Judaizam Pauline Bebe Pristup Zena Na Javnu Scenu Putem Hala

Judaizam
Pauline Bebe
Pristup žena na javnu scenu putem Halahe
Ideja o primanju žena na javnu scenu je potpuno nova. Ona iznenađuje ili osvaja, šokira ili oduševljava, revoltira ili uzbuđuje. Ona vrlo rijetko ostavlja ravnodušnim. Ona preokreće jednu prošlost duboko ukotvljenu u našem identitetu. Ona, ponekad, odgovara na frustraciju, na krik nepravde ugušene u podložnosti. Slaže li se pristup žena javnoj sceni s Halahom? Može li se pokret za prava žene opravdati unutar Halahe ili joj je on stran? Je li neophodno izmijeniti Halahu da bi se napravilo mjesta ženama koje bi htjele ravnopravno studirati, poučavati i imati pristup javnoj sceni judaizma.
Pokušat ću u svojoj raspravi dati jedan kratak pregled tradicionalne slike žene, zatim ću razlučiti među njima, s jedne strane, javna djela koja Halaha dopušta ženama i, s druge strane, ona koja su im zabranjena.
I - Tradicionalna slika žene
Ženu su uvijek smatrali tradicionalno kao onu koja ne ulazi u normativne kategorije predviđene zakonom. Ona je izuzetak koji se navodi skupa sa maloljetnicima i robovima. Ona ima zakone koji su samo za nju, jedna talmudska knjiga, D'Ett, Našim, (hebrej-ski /mn./: žene), je posvećen ženi,…. (nema knjige koja se tiče muškaraca). U stvari, ako se o tom dobro razmisli, sasvim normalno je da ju smatraju za «sporednog Židova», prema terminologiji Rachel Adler, američkoj spisateljici, kao strankinju u usmenoj i pisanoj tradiciji, u zakonima, kodeksima, Midrašima koje su sve napisali, uredili, oblikovali i propisali muškarci. Ti zakoni, koji se odnose na nju, taj položaj koji joj je dodijeljen, o tome su raspravili muškarci i to što nije imala pravo riječi u tim diskusijama je zato, jer joj je dodijeljen položaj koji nije to dozvoljavao. Talmudska knjiga Nedarim (žrtve) pripovijeda da se jedna žena savjetovala s Rabi Jehudom o nekom halahičkom pitanju. Ona je kritizirala njegov odgovor na izazivački način i Bog ju je kaznio; nadula se, puknula i umrla. Takav tip savjeta i halahističke rasprave morao je ipak biti vrlo rijedak.
Prema tradiciji tri su naređenja namijenjena ženi (Hala/priprava šabatnog kruha/, Nida /ženska nečistoća menstruacijom/, Hadlakat hanerot /paljenje svijeća/) i sva tri su u području privatnog života.
Tradicionalni zakon smatra ženu pomalo kao katalizator, a ne kao osobu zakonski neovisnu od trenutka kad ona radi za svojeg oca koji je za nju zakonski odgovoran, do trenutka kada ona ugovorom pripadne svojemu mužu. Njezina je uloga da dozvoli mužu i njegovoj muškoj djeci da uče. Navodim iz knjige B'rahot, 17b: «Kako žene stječu poštovanje? Šaljući svoju djecu da proučavaju Toru u sinagogi, a da njihov muž uči u školi za rabine.»
Tako je židovska tradicija uzdignula na razinu junakinje ženu rabi Akive, koja se žrtvovala tako što je pustila svog muža da 40 godina proučava raspravu Nedarim. Uloga židovske žene bila je ograničena na privatni dio. Navodim Postanak Rabba 18:1: Žena ostaje kod kuće, dok muškarac hoda naokolo i usavršava svoju inteligencuju družeći se s drugim muškarcima.»
Čak ako ovi tekstovi mogu izgledati zbunjujući za naša moderna gledišta, ne možemo ih potpuno ocrniti. Treba ih proučiti u njihovom kontekstu, treba ih smjestiti u patrijarhalna društva koja su ih stvorila. Podsjetimo se teksta Postanka I,27: «Bog stvori D7N .ljudsko biće prema svojoj slici, prema slici Boga ga stvori. Muško i žensko stvori ih.» Ovaj tekst potvrđuje jednakost muškarca i žene kao bića stvorenih oba na «sliku Božju». Ne radi se o tomu da tvrdimo da su muškarac i žena isti, nego da su jednaki u svojemu dostojanstvu i svojoj važnosti, jer su oboje stvoreni na sliku Božju. Nemojmo zaboraviti da su rabini često štitili ženu naprednim mjerama za ono vrijeme, iako nam one danas izgledaju zastarjelo. Ne možemo očekivati da stari tekstovi budu opterećeni modernim vrijednostima, posve novim, koje mi smatramo najboljima. Naprotiv, možemo predložiti promjene, povno se upisujući u uređivački proces zakona, u koji bi i muškarci i žene bili uključeni.
II. Mogućnosti unutar Halahe
Uzet ću tri primjera kako bih pokazala da je Halaha prilagodljiva i dopušta promjenu: pozitivne naredbe vezane uz vrijeme, a kojih su žene oslobođene; uspinjanje žena na Toru, i ona o proučavanju Tore za žene. Ako žene nisu mogle sudjelovati u velikom broju micvi, razlog tomu je tekst Mišne Kidušin 1:7: «Svaku pozitivnu odredbu koja se odnosi na vrijeme, muškarci su dužni ispuniti, žene su od toga izuzete».
Ti zakoni iz kojih su žene izuzete, na primjer, molitva u točno određeno vrijeme, govorenje Š'ma, nošenje cicita i tefilina, tek da nabrojim neke. Možemo odmah primijetiti da se nikakva razlika te vrste ne pojavljuje u Bibliji, jedino ako to nije upotreba muškog roda množine za oznaku djece Izraela, ali se na isti način može protumačiti da muški rod množine uključuje i muškarce i žene. Mišna upotrebljava pridjev «izuzete». To izuzeće žena je i previše puta bilo protumačeno kao zabrana. Dakle, ako proučimo odluke donositelja zakona, primje-ćujemo da su bili mnogi koji su dopuštali ženama da izvrše te micve, te naredbe. Jedan nam je primjer dan u Talmudu (Roš Hašana 33a): Mihale, kći Saulova «navuče tefilin i učenjaci nisu prosvjedovali». Štoviše, u Raspravi M'nahot 43b, možemo pročitati: «Svi su obvezatni nositi cicit, svećenici, Izraelićani, obraćenici, žene i robovi». Raši u svom traktatu Sidur Raši piše: «Činjenica da Talmud kaže kako su žene izuzete od pozitivnih naredbi vezanih uz vrijeme, znači jednostavno da one nisu obvezatne da ih poslušaju, ali», nastavlja on, «ako one žele ispuniti obvezu svojih micvi, imaju na to pravo i ne bi ih trebalo u tomu sprječavati».
Majmonid u svojoj Mišne Tora (Cicit 3:9) piše također: «Isto tako sve pozitivne naredbe od kojih su žene izuzete, one ih mogu obaviti.»
Izak de Molino, kraj XVI stoljeća, još piše u jednom odgovoru (Responsa Besamim rosh # 89): Iako su žene izuzete od toga da govore dodatnu službu Minhe, «one su se već navikle da mole na svim službama, i preuzele su na sebe dužnost za sve micve».
Na drugom planu, može se postaviti pitanje o samoj logici talmudskog principa, jer su takvi izuzteci vrlo brojni.
Proučavanje Tore, na primjer, koje je jedna pozitivna micva nevezana vremenom, jer je rečeno u Jošui 1:8 : «Učit ćeš danju i noću», žene su od toga izuzete. Isto je i za prokreaciju.
Obveza da se jede maca na Pesah, da se uživa za vrijeme praznika i da se skupe svi zbog slušanja čitanja Tore, iako su to pozitivne naredbe vezane uz vrijeme, tu su žene prisutne. Izgleda, dakle, da ovdje halaha, kao u dosta drugih slučajeva, nastoji objasniti postojeću činjenicu da žene nisu ispunjavale, u određenom razdoblju, sve naredbe, i nastoji opravdati tu činjenicu, ona je opisna a ne zapovjedna. Preostaje nam dakle, ako preuzmemo na sebe obvezu svih micvi da slijedimo tu opisnu halahu.
Drugi primjer koji ću navesti je onaj o usponu žene prema Tori, podrazumijevajući pri tom da žene čitaju Toru. Napisano je u raspravi Megilah 23a: «Naši su rabini naučavali: svi su sposobni biti dio sedmorice (sedam pozvanih Tori u danima svečanosti i Šabata), i maloljetnik, čak i žena; ali mudraci su kazali da žena ne bi trebala čitati Toru zbog časti zajednice». Izraz … upotrijebljen pet puta u Talmudu izgleda da se odnosi na dostojanstvo zajednice. Možemo potvrditi, a da se puno ne zaletimo, da čast zajednice ovisi o samoj zajednici. Ako je uspon prema Tori (koji uključuje također i čitanje Tore) pred-stavljao u to doba uvredu za zajednicu, to je bilo zato jer je značilo da ni jedan muškarac nije sposoban to napraviti. Pozvati žene bila je sramota za prisutne muškarce. Može se primijetiti, također, kad tekst govori o … o zajednici, radi se o zajednici sas-tavljenoj od muškaraca. Ako danas pozvati ženu na Toru ne znači više uvrjedu, ako se naša zajednica sastoji od muškaraca i od žena, tada možemo slijediti mišljenje rabina iz Talmuda: «Svaki se pojedinac može uzdizati do Tore». Kasnije Raši iz XI stoljeća, Rabbenu Nissim u XIV stoljeću, rabi Moše Isserles, tumač Šulhan Aruha u XVI stoljeću i Gaon iz Vilne u XVIII stoljeću, svi se oni slažu u tome da se žena može uzdići do Tore: Prema Izraelu Abrahamsu (Jewish Life in the Middle Ages), žene su se uzdizale do Tore od talmudskog doba do XIII stoljeća.
Htjela bih ovdje otvoriti jedan kratki umetak i objaviti zajedničko vjerovanje prema kojem se žene ne mogu uzdići do Tore, jer su one nečiste. Navodim Šulhan Aruh, O.H. 84:1: «Svaka nečista osoba čita iz Tore, govori Šemu, i moli se u sinagogi».
Štoviše, prema tradiciji pravila nečistog obreda danas nisu upotrebljiva. Poslije rušenja Hrama, svaka je osoba nečista, jer je Hram bio sredstvo pomoću kojeg si se obredno čistio. Nečistoća, koja se tiče menstruacije, odnosi se na seksualne odnose i ni u kojem slučaju na Toru. Ona je sigurno bila jedan drugi način za isključivanje žene, zasnovan na tabuima krvi i smrti koji pronalazimo u puno drugih kultura.
Glede odvajanja muškaraca od žena za vrijeme službe, ono se ne pojavljuje u Bibliji: prema Levitiku, žene su donosile svoje žrtve na Žrtvenik, a za Sukot, muškarci, žene i djeca su bili skupa. Isto je bilo i za slušanje čitanja Tore u vrijeme Ezre i Nehemije. U razdoblju Drugog Hrama, iako je postojala jedna Ezrat našim, dvorište za žene, ono im nije bilo dodijeljeno i muškarci su se po njemu slobodno kretali. Samo dva talmudska navoda potvrđuju (Suka 5:2 i Midot 2:5) postojanje jedne galerije koja je odvajala muškarce od žena za vrijeme proslave drugog dana Sukota. Jedini zakonit navod je onaj od Šulhan Aruha O.H. 75:1-2 prema kojem: «molitve se ne mogu čitati u prisustvu žene u neprimjerenoj odjeći.» To odvajanje otkriva, dakle, više posljedicu običaja nego zakona.
Ostaje nam dakle ispraviti neravnotežu tog tradicionalnog gledanja, prijaviti jednu nepravdu i nastojati je ispraviti; otvoriti vrata jednog svijeta do sada gotovo isključivo sačuvanog za muškarce, i tu dati ženi njezino legitimno mjesto. Posebno je u javnosti ta neravnoteža bila naglašenija. Sinagoga, kao simbol i mjesto javnog židovskog života, bila je zatvorena za žene. Njih su stavili iza jednog zastora, ili postavljene visoko na neki balkon, jer muškarci su, tobože, nesposobni obuzdati svoje seksualne porive te ih je prisutnost žena ometala u sinagogi! Ali nikad ti muškarci nisu pomislili da sami sebe isključe iza nekog zastora… Žena je osoba zla i zavodnica, ta koja je trebala biti kažnjena za njihovo vlastito seksističko gledanje! Danas je to isključivanje upitno. Danas, pitamo se, ako je žena nešto drugo, a ne seksualni objekat, ne bi li sinagoga trebala biti reorganizirana tako da muškarci i žene mogu moliti zajedno uvažavajući jedno drugoga kao odgovorna bića, kako prema naredbama tako i prema svojoj seksualnosti, kako prema Bogu tako i prema drugima.
Treći primjer pristupa javnosti koje dopušta Halaha je onaj o odgoju žena i žena koje poučavaju. Razmatrajući te dvije točke, jasno je da se Halaha razvila i uzela u obzir druga razmišljanja koja su joj bila izvana. Sam je Talmud u pogledu odgoja žena pun proturječnosti. S jedne strane imamo izjave nekih rabina o ženama obilježenih očiglednom mizoginijom, s druge strane, u osamljenim slučajevima, naravno, ali značajnih za žene koje su bile mudraci maan mra^n (talmidot hahamot, op. prev). U Raspravi Sota (3:1), postavlja se pitanje je li žene trebaju proučavati Toru ili ne. Rabi Eliezer kaže: «Tko god poučava Toru svojoj kćeri kao da joj poučava glupost» (ludost ili opscenost, ovisi o prijevodu). Ta tvrdnja ide iznad izuzeća rasprave Kidušin. Tom se istom rabinu Eliezaru pripisuje slijedeća rečenica u Jeruzalemskom Talmudu: «Bolje je spaliti riječi Tore nego je dati u ruke ženama». Međutim, mi moramo čitati te riječi u svijetlosti tri važna podatka. Najprije, riječi rabija Eliezera nemaju nikad snagu Halake u Talmudu. Zatim, tijekom diskusije s rabinima, rabi Eliezer će biti osuđen na kaznu hekem, isključenje iz zajednice, na najtežu kaznu zbog svojih stavova. Napokon, čitamo u Raspravi Eruvin 63 a da mu je vlastita žena bila erudit! Štoviše, rečenica rabija Eliezara prema kojoj muškarac ne treba poučavati svoju kćer Tori dolazi kao odgovor na rečenicu Ben Azaia, učenika rabija Akive, čija su mišljenja prihvaćana kao Halaka, imaju uvijek snagu zakona: «Muškarac je dužan poučavati Toru svojoj kćeri.» A ipak je Maimonid u XII stoljeću pisao u Halhot Talmud Tora, (Zakonima proučavanja Tore): «Mudraci su odredili da čovjek ne poučava Toru svojoj kćeri jer većina žena nema volju duha koja treba za proučavanje i pretvaraju Toru u beskorisne brbljarije zbog siromaštva svog duha».
Uprkos tom stavu rabina, neke su se žene okušale u tekstovima. Midraš (Sifre Zuto naveden u Yalkut Š'imoni) nam pripovijeda da je Mirjam učila žene, dok su Aaron i Moše učili muškarce. U Targum Onkelosu, u retku 24. Druge knjige Kraljeva, kaže se da je Hulda, jedna od sedam spomenutih proročica u Talmudu, osnovala akademiju u Jeruzalemu, gdje je ona poučavala zakon. U drugom stoljeću Beruria, žena rabija Meira i kći rabija Hananija ben Teradiona proučila, kaže nam Talmud (Pesahim 62b), «300 zakona od 300 učitelja u jednom danu». Njezino se mišljenje navodi kao zakon i ona raspravlja s rabinima kao jednaka s jednakima. Kćeri Celofrada nazvane su u raspravi Baba Batra (cedakniot, daršaniot, hahmaniot, pr.prev.) «mudrima, tumačima i pravednima». U srednjem vijeku kako o tome svjedoči knjiga Izraela Abrahamsa (Jewish Life in the Middle Ages), židovski odgoj među ženama se širi. Kćeri Rašija poznate su po svom znanju. U XVI stoljeću žena rabina Jaakova Mizrahija iz Kurdistana pruzela je poučavanje svoje muža kad je ovaj bio zaokupljen financijskim stanjem ješive. Još uvijek u XVI stoljeću, Maharil tumači na dražestan način taj razvitak: «Ako nije dobro poučavati žene, ništa ne sprječava da one prime znanje vlastitom inicijativom!». Takav razvoj odobrio je 1955. rabin Zalman Sorockin: «Onaj koji ne poučava svoju kćer daat hašem, Božju vjeru, to je kao da ju podučava … gluposti».Halaha se potpuno promijenila glede poučavanja žena, jer danas postoje mnogobrojne ješive za žene. Čineći to, ona samo primjenjuje načelo jednakosti koje je postojalo u biblijskim redcima: (Deut. 31:11-12), za vrijeme svečanosti Sukot: «Čitat ćeš ovo učenje u prisutnosti čitavog Izraela koji će pozorno slušati. Dovedite tu sav narod, muškarce, žene, djecu, a isto tako neka i stranac koji se nalazi unutar tvojih zidova, s ciljem da oni čuju i da se pouče, i da poštivaju Vječnog, vašeg Boga, i da u životu primjenjuju riječi ove Nauke.»
III: Što Halaha ne dopušta
Ako žena može ispuniti stanovite micve vezane za vrijeme i uzvisiti se do Tore prema Halahi, ta ista Halaha im brani određene službe. Uključivanje žena u minjan (u bogoslužju nužan broj - deset - odraslih muškaraca, kako bi se mogla po propisu održati molitva, op. prev.) je u suprotnosti s tradicionalnom Halahom. Navodim Shuhan Aruh O.H. 55:4: «Robovi i žene nisu uključeni u minjan», iako prema nekim autoritetima maloljetni dječak, čovjek koji spava za vrijeme službe i mamzer, izvanbračno dijete, to jesu. Ako se proučava razvitak tog zakona, izgleda da samo Šulhan Aruh, posljednji autoritet o toj temi, isključuje žene. Prije njega, pokazuje se da izvori koje mi imamo (Ramban Hikot Tefila 8:4; Kesef Mišne, Hilhot Berahot 5:7 i Rambam Hilkot Berahot 2:9) potvrđuju da minjan treba biti sastavljen od deset odraslih i slobodnih muškaraca, to jest, ne robova ni maloljet-nika. U rabinskom razdoblju žene nisu smatrane slobodnima; sa zakonske točke gledišta, one su pripadale svojim muževima. Danas, ako ih se pravno smatra slobodnima, onda one mogu biti sastavni dio minjana. Uostalom, u XIII stoljeću, Mordehai (u Berahotu, bilješka 173) navodi jedan još stariji autoritet, rabija Simhu, te piše da žene mogu biti uračunate u minjan. Biti dio minjana, znači biti dio zajednice. Uključiti ženu u minjan, znači reći joj da je potrebna za svetkovinu javnog obreda, da je njezino prisustvo neophodno, ne izborno. Ona postaje u potpunosti član zajednice, jer na njoj počiva odgovornost; zahvaljujući njoj, možda čitanje Tore će se izvršiti, kadiš će biti izgovoren.
Na pitanje može li jedna žena biti svjedok ili sudac, pronalazimo niječni odgovor u tradicionalnoj Halahi. Općenito, zabranu su prihvatili, ali njezino porijeklo nije jasno. Majmonid navodi redak Deuteronoma 17:6 koji se odnosi na riječi «iz usta dva svjedoka» i potcrtava da je riječ «svjedok» na hebrejskom u muškom rodu. Taj dokaz odbacuje Josef Karo u svom tumačenju Mišne Tora, Kesef Mišne. Čitava Tora, kaže on, napisana je u muškom rodu. Ali on ne donosi druge argumente. Usprkos općoj zabrani, svjedočenja žena su prihvaćali u slučajevima kad su one za to bile mjerodavne; na primjer, u slučaju da su morale svjedočiti da im je muž otputovao ili nestao u slučaju agune. Ako je danas njihova mjerodavnost proširena na sva područja, normalno je da one mogu biti svjedoci. Uostalom, ironično je da svjedočenje žene na Vrhovnom sudu u Izraelu ne priznaju rabini te iste zemlje! Isto što prema Halahi žene ne mogu biti svjedoci, one isto tako ne mogu biti ni sudci (Jeruzalemski Talmud, Yomah 6:1; Jeruzalemski Talmud, Sanhedrin 3:9). Debora, kažu nam tosafisti, je samo, navodim, «poučavala zakone; ona nije donosila nikakvu zakonsku odluku i štoviše, bila je nadahnuta Božan-skim prisustvom i zato je ona izuzetak»! Očito je da ovdje tosafisti iskrivljuju stvarnost tako da bi ju prilagodili svoji spolim predrasudama. Uostalom, jedan od razloga koji se često navodi za isključenje žena iz uloga sudaca ili svjedoka izrazio je Talmud u ovoj rečenici (Šabat 33b): «Žene imaju nestalan duh».
Općenito govoreći, pristup žene javnom životu izgleda da nije spojiv sa slikom tradicionalne židovske žene. Navest ću još Talmud (Yomah 66b) «Mjesto žene je uz preslicu». Ali ta drugorazredna uloga, koju opisuje tradicija, je li to ono što žene moraju biti, ili je to što su bile u određenom razdoblju; je li ona zapovjedna ili opisna? Cesto je Halaha bila opravdanje u tekstovima za već postojeće stanje. Danas žene sudje-luju u javnom životu. Zašto su te uloge u javnosti ograničene na svjetovnost?
Više je zamjerki izneseno glede javne uloge žene u judaizmu. Oslanjali su se na riječi Majmonida (Hihkot Šoftim V:1:5): «Samo muškarci mogu biti kraljevi». Na ovo se može odgovoriti da pristup žena u javno područje ne znači pristup kraljevskoj moći; s druge strane bilo je žena-kraljica u židovskoj po-vijesti. Salome Alexandria, Šlom Cion Hamalka, bila je kraljica za vrijeme razdoblja Drugog Hrama (76-67 pr. n.e.) i u prvom stoljeću kraljicu Helenu su obožavali zbog njene samilosti i filantropije. Navodili su također Mišmu iz Roš Hašane 3:8 (Gemara29a): «Onaj tko nije obvezan vršiti neku naredbu ne može ju vršiti za nekog drugog».
To uključuje da žene ne mogu biti ovlaštene šliah cibur od strane zajednice za molitvu, jer one nisu obvezne moliti u određeno vrijeme. Taj argument isto nije osnovan, jer danas kad svatko ima knjigu molitvi i može čitati molitvu, šliah cibur samo upravlja službama, a da ne pazi ma micvu za nekog drugog. S druge strane, ako su žene sebi nametnule obavezu molitve, one mogu biti potpuna zamjena za nekog tko ne može ispuniti jednu micvu.
Proučavajući zakone glede žena u njihovom razvoju, jasno je da je svaka civilizacija u kojoj se razvijao židovski narod na njega utjecala u onome što sačinjava njegov identitet i etičke principe. Tijekom stoljeća, judaizam je preuzeo sustav patrijarhalnih društava zemalja koje su ga okruživale. Danas suvremeno zapadno društvo nastoji izmijeniti taj sustav. Mislimo da taj razvitak nije bio u suprotnosti s etičkim načelima judaizma koja nadilaze nestalnost vremena, nego ih naprotiv održava, jača i učvršćuje. Ako su u svakom stoljeću vlasti bile suprotnih mišljenja o jednom tako važnom pitanju kao što je položaj žene, ako su se mišljenja suprostavljala, to nam pokazuje da je halahički proces promjenjiv, ljudski, pogrješiv. Grješke su mogle biti napravljene, mi ih moramo nastojati ispraviti. Mi, također, možemo u našem stoljeću počiniti grješke ali više vrijedi to riskirati nego nastaviti primjenu nekog zakona ili ispovijedati tradiciju koja, u nekim točkama, izdaje našu savjest. Mnoge su žene napustile judaizam, jer odmah čim bi prešle prag sinagoge podsjećalo ih se da su one samo žene. Vjerska kuća dostojna tog imena mora podržavati načela jednakosti, pravde i poštivanja svakog ljudskog bića, bio on bilo koje boje ili spola. Zbog tih etičkih načela, svaki zakoniti sustav, koliko god bio dostojan štovanja kao tradicija koja je preživjela stoljeća, mora biti promijenjen.
Postupak razvitka čini satavni dio Halahe. Ne zaboravimo da su u prošlosti rabini znali unaprijediti Halahu u području ženidbe uvođenjem ketube, čina braka i zabrane poligamije; u području razvoda mije-njajući propise ugovora Yevamot, prema kojem se «žena može rastati sa ili bez pristanka». Znali su održati dinamično svojstvo Halahe, prilagođavajući je svakom stoljeću. Da bismo dozvolili pristup žena na javnu scenu uzmimo primjer Moše Iserla, tumača Šulhana Aruha, da bismo ponovo dali Halahi onu vitalnost koja joj je bila svojstvena: u raspravi Pesahim, postavljeno je slijedeće pitanje: moraju li se žene nalaktiti za vrijeme ceremonije Seder? Odgovor je Talmuda da to mogu žene koje su poštivane, Moše Iserles tumači na ovaj način: «Danas, sve su žene dostojne poštovanja»!
Htjela bih napokon navesti Midraš Tanhuma koji nije čekao feminističke pokrete da bi objavio jednakost između muškaraca i žena:
«Iako sam izabrao vođe, sudce i starce da vama vladaju, svi su jednaki preda mnom kao što je rečeno: svaka osoba u Izraelu, a ne samo veliki među vama, nego vaša djeca, vaše žene; jer ljudska bića su zahvalnija prema muškarcima nego prema ženama, ali Sveti, neka bude blagoslovljen, nije takav.»
Pauline Bebe, profesorica engleskog i hebrejskog. Radi na Nacionalnom istututu za orijentalne jezike i civilizacije u Parizu. 1990 imenovana je londonskim rabinom i tako postala prva žena rabin u Europi. Od 1995. vrši rabinsku službu u Parizu. Preuzeto iz Balkanskog književnog glasnika. Prevod R. Stipišića i J. Hećimovica.
BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License