Karlo Suaras Sefer Jecira

Karlo Suaras Sefer jecira
SEFER JECIRA
Karlo Suares
Objašnjenje
Iako je Sefer jecira osnovni priručnik kabale, to delo zbunjuje većinu kabalista, ako ne i sve, koji smatraju da je ono tajanstveno, okultno i gotovo nerazumljivo. Od priručnika koji daje jasan i jednostavan rezime predmeta očekuje se da bude razumljiv za ,,specijaliste", ali većina nema nikakvu ideju o tome šta je kabala. Po tome se oni ne razlikuju mnogo od najšire publike koja je nešto načula o kabali. Jer što više se o njoj raspravlja, sve više se ona zapetljava u izuzetno zamršenu srednjovekovnu, jevrejsku teologiju čija zastarelost se poštuje ili prezire, u skladu s odgovarajućom predrasudom.
U stvari, kabala je u suštini hebrejska, iako niko, čak ni Jevreji, ne može tačno da kaže u čemu je njena misterija.
Uprkos svim tvrdnjama živih i umrlih kabalista ne slažem se sa izrekom „Kabala je Zohar". Smatram da su tri velika kabalistička dela Postanje (Berešit), Pesma nad pesmama (Šir haširim) i Sefer jecira.
Ova tri dela su imala veoma različite sudbine. Postanje je prevedeno na 1200 jezika i dan-danas se svake godine proda u nekoliko miliona primeraka. Trećina čovečanstva je hipnotisana njegovim pričama, maskiranim kao istorija, i ličnostima koje nisu nikada postojale: Adam, Eva (Hava), Kain, Avelj (Hevel), Noa (Noah) i drugi. Neki od njih, kao što su Avraham, Jichak ili Jaakov, možda imaju neku istorijsku osnovu, ali oni su mnogo više heroji jedne epohe nego stvarne osobe. Pesma nad pesmama se postojano i apsurdno pripisuje Solomonu (Šlomou) i niko ne zna, ili ne želi da zna, zašto je ta ljubavna priča uvršćena u Svetu Bibliju. Potrudio sam se da iznesem pravu prirodu tih tekstova u javnost a ovo je treći tom u toj seriji, koji treba da kompletira prvu elementarnu studiju kabale prema mom tumačenju.
Na početku ove etudije treba reći da je kabala nauka i da je Sefer jecira precizna i tačna rasprava o strukturi kosmične energije, napisana okrivenom šifrom. To ne treba da nas iznenađuje; danas se cela fizika ispisuje brojčanim šiframa. Kada bi šifra koja se odnosi na slova E, M, S bila nepoznata, onda Ajnštajnova jednačina, E = mc2, ne bi mogla da se razume. Misterija kabale proističe iz činjenice da kabalisti ne znaju šta je njihov jezik, i iz njihovog neznanja analognog načina mišljenja koji karakteriše taj jezik, i nužnost povezivanja ovog teksta s modernim naučnim istraživanjem, umesto s arhaičnim stupnjevima neke nauke. Po tome su oni slični ljudima koji sebe nazivaju velikim fizičarima zbog toga što provode vreme u izučavanju Arhimeda ili pak matematičarima zbog toga što znaju Euklida napamet. Ta vrsta učenosti je samo intelektualna diverzija, koja uopšte ne doprinosi našem rastrzanom svetu, ili našoj sadašnjoj svesti koja je izgubila ovoje nekadašnje mitološ!ke iluzije i sada se nalazi u procesu premošćavanja religije i nauke.
Upravo se taj most nudi onima koji žele ozbiljno da izučavaju kabalu. Sefer jecira, uz dva gorepomenuta kabalistička teksta - Postanje i Pesmu nad pesmama (iako su arhaični po formi i moderna nauka ih je prevazišla u posmatranju pojava) - pripada krugu kada se direktno i intuitivno uviđalo znanje o kosmičkim silama koje utiču na ljudsku svest. Istorijska evolucija je razvila tzv. „objektivne" moći mišljenja u mozgu. Krajnje je vreme da te moći probiju neke od barijera koje su podignute da bi se sprečio prodor kosmičke energije u psihu.
Naša sposobnost naučnog posmatranja, pomoću usavršenih instrumenata, prodire u galaksije atome i beskrajno male genetske elemente, i bori se s misterijom nad misterijama, fenomenom svesti, za koju priznaje da je uopšte ne razume. Psihologija, zatvorena u svoj ana¬litički svet, sa vlastitim rečnikom, nije u stanju da se oslobodi svog praznoslovlja.
Prilikom izučavanja kabale, a pogotovu Sefer jecire, moramo biti spremni da mislimo na nov način, potpuno različit od uobičajenog, jer je njegov jezik analogičan i obuhvatan: svako slovo mora da se razume unutar polja koje okružuje određeni aspekt energije na svim njenim kosmičkim i ljudskim nivoima, kao i u simboličkom smislu. Na primer, pročitaćemo da slovo bet „formira" prvi dan, Šabataja, Saturna u zodijaku i desno oko. Takve tvrdnje i mnoge druge oduvek ismejavaju predstavnici ,,prosvetljenog judaizma", pristalice „racionalne teologije". To su ljudi koji slove za autoritete. Oni svrstavaju Jeciru u misticizam, a kada slučajno navedu neki odeljak čine to s prezirom.
Tačno je da anonimni autori ovog čudnog teksta nisu ništa učinili da bi pomogli čitaocu da ga shvati. U stvari, oni su ga napisali da bi osvežili pamćenje onih koji znaju i da bi zaveli one koji ne znaju. Oni koji znaju, u punom smislu te reči, mogu da „čitaju" ne samo slova u brojčanim šiframa, ne samo ontološno značenje brojeva, već i permutacije koje su anonimni autori „igrali", da tako kažemo, kako bi zbunili one koji nisu bili sposobni da ih formulišu u pravom smislu.
Takođe je tačno da mi još uvek nismo sposobni da potvrdimo da li neki deo tela odgovara nekoj planeti ili da li neka sefira odgovara nekom omeru u svemiru (zahvaljujući ogromnom neznanju današnje nauke o čovekovom mestu u kosmosu). Međutim, čovek ne može da ne zadrhti, gotovo od užasa, kada pročita da slovo tet formira hebrejski mesec av. Tet je broj 9. To je simbol ćelije, a av je rođenje novog ciklusa koji sledi uništenje starog. A činjenica je da su se sve velike nesreće Jevreja, uključujući konačno razrušenje hrama toliko uporno dešavale devetog ava, da je taj dan postao dan tugovanja u državi Izrael. Jevreji oplakuju razaranja a, što je prirodno, ne pozdravljaju nova rađanja od kojmh poznaju samo stalan, mučan bol. Tet, formiranje ava, kano potvrđuje Sefer jecira, dovoljan je da se upitamo, u nekoj vrsti zbunjenosti, da li je cela istorija Jevreja projekcija kabale na svetsku scenu, kako su to razumeli anonimni posvećenici!
Da bismo stekli ovo znanje za sebe moramo, ponovimo, da naučimo da čitamo i doznamo šta svako slovo i brojka znače. Moramo bar da doznamo kako da dešifrujemo izvesne kombinacije koje su, u tri teksta koja nas zanimaju, postade tradicionalno i idomatsni sasvim različite od pravog značenja.
Ne iznenađuje što su se autori tmh tekstova sakrili iza svoje anonimnosti i što su ono što su imali da kažu sakrili u igri reči noja sadrži njihov tajnm ključ. Njihovo znanje se suprotstavljalo tradicionalmoj religiji, koja je, čak i dan-danas, samo mitološka projekcija stvorena uticajem mstina koje su pogrešno shvaćene, a ne izražavanjem samih tih istina.
Više ne iznenađuje što je Sefer jecira podstakla najfantastičnija tumačenja, od kojih moramo potpuno da se oslobodimo ako želimo neposredno da shvatimo taj tekst. Da bismo započeli takav način mišljenja, moramo da razumemo njene postulate, da prodremo u njen način rasuđivanja i izražavanja, i da spoznamo njene sastavme elemente. Za to je neophodno da očistimo kabalu od obilja kabalista koji su, tokom vekova, nastojali da izraze svoje stavove usredsređene na verske mitove.
Većina kabalista su Jevreji, opčinjeni Torom, i oni su uvek tvrdili da se ne može biti kabalista bez praktikovanja Mojsijevog zakona. Na taj način mojsijevstvo je i prisvajalo i odbijalo kabalu i načinilo je neprepoznatljivom.
Ali kabala nije derivat, nadstruktura ili jeres mojsijevstva. Tačno je ono suprotno: Mojsije je bio upućen da iznese to veoma staro znanje koje prethodi judaizmu (anepobitno je da su upravo ljudi noji su ga primili postali njegov zaštitni omotač).
Sefer jecira ne ostavlja nikakvu sumnju u vezi sa svojmm prvenstvom i kabalističkim metodom: ona se nikada ne poziva na Mojsija, njegove zakone ili istorijski jevrejsni narod. Ona je izvan toka vremena. Jedini njen kontakt s istorijom - u jeziku koji nema ništa anegdotsko - jeste legendarni Avraham.
Ona govori onima koji znaju njenu šifru sledećim rečima koje zaključuju knjigu (VI ,4): Šecefa Avraham, naš otac, neka počiva u miru, (kada je počeo da emituje fluid da učestvuje u vitalnom toku) pogledao je, video, istražio, izrazio, rasporedio, podizao, kombinovao, ustrojavao, podigao ruku, a Adon Hakol, blagosloveno mu ime, ispunio ga je do vrha, otkrio mu se, primio ga na grudi, poljubio mu glavu, nazvao ga prijateljem sklopio savez s njim i njegovim potomcima, koji je potvrdio slovom he (Avram postao Avraham) i predočio mu pravdu (dao mu tačno značenje). I zaključio je s njim savez između deset nožnih prsiju a to je savez obrezivanja, i između deset prstiju na rukama, a to je savez jezika, i pripojio njegovom jeziku dvadeet i dva otiot (slova) i otkriven jasodan (njihov temelj) i natopio ih vodom, opržio vatrom, protresao vetrom, potšio po sedam i usmerio pomoću dvaaest sazvežđa.
Okvir knjige
Sefer jecira je sastavljena od oko 250 stihova podeljenih u šest poglavlja. Prvo ima 14 strofa, drugo 6, treće 8, četvrto 12, peto 4, a šesto takođe 4.
Prvih osam strofa prvog poglavlja govore uopšteno o sefirotima (transformatorima energije). Sledeće strofe, sve do kraja poglavlja, govore o konceptu „transformatora" beskrajne energije na svim ravnima postojanja.
Drugo poglavlje opieuje u šest strofa funkciju dvadeset i dva slova poznatih kao otiot. Peta strofa ietiče da se stanja žive energije, određene alefom i betom, sadrže u ovemu što postoji i da sadrže sve što postoji.

Gradac2.jpg

Treće poglavlje utvrđuje osnovu slova. Ono opisuje prirodu tri slova, alef-mem-šin, zvanih „majke".
Četvrto poglavlje govori o sedam dvojnih slova. To su: bet, gimel, dalet, kaf, pe, rejš i tav. (Njihova dvojnost nastaje usled toga da li imaju dodatnu tačku ili ne, i tada se uglavnom različito izgovaraju). Ovih sedam dvojnih slova „zacrtava" 7 udova, 7 „dana" u godini, 7 planeta, kao i 7 otvora na licu.
Peto potlavlje govori o preostalih 12 slova koji upotpunjuju azbuku. Oni se povezuju sa različitim funkcijama ljudskog tela kao i sa 12 rubova kosmične kocke koji se „otvaraju i idu prema večnosti i predstavljaju ruke sveta", i sa 12 znakova zodijaka. Na kraju, šesto poglavlje je o „trojici očeva" i povezuje ih s vatrom, vodom i vazduhom. Ono se ponovo poziva na 7 dvojnih i 12 običnih slova, i završava se strofom o Avrahamu, koju smo gore naveli.
Korisno je zanimljivo pogledati šta su razni autori rekli o Sefer jeciri.
Prema Enelu, Sefer jecira je „nadljudsko delo", jer ,,u svojim alegorijama, brojevima i podudarnostima sadrži sve kosmološke nauke i njihov odraz u čoveku, prototipu svemira“.
Kada piše da je Sefer jecira o „stvaranju sveta", Enel pravi ozbiljnu grešku: ovo delo se bavi „uobličavanjem", ili strukturisanjem, energije i ne pominje stvaranje sveta.
Osim toga, doista je teško videti kano Enel može da tvrdi da je kabala „filozofski sistem na kojem se zasnivaju sve nauke i čije zakone on formuliše. Izgleda mi tačnije da se kaže da bi kabala mogla (i da bi bez sumnje trebalo) da bude osnova objedinjujuće epis¬temologije koja nedostaje našoj fizičkoj nauci i naših pokušaja da stvorimo jednu ontolopiju. Koncept jedinstva, noji je bio originalni izvor primitivnog znanja, izgubio se tokom blagotvornog procesa evolucije. Tačno je da bismo mogli, odvajajući se od nekih arhaičnih mentalnih navika, ponovo da pronađemo to jedinstvo u kabali, u Postanju i Sefer jeciri. Ali Enel, koji se sasvim približio ispravnom opažanju šifrovanog pisma, ponovo nas davi sumnjivom teologijom, proisteklom iz činjenice da, umesto da dešifruje jednačinu Elohim, on je prevodi kao Bog, „misleći" da je Bog, i tako ostaje u mitu o „božanskom individualnom duhu otelovljenom u materiji".
Prema Anriju Seruji: „Jezik Sefer jecire je veoma nejasan. Njeni stavovi su aforistični". Međutim, on priznaje njen značaj: ,Ovo fundamentalno delo je prouzrokovalo nastanak brojnih komentara o jevrejskoj književnosti, od kojih su neki veoma pronicljivi.. . ideje koje potiču iz ovog učenja imaju mnogo značaja za metafiziku… njeni izrazi su i suviše detaljni, u namernom i radikalnom uklanjanju antropomorfizma. Izgleda da ono nema sličnosti sa pitagorejskim idejama… Izgleda da njegovo nadahnuće potiče direktno iz Biblije (naročito iz Postanja i Knjige o Jovu) a ne iz grčke filozofije." „Sefer jecira nije… jednostavan simbolizam sačinjen od deset brojeva i dvadeset i dva slova azbuke… Nije to ni jednostavna homilija: to je filozofski sistem. Ma koliko njena kosmogonija bila analogna Klementovoj i gnostičkoj, njen gnosticizam nije štetnij|i od njihovog, jer ne izlaže nikakvu religijsku ili filozofsku dogmu, a štiti se od svih ekstravagantnosti gnostika."
Seruja dobro uočava „nevini karakter ove gnose, njeno radikalno i namerno odbijanje antropomorsrizma i izdvajanje od religijskog učenja.
U svojoj izvrsnoj knjižici Rabi Šimon bar Johaj i kabala Gi Kasaril daje jezgrovito i tačno izlaganje kabale, objašnjavajući čitaocu ako ne njeno znanje, onda svakako njen cilj: „posredstvom Sefer jecire kabala slovima izučava drevno učenje o postanju sveta, kao i koncept hijerarhije sefira". Dalje, Kasaril daje delimičan prevod Sefer jecire, različit od onog na koji se mi oslanjamo. Tako on, u stihovima koje smo naveli, prevodi Adon Hakol nao „Gospodar svih". (Ne treba ga kriviti za to s obzirom na sadašnje degradirano stanje našeg jezika.) Njegova verzija se ovako završava: ,,i reče mu: 'Pre nego što te sazdah u utrobi znao sam te' (Jer. 1:5). To ubacivanje uopšte ne iznenađuje. S obzirom da nikada nije bila kanonsko delo, Sefer jecira je doživela toliko različitih verzija da nijedna ne može da tvrdi da je originalna. Kasaril je ipak dao Jeciri njeno pravo značenje: sazdavanje.
Različite verzije Sefer jecire ne predstavljaju stvarnu smetnju. S. Karp to objašnjava u svojoj knjizi Studija o poreklu i prirodi Zohara: „Oduvek su postojali raznoliki tekstovi Sefer jecire. Onaj koji je Saadja preveo i komentarisao uopšte se ne podudara s tekstom Šabataja Donole, koji se, sa svoje strane, veoma razlikuje od teksta Jehude bar Barzilaja. S obzirom na te razlike, mi prihvatamo najrasprostranjeniju verziju u jevrejskoj tradiciji, iako to verovatno nije originalna verzija. Za nas je to pre filozofska nego filološka studija, pa je, u vezi s tim, verzija koju smo odabrali veoma zanimljiva. Za upoređivanjo svih varijanti bila bi potrebna cela knjiga. To nije naš cilj.. ." Nije ni naš. Mi smo pogledali dve-tri verzije i odabrali onu koja je, kako izgleda, najpoznatija. Ali sam izbor je od malog značaja. Zar tekst ne poziva kabalistu da „razume, meditira, istražuje, eksperimentiše, razgovara sa Stvoriteljom" i da „vrati onoga ko uobličava forme na njegovo pravo mesto?
Kabalista je neko no, bez predrasuda, slobodno „igra igru" alfabeta bez posrednika: „On govori tvorcu sefira." Drugim rečima pridružuje se jedinstvenom stvaralačkom kretanju. Ali moramo da shvatimo da se veza nalazi tamo gde je naše „ime", na „pravom mestu" naše strukture. Na kabalisti je da otkrije svoje „ime", da dozna svoju „sferu". On je psiholog ili umetnik, filozof ili sociolog. Ukratko, pristup „igri", započinje onda kada kabalista postane svestan svoje individualnosti. U isto vreme on mora da prestane da ponavlja religijska ili druga učenja. „Igra" će mu se otkriti u načinu na koji postupa s njenim elementima: to je kretanje, vibracija različitih živih formi koje „dolaze i odlaze" (Sefer jecira, 1,8), a kabalista može da postane primalac i prenosilac toga kosmičkog nretanja. Tada kabala, u svojoj složenogi, postaje razumljiva. Vidimo zašto je kabala postala sinonim za nerazumljivost. Njen izvor je zamrljan svim onim što mu je strano - mojsijevstvom, hrišćanstvom ili sholasticizmom. Nepristrasni ljudi verovatno nisu želeli, ili nisu umeli, da je otkriju.
Elementi „igre", sada to znamo, jesu slova i brojke. U vezi s tim, S. Karp kaže: „Nema jasnih tragova pitagorejstva u Sefer jeciri. Pitagorejstvo uzima sam broj kao materijal i formu sveta. Ali u Sefer jeciri broj po sebi nije ništa, on nije ni materijal ni forma broja, ne određuje kvalitet broja, već određuje same sefire i slova; a sefire i slova su suština stvari."
Ovo izgleda nao tačno ali nepotpuno objašnjenje. Tačno je da brojevi definišu značenje slova i sefira, ali svaki broj ima ime i ta imena imaju svoja značenja. Karpova analiza se završava konfuznim iskazom: „Sefer jecira ne sadrži nimalo panteizma; sefire su 'vezane jedna za drugu', ali su u potpunosti odsečene od Boga."
Poslednja tvrdnja protivreči samoj osnovi kabale koja smatra da svemir i njegov život predstavljaju endogeničnu pojavu. Uvođenje monoteizma, kao zamene za nepronađeni panteizam, jednako je odvajanju života od živih bića. Ne zna se mnogo o tom „Bogu", ovde pomenutom, noji je ,,u potpunosti odsečen" od sefira, koje su u stvari životna stanja.
U delu Ogledalo magije Kurt Zeligman, navodeći reči Jehude Halevija o Sefer jeciri, piše: ,,Ova knjiga nas uči da postoji samo jedan Bog, pokazujući da se usred raznolikosti i mnoštva nalaze harmonija i povezanost koji potiču od jednog uskladitelja. Sefer jecira otkriva formiranje svemira, koji je stvorio i održava Jedan, i svega što iz njega ističe."
To je tačno ali pod uslovom da se izostavi reč Bog, koja „mitifikuje" Ime a ne objašnjava ga, te ga neumitno transformiše u osobu. Nada je o kabali reč, čovek može da napiše jednačine En-sof, Jah, JHVH, i mnoge druge još složenije a da uopšte o njima ne razmišlja, kao što se u matematici automatski piše znak za beskonačno.
Sada treba pomenuti dela profesora G. G. Šolema Glavni tokovi jevrejskog misticizma i Kabala i njena simbolika. Predstavljajući „prosvetljeni judaizam devetnaestog i dvadesetog veka", i pristajući uz „racionalnu teologiju", Šolem je dospeo do preterivanja koja nastaju u takvom rasuđivanju i svrstao sve pod lažnu kategoriju „misticizma".
Fransis Voren u predgovoru dela Teodiseja kabale započinje istraživanje tog načina izražavanja i mišljenja na najobjektivniji mogući način: „Stari narodi su se izražavali konkretnim terminima; njihovo znanje je bilo intuitivnije od našeg i automatski su imali tendenciju prema sintezi, prirodnom kraju mišljenja… stoga je neophodno da otkrijemo ekvivalentno apstraktni koncept u konkretnim terminima i u slikama koje se podudaraju sa slikama iz starih učenja. Pokušaj da se pronađe paralela ne znači da su stari narodi želeli da prikriju njeni apstraktni koncept ispod konkretnog simbola. Time ne nastojimo da otkrijemo kano su stari narodi mislili o metafizici koju su opisivali; to je potraga za apstraktnom idejom, saglasnom našim mentalnim stavovima, koji odgovaraju stvarima koje naznačuju.
Kabalisti i alhemičari su često prikrivali svoje misli u strahu da ne budu uhapšeni i osuđeni kao jeretici, ali to ne utiče na elemente problema. Bez obzira da li je neko kabalista, student ili istoričar, neophodno je razumeti s kojom istinom treba da se poveže naš potpuno drugačiji način mišljenja.

Gradac3.jpg

Nema sumnje da je jedna od stvari koje su najviše uticale na gubitak značenja Sefer jecire upravo legenda o Golemu, živom robotu u jevrejsko-poljokom i mađarskom folkloru, koga su navodno stvarali manje-više jeretični rabini uz pomoć tajnog ključa u toj knjizi. Šolem tome pridaje veliki značaj: „Stvaranje Golema", piše on, „bilo je, da tako kažemo, posebno uzvišeno iskustvo koje je mistik osećao kada bi utonuo u misteriju alfabetskih kombinacija opisanih u Knjizi stvaranja." On bez sumnje misli na Knjigu nastajanja.
U Zlatnom broju Matila Gika piše: „Iz desetog veka potiče legenda o stvaranju homunkula pomoću 'geometrijske veličine' u Sefer jeciri, izražene slovima preuzetim iz 'šem hameforas' (božansna imena u trouglu sefira). „Tehnika stvaranja 'homunkula' pomoću udisanja 'životnog daha' i upisivanja magične reči u glinenu lutku ušla je bez ikakvih izmena u hebrejsku kabalu preko Sefer jecire (Knjige stvaranja), i postala izvor legendi o stvaranju homunkula u srednjem veku, pogotovo celog ciklusa o Golemu u Pragu."
Te anegdote nemaju nikakve veze s našom temom. Ono što je važno jeste da budemo svesni veoma starog znanja i uvidimo u kojoj meri ono poseduje svojstva opažanja koja nama nedostaju. Tako Frensis Voren piše: „Drevno znanje i moderno znanje se razlikuju gotovo kao geometrijski crteži i matematička analiza. Ono što jedno izražava linijama drugo definiše apstraktno… Samo ako čitamo tekstove i ako, više od svega, meditiramo o njima, možemo da stupimo u dodir s idejom u drevnom učenju. Do te asimilacije će doći samo ponovnim promišljanjem teksta, a ne praćenjem njegovog doslovnog značenja… Koncepti koji imaju manje-više isto usko poreklo kao sefire mogu se naći u svim ezoteričnim starim učenjima… Ako i ovo poreklo ima isti izvor, onda činjenica da je ovo učenje opšte prihvaćeno pokazuje da ono nudi rešenje problema Apsoluta koje najviše zadovoljava." Ovakvo rasuđivanje ne zadovoljava. Ali čak i takvo ,,rešenje" (zbunjujuća reč) treba da bude razumljivo i inteligentno.
Jezik
Pre nego što počnemo da čitamo Sefer jeciru dobro bi bilo da razmotrimo osnovne elemente koji tvore tekst: otiot.
Ova reč na hebrejskom (u jednini: ot) ne označava samo „slovo" /alfabeta/ već i znak, otisak, simbol i čak čudo, otkrivajući svoje zaboravljeno otnološko poreklo. (Isto tako, mnoge reči ovog jezika su profane).
Nasuprot našim slovima noja su jednostavni elementi (A, V, V. itd.), otiot su nazivi koji se moraju napisati. Zvaničan hebrejski ima svoj način pisanja, ali kabalisti su prihvatili nekoliko drugih koji nisu saobrazni. Oni koje smo upoznali izgleda da se dobro podudaraju sa dvadeset i dve strukture energije označene pomoću dvadeset i dva znaka.

Ovaj autor, primoran da upotrebljava naš jezik kako bi sebe učinio razumljiviim, ne može da ponudi čitaocu istinu o jedinstvenoj kosmičkoj energiji, već samo slike o toj istini. Naš jezik ima čulno poreklo. S njime razumevamo samo uz pomoć slika. Ali potrudićemo se da ne zalutamo u iluzorna verovanja i snove natprirodnog.
Razmotrimo, pre svega, pojedinačne hebrejske slova-brojeve prema priloženoj tablici.
Prvih devet slova su arhetipovi brojeva od 1 do 9.
Alef, broj 1 je nezamisliv život-smrt, apstraktno načelo svega što jeste i svega što nije. On živi i bezvremen je, ali sve vreme je sadržano u njemu. On je nemerljiv, nerazumljiv, ali sve mere i svekoliko razumevanje imaju svoje korenove u njemu.
Bet (ili vet), broj 2, je arhetip svih „prebivališta", svih sadržitelja: fizička podrška bez koje nema ničega.
Gimel, broj 3, je organsko kretanje svakog beta, oživotvorenog alefom.
Dalet, broj 4, je fizičko postojanje, kao odgovor na život svega onoga što je, u prirodi, organski aktivno s gimelom. Kada je struktura neorganska, dalet je vlastiti otpor uništenju. On dela kao vrata koja mogu da se otvore ili zatvore.
He, broj 5, je arhetip univerzalnog života. Kada se pridoda daletu, dozvoljava mu da se igra igre postojanja, zajedno sa povremenim procesom života-smrti.
Vav, broj 6, izražava agenta plodnosti, ono što začinje. On je direktna posledica spoja hea i daleta.
Zajin, broj 7, je zaključak svakog vitalnog oplođenja: taj broj otvara polje svake moguće mogućnosti.
Het, broj 8, je sfera čuvanja nerazlučene energije ili neizgrađene supstance. On izražava najmanje razvijen stupanj energije, nasuprot njenoj slobodi koja je upotpunjena u zajinu.
Tet, broj 9, kao simbol prvobitne ženske energije, crpi život iz heta i pos¬tepeno ga izgrađuje. To je arhetip ćelije.
Devet sledećih slova, od joda, broja 10, do cadija, broja 90, opisuju proces devet arhetipova u njihovom činjeničnom, uslovljenom postojanju: njihove manifestovane projekcije su uvek sadržatelji od 10.
Devet sadržatelja od 100 izražavaju uzvišene arhetipove u njihovim kosmičkim stanjima.
Broj 1000 se piše uvećanim alefom (alef na hebrejskom u stvari znači „hiljada“), ali se retko koristi. On izražava najvišu moć, ogromnu kosmičku energiju, sveprožimajuću, bezvremenu, nezamislivu. To su, ukratko ocrtani, elementi „zaveta jezika".
Izučavanje tih devet brojeva i njihovih sadržatelja od 10 i 100 stoga predstavlja izučavanje samih arhetipova u njihovim raznim aferama emanacije. Zainteresovanoj osobi biće zanimljivo da ih ispita, da tako nažemo, vertikalno: 1.10.100 - 2.20.200, itd.
Izbor kafa (20) za 500, mema (40) za 800 i nuna (50) za 700 u završnoj shemi znači da ti brojevi stiču odgovarajuće kosmičke vrednosti nada se rastvore u ljudskim bićima. Tako je Adam 1.4.40 kada je nezreo, a doseže 1.4.600 nada stigne do pune zrelosti.
Evo sada kratkog opšteg pregleda odnosa između arhetipova i njihovih sadržatelja:
Alef-jod-kof (1.10.100). Dok je alef (1) otkucaj ili puls, život-smrt-život-smrt, jod (10) je njegova projekcija u vremenski kontinuitet. Dakle, jod (na hebr. ruka) je suprotnost alefu, njegov partner koji igra protiv njega igru bez noje ničeg ne bi bilo. Ukratko, može se reći da alef živi a ne postoji, dok jod postoji a živi samo u alefu. Kof (100) je najteži simbol za razumevanje. On uključuje alefa u svom načelu, ali deluje, svojom projekcijom protiv sebe, te je stoga kosmični besmrtan. Najbolje se vidi u Kainu, tom mitskom uništitelju iluzija.
Bet-kaf-rejš (2.20.200). Dok bet (2), arhetip svih prebivališta, ima korenove u kosmičkom otporu životu, kaf (20) - na hebr. dlan - je spreman da primi sve što dođe, a rejš (200), kosmičko prebivalište celokupnog postojanja, ima korenove u silovitom organsnom kretanju svemira.
Gimel-lamed-šin (3.30.300). Ova tri slova-brojeva izražavaju kretanje u progresivnom uvećavanju, od nekontrolisanog funkcionalnog delanja gimela (3), preko kontrolisanog povezujućeg agenta lameda (30), sve do univerzalnog šina (300), koji se smatra „duhom" ili „dahom" Boga, u stvari, organskim procesom kosmičnog života.
Dalet-mem-tav (4.40.400). Fizička otpornost struktura, dalet (4), nalazi snabdevača u majčinskim vodama, mem (40), u kojima nastaje sav život. Tav (400) je uzvišenost celog kosmičkog postojanja u potpunom odupiranju životu-smrti. Koren dalet-mem (dam) je „krv" na hebrejskom, a koren mem-tav (met) je „smrt. Njih dvoje zajedno izražavaju potpuni ciklus postojanja.
He-nun-kaf završno (5.50.500). Univerzalan život, he (5), se kondenzuje u postojanjima kao nun (50), i kosmički se uzdiže kao kaf (500) na kraju.
Vav-sameh-mem završno (6.60.600). Vav (6) je muški agent plodnosti, sameh (60) je ženski. Mem kada se nalazi na kraju (600) je kosmičko ostvarenje plodnosti, i u inteligentnom ili nematerijalnom delu čoveka i u samom telu. Na hebrejskom vav gramatički odražava svoj karakter nao kopulativan ili sastavni agent.
Zajin-ajin-nun završno (7.70.700). Zajin (7) kao otvaranje prema svim mogućim mogućnostima ima svoj izvor i viziju u ajinu (70), koji je reč za „oko" na hebrejskom. On je uzvišen u nunu (700): taj broj izražava načelo kojem se teži u međuigri energija širom svemira: načelu neodređenosti u kojem se sam život stavlja na kocku. Tu ponovo nalazimo Kaina.
Het-pe-pe završno (8.80.800). U svakoj sferi emanacije, od najgušće do najrazređenije, ti brojevi označavaju prvobitnu supstancu, neizmernu zalihu nerazlučene, nestrukturisane energije.
Tet-cadi-cadi završno (9.90.900). Ti ideogrami izražavaju napredovanje koje se uspinje od najjednostavnije i najprimitivnije ćelije (ili ženske strukturalne energije) do transfigurisanih simbola ženstvenosti, društvenih i mitskih.
Nabrajanje otiota
1 Alef
2 Bet (vet)
3 Gimel
4 Dalet
5 He
6 Vav
7 Zajin
8 Het
9 Tet
10 Jod
20 Kaf
30 Lamed
40 Mem
50 Nun
60 Sameh
70 Ajin
80 Pe
90 Cadi
100 Kof
200 Rejš
300 Šin
400 Tav

Alef-lamed-fe (1.30.80)
Bet-jod-tav (2.18.400)
Gimel-mem-lamed (3.40.30)
Dalet-lamed-tav (4.30.400)
He (5)
Vav-vav (6.6)
Zajin-jod-nun (7.10.50)
Het-jod-tav (8.10.400)
Tet-jod-tav (9.10.400)
Jod-vav-dalet (10.6.4)
Kaf-fe (20.80)
Lamed-mem-dalet (30.40.4)
Mem-mem (40.40)
Nun-vav-nun (50.6.50)
Sameh-mem-kaf (60.40.20)
Ajin-jod-nun (70.10.50)
Fe-he (80.5)
Cadi-dalet-jod (90.4.10)
Kof-vav-fe (100.6.80)
Rejš-jod-šin (200.10.300)
Šin-jod-nun (300.10.50)
Tav-vav (400.6)
Neki autori pišu he, he-alef, a drugi he-jod. Smatram da život (he) ne sme ni na koji način da bude ograničen. Mojsijevo otkrivenje, ehiaj-ašer-ehiaj (alef-he, jod, he), znači „alef živi, jod živi". Te jednačine sadrže sva otkrivenja.
Prilikom izučavanja otiota moramo naučiti nako da ih potpuno otvorimo da bismo dobili slike njihove anatomije. Evo slika alefa i beta:

Korisno je da se napravi komparativno izučavanje procesa koji su naznačeni u anatomskim slikama celih otiota. Tanođe je korisno da se vidi koji ot ulazi u koji aut a koji ne, i koliko puta se svaki pojavljuje u svih dvadeset i dva slova, i zašto. Šta znači to da se bet, dalet, het, tet završavaju u tavu? Da li postoji neka posebna veza između njih? Zašto fe ide jedino sa he? Zašto (i to je značajno) rejš uvodi šin (mitski dah Elohima)? Ima mnogo drugih pitanja čiji odgovori pokazuju dubinu kabalistične misli uz izuzetnu jasnost, kao što je razlika između sin i šin. Oni su isti broj, ali njihove funkcije nisu iste.
Što više izučavamo otiot, sve više se uviđa da su oni kompletna kabala, i da nije preporučljivo da se čovek izgubi u čitanju dvetri hiljade drevnih tekstova u potrazi za znanjem koje su isnrivili koncepti noji nemaju ninakve veze sa šiframa otiota.
Takođe se uviđa da je kabalistička misao monolitna i da Sefer jecira predstavlja izraz najbliži njenom izvoru.
Zbog toga ova knjiga ostaje tajanstvena za ljude koji sebe nazivaju kabalistima, ali kojima nedostaje osnova otiota.
To je složeno izučavanje, koje se sastoji od teksta, simbola i jezika koji se odnose na nauku o strukturi energije, ali koji se nikada ne odvajaju od fundamentalnog postulata o Jedinstvu.
Značenje reči
Najveća teškoća za učenika kabalietične obnove proističe iz toga što ne smišlja dovoljno pitanja. Mi smo toliko naviknuti na pomisao da sto znači sto i da stolica znači stolica, da smo zaboravili da reči nisu predmeti. Reč kuća nema nikakve veze sa kućom, niti kuća s rečju maison na francuskom, ili s rečju casa na italijanskom.
Ali ako je alef - alef, a ne aret ili anek, ili ma koja druga kombinacija, to je zbog toga što lamed i fe, pridodati prvom neizrecivom simbolu, imaju ogromno značenje noje poseduju samo ti otioti, lamed i fe.
U toj monolitskoj misli značenje svakog ota u bilo kojoj jednačini je važno, jer svani fragment sadrži celinu. Znamo šta su hologrami - fotografije snimljene laserom. Nada se takav snimak razvije, svaki fragment sadrži celi lik. Jednostavnije rečeno, znamo da ako dete nekim malim detaljom podseća na oca, onda je to zbog toga što se sve što tvori jednu osobu sadrži u jednoj genetskoj ćeliji.
Isto je i sa otiotima - svetim jezinom civilizacijskog kruga - jer su njihove suštinske jednačine, date u tri velika kabalistička teksta koja sam pomenuo, u stvari misaone projekcije kosmičke energije, a ne samo reči uobličene jezičkom upotrebom. Pošto, pre svega, Sefer jecira govori o otiotima, započnimo čitanje knjige tano što ćemo naučiti da pročitamo tu reč.
U jednini ot (ant) se piše alef-vav-tav, što je jednačina koja je uobličena slično kao svetlost, or (aur): alef-vav-rejš. Videli smo da je or (aur) projekcija alefa, beskrajnog, u rejšu, njegovom sadržatelju (u kojem alef postaje nesvestan svog života), i da su alef i rejš povezani kopulativnim znakom vav. Alef oplođuje rejš.
Reč aut kazuje istu stvar, sa svim razlikama koje postoje između rejš i tav. Jer rejš (200) je ime kosmičke „nu¬će", ali tav (400) je otpor sadržatelju alefa: otpor koji je neophodan da bi se sadržala ta energija, ali koji, štaviše, začinje energiju jednakog ali suprotnog karaktera.
Ovde dospevamo do jedne od suštinskih ideja kabale: živa energija alefa ne apsorbuje se u projekciji svemira; ona se odbija i vraća alefu, tako da je univerzalni život u stvari dvostruki tok energije, a Jedan je dvostruk u svojoj emanaciji. Ukratko, tav je, istovremeno, otpor alefu, njegovo obitavalište, i, na kraju, prerušeni alef.
Kada JNVN želi da prenese besmrtnost na Kaina (Kain: kof-jod-nun) on ga označava jednim otom (Postanje, 4,15). Ako se čovek u čitanju zadovolji time da je on stavio „znak" na njega, onda propušta da sazna pravo značenje. Takav je taj nesrećni način čitanja Biblije, jer on u stvari prenosi alef-vav-tav na njega: otuda dvostruki tok energije života. Drugim rečima on je odredio Kaina kao kreativnog genija čovečanstva, koji uvek trijumfuje kada se učine pokušaji da se ugasi.
U korenima hebrejskih reči otkriva se nesvesna uspomena i nesvesno znanje stvarnog značaja biblijskog teksta, s obzirom da je ot znak, dokaz, simbol i čak čudo u jednom.
Kada, idiomatski, ot označava slovo azbuke, njegov plural, što je neobično, je jod-vav-tav, umesto samo vav-tav, kao svi drugi plurali ženskog roda.
Uvođenje tog joda je izuzetno značajno, iako nije nikada shvaćeno. Međutim, ako se shvati, onda to znači da je čoven doista svestan samog srca Sefer jecire.
Slično tome kao što sam gore rekao, Mojsijevo otkrivenje, alef-he-jod-he, ukazuje da su alef i jod živi. Ukratko, otiot izražavaju sledeću jednačinu:
alef - vav - tav
jod - vav - tav

Odnosno, otiot su aktivni agenti koji oplođuju tav pomoću alefa i joda.
Sada smo na izvoru svetog jezika, pošto smo zavirili u drugo poglavlje Sefer jecire, naročito u odeljak II,5 - gde piše da sve što je stvoreno i izrečeno potiče od Jednog. Tu se ponovo javlja ideja o reči kao tvorcu svih struktura.
Sefer jecira, ili „knjiga" ili „sfera" stvaranja, ograničava se na izučavanje struktura. Podrazumeva se da je to ograničenje nametnuto našim razumevanjem, da smo utopljeni u neprobojnu misteriju i da omo mi ta misterija. Ali dokazano je da dvadeset i dva „slova" ipak treba da nas navedu da uđemo u ono vitalno kretanje koje spaja sve strukture, uključujući naše. (Za sada se nećemo baviti sefirama koje su „preinačioci" alefove energije u jod). Dvadeset i dva otiot su radnici pomoću kojih funkcionišu. Stoga je njihovo opšte značenje uključeno u alef-vav-tav-jod-vav-tav, jer oni istovremeno učestvuju u delanju alefa i joda, odnosno, u u nestrukturisanom, vanvremenom životu-smrti, i u postojećem životu. Ta dva života deluju in coniunctio oppositorum na tav, kosmičku silu otpora. Tako zajednično učešće otiota u alefu i jodu, koje podstiče metafiziku kabale, igra ulogu noja se u nekim teologijama pripisuje anđelima, posrednicima između „Boga" i ljudi.
Već u drugoj strofi Sefer jecira pominje 22 otiot. „Jasod" (jod-sameh-vav-dalet: 10.60.6.4) i jasod se gotovo uvek javljaju u paru sa otiot. Obično se prevodi kao „fundament", što ništa ne objašnjava a uvodi stav kojeg nema u tekstu. Te dve jednačine treba čitati onakve kakve jesu, bez posrednika: jednu kao množinu ženskog roda, drugu kao jedninu muškog roda. To nije jedini primer: nije li Elohim množina prihvaćena kao jednina? Na sličan način treba se odnositi i prema otiotima, jer oni formiraju celinu, čiji su sastavni delovi čvrsto povezani.
Jasod (jod-sameh-vav-dalet) određuje otiot i razjašnjava njihov ambivalentan karakter. Tu jod, postojanje, manifestuje sameh (60), žensku generativnu silu, V vav (6), mušku generativnu silu, i njihov otpor (ili temelj ili podstrukturu), dalet (4). To je zajednička odlika otiota i anđeoskih četa. Jasod izražava nešto čvrsto, skup elemenata koji konstituišu celinu. Taj mnogostruki i jedinstveni poorednik, otiot jasod, kada ulazi u svet alefa i joda više nalikuje na Jakovljeve lestvice nego anđeli koji bi po njima trebalo da se penju i silaze: kretanje gore-dole je stvaranje supstance lestvica. To je unutrašnji proces.
To unutrašnje kretanje je osnova (ili temelj) kabalističkog jezika i čini ga različitim od svih profila jezika. Njegov unutrašnji proces je stalno pre ispitivanje, stalno pregrupisanje fiksnih elemenata, pokretna potka pomoću koje kabalista može da razume na svoj način, ne samo koncepte, simbole, znakove i imena, ne samo da protumači njihove kombinacije prema svom sudu, već da se prepusti igri sila vitalnih za nove kombinacije, i da ih, tokom svojih kontemplacija, iskoristi da bi u sebi i u kosmičkoj igri života, smrti i postojanja otkrio dubine na koje do tada nije pomišljao. Ukratko, kabalista je stvaralac.
Otiot i sefirot
Sefer jecira je zbir znanja koje kabalista prihvata kao istinito. Enigme koje ona postavlja su usmerene na iskusnog kabalistu kao što školski udžbenik postavlja probleme učeniku koji zna taj predmet i za kojeg se pretpostavlja da je u stanju da ih razume. Ali, pošto je moja namera da široj publici predstavim uvod u ovo delo, moram prvo da izložim izvesne osnovne ideje, koje se u njemu ne pominju, ali na kojima se ono zasniva.
Pre svega, moramo potpuno razumeti otiot jasod da bismo prepoznali njihov karakter, njihov duboki sklop, kako bi se otkrilo njihovo poreklo i veza sa Elohimom, i omogućilo nam da ih integrišemo u svoju svest.
Tekst nas podseća da su oni ugroženi drugom sefirom. Recimo provizorno da je prva sefira vrteška koja upravlja prvom transmutacijom beskrajno životonosnog života u energiju koja se projektuje u strukture; a da je druga sefira povratni šok, fidbek, odgovor strukturisane energije. U simboličkom jeziku to je „dah daha. Prevedeno na hebrejski, njeno ime, hohma, znači svest, znanje, inteligencija, mudrost. Pročitano prema šifri (he-kaf-mem-he: 8.20.40.5), ono izražava život koji proističe iz onoga što možemo nazvati nerazlučenom energijom, moćan u svom individualnom, telesnom postojanju. Reč koja najbolje opisuje drugu sefiru je „svest". Uviđamo da je svest strukturisana energija uobličena životodavnim životom u fizičkom obliku. A ta svest rađa otiot jasod čija je funkcija „da idu protiv struje", odnosno, prema jedinstvu, jednim dinamičnim kretanjem. Doista, tokom našeg čitanja videćemo kako neki otiot „idu protiv“ nižih sefira, sve do prve sefire, keter, koja „kruniše" sve stupnjeve konstrukcije.
U otiotima se već nalazi suštinsko kretanje te ujedinjavajuće ideje koja karakteriše kabalu. Štaviše, to kretanje beskraja do broja i od broja do beskraja je primetno u svakoj komponenti pisanog teksta, u svakom odeljku koji izučavamo: svaki deo, svaka komponenta svetog jezika je upravo to kretanje, i shodno tome, otkriva celinu. Sve u svemu, ovaj tekst uvek ponavlja to kretanje (koje je život) u raznim razmerama.
S obzirom da su otiot množina ženskog roda, njihova supstanca ima ženski karakter. U hebrejskom jeziku muška množina im (jod-mem) i ženska ot (vav-tav) ponekad imaju transpozicije koje prividno zbunjuju. U stvari, ti završeci izražavaju dva različita stanja konstrukcije energije. Jod-mem, odnosno 10.40, ima čvrsto telo, dok je vav-tav, ženski rod, načinjen od muškog centrifugalnog vava (6), pridruženog kosmičkom tavu (400). Između vava i tava nema opštenja. Tav je kraj koji sadrži početak. Kao alef, on je apsolut. Simbol ženskog je razvoj u kontinuitetu. Strukturisan „muški" aspekt mora silovito da oplodi „ženski koji tada istovremeno postaje strukturisana i strukturalna energija.
Otiot - ženska množina - konstituiše jedinstvo muške jednine, jasod. To je endogenski, samooplođavajući organizam. Njegovo intezivno kretanje tamo-amo kroz deset sefira povezuje ih međusobno, i tako ih stavlja u pokret, na tanav način da njihov kraj je bez kraja… one dotiču i otiču, naleću kao oluja i klanjaju se pred prestolom Elohimovim… Kraj im je pričvršćen za početak a početak za kraj… Ovaj prevod stihoza I, 6-7 daje čitaocu slobodan pogled na temu koju razrađuje Sefer jecira. Zar nije neophodno da se neka građevina sagleda u celosti, da se razume njena funncija i stekne ideja o materijalima od kojih je načinjena pre nego što počnu da se istražuju njeni detalji?
Sada govorimo samo o sefirama koje uobličavaju otioti. Sefer jecira ih istražuje jednu po jednu, hijerahijski, u brojčanom redosledu od 1 do 10, ali to ne znači da su one stvorene jedna za drugom, u smislu dubljeg ulaženja u materiju: one su zajednički večne u Elohimu, a znamo da je Elohim metod pomoću kojeg Jedan, Jedinstveni, ,,Al" u svojoj alef-funkciji, projekcijom postaje jod (10). U Elohimu, sefire su stalno promenljivi metod konstrukcije, metod koji Sefer jecira analizuje.
Grafički znakovi koji određuju otiot, ti inicijali naziva koji konstituišu hebrejski alfabet, imaju, kao fonemi, karaktere koji su dovoljno uočljivi i koji nam omogućavaju da vidimo da li ih treba izgovoriti na usnama, u grlu, s dahom, itd. O tom somatskom aspektu slova se malo govori u Sefer jeciri, koja takođe ne objašnjava njihovu grafologiju (koju je navodno načinio Ezra). Tokom vekova ona je doživela preobražaj. Sadašnja grafologija nije nezanimljiva. Svi znakovi imaju jod na početku, kao ključ, s obzirom da se otiot uvek odnose na konstruisana stanja života-u-postojanju, a nikada na spekulacije o nestvarnom. Ta stanja se izražavaju u mentalnim predstavama, ali se isto tako pokazuju u znakovima koji ih odražavaju u svetu pojava. Izučavanje tih znakova je stoga povezano sa fiziognomijom.
Daćemo jedan karakterističan primer: grafički znak za alef. Zar njegov oblik, s dijagonalnom linijom koja simbolizuje tajanstveno poreklo života, ne izražava element koji, prema biolozima, razbija simetriju kristalizacije i tako podstiče životodavno kretanje? Nije li desni deo iznad dijagonale, koji nalikuje na čekić, prisustvo sveta u njoj, a onaj donji, sleva, nalik na nogu, simbol budućnosti koja nastaje? Zar nije ceo znak nekako čudnovato živ, pokretni krst, koji istovremeno razdvaja i ponovo spaja dva sveta koja su doista jedan? Takva oimbolična celina nije slučajna. Ona sabira značenje otiota. Kabalisti su uvek govorili da se u alefu sadrže sva ostala slova.
Dodajmo da se taj znak, nasuprot mišljenju nenih ljudi koji ga prevode kao A, ne izgovara. Propratni znakovi za samoglasnine u postmasoretskim tekstovima određuju njegov izgovor kao A, E, I ili U, prema uobičajenim konvencijama jezika, ali koje kabalista nije obavezan da poštuje. Često se alef uopšte ne izgovara.
Druga tema za izučavanje je veza između naziva otiota i njegovih brojeva, i naziva brojeva. Na primer, alef je 1, ali se naziva ehad (alef-het-dalet: 1.8.4). Kao što se vidi iz značenja brojeva prema šifri, ehad postavlja fiksnu jednačinu. 1 stoji licem u lice sa arhetipskim, nerazlučenim 8, i s arhetipskom, postojećom silom otpora 4. S druge strane, reč alef (1.30.8) uvodi organsko kretanje 30 u 8. Ukratko, ehad (naziv broja 1) je anatomsni pregled, a alef (znak broja 1) je biološki pregled rečenog 1.
Odnosi između anatomije i biologije brojeva su ponekad preokrenuti. Na primer, znak broja 2, bet pokazuje se prerušen u statičnu, anatomsku sliku (2.10. 400). Pa ipak, nazivi ovog broja (šnej, štej, šnajm ili štajm, prema tome da li su u muškom, ženskom rodu ili u ,,apsolutu") otkrivaju svojim šin (300) kosmičko kretanje koje ih oživotvoruje.
Rezime i zaključak
Recimo još jednom da je o nepoznatom nemoguće govoriti našim uobičajenim jezikom (uključujući hebrejski), a da ga lri tom proizvoljno ne menjamo u prepoznatljive slike. To veštačko sredstvo se nalazi u osnovi svih „dokaza o postojanju Boga". Naši jezici neumitno skrnave sve o čemu govore, jer se njihovo biće nalazi samo u merljivom, u slikama, procenama, poređenjima. Kada ne bi bili takvi (po svojoj prirodi), bili bi beskorisni za naš modus vivendi koji ne može da deluje ukoliko na raspolaganju nema tačan jezik. Znamo da propadanje tih instrumenata za sobom povlači društvene nerede. Teže je shvatiti da ti neredi takođe proističu iz uvođenja profanog jezika u religijske stvari. (Hebrejski, koji upotrebljava samo inicijale otiota nao alfabet - V za bet, itd. - je podjednako profan kao i drugi jezici).
Prikupljajući jasno definisane reči, okružujući, ensplicitno izražavajući izdvojeni predmet o kojem se govori, naši jezici se služe metodičnim isključivanjem: predmet se definiše i jasno pokazuje pomoću eliminacije svega što je za njega nebitno. To je očigledno iz činjenice da mišljenje koje zavisi od tih jezika uvek dela pomoću poređenja.
Jezin Sefer jecire je sve osim toga. On se bavi predmetima - vodom, vatrom, ljudskim telima, planetama, zodijakom - samo u okvirima njihovog položaja i uloge unutar beskrajno umnožene, hijerarhične sistematizacije jedinstvene energijske životne sile. Jednačine koje određuju te predmete takođe određuju, na svim ravnima, sve strukture koje postoje, ili bi mogle da postoje, u bezbrojnim znanim ili neznanim, promenama tog hijerarhičnog sistema, od najčvršće do najrazređenije, od najmanjeg do najvišeg stanja svesti. To je sveobuhvatan jezik za koji u našim jezicima ne postoji ekvivalent. On predlaže duboko religijski način mišljenja, utoliko što kabalisti nudi mogućnost da na svim postojećim nivoima pronađe tajnu vezu koja sve povezuje ontološni sa tajanstvenom jednačinom nedokučivog.
S obzirom da je sve o čemu ovaj jezik govori stanje energije, a pošto je energija kretanje, ništa nije „stvar" koja se nudi duhu. Naprotiv, duh mora da je sledi kroz metamorfoze njenih grupisanja. Ali šta se događa s tim jezikom kada sami njegovi elementi predstavljaju različito strukturisana stanja tog kretanja?
Umesto da se sastoji od slova koja nemaju nikakvo svoje značenje (kao što su slova u našim azbukama), jezik kabale se potpuno izražava u celokupnim otiotima, jer su otiot projekcije vitalnog kretanja koje je i unutar i izvan čoveka koji je tema Postanja i Sefer jecire.
Stoga ovaj sveti jezik nije običan instrument koji je u stanju da ukaže na nešto, ali nije u stanju da prenese njegovo značenje. (Reči „muzika" i „boja" i, pogotovu, „Bog" i „večnost" ne čine da se muzika čuje, boje vide, itd.). Ovaj jezik je pokretna projekcija onoga čime se bavi. On može da se uporedi sa savršenim dokumentarnim filmom koji nam pokazuje jedan nepoznat svet „kao da smo tamo", ali u njemu ima još više od toga: mi jesmo tamo. Nema onoga „kao da". Mi se nalazimo u toj projekciji, mi jesmo ta projekcija; taj dokumentarac je naša vlastita situacija, naša uloga, ono što jesmo i što bismo mogli biti u hijerarhiji struktura. Ali postoji još jedan korak u avanturi koju nam taj jezik nudi, mogućnost uticanja, stvaranja novih kom¬binacija s otiotima. Kabalista koji je utonuo u kontemplaciju otiota i koji, u projektovanju njihovog kretanja u sebe, postaje i to kretanje i tvorac novih sfera, neumitno gubi svoju hladnokrvnost ukoliko njegov duh nije potpuno oslobođen religijskih mitova (jer tada oseća da je prorok) ili svakolike volje za moć (jer tada zamišlja da je mag). Ako je čovek zainteresovan za ta pitanja, važno je da „igra igru" a da ne odustaje od svojih kritičkih sposobnosti, jer na kraju krajeva (ili uprkos svemu) kabala je stvar zdravog razuma.
Preveo sa engleskog David Albahari

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License