Kadis Za Koprivnicko Zidovsko Groblje

Milena Severović-Gašparić

Kadiš za koprivničko židovsko groblje

U Koprivnici postoji tri groblja, jer su prije Drugog svjetskog rata stanovništvo sačinjavali Hrvati, Srbi i Židovi, te je svaki od tih naroda imao i svoje posebno groblje.

Židovsko groblje nalazi se na cesti za Varaždin, meni najraskošnije, najljepše, s najmonumentalnijim mramornim, crnim grobnicama, ograđeno 2,5m viso-kim zidom, zaboravljeno u svojoj samoći, jer je njegov narod zbrisan iz ovog grada prije 55 godina, zauvijek. U ovom su gradu živjeli Židovi Aškenazi uz tek nekoliko sefardskih porodica, pa su i nadgrobni natpisi najvećim dijelom na njemačkom jeziku, po-negdje hebrejskom, hrvatskom i srpskom. Ove pre-krasne nadgrobne spomenike najvećim je dijelom izradio klesar Tribuson iz Koprivnice. Pedeset i pet godina nakon židovsko-srpskog Holokausta (odvedeni su 24.7.1941. godine, po naređenju ustaškog emigranta Pižete, muškarci za Jasenovac, a žene za Auswitz) i potpunog nestanka 214 ljudi ovog rastepenog naroda. Još uvijek se može reći da je to groblje i najljepše, sa svojim kapelama, nadgrobnim obeliscima, stogodiš-njim lipama, formirano 1850. godine kao neka vrsta ukrasnog parka.

Imena preminulih izgledaju ovako: Josip Spiegler (kantor), Sandor Kollmann, Fani Švarc, Einstein dr Bernaro, Moric Virjanić, Eduard Pick, Rozalija Weis, Aleksander Winter, Samuel Kohn, Michael Handler, Hinko Policer, Felix Grünfeld, Rosalia Hirsch, David Deutsch, Branko Scheyer, Arnold Betlehem (ravnatelj gradske štedionice), familija Rosenberg, David Lövy, Izidor Hirschl – direktor pučke štedione, Švarc dr Zlatko, Steiner dr Rikard, Hirschl dr Slavko, Milić dr Felix, Schoentag ing. Ljudevit, Wurzburger Sofija, Matić Dušan, Kohn dr Israel, Marić Vera, Wolfensohn Leo (nadkantor i dirigent), Albahari Šalamon, Danon Melita, Perera Rebeka, poznati arhitekt Slavko Lövy…

Pisati o ovom groblju doista je teško, jer to znači pisati o svijetu kojeg nisam susrela ni upoznala, ali kojeg sam posjećivala na ovom mjestu, jedinom koje im još pripada u ovom gradu, jer je sinagoga devastirana i prodana, ona je u funkciji trgovine i skladišta, te je njezina namjena odavno zagubljena. Dakle, pisati o prelijepom židovskom groblju, oazi osame i tišine, cvrkuta ptica, osluškivati njihova imena što su ucrtana u temelje ovog grada, imena što su oblikovala glavni Trg, sve njegove zgrade, to znači razgovarati sa najznačajnijim predstavnicima grada početkom 20. stoljeća, zapravo oni su bili ovaj grad, crni ljudi u kaftanu.

Danas potpuno zaboravljeni, zagubljeni, zbrisani, zaliti tamnim ćutanjem, zapečaćeni u zaključano groblje kao jedini mali geto skrovitog bivstvovanja.

A iz ove židovske zajednice potiče: prof. Ivica Hiršl, gradonačelnik Koprivnice 1939/40. godine, dok trgovine mješovitom robom drže: Hiršl, Kollmann, Scheyer, Pihler, trgovine tekstilom: Rosenberger, Albahari, Perera, Ginsberger, trgovine cipela: Hiršl Geza, trgovinu odijela: Švarc, kožara: Sternfeld, Weis, nakupci: Finzi, Fuchs, špedicija: Reich, željezara: D. Marić, građevinski materijal: Kollmann, vinarija: Heinrich, staklarna: Lövy, te drže još i proizvodnju likera, bojadisanja, tekstila, limariju, proizvodnju soda vode, kavanu, dva hotela, gostione. Bilo je intelektualaca, npr. doktori Julije Scheyer (prvi koprivnički pedijatar), Heinrich Kollmann (dobrovoljac u Balkanskom ratu), Ivo Würzburger, Zora Goldschmit (partizanski kirurg), Zora Betlheim, Zvonko Gins-berger, Slavko Hirschl, Željko Selinger (i kazališni amater), Albin Heinrich, Erna Perera.

Pravnici: Stainer Rikard, Singer L. Milić, Švarc Branko, uz čitav niz inženjera, biologa, kemičara.

… Volim Židove, njihov Talmud, onu prekrasnu menoru što se odavno uselila na policu moje biblioteke, mistično traženje kabale, ovu tišinu što se protegnula u nedogled, jer ovdje nitko ne dolazi, odnosno rijetko, i ovo groblje zgrčeno u svojoj staroj molitvi, prekriveno molitvenim ogrtačem, tzv. talitom, ponekad obgrljeno baritonom gosp. Lalića i tenora nadkantora Lea Wolfensohna, porubljeno mirisom stogodišnjih lipa i zelenog bušpana, što ovdje raste kao jedino cvijeće, stara korjenika izbrisanog rukosada koji je vjetar nosio od groba do groba, od reda do reda, pa se vuče između grobova kao stari rabin s Torom u prstima, mrmljajući usnama vjetra na uho svakom pokojniku.

Doći se može ovdje sasvim mirno, razgledavajući crne, mramorne obeliske, s nacrtanim krčagom vode, s hebrejskim ili njemačkim pismom što zaziva mir pepelu njihovom, dok je negdje nevidljivo, u zaglavlju blistala kao svitac, talmudska rečenica: „Tko god dolazi da se uprlja, vrata su mu otvorena.“

A bilo je takvih putnika namjernika, vide im se tragovi, jer su maljevima razbili sve nadgrobne slike, strijeljali su imena pokojnika, vide se ožiljci iz Drugog svjetskog rata, kažu da je i ovih godina bilo takvih ali u manjem broju…

lamed34.jpg

Postoji židovska priča s nazivom „Bog plače“ koja objašnjava da Svevišnji neobično voli ovaj narod, ali da zbog grijeha dopušta da se on kažnjava, progoni i tuče. Pred Tvorcem svijeta stoji čaša za suze koja se puni sa svakom uništenom židovskom sudbinom, sa svakim pogubljenim čovjekom, pa se u nju skupljaju božje suze. Onog dana kad se čaša napuni, doći će novi Mesija i svatko će ga moći videti.

A koprivnički su Židovi ovu čašu upoznali, svi su se izbrojali i upisali u slani motiv njenih suza, jecaja, plača, otplovili su da se više nikad ne vrate, da navrate kojim slučajem, da se prošeću po glavnom, Zrinj-skom, trgu, da prošetaju nove cipele iz Beča ili šešir iz Budimpešte, da igraju u predstavi „Vlast“ Branislava Nušića kao dr Selinger koji je kasnije bestijalno mučen u logoru „Danica“. Nema ih, sve su ih jedno-stavno pobili, pa kažu da je tokom Drugog svjetskog rata u sinagogi otvoren dućan.

A njih je Talmud poučavao: „Deset je silnih stvari stvoreno na ovom svijetu. Brdo je silno, ali ga gvožđe siječe. Gvožđe je silno, ali ga ugalj topi. Oganj je silan, ali ga voda gasi. Voda je silna, ali je oblaci raznose. Vjetar je silan, ali ga tijelo podnosi. Tijelo je silno, strah ga lomi. Strah je silan, vino ga razgoni. Vino je silno, san ga rastrijezni. A smrt je silnija od svih, pa ipak milostinja spasava od smrti, jer spis kaže: pravednost izbavlja od smrti…“

Kad je o pravednosti riječ, moram spomenuti židovsku književnicu iz Varaždina, Mariju Lajtner*. I dok smo o Boži učili i čitali, nismo nikad ni znali da postoji Marija. Ja sam nju slučajno srela u Frankfurtu 1992. godine na stranicama njemačkog kalendara kao i u židovskom, ženskom leksikonu pod nazivom „Zaboravljene, zapaljene, zabranjene“. Iznenađenje je bilo ogromno, jer drugujući godinama s koprivničkim književnim krugom, nikad nisam čula za Mariju, dakle, ni u pričama. Kroz raspitivanje nisam također ništa saznala ni od najstarijih članova koji su i sami bili u partizanima. Marija Lajtner rođena je 19.1.1892. godine u Varaždinu i glavna urednica definira ju (1992. godine) kao austrougarsku književnicu koja je pisala na njemačkom i mađarskom jeziku. Zajedno sa svojom braćom bila je članica Komunističke partije, pa je u Berlinu i Budimpešti pisala reportaže, priče i romane i objavljivala ih u lijevim časopisima. Svoj zadnji roman 1937. godine pod naslovom Elizabeta, Hitlerova djevojka, objavila je u Parizu. Zadnji put je viđena u Marseju 1941. godine gdje je čekala vizu za Ameriku i tu joj se gubi svaki trag. Marija je otišla da se više nikad ne vrati, ne nalazeći mjesta čak ni na židovskom groblju, ostavljajući strašan i nemilosrdan svijet koji joj zapravo nije bio ravan. Pokušala se boriti pisanjem i dokazati da je Elizabeta, Hitlerova djevojka u zabludi kad slijepo vjeruje licu zločina. I zato, ponekad mi Marija, ponekad mi ovo židovsko groblje dođe kao jad, pokazivač svetih mjesta u Tori, kad Svevišnji, pri svjetlosti menore, čita odabrane svete tekstove, koje mu, ispruženog prsta, pokazuje njegov žrtvovani narod…

Evo, menora gori na stolu i osvetljava put, a ja mislim na sugrađane koje nisam nikad uspjela vidjeti ni upoznati, na sve one što su otišli prije pedeset i pet godina, otjerani, šibani, slomljeni, dok kadiš pada na obrise njihovih tragova. Izvana dopire podmukli smijeh žive Elizabete, Hitlerove djevojke…

Podsjeća me to na šetnju Ive Andrića i čuvenog bosanskog hispanologa Kalmija Baruha 1928. godine ulicama Segovije. Došavši u Židovsku ulicu u Segoviji, odakle u i njegovi preci, Sefardi, bili istjerani, Baruh je pitao malog, španjolskog dječaka zašto Žido-vi više ovdje ne stanuju, kamo su otišli… A dječak je odgovorio 500 godina nakon njihova odlaska: Nema, nema više Jevreja… Otišli su jer ih Segovija nije volela…

Pa ipak, postoji i ljepša slika od toga, a sjeća me na Prag, Franza Kafku, Boženu Nemcovu, Egona Ervina Kischa i ostali dio praškog kruga. Neki su bili trostru-ko nesigurni u tom nepravednom svijetu, a neki su dobili sve. Pa ipak, kad su se svjetla pogasila nad svima njima, Prag je smogao snage i sve ih prigrlio, objavivši to u prekrasnoj knjizi Prag priča iz 1987. godine koju je objavio Fischer Verlag u Njemačkoj. Dakle, u toj knjizi predstavljeni su praški Židovi, Nijemci, Česi, svi oni književnici što su sačinjavali taj grad, voljeli ga, iako su vrlo često među njima vladale razmirice ili čak neprijateljstva. Eto tako Koprivnica govori kroz svoja tri groblja: židovsko, pravoslavno i katoličko. Na nama je da čitamo, jer svi mi volimo ovaj grad, ove ulice upile su naše korake.

A od svih varki na svijetu, groblja spadaju u one postojanije. Ćuteći govore o nama i kad odemo. Otkrivaju naše tragove, ciglu mjesta gdje smo sazidani. Svjedočeći ne žele nigdje otići, ne mijenjaju domovinu, nigdje se krišom ne sele… Ćute i pričaju… ponekad glasno plaču, ponekad govore jidiš… Na na-ma je da ih čujemo…

Sjećam se, bijah mala djevojčica kad sam otkrila groblje, ovdje, na kraju grada. Često sam dolazila noseći sa sobom Jesenjina i Turgenjeva. Ovdje sam snovala budućnost. Gledajući ove nadgrobne spomenike, poželjela sam biti doktorica i književnica. Molila sam te da mi pomogneš. Još sam molila da u životu nađem prekrasne plave oči koje ću voljeti. I doista, našla sam ih u susjednom razredu. Te su mi oči pomogle preživjeti rat, odvele me daleko odavde, vjerne oči mog Oskara Šindlera. Toliko sam često bila ovdje, mislila sam na tebe, činim to i danas, pedeset i pet godina nakon uništenja mojih židovskih sugra-đana. Ovdje nema nikog, ali ja ti, evo, palim sveću u znak pozdrava. Nisam te zaboravila… Prekrasno židovsko groblje na kraju grada… moja mala tajno…

Milena Severović-Gašparić je književnica i stomatolog

lamed35.jpg Maria Leitner, 1892 Varaždin/ 1941 Marsej, pisac i novinar
Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License