Kad Ljudi Postanu Suvisni Razgovor Sa Zygmuntom Baumanom

Elisabeth von Thadden
Kad ljudi postanu
suvišni
Razgovor sa Zygmuntom Baumanom
Gospodine Bauman, napunili ste osamdesetu. Morali ste kao dijete iz poljske židovske obitelji pobjeći u Sovjetski Savez, vratili ste se natrag kao vojnik, kasnije emigrirali u Izrael, potom u Englesku. U kojoj biste zemlji na svijetu najradije danas imali dvadesete godine?
Ja sam, evo, trideset godina britanski državljanin. Engleska je dobro mjesto za izbjeglice, emigrante i apatride. No pitanje o državi mojega izbora nisam nikad na taj način postavio. Kad sam morao napustiti Poljsku, nakon mojega otpuštanja s fakulteta, imao sam 42 go-dine i nikad prije toga nisam došao na ideju da ću bilo gdje dočekati mirovinu doli u Varšavi. Nije mi tada ništa drugo bilo preostalo nego otići. Povijest često usko su-rađuje sa slobodnim izborom, oni se jedva mogu odvojiti.
Ne postoji niti jedna druga bolja ili gora država negoli je to zavičaj?
U mojem dugom životu živio sam u različitim društvenim sustavima, s njihovim nadama i strahovima. Možda je moj jedini način mudrosti biti siguran da na zemlji ne egzistira jedno dobro društvo.
Što bi to bilo dobro društvo?
Društvo koje sebe nikad ne drži dostatno dobrim, koje motri na nepravdu, nesreću i bol, to društvo ostaje nemirno.
No to su osobine modernih društava što ih vi istodobno kritizirate.
Moderna se naslanja na uvjerenje da se sve da usa-vršiti ljudskom snagom. Maksima pak današnje politike glasi: Nema nikakve alternative. Leibniz bi rekao: Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Još uvijek držim do socijalističkih misli da o kakvoći jednog društva treba prosuđivati prema tome mogu li njegovi najslabiji članovi u njemu voditi uspješan život.
Što razlikuje današnja postindustrijska društva od njihovih totalitarnih predšasnika? Što je danas novo?
Danas živimo u ubrzanoj moderni ili, kako je ja nazivljem, u “tekućoj moderni”, u potrošačkom društvu u kojem su ljudske povezanosti ograničene na brzo zadovoljstvo. Ljudi su vrijedni samo dok pružaju zadovoljenje. Dvije elementarne potrebe u tom društvu stoje jedna naspram druge: želja da se u uskomešanom moru ima sigurna luka i istodobno potreba da se ne bude vezan, da se imaju odriješene ruke, da se raspolaže manevarskim prostorom. Tko se želi osloboditi sveza, ne mora se napinjati. Može ih uživati kao slobodni potrošač i potom ih odbaciti. No ako svatko može vratiti ljudsku povezanost u prodavaonici na zamjenu, gdje tada ostaju prostori u kojima se može gajiti osjećaj moralne odgovornosti za druge? U tradicionalnoj modernoj etici na snazi je bilo pokoravanje pravilima, postmoderni moral, s druge pak strane, zahtjeva od svakog preuzimanje odgovornosti na sebe. Sad je čovjek kao skitnica na putu, mora se individualno odlučiti što je dobro, što loše. To je zadugo bila lijepa vijest, sve dok konzum nije kolonizirao međuljudske odnose.
U Vašoj knjizi Wasted Lives: Modernity and its Outcasts izdvajate renesansnog umjetnika Michelan-gela kao posebnog predstavnika moderne proizvod-nje otpada. Kada su ga pitali kako stvara ljepotu svojih skulptura, odgovorio je da naprosto uzima mramorni blok i otkleše sve suvišne dijelove. Što to ima s našim suvremenim društvom?
Ljudi i društva nisu nikakvi mramorni blokovi. No to što se otpad mora odstraniti kako bi se jedan oblik usavršio jest temeljno načelo modernog oblikovanja. Ugodno će se razaznati samo ako se beskorisno odbaci. Ono što budi interes jest harmonija produkata, otpad moraju odnijeti smetlari, neopjevani heroji moderne. Uspjeh se naših demokracija s državnom socijalnom politikom naslanjao dugo na to što smo izvozili ljudski i materijalni otpad. Modernu od početka karakterizira kretanje bezbrojnih ljudi koji su u društvenim porecima svojih zemalja bili beskorisni, koji su emigrirali i putem izvoza svojih životnih stilova uništili egzistencijalne temelje u zemljama u koje su prispjeli. Danas je planet zauzet do zadnjeg kutka. Nema više slobodnih deponija. Prekomjerni ispadaju iz klasnog sustava, iz svake društvene komunikacije i više ne iznalaze put. To je novost krize.
U Francuskoj su ti izopćenici pokušali s pobunom. Zašto izopćenici revoltiraju baš u Francuskoj repub-lici s njezinim idealom građanske ravnopravnosti?
Tamo postoje razlozi za to više nego bilo gdje drugdje. U Francuskoj je na ranu društvenog odbacivanja stavljena sol službeno proklamirane političke jednakosti svih građana. Useljenici stranog kulturnog podrijetla, društveno nepoželjni i ekonomski neasimilirani, trebaju navodno biti Francuzi kao i svi ostali. Načelo ravnopravnosti je u protuslovlju s posebnim potrebama tih najslabijih. Ono previđa da ti useljenici mogu tek onda biti ravnopravni Francuzi kad su ekonomski prihvaćeni u društvo kao i drugi.
Etničke i religiozne razlike nisu ono što dijeli?
Etničke i religiozne razlike, koje se danas preklapaju sa socijalnim deklasiranjem, spadale bi u podređene privatne osobine da je politika prevladala ekonomsko zapostavljanje useljenika. Događaji u Francuskoj kazuju nam da između tolerancije i solidarnosti postoji elemen-tarna razlika. Tolerantnost ostavlja drugog da bude onakav kakav jest. Solidarnost pak poklanja naročitu pozornost i posebnim potrebama različitih ljudi.
U ljudski otpad ubrajaju se izbjeglice, ljudi bez države, iskorijenjeni, nezaposleni. Što imaju zajedničko jadne izbjeglice s nezaposlenim u našem društvu?
Zajednička im je beskorisnost njihova života. Giorgio Agamben ih je opisao u svojoj knjizi Homo sacer kao one koji su isključeni iz demokratskog skupa pravila. Također i nezaposleni ispadaju iz društvenog poretka: oni se u potrošačkom društvu, kao oni koji ne proizvode, vide kao loši potrošači i kao financijski problemi. Kao socijalni slučajevi. Za njih može postati teško poštivati pravila demokratskog društva.
Ipak su oni, za razliku od Agambenova homo sacer-a, ljudi s državljanskim pravima i osigurani su temeljnom socijalnom pomoći. Nije li to dostatno ta priznanje legitimiteta jedne zajednice?
Država susreće te prekomjerne, kao i svi koji imaju strah od budućnosti, tako što se mijenja od socijalne države u državu sigurnosti. Ona, doduše, ne može više pružiti svojim građanima sigurnost u širem smislu, u smislu izvjesnosti, socijalne skrbi i zdravstvene zaštite. Ona ne može ponuditi nikakvo kolektivno osiguranje protiv osobna neuspjeha. Budući da je država tu moć izgubila, koncentrira se na sigurnost u smislu borbe protiv kriminaliteta, osiguranja osobna zdravlja i zaštite potrošača. Obećanje o pružanju nužne zaštite ovdje ide ruku pod ruku s porastom strahova od stranaca i s tim se strahovima može izvrsno profitirati.
Politika i moć, pišete, danas su razdvojeni. Kamo je emigrirala moć iz prethodnih vremena? Gdje je ostala?
Kad sam prije pola stoljeća studirao, nacionalna je država slovila kao najviša institucija. Ta je država bila suverena u tri smisla: ekonomskom, vojnom i kulturnom. Brak između politike i moći činio se u nacionalnoj državi neraskidivim. Danas su sva tri suvereniteta propala, moć je emigrirala iz politike u tri smjera. Prvo, u globalizirani prostor gdje transnacionalni poduzetnici imaju moć i u dvojbenim ga slučajevima napuštaju. Drugo, moć se gubi pobočno, da tako kažemo, u potrošačkim tržištima, u kojima zakazuju demokratsko upravljanje i kontrola. Treće, moć se konačno pre-mjestila na dolje, među građane, koji sad pokušavaju privatno riješiti probleme društvenog podrijetla. Moj je kolega Anthony Giddens ovo imenovao smjenjivanjem tradicionalne politike kroz life politics.
U tu politiku spada i napor pojedinaca da žele sebe neprestance učiniti optimalnijim. Opisali ste “fitness” kao zapovijest “tekuće” moderne. Usto dolaze zapo-vijesti da se bude učinkovit i inovativan. Jesu li to elementi nove religije?
Ne, budući da su to racionalni načini ponašanja. To su racionalne reakcije na iracionalne okolnosti. Onaj tko ne zna što će se dogoditi s njegovim radnim mjestom sljedećeg mjeseca, mora biti razumno fleksibilan. Svatko mora danas računati na to da će u svom životnom vijeku 11 puta promijeniti radno mjesto, bilo bi dakle glupo da iskazuje lojalnost poslodavcu. Kako netko da bude solidaran prema bližnjem ako zna da će sutra dospjeti na neko drugo mjesto na svijetu? S fitnessom imamo slično: pojedinac pokušava neprestance skupiti iskustva sreće koja se još nisu oprobala. Fitness je beskrajan proces koji potrošačko društvo prikazuje kao razumno. Fitness znači biti pripravan na sve moguće okolnosti.
Pritom je tradicionalni Bog bio koristan. Moderna je čak i monoteističkog Boga ukinula, koji je dušama ranije obećavao sigurnost. No u trenutku iznova otkrivamo Boga oca.
Prije 250 godina potres u Lisabonu suočio je suvre-menike s iskustvom koje nalikuje na cunami u naše vrijeme. Potres je u filozofiji značio kraj teodiceje. Ideja o svemoćnom, brižnom Bogu više se nije dala održati. Taj Bog nije pravio nikakvu razliku u prirodnoj katastrofi između pobožnih i grešnika. Potres je u Lisabonu još jednom predstavio biblijsku knjigu o Jobu. Otada je nastala ideja da se priroda da u ruke čovjeku i da se povjeri njegovu umu. Katastrofe kao što su cunami ili uragan danas nas opet pogađaju kao slijepe sile i mnogi u naše vrijeme reagiraju na njih s velikim pojednostavljenjem, koje za njih znači Bog. Bog? To je glad za apsolutnim, potreba za čistoćom, što se izražava u povratku religije. Iscrpljenost u svijetu koji je tako nerazumljiv, vodi želji da se ponovno zamijeni sloboda za sigurnost. Sigmund Freud je u svojem djelu Nelagoda u kulturi iznio kako je civilizacija smjena između slobode i sigurnosti. Njihalo naizmjenično udara u jednu ili drugu stranu, neprestance. Mi beskonačno ekspe-rimentiramo s tom dilemom.
Monoteistička ideja stvaranja u kojoj nijedno stvorenje nije otpad i gdje nitko nije beskoristan ne nosi tako za Vas ništa?
Ona je lijep san koji nećemo prestati sanjati. On je pak neispunjiv. Slučaj, ambivalentnost, nejednoznačnost, na sve te nelagodne osobine slobode treba staviti točku. No sloboda se pridobiva samo po cijenu neizvjesnosti.
Die Zeit, s njemačkog preveo Mario Kopić
ODJEK

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License