KAKO JE DANIEL SCHWARZ UMALO POSTAO OTAC
(posvećeno Luji B.)
Ljubo R. Weiss
Ulaskom u knjižaru i razgovorom s Danielom Schwarzom, rabin Kiašov povećao je zbrku u knjižarevoj glavi do neslućenih razmjera. Sigurno nije mogao pretpostaviti kako će nešto što je svakidašnje – posjeta i razgovor –djelovati na osjetljiva, preplašena i pomutnji sklona Daniela Schwarza.
A taj smušeni knjižar pokušao je u svoj kaotični svijet unijeti malo reda pišući zabilješke o skoro svemu što se dogodilo, događalo ili trebalo dogoditi. Možda je tim skribomanstvom pokušao preduhitriti vrijeme amnezije, a kako je bio uvjeren da je velika šteta da neki događaji ostanu nezabilježeni- prema onoj izreci: ako nije zapisano, nije se ni dogodilo!-bilježio je svakodnevno na papir, u knjižari, na kojem je pri vrhu stajalo POSLOVI, PORUKE, WIEN, S DATUMOM, mnoštvo važnih i manje važnih poruka, događaja, poslova. Primjerice «redovni jutarnji poslovi» značili su da treba odnijeti smeće, preslušati poruke na telefonskoj sekretarici, skuhati čaj ili kavu, pregledati poštanski sandučić odnosno pogledati da li je već poštar donio pošiljke, i ako jest, prenijeti ih iz sandučića u knjižaru i na svakoj označiti crvenim flomasterom datum, zatim eventualno pomesti knjižaru te ako je lijep dan, iznijeti tzv. banana kutije s jeftinijim knjigama, pred knjižaru.
I kako ne bi onda, u nekoliko rečenica, zabilježio posjet rabina Kiašova koji se uredno, telefonski najavio.
Na stolne kalendare koje je imao za svaku «bečku» godinu, pod određenim datumima zapisivao je Daniel Schwarz priredbe u vezi s «njegovim» tj. ex-jugoslavenskim temama, ali i važne posjete pojedinaca knjižari. Listajući stolni kalendar moglo se naići na podatak o posjetu, a onda u dnevnim bilješkama, koje su se nalazile u debljoj bilježnici tvrdih korica, pronaći traženu bilješku. U ovom slučaju pronađena je relativno brzo pod datumom 8.6.2000. a iznad bilješke podvučeno je nekoliko riječi: POSJETA RABINA KIAŠOVA, slučaj ABRAMA RABINOVIČA, IZRAEL. Preciznije bi bilo ili više bi odgovaralo esenciji slučaja da je podvučena rečenica: «KAKO JE DANIEL SCHWARZ UMALO POSTAO OTAC», no osnovno je bilo da ga je zabilješka podsjetila u detalje kakav je to bio šokantan razgovor. Šokantnom karakteru razgovora nije pridonosila samo tema, nego i rabinova pojava.
Rabin Kiašov, koji je mogao imati oko 35 godina, pristala izgleda, garave kovrčave kose, u crnom odijelu, bio je izravan: govorom, pogledom. Visoka čela, bez bora; ispod bujnih obrva žarile su crne oči nekim svetim sjajem, prodirući prema sugovorniku pogledom koji je imao snagu svrdla. Onaj kojeg je rabi Kiašov pogledao imao je osjećaj da se tom pogledu ne možete oduprijeti. A ipak, iste te oči zračile su i nekom blagosti kao što i priliči čovjeku bliskom Adonaju. Malo je zbunjivao oveći, skupocjeni sat, onakav kakve nose ronioci ili astronauti, a ne gospoda rabini – mogao je biti čuveni, skupocjeni Rolex - no Daniel nije mogao i biti siguran da je original pošto su se radile i prvoklasne kopije. Uz svetog čovjeka nije se sasvim uklapao ni mobitel koji ovaj nije ispuštao iz ruku. Kao i lice velike većine rabina (možda i svih) Kiašovo je krasila gusta crna brada koju je povremeno dohvaćao prstima, a taj gest kao da mu je pružao sigurnost i povećavao samopouzdanje. Knjižar Daniel očekivao je bar nekoliko rečenica o knjižari i knjigama, no rabin je, gotovo piljeći nepristojno u Schwarzove oči, počeo obraćajući mu se gromkijim glasom nego što je uobičajeno:
»Vi znate da sam ja nadrabin bečki, nadležan za sefardske vjernike. Dužnost mi je da pomažem sefardskim rabinima u Izraelu kao što oni, kada zatreba, pomažu meni. U posjet vama došao sam upravo na molbu kolege uz Jeruzalema. Očekujem vašu punu suradnju u ovom slučaju.»
Uvod je bio autoritativan i knjižar Schwarz lagao bi ako bi tvrdio
da mu je bilo svejedno što mu je uvaženi gost, u početku razgovora, rekao. Daniel Schwarz protrljao je oči, počeškao svoju bradu, spustio malo naočale na nos i očekivao daljnje rečenice sugovornika. Njegovo dodirivanje vlastite brade nije pojačavalo osjećaj sigurnosti.
«Možda ćete se osjećati ni krivi ni dužni, ali morate mi iskreno odgovoriti na nekoliko pitanja. I za utjehu, svakom od nas može se to dogoditi. Stidjeti se toga i negirati bez potrebe, znači komplicirati život sebi i sinu.»
Za Daniela Schwarza bio je to grom iz vedra neba. On da ima sina – možda nije dobro razumio rabina Kiašova?!
«Znate rabi, njemački nije moj materinski jezik, vi govorite brzo, jesam li dobro razumio, vi govorite o mom sinu?», pitao je uznemireno.
«Samo bez uzbuđivanja i panike! Nikome ne bi bilo lako suočiti se s činjenicom da ima sina, a ne priznaje ga!», odmah se nadovezao rabin, kao da govori o svršenoj stvari.
«Recite vi meni činjenice, dragi rabine! Govorimo o predmetu stvari, kako nas Talmud uči!», pribrano je rekao Daniel.
«Drago mi je da poznajete Talmud, lakše ćemo se sporazumjeti.», rekao je rabin Kiašov.
«Dakle, mladić po imenu Abram Rabinovič, koji se uselio u Izrael prije godinu dana, pred ženidbom je. Vi znate da u nas Židova nema vjenčanja, a da se ne prikupe i pažljivo ne pogledaju papiri o roditeljima. Dakle, Abram Rabinovič naveo je vaše ime i prezime kao ime i prezime oca…Majka mu je Sara iz Novog Sada, iz Vojvodine koju ste vi dobro poznavali još od mladenačkih dana, navodno s ljetovanja židovske omladine iz bivše Jugoslavije, u kampovima po Jadranu. Voljeli ste Saru, i poslije tih ljetovanja godinama ste se posjećivali - ona je dolazila vama u Zagreb, vi njoj u Novi Sad. Nekoliko puta ste viđeni zajedno u Nacionalnom parku Kopački rit, kod Osijeka gdje ste na nekoliko dana znali zakupiti apartman u najluksuznijem lovačkom hotelu. Možda vam je postalo preopasno sastajati se u gradovima, pogotovo vama u Zagrebu, oženjenom čovjeku? Ne znam što su vam trebale vožnje čamcima po Kopačkom ritu gdje ste pretrpani fotografskom opremom, snimali, snimali, snimali? Više Saru nego životinje, biljke…»
«Da ja vas prekinem, gospodine Kiašov!?», usprotivio se Daniel Schwarz, sada već vidljivo uzrujan. Pogledavao je prema vratima knjižare očekujući mušteriju koja bi mu omogućila mali predah, dala vremena da se pribere, bar za rabinov vatromet riječi koje su zvučale poput optužbe. I zatim da prijeđe u protunapad, znajući kako je to oproban način razuvjeravanja sugovornika, tim više što je imao iza sebe materijalni dokaz koji rabinove rečenice čine neodrživim, čak smiješnim. Bio je to adut, najjača, neoboriva karta. A i taj dokaz po nečemu sličio je karti - adutu: bio je od kvalitetne vrste kartona. Ipak, kao i ranije kada se uzruja, osjećao je silnu napetost u mišićima nogu, najradije bi, radi adrenalina koji s povećao u krvi, ustao, krenuo nekamo… I mišići leđa su mu se zategli, osjećao je bolove u kičmi, počeo se znojiti i već mu se slijevao znoj sa čela, niz kičmu: počeo se meškoljiti na stolcu, pokoja riječ zapela bi mu u grlu.
«Da li biste vi, gospodine Kiašov, ipak saslušali malo mene? Puno energije, a sve uzalud!»
Konačno je prikupio svu preostalu snagu i progovorio tako glasno da je mogao primijetiti, prvi put, da se rabin trgnuo, a u očima i na licu
pojavili su se znaci znatiželje. Mora da se rabi dosjetio stare latinske poslovice- audiatur et altera pars!- čuti i drugu stranu.
«Pa da čujemo što imate reći u svoju obranu!» nevoljko je pristao rabin.
« Vi možda jeste napadač, ali ja nemam namjeru se braniti. Reći ću vam samo neosporne činjenice. Majku Abramovu nikada u životu nisam upoznao, još manje bio s njom u nekoj vezi. Laska mi kada se misli kako sam bio intiman s puno žena, ali sa Sarom, koju ne poznajem, nikada i nikako. Stoji da sam odlazio na ljetovanja židovske omladine, bio sam na najmanje desetak susreta na Jadranu, a počeo sam baš kada je jedno takvo ljetovanje organizirano na planini Jahorini, kod Sarajeva. Da imamo više vremena rado bih vam pričao o tim divnim druženjima – na Malom Lošinju, na Cresu, u Pržnom u Crnoj Gori, u Zatonu kod Dubrovnika, Štafiliću, Pirovcu.. Bio sam u Kopačkom ritu, ali to je neka zamjena odnosno netko je tu posjetu i društvo s kojim sam se kretao, krivo protumačio!»
«Dobro, jednom drugom prilikom ćete o ljetovanjima. Ali, kako vi znate za Abrama Rabinoviča i zašto vas smatra ocem i navodi kao oca?», nestrpljivo je upao u riječ rabi.
«Jednostavna je to priča. Prije odlaska za Izrael češće je navraćao u knjižaru-barem jednom u dva tjedna. Zanimao se za literaturu o židovstvu, Izraelu, za hebrejski te moderni hebrejski – ivrit. Zapitkivao me kao na kvizu za te i druge slične teme, a kako su to moje slabe točke, rado sam se s njim upuštao u razgovore. Bilo je to i prisjećanje na gimnazijski maturalni rad kada sam pisao o Izraelu kao jedinoj nearapskoj zemlji Bliskog istoka, zatim na diplomski rad na Fakultetu političkih nauka kada sam mimo tadašnje oficijelne jugoslavenske vanjske politike i oštrih stavova prema Izraelu, iskazao znatno drugačije stajalište prema arapsko-izraelskom sukobu, što je na Fakultetu izazvalo malu buru. Kao tajnik jednog društva dolazio sam u kontakt s temama koje su posjetitelja knjižare zanimale, kao što ga je zanimala moja novinsko-publicistička djelatnost – članci, eseji, čak i intervjui… Relativno mnogo znao je o mojoj ranijoj aktivnosti po židovskom pitanju i nije bilo teško povući me za jezik.»
«A da li je bar kupovao knjige od mentora, pa da kupljene knjige budu honorar…?», znatiželjan je bio rabi.
«Malo je, tu i tamo kupovao, no satima je prelistavao knjige sa regala na kojem je stajala oznaka JUDAICA –EX-JUGOSLAVIJA. Naime, prije nego sam otvorio ovu knjižaru u austrijskoj metropoli, imao sam namjeru otvoriti knjižaru s Judaicom u Zagrebu. Pribavio sam već gotovo 200 knjiga, Jugoslavija se tresla pred potonuće. Izbio je rat i ne mogavši slušati vijesti o pokoljima u Borovu Selu, na Plitvicama, preko noći našao sam se u Beču. Poslije sam veći dio tih knjiga prebacio u Beč i one su činile početni dio ponude tek otvorene knjižare…» raspričao se knjižar, sjećajući se, ne bez ponosa, nekih detalja iz svoje biografije.
«Sada se vi ne držite talmudskog pravila – odgovaraj prema pitanju. Molim vas in medias res!», upozorio je rabi pričljivog knjižara.
«Vidi, vidi kako naš bečki rabi došao iz Kazahstana ili Uzbekistana, solidno vlada latinskim…Ili bar poznaje neke uzrečice na latinskom», pomislio je Daniel.
«Gospodin koji se nije zvao Rabinovič nego jednostavno Jovanović, saznao je vjerojatno od mene da sam bio godine 1971., skoro četrdeset dana u Izraelu, saznao je za moje oštre kritike Tuđmanova antisemitizma i neprekidno me pitao za detalje. Nije mnogo ljudi zanimao lanjski snijeg, koliko god on ostavio traga, pa sam odvajao dragocjeno knjižarsko radno vrijeme da budem mentor jednom znatiželjnom studentu. Dužnost je Židova da prenose znanja drugima. Zanimala ga je Tora, posebno Pirke Avot, Talmud, talmudski dijalozi, Hanuka, Purim, Jom Kipur…;za kabalističko učenje nije želio pitati jer je znao da se mistično u Židova proučava tek nakon završene četrdesete godine života…Ima još vremena za učenje Kabale, drveta života, sfera…», pomirljivo je mrmljao.
«Naravno, zanimao ga je odnos židovstva prema drugim religijama, antisemitizam potican iz kršćanskih krugova zbog navodnog Isusoubojstva. Pitao me čak jesam li obrezan i da li to, ako se čini u njegovim godinama, predstavlja problem odnosno čuo je da su mogući, nakon intervencije, nesnosni bolovi. I nema seksa duže vrijeme, mokriti je bolno… Jedanput je svakako htio pročitati knjigu Životni ciklus – običaji kod Jevreja, a kako nije bio pri novcu, molio je da mu je posudim. Iako se radilo o novoj knjizi, a nove knjige nisam posuđivao, iznimno sam to učinio. Onaj koji dođe u moju knjižaru i pokaže interes za židovstvo ima kod mene simpatije pa i sitne privilegije. Običaj je da pri tom u evidenciju
zapišem ime i prezime posuđivača knjige.
«Zapišite Jovanović!», rekao je dosta tiho. I nastavio: «Ne znam zašto, ali siguran sam, prezime upisano u knjigu rođenih nema veze s mojim stvarnim ocem. Majka nije objašnjavala tko je i gdje je taj Jovanović i tako – oca nikada nisam upoznao! Slutio sam da sam vanbračno dijete i da je taj Jovanović, ako je i bio oženjen mojom majkom, učinio to da joj pomogne i prikrije činjenicu koja je smatrana sramotom. Biti kopile nije lako, kao ni majci roditi kopile. Majka je pokojna već dvije godine, dok je bila živa nije rado razgovarala o toj temi, a mnoge tajne odnijela je sa sobom u grob - ni oporuku nije ostavila. Mrtvi ne govore. A pogledajte moj izgled – svi kažu da sam pljunuti Jevrej, Izraelac, još bolje: Sabra!»
«Pa kako ne bi tako izgledao kad nosi majčine gene, a majka je Sara bila Židovka i po majci i po ocu. U Izraelu je postao olim potvrdom jedne židovske općine u Vojvodini», prekinuo je rabin Kiašov Danielovo kazivanje.
«Nemojte zaboraviti da je Sara i relativno često srpsko ime, dosta rasprostranjeno u Srbiji odnosno kod Srba. Nezgodno je reći, ali vama mogu u povjerenju: potvrde jevrejskih općina nije bilo teško dobiti – ako ste bili u prijateljskim odnosima s tajnikom ili nekom osobom iz administracije općine, pa možda i nekom od članova uprave općine učinili uslugu ili mu dali kakav poklončić - evo potvrde koju samo što sam ne ispuniš! U Jugoslaviji je djelovao samo jedan rabin, a općina pedesetak…A da je mladi Jovanović izgledao skoro kao vi, rabi, neosporno je. Kao dva brata! Samo desetak godina mlađi od vas…I volio je židovsku glazbu, CD-e i kazete. Još i danas imam njegovu kazetu s najpopularnijim izraelskim i židovskim pjesmama koju mi je poklonio jer sam ih i sam rado slušao, putujući autom…Na kraju kazete, koja nije bila originalna, čuju se glasovi sa tečaja hebrejskog jezika. A sasvim na kraju glas spikera radio Jeruzalema!», pričao je Daniel Schwarz.
«Kako je iznenada došao u knjižaru, tako je iznenada i prestao dolaziti. Nestao je bez riječi. Ni obično hvala mentoru za židovska i bliskoistočna pitanja!», malo ojađeno završio je Daniel ovaj dio kazivanja.
«E, ovo je već zanimljivo!», pomirljivo je rekao rabin Kiašov.»Sve mi postaje jasnije! A vaš ključni dokaz, rekli ste da imate crno na bijelo kako Abram nije vaš sin?!», pitao je rabin sada već pomalo svjestan da je u početku razgovora bio nepravedan prema Danielu Schwarzu, čini se, nevinom u ovoj pomalo morbidnoj priči.
«Pokazat ću vam corpus delicti!», donekle se šaleći, obratio se rabiju. «Ali prije toga, vi ćete mi dragi rabi, odgovoriti na jedno pitanje», rekao je Daniel svjestan da pitanje može izazvati žešće reakcije.
«Rado!», ljubazan je bio rabi.
«Zašto toliko provjera, opreza, nepovjerenja? Abram želi oženiti Židovku u Izraelu, porijeklom iz Maroka?»
«Otkud sad vi znate da je kćerka roditelja porijeklom iz Maroka?», upitao je iznenađeno, ali bez ljutnje, rabin.
«Rekao mi je sam Abram. I spominjao neke važne osobe Izraela, kontakte s političarima, bankarima, utjecajnim ljudima….!», odgovorio je Daniel.
«Što, pa vi ste ipak u vezi?», čudio se sada rabin. «Pa zar niste rekli da je nestao bez pozdrava i zahvale za mentorstvo?»
«Da, ali vi niste pitali da li sam s njim u vezi. Ako veza znači dva telefonska poziva Abramova i –ključni dokaz! Ali čemu to istraživanje o Abramovim roditeljima? Mislim da rabini pretjeruju s tim pitanjima o rodoslovlju», pitao je kritički i komentirao Daniel.
«Pa, djevojka koju želi oženiti može mu biti – sestra! Znate li što je «mauzer»? Daniel Schwarz brzo je odgovorio da zna što je «mauzerka», brzopotezna puška - ali što je «mauzer» može samo naslućivati. Ipak,- ne sasvim siguran u značenje riječi «mauzer», odmahnuo je rukom. «Čista teorija!»
«E, dragi moj Schwarz, što sam ja kao rabin sve mislio da je teorija, pa čak i čista teorija, a pokazalo se poslije kao - neoboriva istina! Međuljudski odnosi su nešto što ni Adonaj ne može zamisliti i kontrolirati. Sve On vidi, čuje, zna i najveće tajne nisu Mu nepoznate, ali ljudi su čudna bića – strasti, naivnost, glupost, lakovjernost, taština, gramzivost i koješta drugoga odvode ih na takve pute i u takve mrkline da se i Adonaju izgube iz vida. Mi, rabini, dužni smo ne govoriti o pojedinačnim slučajevima. Kao odvjetnici, liječnici ili novinari, i mi imamo svoj kodeks. Mnoge tajne članova moje sefardske općine otići će sa mnom u grob», ozbiljno je rekao rabin. I dodao:
«Da li vam je Abram rekao da je marokanska Židovka koju želi odvesti pod baldahin – trudna!?»
«Da, rekao mi je to. I da je zbog toga u velikoj neprilici. Njeni roditelji se boje kako će ta veza završiti. Kako će se snaći u životu djevojka koja nevjenčana rodi - a otac djeteta koje nosi, ne može je oženiti? Kako će se poslije udati? Možda i hoće, i to se događa, ali po koju cijenu? Ojađeni roditelji djevojke pritišću Abrama da se što prije raščiste stvari oko papira roditelja čovjeka koji želi brak s njihovom kćerkom. Ketuba je već pripremljena! Vole se, dijete je tu, roditelji djevojke nemaju ništa protiv, dapače. I kavi ste mi vi rabini kada ne odobravate vjenčanje?», govorio je Daniel žustro, gotovo kao odvjetnik i djevojčinih roditelja i mladih.
«Gospodine Schwarz, ja se ne petljam u vaše poslove oko knjiga, što se vi petljate u rabinske poslove komentirajući neke zakone i običaje koji su stari koliko i židovstvo. Molim vas taj ključni dokaz, što kažete da imate, pa da ovaj razgovor privedemo kraju! Prvi dio razgovora!» naglasio je rabi.
«Što, bit će i drugi dio razgovora?», sada je opet nervozno pitao Daniel.
«Mora, takva je procedura. Dokaz?», opet je bio odriješit rabi Kiašov.
Daniel Schwarz prešao je u prostoriju uz knjižaru koja je vodila u njegov privatni stan, smješten iza knjižare, okrenut dvorištu. Brzo se vratio držeći u ruci razglednicu ,koju je stavio na stol, pred rabina, naglašavajući svaku riječ:
«Evo krunski dokaz da Daniel Schwarz nije otac Abrama Rabinoviča!»
Rabin je okretao razglednicu – s prednje strane divan motiv biblioteke prepune starih, u kožu uvezanih knjiga i rukom napisano: «Na slici je soba Eliezera Ben Jehude u Hebrejskom univerzitetu Givat Ram», a na poleđini tekst koji rabin, vrteći glavom lijevo-desno, pokazuje da nije razumio. Ne tekst, nego pismo, slova!
«Pa to je pisano ćirilicom. Moji, koji su došli iz Buhare, iz bivšeg Sovjetskog saveza, znali bi to pročitati, ali ja ne znam», malo postiđeno priznao je rabin, učen čovjek,»naš učitelj».
« Ja ću vam pročitati original na srpskom, a onda ću ga prevesti na njemački! Suglasni ste?», pitao je Daniel.
«Da, neću puno razumjeti, ali da čujem kako zvuči tekst? Daniel je čitao sporo i razgovijetno:
«Šalom, pozdrav iz Izraela. Kako Vi g. Schwarz, kako knjižara? Mi u Izraelu živimo u neizvjesnosti i ne znamo što će nam donijeti sutra. To jedino Bog zna. Na onoj se svadbi Bibi na kraju nije pojavio, možda je to i najbolje jer ko je uistinu taj Rotšild i šta on hoće, ja zaista ne znam. Što se tiče onoga o čemu sam Vas molio, ukoliko Vas netko o tome nešto upita, nemojte mogućnost potpuno negirati. Jer, nisam samo takvu izjavu dao devojci, morao sam naći fiktivnog oca, pošto istinskog zaista ne poznajem. Sve najbolje, Abram.»
«Sve je jasno. Što čovjek može lagati, što sve može falsificirati, što sve može zamisliti i izmisliti…?», ljutio se rabin. «Tko bi to mislio, dozvolite mi da odmah, iz vaše knjižare, telefoniram u Jeruzalem. Sa svog mobitela!»
Brzo je dobio vezu i na zvučnom, melodioznom hebrejskom jeziku, koji je Daniel ponešto razumio (jedan i pol semestar učenja hebrejskog to mu je omogućio) izgovarao je riječ po riječ. Obavijestio je povišenim tonom kolegu da podatak prema kojem je Daniel Schwarz otac Abrama Rabinoviča, ne odgovara istini. Kaže kako je obavio razgovor s navodnim ocem i neosporno je da je Abram izmislio priču o ocu iz Beča, koristio poluistine, ispunio formular imenom i prezimenom čovjeka koji nikada u životu nije upoznao Abramovu majku. «Lo, lo…» vikao je uzrujano rabi Kiašov, na hebrejskom(«Ne, ne…!») Postoji razglednica kojom Abram moli gospodina Schwarza da pristane biti fiktivan otac. Što dalje? To je vaša stvar u Jeruzalemu. Znate propise i običaje. Možda postoji i solomonsko rješenje, ne znam!»
Prekinuo je telefonski razgovor i okrenuo se Schwarzu: «Fotokopirajte mi, molim vas, razglednicu. Naravno, ne sliku sobe s knjigama Eliesera Ben Jehude, nego stranu s tekstom», šaleći se, zamolio je rabi. «Eto, što su ponekad u stanju učiniti ljudi koji bi htjeli biti veći Židovi od Židova samih. Sada već sumnjam u podatke o Abramovoj majci Sari. Možda je Abram takav konvertit koji se bježeći iz Srbije –tko zna od koga ili čega, sklonio u ortodoksnu židovsku zajednicu u Izraelu, ne bi li zameo trag. Znate li vi da je on novinar u jednoj maloj radio stanici u Mea Šearim, četvrti Jeruzalema gdje žive najpobožniji Židov Izraela? O, Adonaju, pomozi mi da shvatim čovjekove mimikrije i metamorfoze, kameleonske preobražaje, puteve i stranputice. Znate, gospodine Schwarz na svima nama je da brinemo o sigurnosti Izraela. Jednog predsjednika vlade izgubili smo u atentatu, a atentator je potjecao iz ultraortodoksnih krugova, bio je židovski doseljenik iz SAD-a. Ono što se jednom dogodilo, može se dogoditi opet. Ne, nije paranoja. Dužni smo da poštujemo konvertite, one koji su prišli židovstvu jer su preuzeli žig kojim su nas obilježili i obilježavaju antisemiti, preuzeli su teret, odgovornost i slavu predaka. Neki su prišli židovstvu zbog privilegija, ali privilegija je manje nego tereta i odgovornosti. Postati dio izabranog naroda za većinu je čast ali znaju i za kuknjavu Židova - Bože, ako si birao i izabrao, što ipak nisi izabrao neki drugi narod!? Jovanović je postao Rabinovič. Ako je po proceduri, zašto ne? Ipak, malo je čudno da se netko odriče svog identiteta, svog korijena!? Zašto to radi, zna vjerojatno onaj koji to radi i Kralj nad kraljevima,, Sveti, blagoslovljeno neka je njegovo ime!», zanijet ozbiljnim temama govorio je, kao u vrućici, rabi. I nastavio:
«Vi ste nam, gospodine Schwarz, puno pomogli. Nije ni vama lako u takvoj situaciji. Nemate djece i umalo da postanete otac. Tražite si ženu, znate što Talmud kaže o ženama, što kaže o samcima. Žene su narod za sebe, malo previše pričaju, ali nije slučajno da Adamu uzeše jedno rebro, a dadoše mu ženu da ga služi. Židovke danas idu putem emancipacije, ali još je moguće naći Židovku tradicionalnih nazora..Na jednu mušku dolazi jedna ženska srodna duša! Naći ćete je pod uvjetom da je ozbiljno tražite, da je želite. A morate je željeti jer sam čovjek izlazi iz ovoga svijeta. Zahvaljujem na razumijevanju. I jedan kompliment: Niste Židov od jučer iako ste u sinagogu dolazili samo prvih šest mjeseci nakon dolaska u Austriju. I osjećam da volite Izrael. A što nam drugo preostaje? Nakon iskustva holokausta, jedina luka. Danas ne baš sigurna, ali jedina naša luka! Kada u dijaspori nastaju neprilike za Židove, prima nas kao odlutale i izgubljene sinove i kćeri..»
EPILOG:
1.U utorak,13.6.2000. u Sefardskom centru rabinata u Beču, u prisustvu dva rabina i nadrabina Kiašova, Daniel Schwarz potpisao je izjavu da mu Abram Rabinovič (navedena adresa u Jeruzalemu) nije sin! Izjava je proslijeđena nadležnom rabinatu u Izrael.
2. I pored savjeta nadrabina Kiašova, knjižar Daniel Schwarz živi i dalje sam, nepovjerljiv prema ženama, nakon jednog dramatičnog iskustva sa ženom koju je volio, a ona mu je uzvratila na kraju, grozomornim rastankom. S njom je želio imati dijete, ali to je tema za jednu drugu priču.
3. Nadrabin Kiašov i dalje uspješno vodi vjernike Sefarde, a ističe se govorima i plesom kraj hanukije koja se postavlja na početak glavne trgovačke ulice u središte Beča, povodom Hanuke.
4.Dolazili su u knjižaru ljubitelji knjiga i zanesenjaci židovstvom i Izraelom, ali slučaj Abrama Rabinoviča, do sada, nije se ponovio.
5.Što se u Izraelu dogodilo s Abramom Rabinovičem, nakon što je u nadležni Rabinat stigla potpisana izjava da mu ovaj nije sin, Daniel Schwarz nije nikada saznao niti se za to raspitivao.
(Wien, .II / 2004.)
- Priča je nagrađena na natječaju za kratku priču Bejahad 2004., prvom nagradom
