Knjizevno Djelo Dozidano Sigurnom Rukom

Nenad Popović
Književno djelo dozidano sigurnom rukom

Photo: www.oslobodjenje.ba

Mirko Kovač nije zaslužio tako težak kraj, nakon svega što je doživio, i osobno i kao ličnost. U tuzi smo, dakle, ne samo što je definitivno otišao, već i zbog tih nepotrebnih godina patnje. No, u jednom je, vjerujem, otišao spokojan i miran. Posljednjih godina sigurnom je rukom dozidao svoje književno djelo, postavio još nekoliko ključnih kamenova, istesao ovo ili ono. Umro je, i u to duboko vjerujem, bez nervoze u pogledu ruke u kojoj se drži pero, svjestan da je napisao što je htio i onoliko koliko se može napisati za jednog života
Jako je odjeknula smrt Mirka Kovača, za mnoge preneražavajuće, za veliki broj ljudi i neposredno bolno. Umro je jedan od naših najvećih pisca, jedan od ugaonih kamenova literature naše epohe. Ne samo u ovom našem rastrzanom svijetu na rubu Europe. Mirko Kovač je bio respektiran i čitan i izvan granica našeg jezika, u zemljama kao što su Francuska, Švedska ili Italija.
Njegovo ime na popisu članova Društva hrvatskih pisaca davalo je svima nama ponaosob samo-pouzdanje, sigurnost da nismo bilo koje društvo, već da je njegov član i jedan tako snažan pisac. Činjenica da se je Mirko Kovač rano, odmah po osnivanju, priključio tom našem društvu bila je čast i u mnogome uopće legitimirala njegovo postojanje a kasnije sigurno pridonijela njegovom širenju i etabliranju. Njegovo članstvo je, u stvari, bio njegov poklon i podrška tom društvu, a ne samo znak prijateljstva, naklonosti, simpatije ili simpatizerstva. Utoliko više što je Mirko Kovač bio sve drugo do čovjek čopora, kolektiva. Koliko god da je bio jedna od središnjih ličnosti književnih, društvenih i političkih debata - jugoslavenskih, kasnojugoslavenskih a potom, zadnjih dvadeset i pet godina, i postjugoslavenskih. Naime, živio je svoj osobni život vrlo privatno, pa je i to da je posljednjih dvadeset i pet godina živio i pisao u tihom Rovinju, imalo je svoje logike. Bio je u tome sličan Thomasu Mannu. Živio je u obiteljskom krugu, za pisaćim stolom i u šetnjama, a kad bi se javio, isto kao kod Thomasa Manna, onda bi se puno toga zatreslo i dosta javnih debata dobile bi novu os. Novine bi mu otvarale po dvije stranice.
S inzistiranjem na svom privatnom životu bio je nalik Thomasu Mannu i u jednom drugom pogledu. U miru je pisao svoja djela, knjige, koje bi potom formatom i literarnom kvalitetom te literarnim dostojanstvom daleko nadmašile tekuće dnevne i sezonske književne uratke i feljtonistička lupetanja. Od čega ne trpi samo hrvatska književnost, već i ona bosanska, srpska i ona njegovog starog zavičaja, Crne Gore. Djelo koje je on tako podastro danas gledamo kao impresivnu ediciju sabranih djela, ali to vrijedi i za knjige koje su nastale recentno. Mannovski monolitno stoje pred nama: predstavljaju ono što se stvarno zove djelo.
Dodatno impresivno je što u pozadini stoji i to da je ovaj ozbiljni pisac (ali i blistavi komentator i vispreni kozer), u zenitu života i kreativnog napona doživio jedan ogroman slom. I to u doba kada je pripadao jednom velikom gradu koji je sedamdesetih i osamdesetih godina bio među najzanimljivijim, najnapetijim u Europi. Beogradu. S njegovim filmom, književnošću, kazalištem, novinarstvom, fantastičnim debatama. Da bi onda, preko noći, Mirko Kovač i njegovi iz grada bili protjerani. Kolona pisaca, umjetnika, filozofa, arhitekata, urednika krenula je prema kolodvoru i s par kovčega napustila grad u kojem su pogašena svjetla. Kao u Berlinu 1933, kad su kolone istih takvih po tiho, maltene krišom i uz tek neki bespomoćni protest, napuštali najvibrantniju europsku kulturnu prijestolnicu, i svoje uloge u njoj. Povlačeći se pred okupatorima, primitivcima koji su već sutra ujutro zauzeli njihove redakcije, profesure, mjesta u izdavačkim programima. Snašao se kako tko, neki su završili u Beču, neki u Francuskoj, treći u Berlinu: Mirko Kovač se skrasio u Rovinju. Jednom ljetovalištu, u stvari.
Tu tugu nadvijenu nad njegov život i djelo navodim jer su emigracije, poniženja i izbacivanja postali dio književnih sudbina i književnosti same. Od Victora Hugoa protjeranog iz Francuske na jedan otočić u kanalu između Engleske i Francuske, preko Bertolta Brechta i Thomasa Manna protjeranih do u Ameriku, u pustoš izvan svog jezika, do Rusa, dakako - Brodskog u Italiji, Solženjicina u jednoj kući u Njemačkoj na rubu Koelna, Vladimira Nabokova koji je taksirao u Berlinu godinama, da preživi.
To mislim da treba reći o Mirku Kovaču sada. Jer on je i po tome sjajan književni lik. Po tom istje-rivanju, bolu, poniženju, iznuđenoj melankoliji i onda životu u jednom malom udaljenom gradu na morskoj obali.
I time on se upisuje u niz Velikih. Zbog okrutne, nezaslužene kazne? Ne, ne zbog nje, već zato što joj je suprotstavio djelo, književnost, knjige, promišljene i snažne javne intervencije. Zidao je dalje, nepomućen, zidao književnost, onu koja se piše s velikim početnim slovom.
Oni koji su znali za njegovu bolest bili su žalosni posljednjih godina, strepili su i nadali se dobrom ishodu. Tko bi nešto doznao o toku bolesti, javljao je to svojim prijateljima. Na dobre vijesti smo se svi veselili.
Za njega samog, sigurno su to bile godine fizičke patnje, discipline i potištenosti, nadanja, padova i kriza. Baš Mirko Kovač nije zaslužio tako težak kraj, nakon svega što je doživio, i osobno i kao ličnost. U tuzi smo, dakle, ne samo što je definitivno otišao, već i zbog tih nepotrebnih godina patnje. No, u jednom je, vjerujem, otišao spokojan i miran. Posljednjih godina sigurnom je rukom dozidao svoje književno djelo, postavio još nekoliko ključnih kamenova, istesao ovo ili ono. Umro je, i u to duboko vjerujem, bez nervoze u pogledu ruke u kojoj se drži pero, svjestan da je napisao što je htio i onoliko koliko se može napisati za jednog života. Neka nam to bude utjeha. Uspio je, dovršio je. Pa mu umjesto nekog tužnog pozdrava kažem: Bravo, Mirko. Bravo.

*Tekst za oglasnu ploču Hrvatskog društva pisaca, povodom smrti Mirka Kovača

Mirko Kovač
Emisija “Oko Balkana” na drugom progra-mu Radio Beograda posvetila je svoje najno-vije izdanje Mirku Kovaču, jednom od naj-većih jugoslovenskih pisaca druge polovine 20. veka, koji je preminuo 19. avgusta ove godine.
O Mirku Kovaču govore pisac Filip David, dugogodišnji prijatelj i dobar poznavalac Kovačevog opusa, Predrag Lucić, urednik splitskog nedeljnika Feral tribune za koji je Mirko Kovač pisao 90-ih i Seid Serdarević, urednik IK Fraktura, koja je izdavač Kovačevih dela u 21. veku.

https://soundcloud.com/elektrobeton/oko-balkana-haummage-mirku

Kovač je skrenuo pažnju književne javnosti kao 24-godišnjak nakon objavljivanja prvog romana Gubilište, 1962. zbog kojeg je postao meta pojedinih struktura koje su ga optužile za “crnu sliku sveta”.
Autor i voditelj emisije je Saša Ćirić.

Predrag Lucić

Canettijeva olovka za Mirka Kovača
Dok sam Mirku Kovaču dovikivao posljednje “Vidimo se…”, sjedio je pred laptopom u kojemu ja nisam ni mogao ni htio prepoznati onu Canettijevu žutu olovku, onu koju pisac ne ispušta iz ruke ni dok umire “nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti”
Sav je tog vrelog rovinjskog okopodneva, prvog u ovom mjesecu i nažalost posljednjeg za svih ovih godina naših viđanja, sav je bio u onim dječački živim krupnim očima i u onom širokom osmijehu. I takav mi je Mirko Kovač ostao i ovih osamnaest dana, koliko je živjelo uzajamno obećanje i nada da ćemo se opet vidjeti.
Da ćemo se vidjeti i on i Boba, i šestero nas što smo se tog 1. kolovoza iz Motovuna zaputili u Split preko Rovinja. I ne samo mi, već ako bi mogli i svi oni dragi ljudi s kojima smo negdje pred Božić, tu u Mirkovom i Bobinom domu, proveli sate pune priče i smijeha, i popili svu bisku koju je majstor Kovač dobio u Puli, uz Kiklopa za životno djelo…
“Hajde da popijemo moje životno djelo”, pozivao nas je uz smijeh, a mi smo mu odgovorili da je to tek početak i da ćemo njegovim životnim nagradama još godinama nazdravljati, ne sluteći da ćemo mu sljedeću donijeti u Rovinj, jer mu bolest s kojom se godinama borio neće dopustiti da osobno preuzme nagradu Motovun Film Festivala, dodijeljenu za 50 godina rada na filmu. Po Mirkovoj želji, motovunski propeler smo preuzeli Boris Dežulović i ja – njegovi, kako je poručio, feralovski suborci – jedva čekajući da nagradu uručimo onome kome pripada, pa da s njim i s Bobom podijelimo ono što smo najradije dijelili: smijeh i razgovor.
Spakirali smo propeler u kartonsku kutiju iz motovunske pizzerije i banuli u rovinjsko dvorište predstavljajući se kao dostavljači nagrada za životno djelo. Smijao se Mirko i dok smo mu uručivali kartonsku kutiju i dok je detalje dostave prepričavao dragom prijatelju Filipu Davidu koji se za nekoliko minuta javio iz Beograda putem skypea, a smijehom se opirao i tegobnim posljedicama jake terapije i slutnji da se tog dana vidimo posljednji put.
Smijao se i dok nam je prepričavao Dalijeve riječi upućene prijateljima koji su ga došli posjetiti u bolnici: “A šta ako ne umrem?” To ćeš nas pitati kad se opet vidimo, kazali smo odlazeći preko dvorišta.
Ostao je sjedeći za stolom, pred otvorenim laptopom u kojemu ja u tim trenucima, dok smo se svakih nekoliko koraka okretali da bismo mu još jednom mahnuli i doviknuli još jedno “Vidimo se…”, nisam ni mogao ni htio prepoznati onu Canettijevu žutu olovku, onu za koju je Mirko – koji je u našim razgovorima često spominjao pisca “Mase i moći” – znao da više nije samo Canettijeva, da je sada i njegova.
I da ta žuta olovka Eliasa Canettija sada piše laptopom Mirka Kovača: “Ako već tako mora da bude – a kažu da mora – ako već sasvim izvjesno tako mora da bude, hoće da umre sa žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti”.
Ali sav je Mirko Kovač tog vrelog rovinjskog okopodneva, sav je bio u onim dječački živim krup-nim očima i u onom širokom osmijehu, u pogledu i u osmijehu koji su me odvlačili i od Canettija i od njegove žute olovke, u pogledu i u osmijehu koji su me odvodili u jedno davno beogradsko poslijepodne, kada mi je naš zajednički prijatelj Zoran Lazović – koji je s Mirkom dijelio i majstorsku strast prema izradi namještaja sa stilom i meni puno bližu tra-galačku pasiju za rijetkim primjercima starih izdanja Hamsunovih priča po antikvarijatima – priredio neopisivo iznenađenje kazavši: “Ajde, idemo! Vodim te kod Bobe Matić i Mirka Kovača”.
Odvodili su me Mirkov pogled i osmijeh u hotelsku sobu u kojoj sam jednog utorka godine 1989. otvorio novi broj Danasa i dva puta zaredom pročitao onaj čudesni Kovačev tekst pod naslovom “Rađa li se naše čudovište”, čudesan ne samo zbog načina na koji je napisan, već i zato što mi – kao nijedan novinski tekst ni prije ni kasnije – u sjećanje još uvijek priziva baš svaki detalj prostora u kojem sam ga prvi put čitao.
A to sjećanje je takvo da bih i danas mogao, ako ta soba još uvijek postoji, na njezinom podu precizno iscrtati rub sjene i svjetla što ga je sunce ulijevalo kroz prozor dok sam sjedio na krevetu s Danasom u rukama, sa zebnjom pred nadolazećim užasom, ali i s ponosom što je taj užas prepoznao i svoj glas protiv njega podigao upravo čovjek koji je skrivio neka od mojih najvećih književnih pijanstava, ona izazvana “Životopisom Malvine Trifković”, “Ranama Luke Meštrevića”, “Vratima od utrobe”, “Uvodom u drugi život”, “Evropskom truleži”, “Nebeskim zaručnici-ma”…
Da, “Nebeskim zaručnicima” na koje sam tog vre-log rovinjskog okopodneva, dok sam Mirku Kovaču dovikivao još jedno “Vidimo se…”, odbijao misliti, pokušavajući odagnati slutnju koja se čitala iz njegova pogleda, slutnju koliko je blizu dan kada će završetak te priče, i ujedno sam kraj te knjige, zaživjeti jače od života…
“Kažu da se čovjek samo jednom u životu suočava sa samim sobom. Neki to nazivaju spoznajom lica božjeg. A oni koji u svemu vide poruku i znak, spo-znaju lica božjeg uzimaju kao smrtnu čovjekovu uru”.

*Tekst prenosimo iz Novog lista
U ovom broju

Dragana Stojanović: Neizrecivosti Holokausta
Daša Drndić: Kronika sveopćeg beščašća
Tvrtko Kulenović: Sonnenschein Daše Drndić
Katarina Luketić: Sunset Park
Nenad Popović: Književno djelo dozidano sigurnom rukom
Emisija Oko Balkana o Mirku Kovaču
Predrag Lucić: Canettijeva olovka za Mirka Kovača

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License