bih se izvukla odatle prijavila sam se za spoljne radove, čišćenje snega na aerodromu. Tamo sam barem od Vermahta dobija-la tanjir vruće supe."

Ispočetka je logorom upravljalo 500 muškaraca-Jevreja. Redarsku i zdravstvenu službu organizovao je jevrejski savet pod rukovodstvom nekadašnjeg predsednika Beogradske jevrejske opštine, Emila Dojča, i njegovog sekretara, Mila Demaja. Zadatak redara bila je raspodela hrane, briga o kuhinji i ambulanti. Slično koncentracionim logorima u Nemačkoj, NS-rukovodstvo logora imenovalo je "Blockalteste" (starešina barake), koji su bili odgovorni za po 100 zatočenika.

Uprkos tome u logoru je od samog početka vladala anarhija: stotine ljudi lutalo je u potrazi za mestom, deca su vikala i plakala. Logor nije raspolagao sanitanim uređajima, bila su samo dva bunara. Među razdraženim majkama dolazilo je do tuča, one su pokušavale da zaštite svoju decu od hladnoće. Prozori barake bili su razbijeni, zidovi, naprsli i sneg je padao kroz pukotine na krovu na betonski pod gde su se bare mrzle.18 Svakodnevno je u logor dolazilo sve više žena i dece.
Do februara 1942. god. za logor su bili odgovorni Lotar Kraus, tadašnji čelnik Gestapoa i Hans Helm, kasnije policijski ataše u Zagrebu. Sam Hans Helm je priznao da su prilike u logoru bile neljudske:

"Poznato mije da su u logoru Sajmište vladali vrlo loši uslovi života, kako u pogledu higijene, tako i u pogledu ishrane i o tome je bilo reči prilikom jutarnjih podnošenja izveštaja. Sećam se daje u logoru jednom izbila epidemija i daje tim povodom nadležni SS-lekar dr Jung preduzeo potrebne mere da bi sprečio širenje epidemije. Jednom prilikom sam obišao logor Sajmište, ali to je bilo na samom početku njegovog postojanja. Tada još nisu bili tako nepodnošljivi uslovi, ali sam primetio da je velika prenatrpanost. Ništa nisam preduzeo u cilju poboljšanja smeštaja, jer sam bio ubeđen da za to ne postoji mogućnost."

U logoru su bile katastrofalne prilike što se vidi i iz opisa šefa Gestapoa. Starci, žene i deca dovedeni su u logor usred zime. Logor je tada bio tek dopola uređen. "Organizacija Todt" je imala na raspolaganju 6 nedelja za adaptaciju logora, a za to vreme se stiglo do prve faze izgradnje. Od procenjenog ukupnog koštanja izgradnje u iznosu od 330.000 rajhsmaraka do 16. decembra 1941. god. utrošeno je samo 180.000 RM.

Jedna logorašica je ovako opisala prilike u logoru:

"Ne znam kako bih okarakterisala jednom rečju, ali ovde je jedna velika štala za 5.000 i više ljudi, bez zidova, bez ograda, sve u istom prostoru."

Paviljon 3 je uskoro bio dupke pun, pa je oko 500 zatočenika premešteno u drugu zgradu, paviljon 1. Posle izvesnog vremena "Organizacija Todt" je u barakama postavila trospratne drvene le-žajeve. Nekadašnja logorašica Šarlota Ćosić ovako opisuje prilike u spavaonicama:

"Svako od nas je imao na raspolaganju pola metra prostora za spavanje. Penjanje na treću etažu bilo je vrlo opasno. Često su žene, naročito starije i oslabele, padale i teško se povređivale. Neke od njih su umrle od povreda. Vlaga na zidovima smrzavala se, osećali smo se kao u hladnjaku. Sa viših ležajeva padali su dečiji izmeti na donje ležajeve. Slama, na kojoj smo spavali, nikad nije menjana, počela je da zaudara i trune. Nismo dobili ni čaršave, ni ćebad, koji to nisu poneli sa sobom, preko noći su se smrzli."

Kao i izgradnja logora, tako su se i izdaci za upravljanje i snabdevanje logora finansirali iz opljačkane jevrejske imovine. Turner, šef vojne uprave nadležan za brigu o logoru pošao je od toga da ukupna jevrejska imovina treba da obezbedi troškove održavanja logora. Za zbrinjavanje (održavanje) logora bio je nadležan beogradski ured. Iz jednog spisa za snabdevanje može se jasno sagledati strašno stanje: u prvih 16 dana do Badnje večeri (katoličke, odnodno protestantske) 1941. god. logor je snabdeven sa 1.500 kg pasulja, 2.700 kg kupusa (od čega pola pokvareno), 100 kg masti, 3.600 kg krompira, 50 kg brašna, 1.500 kg luka (od čega pola pokvareno), 36 kg paprike - što iznosi 6.300 kg namirnica za 5.300 ljudi za 16 dana - ili 80 g po čoveku na dan! Nadležni beogradski ured je dopremio u logor hranu tek pošto je zbrinuto beogradsko stanovništvo koje je i samo trpelo pod strogim uslovima racionira-nog snabdevanja uvedenog od strane okupatora. Bilo je zabranjeno unošenje hrane u logor. Deca, kojoj bi uspelo da se provuku ispod bodljikave žice (ne pod naponom struje!) da bi van logora prosila za hranu, bila su zlostavljana od straže prilikom povratka u logor. I nemačka uprava logora je posle kratkog vremena morala priznati da će kvalitet i kvantitet hrane dovesti do smrti zatočenika. Dok je dnevna porcija hleba za logorsku Gestapo-upravu iznosila 700 g po čoveku, zatočenici su dobijali po 200 g. U januaru 1942. god. za trećinu je povećano sledovanje mleka za decu. Oko 300 male dece od tada su dnevno primale 601 mleka, dakle 200 g dnevno po detetu.

Stalno je rastao broj bolesnih, u logorskoj bolnici nije više bilo dovoljno mesta za sve. Deo bolesnih prebačen je u beogradske bolnice. Nameštenik jedne beogradske bolnice ovako je posle rata opisao stanje dovedenih bolesnika:
"U zimu 1941. god. /1942. god. doveden je izvestan broj novih pacijenata: žene sa Sajmišta. Sa njima su došla deca sa smrzotinama. Nokti su im otpadali od gladi i hladnoće. Izgledali su kao živi kosturi, samo koža i kost. Iz starih muških lica zurile su u nas dečije oči. Oni više nisu imali ničeg zajedničkog sa decom. Žene su izbegavale da govore o tome šta se na Sajmištu dešava."

Hilda Dojč, beogradska Jevrejka, koja je prvo radila u jevrejskoj bolnici u Beogradu, pa se dobrovoljno prijavila i prešla na Sajmište kao medicinska sestra, opisuje u sačuvanim pismima raspoloženje:

"Mi logorašice od gladi postajemo divlje zveri. Mi smo prkosne, razdražljive i stalno brojimo zalogaje svojih suseda. Očajne smo."

Uz psihički slom sledio je i fizički. Hilda Dojč kaže:

"Ti ne znaš ono što i ja nisam znala, šta znači biti ovde. I ne želim da to ikad saznaš. (…) Kakve su im namere sa nama? Ja sam stalno napeta, hoće li nas streljati, dići u vazduh, oterati u Poljsku?! (…) Već u detinjstvu sam se plašila da me ne zakopaju živu, a ovo ovde je kao prividna smrt."

I dalje:

"Ne mogu da nađem mira za moju napaćenu dušu. Moje filozofske misli nataknute su na bodljikavu žicu strašne realnosti. Kada biste vi tamo napolju mogli zamisliti sebi našu bednu situaciju sigurno biste gorko ridali. Nije moguće opisati naš život, naše strašne patnje. Naše duševne potrebe utope se u suzama od gladi i zime. Nada u budući spas uništena je našom pasivnom egzistencijom koja se više ne može nazvati "životom". Ovo je jedna neverovatna tragedija. Mi živimo, ne zato što smo jaki, nego što nam nije poznata naša stvarna situacija."

Kada je januara 1942. god. glad postala nepodnošljiva, logorašice su započele sa protestom. SS-major S trake (Stracke), šef odeljenja za Jevreje pri Gestapou, odmah je došao u logor. U govoru pred sakupljenim logorašima on je objasnio da će u slučaju daljih protesta odmah streljati 100 zatočenika. Januara 1942. god. temperatura se spustila veoma nisko, najniže te zime. Počelo je veliko umiranje. Ispočetka su uglavnom umirala deca i starije žene - prvo 10, zatim 25 svake noći. Logorašice su morale preko zamrznute Save odvući leševe umrlih žena i dece na beogradsku obalu. Tamo bi nameštenici beogradske opštine natovarili leševe na kola i odvezli ih na jevrejsko groblje.

Odluka u Berlinu

8. decembra 1941. god. Bencler se sastao sa Rademaherom, ovog puta u Berlinu. Kao i na konferenciji o Jevrejima oktobra
1941. god. u Beogradu, ponovo je Bencler tražio da se 'Jevreji što pre odvedu na istok".

Benclerov zahtev bio je istovetan sa intencijama Ministarstva inostranih poslova. Prvobitno je planirano da se "Vanze (Wannsee) konferencija" održi sledećeg dana, ali ona je pomerena za 20. januar 1942. god. Za tu konferenciju bilo je već pripremljeno u pismenoj formi - "Zelje i ideje ministarstva inostranih poslova u vezi predviđenog sveobuhvatnog rešenja jevrejskog pitanja u Evropi." Uz to uzeti su u obzir utisci koje je Rademaher stekao na službenom putu po Srbiji oktobra 1941. god. Osim odvođenja svih Jevreja, koji žive u Trećem Rajhu, i svih bez državljanstva na okupiranim teritorijama, kao treća i poslednja tačka zahtevano je i "odvođenje svih srpskih Jevreja". (Pod odvođenjem se može razumeti "udaljenje, pomeranje"!) Ministarstvo inostranih poslova je sasvim sigurno bilo informisano preko Benclera o neposrednom predstojećem interniranju jevrejskih žena i muškaraca u KZ Sajmište. Dakle moglo se računati sa tim da će Srbija biti prva od okupiranih zemalja u kojoj će biti uhvaćeni svi još živi Jevreji i sakupljeni najednom mestu. Time su u Srbiji skoro u potpunosti ispunjeni uslovi za deportaciju (politički i tehnički uslovi). Međutim Rademaher je morao saopštiti Bencleru da "ovo nikako ne dolazi u obzir pre proleća 1942. god. jer tome treba da prethodi transportovanje nemačkih Jevreja na istok. Čak i za proleće je ta akcija neizvesna."

Na listi prioriteta nalazili su se Jevreji iz Rajha, predviđeni za deportaciju. Kada je ujesen 1941. god. žustri pokušaj deportovanja svih Jevreja iz Rajha naišao na krupne tehničke smetnje, Rademaher, na svoju veliku žalost, nije bio u stanju da Bencleru odredi definitivan datum deportovanja srpskih Jevreja.

Nekoliko nedelja posle susreta Bencler - Rademaher "režiseri" uništavanja Jevreja uveli su novo poglavlje sa "Vanze konferencijom" 20. januara 1942. god. Toga dana vrhovi RSHA i ministarska birokratija utvrdili su koncept za "konačno rešenje jevrejskog pitanja". Po Hajdrihovom predlogu trebalo je prvo "očistiti od Jevreja" Generalni guvernman, da bi se onda izvukli Jevreji iz Nemačkog Rajha, pre nego što će se Evropa od zapada ka istoku, zemlja po zemlja, pročešljati od Jevreja i sve ih deportovati na istok. Podsekretar ministarstva inostranih poslova, Martin Luther, izrazio je bojazan da će deportacija u Danskoj i Noiveškoj naići na otpor, ali je smatrao da pri postupku sa Jevrejima u jugoistočnoj Evropi ne treba očekivati nikakve teškoće. Luther je bio odlično informisan o položaju Jevreja u Srbiji. Znao je da sve nadležne službe u Srbiji (nemačke službe) insistiraju na brzoj deportaciji Jevreja iz KZ Sajmište. Ipak na "Vanze konferenciji" planirano "konačno rešenje jevrejskog pitanja" uz "pročešljavanje Evrope" u potrazi za Jevrejima značilo je da će se deportacija srpskih Jevreja sigurno odložiti.

Vrhovi ministarske birokratije nisu na berlinskoj Vanze konferenciji bili upućeni samo u planove RSHA u vezi deportacije u celoj Evropi. Hajdrih im je u poverenju saopštio daje konačan cilj deportacije fizičko uništenje Jevreja. Hajdrih je objasnio da će 'Jevreji biti odvedeni u velikim radnim kolonama na izgradnju puteva u tim krajevima, pa će bez svake sumnje veliki deo na tom radu prirodno otpasti. Ostali - posle ove "prirodne selekcije" - pri čemu se "svakako radi o najotpornijima" - biće odgovarajuće tretirani pošto kako je to u prošlosti dokazano, oni mogu ostati, "kao zametak za ponovno oživljavanje jevrejstva". Iz terminologije izveštaja Ajnzac-grupe poznato je da se pod "odgovarajućim tretiranjem" podrazumeva ubijanje Jevreja. Na konferenciji se razmatrao i način izvršavanja, odnosno uništavanja. Pod izrazom "moguća rešenja" navode se streljanje i upotreba gasnih automobila.

Sprovođenje deportacije predstavljalo je snažan organizacioni poduhvat. Trebalo je odrediti i pohvatati žrtve, ograničiti njihovu slobodu kretanja i konfiskovati njihovu imovinu. Tek posle završnih predradnji moglo se pristupiti njihovom sakupljanju i deportovanju. Za razliku od većine drugih zemalja izvan granica Velikog Nemačkog Rajha, u Srbiji je u vreme "Vanze konferencije" januara 1942. god. taj proces bio pri kraju: imovina Jevreja je već bila za-plenjena, Vermaht je već poubijao jevrejske muškarce, "ostatak" u potpunosti pohvatan i najvećim delom sakupljen u KZ Sajmište. Usled povoljnosti zbog relativno malog broja Jevreja nemački okupator je u Srbiji obavio "idealan posao". Ništa više nije stajalo na putu deportaciji gladnih i promrzlih žena i dece - Jevreji su bili spremni "za put na istok". Ali prema organizacionom planu "štaba za deportaciju" pod rukovodstvom Adolfa Ajhmana i njegovog vođe transporta, Franza Novaka, Austrijanca, još nije bio predviđen transport Jevreja iz Srbije. Činilo se da Jevrejima iz KZ Sajmište predstoji dugotrajna internacija. To nemačkom okupatoru u Srbiji nije odgovaralo, i to iz više razloga. Opunomoćenik za privredu morao je da pripremi novac za logor iz "jevrejskog fonda". Sef uprave je imao rasprave sa srpskim vlastima zbog snabdevanja logora. Za Benclera je deportacija bila stvar prestiža, on je bio taj koji je od leta 1941. god. žestoko forsirao "udaljavanje Jevreja". I najzad čelnik Vermahta je već nestrpljivo očekivao da se logor isprazni, kako bi tu smestio zarobljene partizane. 'Jevrejsko pitanje u Srbiji" rešeno je brže nego što se očekivalo, i to na drugi način.

Bez obzira na neljudske prilike u logoru Sajmište, ipak do kraja februara 1942. god. ništa nije ukazivalo na to da se planira smišljeno ubijanje i jevrejskih žena i dece, na njihovom tlu, na srpskom tlu. Tako i Turner, a i vođa Ajnzac-grupe, dr Vilhelm Fuks (VVilhelm Fuchs), koji je januara 1942. god. bio zamenjen SS-pukovnikom (Standartenfiihrer) dr Emanuelom Šeferom (Schafer), smatrali su da je postojanje "jevrejskog logora" još uvek privremeno međure-šenje do deportacije zatočenika na istok. U međuvremenu logoraši bi morali da vegetiraju uz najmanje troškove za hranu i osoblje u logoru. No, dok je Turner do početka marta 1942. god. redovno dostavljao gradskoj opštini novac za snabdevanje logora, od tog vremena neredovno i sa zakašnjenjem su stizala sredstva potrebna za minimalno zbrinjavanje zatočenika. Ova promena u finansijskim potezima ukazivala je na to da se situacija u logoru menja. Već sredinom juna 1942. god. uprava je zatražila završni bilans izdataka beogradske opštine i "Organizacije Todt" za „Jevrejski logor". Pored provere računa viši ratni savetnik Ranze dao je i predlog za dalju upotrebu stvari koje se još mogu koristiti.

"Nadalje treba napomenuti da je u logor donet niz predmeta koji su neznatno izgubili od svoje upotrebljivosti prilikom korišćenja." Ovi predmeti, kao na pr. radioaparat, nameštaj (stolice, kreveti, posteljina, 600 jorgana), kao i kazan za kuhinju i razni alat danas se teško mogu nabaviti i njihovo dalje korišćerije bilo bi od opšteg interesa. Predlaže se da se svi predmeti predaju nekoj službi komande logora, koja bi ih mogla izdavati prilikom zahteva jedinica prema potrebi."

Očigledno jevrejskira internircima nisu više bili potrebni predmeti za upotrebu. Sta se desilo sa ženama, decom i starima?
Gasni automobil

"Ajnzac-komanda sa specijalnim kolima Saurer na. putu sa specijalnim nalogom."45 Po nekim izjavama tako je nekako glasio telegram, koji je sredinom marta 1942. god. novi zapovednik BdS (Policija bezbednosti i Služba bezbednosti) u Srbiji, dr E. Sefer primio od šefa Gestapoa u Berlinu, SS-generala armije (Obergruppenfuhrer) Hajnriha Milera.46

"Odmah mije bilo jasno da se pod specijalni misli na gasni auto i da će time biti ugušeni Jevreji zemunskog logora."
Sefer je logično zaključio da se Be.rlin sad odlučio na ubijanje i jevrejskih žena i dece.

Himler i Hajdrih su od jeseni 1941. god. dali nalog da se razvije nova tehnika za ubijanje Jevreja. Ta tehnika je za situaciju u Srbiji, gde se jevrejske žene i deca nisu mogli u dogledno vreme deportovati na istok, izgledala tačno primerena: ubijanje u gasnim automobilima. Gasni automobili su u zvaničnim dokumentima naznačavani kao specijalni auto, S-auto, specijalno vozilo i kola za uništavanje vašiju. Već je primenjivan pri takozvanoj eutanaziji. Na početku akcije ubijanja gasom, ujesen 1939. god. unete su u kola flaše ugljenmonoksida a gas je uveden i u prostorije maskirane za tuširanje ili inhalaciju. U tim prostorijama su se već nalazile žrtve. Krajem 1939. god. specijalna komanda "Lange" koristila je prva pokretna gasna kola.

"Za odvođenje bolesnika Sonderkommando (Posebna komanda) je dovezla veliko, hermetički zatvoreno vozilo, kao špediterska kola, ispred kojeg je bila zaprega. Na obema stranama vozila bio je natpis "Trgovina Kaiser-kafe".

Ovo vozilo je funkcionisalo po istom principu kao gasne komore "eutanazije". Iz vozila koje je vuklo "kafe-auto", iz čelične boce dovodio se ugljenmonoksid. Auto je dakle bio gasna komora na točkovima.

U vreme nemačkog napada na SSSR počela su istraživanja u kriminalno-tehničkom institutu RSHA, u cilju konstrukcije gasnog automobila novijeg tipa. Umesto gasnih boca trebalo je koristiti izduvne gasove samog vozila.

Razvojem ratnih operacija pojavile su se razne inicijative za tehničke inovacije kod planiranog korišćenja postupka ubijanja gasom.

U SSSR-u je bilo nedovoljno efikasno primeniti do tada kori-šćene gasne boce, zbog ogromnih rastojanja i enormnog broja potencijalnih žrtava.

Avgusta 1941. god. Himler je prisustvovao jednoj akciji streljanja od strane Ajnzac-grupe u SSSR i posetio je i lečilište za duševne bolesnike. Tom prilikom je došao na ideju da se, do tada samo pri akcijama "eutanazije" primenjivani, postupak ubijanja gasom uvede i pri akcijama Ajnzac-grupa. Početkom septembra 1941. god. u Minsku i Mogilevu činjeni su pokušaji ubijanja pomoću izduvnih gasova. Hajdrihovi "eksperti" za gas su posle toga predložili da se konstruiše gasni auto kod kojeg će, za razliku od dotadašnjeg "Kaiser-Kaffee-Wagena", da bude sjedinjena vuča, prikolica i izvor otrovnog gasa.50 Hajdrih je odobrio plan i stavio je na raspolaganje potrebna tehnička pomoćna sredstva. Već posle mesec dana novi postupak prvi put je primenjen "sa uspehom" na sovjetskim ratnim zarobljenicima u KZ Saksenhauzenu (Sachsenhausen).51 Time je stvoren prototip gasnog automobila i uskoro su i druga vozila adaptirana u gasna. Decembra 1941. god. već je šest gasnih automobila bilo u radu: u Rigi, Chelmnu i Poltavi. Njima su dopunjavali uništavanje Jevreja od strane streljačkih vodova Ajnzac-komande.

U Srbiji nije bilo Ajnzac-grupa koje bi mogle da izvedu streljanje žena i dece. Zbog toga je, preko pola Evrope, dovezen u Beograd jedan gasni automobil. Nekoliko dana posle telegrafske najave u Beograd je stigao gasni automobil Saurer sa oba vozača, SS-ovcima Gecom (Gotz) i Mejerom (Meyer). Kada je ujesen 1941. god. Vermaht ubijao jevrejske muškarce, SP (policija) je bila van tog događaja. Sada je hteia da se vrati u stari kolosek i da se aktivira u svojoj osnovnoj delatnosti, u uništavanju Jevreja.

'Jevreji su nam predstavljali ogromno opterećenje. Logor se nalazio na hrvatskoj teritoriji, snabdevanje je usledilo od beogradskog šefa policije, stražu su obavljali nemački policajci."

"Zaista naporan posao" za zapovednika policije.

Emanuel Šefer je pozvao šefa Gestapoa Bruna Satlera (Sattler) i naložio mu da se pre dolaska gasnih automobila izvrše sve pripreme za nesmetano odvijanje akcije ubijanja. Kada su oba "eksperta za opsluživanje", Gec i Mejer, stigli sa vozilom u Beograd javili su se Šeferu, koji ih je uputio na novog šefa u Gestapou, Satlera. Ovaj je u međuvremenu obavio dobar posao i pripremne radnje su bile završene: organizaciju akcije Satler je preneo komandantu KZ Sajmište, austrijskom SS-potporučniku (Untersturmfuhrer) Herbertu Andorferu.

Komandant KZ SS-potporučnik Herbert Andorfer

Herbert Andorfer, koji je tek stigao u Srbiju, imao je karijeru tipičnu za SD-ovca srednjeg ranga.53 Rođenje 1911. god. u Linču kao vanbračno dete, a rastao je u Salcburgu. Maturu je položio 1929. god. ali zbog lošeg materijalnog stanja nije mogao da studira, već je završio jednogodišnju trgovačku školu za kancelarijske poslove. Posle toga je preko leta radio kao upravnik hotela, a zimi je bio bez posla i povremeno bi se zaposlio kao predstavnik neke firme. 1934. god. preselio se u Inzbruk i u istoj godini se oženio. Njegova žena je zarađivala popravljanjem tepiha. Još u svojoj 12. godini Androfer se pridružio nemačkom gimnastičkom savezu. U jesen 1931. god. učlanio se u nacističku partiju NSDAP (članska karta broj 610869), septembra 1933. god. u ilegalni SS (članska karta 309600).54 14. marta 1934. god. postao je (ilegalno) vođa grupe u mestu Solden, a maja 1938. god. saradniku SS-štabu, ode-ljenje 36, u Inzbruku. Onda se prijavio u SD i postavljen je u Ode-Ijak III (obaveštajna služba za unutrašnjost). U vremenu koje sledi Andorfer studira 4 semestra državne nauke u Inzbruku, zbog toga je nadalje oslobođen svoje službe u SD. U proleće 1940. god. po kazni je premešten u Salcburg, pošto je javno govorio o nepopularnosti gaulajtera Tirola, Franca Hofera. U Salcburgu je opet dospeo na visok položaj, kao stručnjak za obaveštajnu službu pri SD. U njegovim SS-karakteristikama ovako opisuju Andorfera njegovi pretpostavljeni:

"Andorferov karakter je besprekoran. Pouzdan je, iskren, odan i drugarskog duha. Njegov pogled na svet i držanje nalaze se na liniji nacionalsocijalizma. Njegova inteligencija i aktivnost su zadovoljavajući. U ispunjavanju svojih službenih dužnosti i u privatnom životu Andorfer pokazuje naglašenu samostalnost, kao i mnogo lične inicijative."

Posle kursa za Ajnzac-grupe u logoru za obučavanje Pretzsch na Elbi i kursa za rukovodioce u Berlinu 1940. god. Andorfer je odmah posle napada na Jugoslaviju dospeo u Zagreb, kao pripadnik vodećeg SS-štaba Ajnzac-grupe Fuks (Fuchs). U leto 1941. god. prilikom napada partizana upućen je u blizinu Maribora, unapređen u SS-potporučnika i 29. oktobra 1941. god. prekomandovan za Beograd, kao zapovednik SiPo.56 Prvi zadatak u Srbiji bio mu je logor u Šapcu. Novembra - decembra 1941. god. tamo se nalazilo još oko 12.000 osoba, većinom partizana i četnika.57 Po završetku "kaznene ekspedicije" generala Bemea, okupacione vlasti su nastojale da utvrde politički identitet uhapšenih i da izdvoje "bezopasne" na prinudni rad u srpske rudnike, ili su ih streljali. Na procesu u Dortmundu 1967. god. Andorfer je priznao daje bio zadužen za političko isleđivanje zarobljenih četnika.58 Decembra 1941. god. počela je evakuacija šabačkog logora, a završena je sredinom januara 1942. god., postoje streljano oko 500 partizana. Time je završena i Andorferova ulogu u Sapcu.
"Po završetku ovog zadatka (…) vratili smo se opet u Beograd i bili smo takoreći bez posla."

Nije dugo ostao Andorfer "bez posla". U Beogradu se javio na svoje radno mesto, u Odeljenje III (obaveštajna služba-unutrašnjost). Šef je bio Andorferov zemljak, SS-ovac Hans Reksajzen (Rexeisen), poreklom iz Filaha (Villach). Za razliku od ostalih odeljenja sa 100 ljudi naraslih na 400 u uredu zapovednika SiPo u Beogradu,61 u Odeljenju III, nije bilo činovnika, nego isključivo partijskih ljudi, izraziti partijski i SS-nameštenici.62 Hans Reksajzen je bio stari aktivista SD-a. Ilegalni nacionalsocijalista do 1933. god., 1935. god. mu je poverena organizacija SD (služba bezbednosti) u Filahu. Krajem 1938. god. prešao je u Klagenfurt, pre nego stoje u proleće 1941. god. premešten u Hrvatsku, u Ajnzac - grupu Fuks.63 Reksajzen je brzo pronašao odgovarajući posao za Andorfera. U tek uspostavljenom KZ Sajmište bilo je još upražnjeno mesto komandanta.

"U to vreme prišao mije Reksajzen i rekao da mu je poznato kako ja nerado obavljam poslove za pisaćim stolom, pa bi on predložio drugo zanimanje za mene. Danas već ne znam tačno kad sam stvarno preuzeo upravljanje logorom. Ako je početkom 1942. god. Šefer bio u Beogradu zapovednik, onda sam ja upravljanje logorom mogao preuzeti krajem januara ili početkom februara 1942. god. i kao upravnik logora nisam pripadao Odeljenju iy samo sam postavljen tu. Sa ljudima Odeljenja IV nisam uopšte bio u vezi. Moj rukovodilac odeljenja i dalje je bio Reksajzen."64

Na primedbu daje obično Gestapo (Odeljenje IV) bio nadležan po "jevrejskim pitanjima", Andorfer je rekao:

"Ni danas ne znam zašto sam baš ja određen na mesto upravnika logora, kada je jevrejska problematika obrađivana u referatu IV Kao što sam već spomenuo, u referatu III nije bilo mnogo posla i to mogu da tumačim samo tako da je Šefer znao za našu nedovoljnu zaposlenost i poverio mi je baš taj zadatak. Može biti takođe daje izbor pao na mene zato stoje Sefer poznavao moje iskustvo na radu u hotelu i bio je mišljenja da bih ja bio pravi čovek za savlađivanje zadataka upravljanja."

Krajem januara 1942. god., ukratko posle dovođenja žena i dece Kladovo-tansporta, Andorfer je preuzeo komandu u KZ Sajmište. On je zamenio dotadašnjeg rukovodioca logora, po rangu nižeg podnarednika (Scharfiihrer), Edgara Engea, koji mu je sad dodeljen u svojstvu pomoćnika. Vođenje logora bilo je relativno jednostavno. Oko 500 jevrejskih muškaraca vodili su logor u vidu "samoupravljanja i unutar logora obavljali su i službu straže.66 Spolja je straža bila sastavljena od 25 pripadnika policijskog rezervnog bataljona 64, koji su se međusobno smenjivali. Sam Andorfer nije imao mnogo posla:

"Stvarnu logorsku upravu sačinjavali su sami logoraši. Bio je jedan upravnik - muškarac ijedna žena, kao i osoblje uprave od oko 30 ljudi, koji su radili u kancelariji. (…) Logor je bio ograđen bodljikavom žicom, stražari su bili policajci. Ljudstvo straže nalazilo se van ograde i na samom terenu logora nije imalo nikakvog posla. Ni ljudi iz zapovedništva sigurnosne policije nisu se zadržavali u logoru. S nemačke strane nije bilo logorskog personala. Moji zadaci su se u stvari sastojali u sledećem: jevrejska uprava logora mije podnosila molbe i žalbe, zatim pred uvođenje mera poboljšanja bila je potrebna moja saglasnost. Tako je, na primer, jedanput instaliran jedan tuš, pa je sređena mala bolnica i najzad su i u kuhinji uvedena neka poboljšanja. Za ova poboljšanja nije dostavljen materijal spolja, već je iz praznih hala uzimano staje potrebno. Za snabdevanje i ostalu dopunu nisam ja morao da se brinem.67 Postoje pre početka akcije (ubijanja gasom!) bilo već prilično hladno i drvo za ogrev je bilo pri kraju, na molbu jevrejskog rukovodstva logora pobrinuo sam se za dovoz drva. Transport je obavljen vodenim putem i brodove su istovarivali logoraši. Postoje među logorašima bilo relativno malo muškaraca, radove su uglavnom obavljale mlade žene."

Andorfer je noćio u svom stanu u Beogradu. Svakog jutra donosio je svojoj komandi izveštaj o stanju u logoru.69 Posle toga odvezao bi se u logor i slušao izveštaj jevrejskog upravnika o najnovijim događajima. Prema Andorferovoj izjavi između njega i jevrejskih zatočenika iz uprave brzo se razvio prisan odnos. Pio je katu sa njima, kartao se i objašnjavao im da će ih uskoro transportovati u Rumuniju.70 Verovatno u prvoj nedelji marta 1942. god. Andorfer je pozvan u komandu. Tamo je primio informaciju o skorašnjem dolasku "specijalnog vozila"71 iz Berlina, u kojem će trebati "uspavati" Jevreje iz logora.
Neposredno posle toga iz logora su otpuštene 292 internirane Romkinje i njihova deca. Sad je Andorfer skovao jednostavan, ali đavolski plan da bi se nesmetano obavio postupak ubijanja gasom:

"Pre početka akcije dao sam da se u logoru postave oglasi obaveštavajući logoraše o preseljenju, ali ne na istok, već privremeno, kao međustanica, na jugoslovensku teritoriju."73

Zatočenici su ipak želeli da znaju tačnije pojedinosti o novom logoru. Da bi prekratio mučna pitanja logoraša, Andorfer je napravio fiktivni plan za novi logor i okačio ga u KZ. Da ne bi izazvao sumnju, dao je uputstvo da zatočenici mogu poneti svoj prtljag i uz svaki transport je dodeljen po jedan jevrejski lekar i medicinska sestra, koji će se na putu brinuti o zdravlju učesnica i učesnika transporta.

U svom neznanju zatočenici su pretpostavljali da svaka pramena mesta može doneti samo poboljšanje u odnosu na grozne uslove u KZ Sajmište. Masovno su se javljali za navodno preseljenje. Andorfer nije bio primoran da sastavlja listu kandidata smrti za pojedine transporte:

"Sećam se da je jevrejska uprava određivala ko će kog dana biti transportovan."

Između početka marta i maja 1942. god. svakodnevno, sem nedelja, putovala su dva kamiona u KZ Sajmište. Manji bi ušao u logor i zaustavio bi se ispred zgrade komandanta. Tu su već čekali oni zatočenici koji su se prethodne večeri javili za "preseljenje". Prema iskazu jedne preživele logorašice Andorfer je savetovao da ponesu samo "najvrednije stvari". Taj savet im je dao u prijateljskom tonu, uz obrazloženje da će oni biti prebačeni na rad ujedan drugi, bolji logor, gde će biti bolje snabdevanje, čak vrlo dobro.

Tada bi ljudi smestili svoj prtljag u kamion i prišli, ništa ne sluteći, sivo obojenom "saurer-kamionu" koji je pred ulazom u logor čekao na njih. Pre ukrcavanja, jedan od vozača podelio bi deci slatkiše, pa su se deca uvek brzo okupljala oko gasnog automobila i utovar je obavljan glatko. Unutrašnji prostor bio je oko 10 m2 sa klupama postavljenim po širini. Na 10 klupa smestilo bi se 50-80 ljudi.77 Tada bi zaključali zadnja vrata. Gasni auto je kretao u pravcu mosta na Savi. Za njim je kretao otvoreni kamion sa prtljagom i Andorferov auto. Na savskom mostu Andorfer je morao da pokaže hrvatskim pograničnim organima specijalne papire kojima se pozivaju da bez kontrole, nesmetano propuste zatvoreni kamion. Stigavši na srpsku stranu kamion sa prtljagom bi skrenuo i dopremao je stvari žrtava u beogradski depo "Nacionalsocijalističkog ureda za zbrinjavanje naroda". Gasni auto bi se nakratko zaustavio ijedan od vozača bi pomerio polugu, te je izduvni gas doveden u unutrašnjost kamiona. Tada bi, za vreme nastavljene vožnje kroz Beograd ka cilju, Avali, oko 15 km jugoistočno od glavnog grada Srbije, Jevreji bili ugušeni gasom. Andorfer je svoja službena kola vozio neposredno iza ubilačkog vozila. Kada bi gasni auto stigao na strelište Avala (koje je već u jesen 1941. god. korišćeno za streljanje talaca), jedna grupa zatočenika je već bila iskopala raku za ljude ubijene gasom u autu.

Jedan nekadašnji srpski zatočenik neposredno posle rata ovako je opisao ove događaje:

"Ja sam lopatom izbacivao zemlju iz jama. Mi smo samo iskopavali, a zatočenici su posle zatrpavali jame. Njih su Nemci svakodnevno dovodili. (…) Izdaleka sam video da se približava jedan mali auto u kojem je sedeo nemački oficir. Onda je stiglo jedno veliko, zatvoreno vozilo, iz kojeg je kuljao gust dim. (…) Dva meseca, od marta do maja 1942. god., ja sam kopao rake za ugušene Jevreje. Kad su naši stražari ugledali kako stiže konvoj, oterali su nas i nismo smeli da gledamo. (…) U to vreme sam iskopao 81 ili 82 masovnih grobova, u kojima je bilo bačeno oko 1.000 ubijenih."78

Jedna druga grupa zatočenika je istovarivala mrtve i zatrpavala rake.79 Ovu grupu su dovodili pripadnici policijskog rezervnog bataljona 64. Karl W, koji je već u jesen 1941. god. učestvovao80 u streljanju Jevreja, i njegova tri druga iz bataljona, dopremali su ih na mesto užasa:

"Početkom 1942. god., po nalogu moje komande, trebalo je da se javim u zapovedništvo bataljona, komandiru Jostenu. On mi je saopštio da sam upućen u Beograd, u SD. Trebalo je da povedem sa sobom trojicu, pa sam odabrao Paula Sch., Lea L. i Karla L… Prijavili smo se kod tadašnjeg SS-pot-pukovnika (Obersturmfuhrer) Andorfera. On mije naložio da sledećeg jutra dođem u određeno vreme sa svojim ljudima u beogradski zatvor. Tamo ću preuzeti radnu grupu sastavljenu od kažnjenika i sa njima se uputiti na strelište Avala. Bliža uputstva nisam dobio. Sledećeg jutra došao sam sa svojim ljudima u zatvor, preuzeo grupu od sedam kažnjenika i kamionom SD-a odvezao se na strelište. Posle kraćeg vremena stigao je svojim kolima i Andorfer. Kada je stigao gasni auto (a da se radilo o takvom vozilu znao sam iz Andorferovih objašnjenja), Andorfer mije dao uputstva u vezi mog zadatka. Andorfer je objasnio da tovar kamiona sačinjavaju Jevreji iz zemunskog logora. Oni su ugušeni gasom. U međuvremenu ovo vozilo se zaustavilo pored iskopanih jama. Sad je Andorfer samnom zajedno prišao tom mestu. Od Andorfera sam dobio naređenje da seja i moji ljudi pobrinemo da niko od sedmorice kažnjenika ne pobegne za vreme pokopavanja gasom ubijenih Jevreja. Tada je počeo istovar vozila, stoje trajalo oko pola sata. Za to vreme Andorfer je ostao sa nama. Jednog od mojih ljudi sam postavio da čuva stražu na nekih 50-60 metara na putu do rake, kako našu akciju ne bi ometali nenadležni. Nas trojica smo čuvali stražu nad grupom kažnjenika. (…) Sa tovarom jednog kamiona do vrha se napunila jedna raka. (…) Iskopana raka bila je po mom mišljenju 5 m dugačka, 2 m široka i oko 2 m duboka. Gasni kamion dovozio je mrtve svakodnevno, a često i dva puta dnevno. (…) Mogu da kažem, onda nisam razmišljao o nepravdi, koju čini SD, u svakom slučaju ne kao danas."

Od KZ do mesta pokopavanja mrtvih Andorfera je na putu pratio njegov adutant, SS-podnarednik Edgar Enge. Prilikom procesa šezdesetih godina Enge je opisao istovar gasom ugušenih Jevreja:

"Pokopavanje (sahranjivanje) ugušenih Jevreja bilo je uvek na istom terenu. Gasni kamion se sasvim približio jami. Posle otvaranja vrata trebalo je utvrditi da li su se leševi po pravilu nalazili u zadnjem delu vozila. Tada su zatočenici preneli leševe do jame i prekrili ih zemljom. Nije mi palo u oči daje broj muških leševa bio vrlo mali. Ni u jednom slučaju nisam uočio na telima znake života. Lica su bila bleda. Unutrašnjost gasnog vozila nije bila znatno zaprljana, samo su se mestimično videli tragovi povraćanja. Prilikom sahranjivanja nije bio prisutan lekar. Nije se čak ni pojedinačno utvrđivalo da li su ugušeni Jevreji stvarno mrtvi. (…) O gasnom automobilu mogu ovo da kažem: kola su izgledala kao obična vozila za transport namirnica. Pozadi su bila vrata, koja su bila obezbeđena jednom poprečnom gredom. Iznutra je bila limena obloga. Na podu je bila rešetka od letava, koja se mogla izvaditi. Kola su čišćena u dvorištu našeg nadleštva, a čistila su ih oba vozača."

Dva meseca, dan za danom, gasno vozilo obavljalo je svoja smrtonosna putovanja. Početkom maja 1942. god. akcija je okončana. Oko 7.500 Jevreja iz KZ Sajmište, pretežno žena i dece, ugušeni su gasom.

Kada su zadnji Jevreji zatrpani, 7 srpskih zatočenika, "pogrebna komanda" ubijeni su mašinkama od strane prisutnih nemačkih organa i bačeni su u rake sa ostalima.

Andorfer danas poriče daje pripadnicima policije izdavao uputstva ove vrste (pismo Andorfera od 5.8.1993. god.). Prilikom glavnog pretresa protiv Andorfera ova okolnost se nije mogla razjasniti "sa dovoljnom sigurnošću". (Presuda Andorferu)

Nov način ubijanja funkcionisao je bez problema. Andorferu, o čijim aktivnostima u njegovim SS-ličnim podacima piše "Odeljenje III bez naročitih zadataka", postalo je dosadno praćenje gasnog vozila. Sve češće je poveravao to praćenje svom ađutantu Engeu. Ugušivanje gasom postala je rutinska stvar.

Andorferov manevar prevare jevrejskih žrtava bio je potpun uspeh. Nekoliko dana pred kraj akcije ubijanja gasom jedno jevrejsko dete pričalo je sa novopridošlim srpskim zatočenicima o ostalim Jevrejima, poznanicima, o kojima su se ovi raspitivali:

"O, da, oni su bili tu. (…) Nedavno su odvedeni u pravcu Poljske. Svi ćemo ići tamo u geto. Čuli smo daje tamo život mnogo lakši. Odrasli će tamo raditi, a mi deca pohađaćemo školu. Većina je već otišla i ja jedva čekam da idem za njima."

Među pripadnicima nemačkog okupatora ubrzo je počelo da se govori o ubijanju gasom jevrejskih žena i dece. Unutar SD-a bila je javna tajna da se Jevreji u vozilu guše gasom.871 u policijskom rezervnom bataljonu 64 znalo se pouzdano:

"Uprkos strogog čuvanja tajne postepeno se doznalo za našu akciju, pogotovo što su vozilo čuvali isto ljudi iz naše čete i imali su više puta priliku da ga vide."

Sef odeljenja kod vojnog upravnika Turnera, dr Walter U., seća se da je u proleće 1942. god. čuo u folksdojčerskim krugovima o ugušivanju gasom Jevreja iz zemunskog logora.

Leševi žrtava pokopani su na strelištu, mestu gde su vojnici Vermahta stacionirani u Beogradu, redovno obavljali streljačke vežbe. Vozač kamiona komande Beograda, Anton W, pričao je kako je jednog dana otkrio ostatke ubijenih Jevrejki i Jevreja:

'Jednog dana ponovo su bile vežbe gađanja i svi pripadnici naše komandature vozili su se kamionima na strelište koje se nalazilo 14-15 km jugoistočno od Beograda. Pošto smo stigli, menije naređeno da sa svojim kamionom odvezem mete (table za gađanje) na kraj strelišta. (…) Pošto sam dobro poznavao teren levo i desno od puta, palo mije u oči daje na defovima terena bila sveže nabacana zemlja koja nije bila obrasla travom. Mogla su se raspoznati četvorougaona ispupčenja. Radilo se o bezbroj takvih pravougaonika veličine oko 5x10 metara ili čak i većih, ako između njih nije bilo drvo. Zaustavio sam moj kamion i sišao, zajedno sa mojim drugom, sa kojim je trebalo da postavim table-mete za gađanje. (…) Postoje bilo još toplo vreme odmah sam osetio slatkasti zadah, kakav se oseća kod trulog mesa. Prišavši bliže primetio sam pukotine u tlu, gde su se videli delovi odeće i dronjci. Sigurno se radilo o ženskim haljinama, to sam tačno video. Muška odela, odnosno delove istih, nisam primetio. Mora daje ovo bila masovna grobnica za žene."

U vreme izvršenja ovog čina ubice se još nisu pridržavale strogog čuvanja tajne. Tek kad je počeo da se nazire nemački poraz prionuli su grozničavom uklanjanju tragova svojih zlodela - masovnih ubijanja. Novembra 1943. god. u Beograd je stigla "Specijalna komanda 1005" vođe Ajnzac-grupe Paula Blobela. Oni su 4 meseca iskopavali leševe streljanih i gasom ugušenih žrtava, napravili lomaču i spalili ih.

Po okončanju ubijanja gasom u logoru je još ostala mala grupa banatskih Jevreja koji su govorili nemački i nekoliko preživelih iz Kladovo-transporta. To je bilo maja 1942. god. Oni su morali da očiste logor. Po završetku radova većinu su streljali. Samo je vrlo malo njih preživelo boravak u logoru. Bile su to nejevrejke udate za Jevreje. One su otpuštene iz logora uz uslov najstrožeg čuvanja tajne o događajima u logoru. Jedna od njih bila je Doroteja Fink koja je sa mužem Valterom (Jevrejinom) dospela u šabački logor kao učesnica kladovskog transporta. Tamo je prvo izgubila muža, pa je sa ženama i decom transporta dovedena u KZ Sajmište. Posle rata je u pismu deveru opisala svoju dalju sudbinu:

"Tad sam imala sreću, nekoje moje pismo poneo u nemačku ambasadu u Beograd. Pismo je došlo u prave ruke i malo je još potrajalo dok me SS nije pustio na slobodu. Naravno, moje prvo pitanje odnosilo se na Valtera. Uz podrugljiv osmeh mije rečeno daje on već davno s one strane. Htela sam pismenu potvrdu o tome. To su odbili. (…) Tada sam ostala u Beogradu i izdržavala se šivenjem. (…) Htela sam natrag u Berlin. I to su odbili. Najzad posle godinu dana dozvoljen mije povratak u Nemačku. To je bilo juna 1942. god. O ženama u KZ Zemun sam čula daje tamo izbila neka epidemija, pa su sve streljane. Od ambasade sam dobila da ponesem u Nemačku sledeći dokument: "Valter Israel Fink, umro u Sapcu 16. oktobra 1941. god."

Ugušivanjem Jevrejki i Jevreja izvršenje Andorferov zadatak i on je napustio Srbiju. Pred kraj rata, u borbama sa partizanima u Italiji ranjen je u glavu, i po sopstvenom iskazu tek je u jednoj švajcarskoj bolnici došao k svesti. Davanjem lažnih podataka dobio je pasoš za strance. Uz pomoć SS-organizacije "Odesa" prvo je dospeo u Švedsku, a zatim u Venecuelu. Pedesetih godina vratio se u Nemačku. 1964. god. zatražio je u austrijskom konzulatu u Hamburgu da mu se pod njegovim pravim imenom izda austrijski pasoš, što je i dobio bez ikakvih teškoća. 1966. god. u Nemačkoj je izdata poternica za Andorferom. 1967. god. uhapšen je u Minhenu i predat austrijskim vlastima. Neposredno posle toga izručen je Saveznoj Republici Nemačkoj i nemački sud gaje zbog saučesništva u ubijanju osudio na dve i po godine zatvora.95 Danas živi u Austriji.

I Andorferov ađutant Edgar Enge bio je izveden pred zapadno-nemački sud. Državni tužilac zahtevao je četiri i po godine zatvora. Enge je doduše proglašen krivim zbog saučesništva u ubijanju, ali se "odustalo od kažnjavanja".

Iz knjige ANDERL, Gabriele / MANOSCHEK, Walter, Neuspelo bekstvo, Jevrejski "Kladovo-transport" na putu za Palestinu 1939-42, LION, Beograd, ISBN 86-903751-0-4

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License