Kuća, komšija, krevet i kafa četiri su važne stvari u životu čovjeka.
Kada imaš krov nad glavom da se skloniš, dobrog komšiju da ti otvori svoja vrata i dobar krevet da prilegneš kada si umoran te barem jednom dnevno popiješ dobru kafu, možeš se nazvati sretnom osobom.
Nama, porijeklom Bosancima, to je uvijek bilo važno u životu.
Rasla sam u maloj provinciji pedesetih godina prošlog stoljeća u staroj obiteljskoj kući s velikom avlijom.Rodila sam se na največem kauču kojeg sam vidjela u svome životu, a tri godine prije mene na tom istom kauču rođen je i moj srednji brat.Kauč je napravio od bukovine jedan stari sarajevski stolar, znam da ga je naša majka donjela u miraz.Madraci su na njemu bili napunjeni sitnom slamom, presvučeni jutom, a preko njih je dolazilo vuneno čebe pa bosanski čilim i puno jastuka.
Na tome kauču nastali su i naši životi; rađali smo se, spavali, primali rodbinu i komšije, putnike namjernike, umorne seljane koji bih prespavali kod nas kako bi ujutro stigli ljekaru.
Na tome kauču poneki su i umirali.
Uvijek smo se mi dijeca borili tko će zauzeti bolji položaj ali nisi mogao na njega biti pretplačen.Tata je iz svoje radionice dolazio točno u podne na ručak pa bi poslije obavezno prilegao.Kada su nam dolazili naši dragi rođaci i komšije koje i danas nosim u mislima (Deda i Almas Trampić sa trima kćerkama Amirom, Zerinom i Miladom.Navračali su i dr. Izudin Džananović sa suprugom Bečankom, tetom Anicom- oni, nažalost, nisu imali svoju dijecu ali su usvojili prekrasnu djevojčicu Miru Ladof, kćerku njihove spremačice pa su nas, komšijsku dijecu, prigrili kao svoje i priređivali nam najljepše priredbe u svom velikom perivoju. Živjeli su u pravoj velikoj vili odmah do naše čardaklije.Tada nisam ni primječivala takve veličine pa mi je i danas o kućama stav isti - imati svoj krov pa i potleušu.)
1957. godine smo se morali preseliti par ulica dalje, odmah iznad velike pijace, radi nove, urbane sheme grada.Na temeljima kuće mog rođenja sagrađena je nova i velika, prva prava Pošta.
Mi smo za zamjenu dobili jednu staru kuću (po tatinoj želji bila je to kuća jednog Jevreja koji je nastao u vuhoru II. Svjetskog rata).S nama je preselio i naš stari veliki kauč koji je dobio počasno mjesto u kuhinji i koji mi je bio dugo godina suđen. Roditelji i brača su dobili svoje sobe.Dobili smo i nove komšije, veliku Mahalu sa sijaset polugole dječurlije koja je po čitave dane bila na cesti.Samo bi dolaskom mraka Mahala utihnula.
Avlije su nam bile razdvojene drvenom tarabom da smo svi znali svačije dnevne jelovnike.Znalo se koja kuća kuha japrak sarmu, koja bamije, koja grah sa bravetinom, gdje se peće pastel, kuhaju jaja haminadu, šolet…
Naše prve komšije bili su mesar Šemsudin Hajrulahović i njegova žena Zuhra.
Imali su petero djece. S kćerima Askom i Delvom sam provela većinu djetinjstva.
Tata je uz našu kuću imao i svoju obučarsku radionu koju je uvijek otvarao rano ujutro, već u šest sati te bi zatvorio tačno u podne kada bih se svi okupili na ručku.
Ja sam dežurala dolje u radnji preko školskih ferija, zajedno sa sijaset djece iz Mahale. Tada bismo jedva svi stali i prebirali po drvenim i metalnim klincima i isprobavali tuđe popravljene cipele.Znali smo skupljati tatine opuške cigara od škije koju je pušio pa bi i potegli koji dim dok nas jednom nije uhvatio al mi smo i dalje skrivečki nastavili naše dječje vragolije.
Uskoro se naši Hajrulahovići sele u novu kuću, u drugi kvart.
Tada su se doselili NAŠI NAJBOLJI, NAJPLEMENITIJI i NAJDAREŽLJIVIJI TURALIĆI.Otvorili su prvu pravu slastičarnicu.
Gazda Mustafa, visoki, lijepi, mladi muškarac u svojim tridesetim, ugodnog blagog glasa i njegova prelijepa žena Sadeta, rođena u Gradišci.
Ta prelijepa HANUMA u mojoj duši i srcu nije nikada dobila konkurenciju!Ona je za mene, u to vrijeme curetka, a pogotovo sada, kada je u zrelim godinama, ostala NEPONOVLJIVO JEDINSTVENA.Niti jedna svjetska diva nije joj ni do malog prsta dorasla u svakom pogledu.Uvijek je nosila najljepše kašmirske dimije, prelijepe šamije koje su prekrivale njenu bujnu crnu kosu smotanu u punđu i pričvršćenu španjolskim česljevima.
Pravili su buređike, najljepše na svijetu (valjda su mi i danas radi tih mirisa tiha patnja).
Pravili su i najsočnije tulumbe koje sam ikad jela.
Radili su Sadeta, Mustafa i brat mu Azem od ranog jutra do kasne večeri, dok ne bi stigli sinovi Adnan i Enes, lijepi muškarčići koje sam rado voljela pričuvati i poigrati se sa njima.Sadeta nije imala svoje majke, rano joj je umrla pa je dovela kod sebe brata Ismeta i sestru Nihadetu te ih otškovala. Iz njihove kuće su i svadbe Ismeta i Nihade krenule.
Naš komšijski odnos je bio idiličan, nije prošao niti jedan Kurban Bajram,a da nama nije donesen prvi Kurban s Blagoslovom.Prvi sladoled se uvijek pravio kada se u našem gradiću istopi i posljednji snježni brežuljak.Obavezna prva kugla ledene poslastice bila je uvijek prvo namijenjena meni i to besplatna!Oko Komšije Mustafe kada bi mašina završila prvu turu mi djeca smo se skupljali od ranog jutra da bi čekali tu željenu ljetnu poslasticu ali Mustafine blage oči i crni nasmješeni brčići uvijek su tražili mene da bih ja dobila tu prvu kuglu sladoleda.Ta komšijska idila je trajala samo par godina i naši Turaliči su započeli graditi novu kuću i veču slastičarnicu. Dok sam bila u srednjoj školi ta slastičarnica je postajala naše kultno mjesto.Išli smo svako veče na šampite i bozu koju smo pili na litre, a ujutro smo ustajali sa glavoboljom.Poslije smo konstatirali da nam je boza snižavala tlak, a toga nismo bili ni svjesni, poneseni užitkom nazdravljanja u veselju i dobrom društvu. Ne znam šta bih sada dala za jednu čašu boze.Sijećam se jednog važnog događaja-moji roditelji su bili u stisci s novcima jer je tata trebao nabaviti kožu za radnju, a mi nismo voljeli nikada posuđivati.Mama je tada u povjerenju ponudila svoj jedini zlatni prsten s modrim kamenom u obliku košarice.Naše drage Komšije su razumjeli situaciju i pretplatili su vrijednost.A meni je kao dijetetu bilo jako žao tog zlatnog prstena jer bila sam žensko.Odtada rijetko nosim prstenje.Nadam se da ga je moja draga Sadeta možda sačuvala mada nije imao veliku vrijednost ali ću je jednom pitati kakva mu je sudbina namjenjena i gdje je završila uspomea na moju majku…Ali tada su nam naše Komšije omogućile novo sutra…
Prošle su godine i NAŠI DRAGI TURALIĆI ODLAZE.Ostajemo na istom mjestu, a naša Mahala mijenja staru sliku.Potleuše nestaju, grade se prave zidane dvokatnice, odlaze moji
vršnjaci, doseljava se novi komšija, opet mesar Hasanica sa ženom Švabicom Erikom. Ali ona nije kao Sadeta bliska, topla.No komšija je komšija i preči je nego brat kad ti nije blizu. Hasanica se uvijek trudio da mi ugodi i kada sam se zaposlila uvijek sam mu bila pri rucu u banci jer bio je u žurbi. Ostavljao mi je teleći mozak kojeg sam obožavala i brizle koje nisi uvijek mogao naći ako nisi u dobrim odnosima s mesarom,
Prošle godine sam otišla u grad svoga djetinjstva i mladosti da posjetim grobove pokojnih, plemenitih roditelja i predaka.Nisam mogla a da ne posjetim moju dragu Sadetu.
Moji dragi Turalići su kroz rat protjerani iz našeg grada, istjerani su iz svoje kuće, slastičarnice kao i večina naših dragih sugrađana.Dugo su moji Turalići bili po Dalmaciji i Istri u izbjeglištvu.Dragi naš Komšija Mustafa se teško razbolio, Sadeta je uvijek uz njega, daje mu snagu i njeguje do posljednjeg daha.
Prošle su godine dok su se Moji Turalići konačno vratili u svoju kuću i u svoju slastičarnicu koju danas vodi njihov sin Adnan.
Pozvonila sam na vrata Mojih Dragih Turalića.Sadeta ih otvara i zatim nevjerica, suze dugi bolni zagrljaji…
Još dok sam razmišljala o toj posjeti, razmišljala sam i o hediji za Moju Dragu Komšinicu Sadetu.Kako se već duže vrijeme družim i s kistom nacrtala sam jedan cvijetni momento u bež žutoj; boje koje Sadeta obožava,a da nisam imala pojma ali je to valjda nastalo instiktivno da je ostala zatečena, a tek ja «navrnuti Picaso».
Mog Komšije Mustafe više nema na kauču, kuću su napunila prelijepa snaha Nihada i unuci.Sadeta ima svoju Molitvu, Dobrotu, Blagoslov…Ostala sam kod moje SADETE skoro četiri sata tako su nekada u posjetu navračale i Travničanke…
Bila sam gladna, Sadeta je pred mene iznjela japrak sarmu, najbolju koju sam jela u svom životu, a japrak nisam jela skoro 30 godina.Ovdje se japrak šprica pa odustajem.
Moja hedija je sutradan dobila svoje mjesto na zidu.
Dragi Moji Turalići, Hvala VAM ZA DOBAR KOMŠILUK, ZA VAŠU TOPLINU I LJUDSKOST.Sadeta Moja, Hvala Ti na japrak sarmi…
S Mojim Dragim Turalićima se čujem preko haber konzerve, mobitela, izmjenimo poruke, a za Pesah i Roš Hašana stiže čestitka kao i ja njima za Bajram i Hađi Bajram.
Znam da su mi Vaša Vrata Otvorena.
Danas mi fale Moje Drage Komšije, moja Mahala, moja Sadeta…
Šibenik, 20.04.2007
Blanka Atijas Levi