Jidis Knjizevnost I Kultura U Poljskoj

Biserka Rajčić
JIDIŠ KNJIŽEVNOST I KULTURA U POLJSKOJ
Jidiš književnost pisana je na jeziku nastalom na osnovu donjenemačkog dijalekta, sa tragovima starofrancuskog i pozajmicama iz hebrejskog. Potpu¬no oformljenom u XVI veku, mada se delio na dva dijalekta: na zapadni kojim su se koristili nemački i holandski Jevreji i istočni koji je obuhvatao Istočnu Evropu i razvijao pod uticajem slovenskih jezika.
Istočni dijalekat se zbog velikog prostora koji je pokrivao delio na niz poddijalekata: na volinjski, jezik Jevreja nastanjenih u Galiciji, Ukrajini i Moldaviji, litvanski, kojim su govorili Jevreji u Litvaniji, Belorusiji i Bjalistočkoj oblasti i centralni ili poljski koji je obuhvatao terene Kongresuvke ili Kraljevine Poljske (1815-1915). Svaki se delio na nove pod-dijalekte koji su uglavnom nosili imena velikih gradova: varšavski, vilnjanski, lođski i dr. i pred¬stavljali neku vrstu slenga. Jidiš književnost je u biti eksteritorijalna, kao i jezik na kome je pisana, sledeći migracije Jevreja s kraja XI i početkom XII veka, od Nemačke preko severne Italije, Poljske stigavši na Bliski istok, u Jerusalim i Kairo, dok je u svom zenitu, od XVII do XX veka, bila prisutna i na severu Evrope, u Holandiji, Engleskoj, Francuskoj, kao i na nizu drugih kontinenata, u Sjedinjenim Američkim Drža¬vama, Južnoj Americi i Australiji. Iz te činjenice proističe i njena periodizacija na staru i novu. Starom se naziva književnost nastala do kraja XVIII veka, a novom u XIX i XX veku. Od stare je sačuvano veoma malo dela, od nove gotovo sve. Međutim i jedna i druga slabo su prevođene na druge jezike. Osim retkih izuzetaka kakvi su Šolem Alejhem, Šimon An-Ski i nobelovac Singer. Danas je jidiš kolokvijalni jezik izvesnih grupa Jevreja koje žive u Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu. Imaju i svoje novine, izdaju knjige, koriste ga u pozorištima. Naravno, u znatno manjem obimu nego u prošlosti.
Pojam stara književnost odnosi se na religijske spise, molitvenike, zbornike pravila ponašanja pobožnih Jevreja. Najstariji sačuvani spomenik u Poljskoj je priručnik za žene Cene urene s početka XVII veka, sažetak Petoknjižja u kome se govori o ponašanju žene od kolevke pa do groba. Postoji sličan i za muškarce, iz nešto kasnijeg perioda. Najstarije inkunabule na jidišu su štampane u Veneciji, a nešto kasnije u Pragu. U Poljskoj u Krakovu, u XVI veku. U vreme baroka dosta se objavljuje poezija, tačnije fragmenti iz svetih knjiga u stihu, radi lakšeg pamćenja. Prvi svetovni tekstovi su uglavnom adaptacije dela nemačkih i italijanskih pisaca u stihu i prozi, prevođeni i u Poljskoj. Jedno od prvih dela na jidišu jeste Poema o Esteri Gumprehta Levija, objavljena 1649. u Amsterdamu. Kasnije je imala niz varijanti, jer predstavlja zbornik tekstova pozajmljenih iz Starog zaveta i Talmuda. Zbornik tekstova iz Knjige o Esteri čitale su žene i deca kod kuće, učenici u ješivama. U dramskog vidu ti tekstovi izvođeni kod kuće dobili su naziv Purimšpil, a kasnije je korišćen i naziv «jevrejski karneval», iz čega se razvila komedija. Dok je biblijska drama na jidišu kasnija tvorevina, s obzirom da joj je judaizam nametao brojna ograničenja.
Pored Knjige o Esteri pozajmljivani su motivi i iz drugih starozavetnih knjiga, iz Knjige o carevima, Knjige o Jovu, Knjige o Ruti, Knjige o sudijama i dr., kombinovane s dvorskom književnošću, naročito nemačkom i engleskom. Ta dela su pripremila teren za nastanak tzv. istorijske poezije ili poezije koja govori o određenim događajima iz istorije Jevreja. Najstarije takve pesme u Poljskoj govore o sudbini Jevreja u Ukrajini u vreme ustanaka Hmjelnjickog 1648-9, o navodnim ritualnim ubistvima koje su počinili Jevreji u Vilnu, Poznanju i Sandomježu i o krakovskom Jevrejinu koji je kupio srebro ukradeno iz crkve. Te pesme, pored toga što spadaju u začetke epske poezije, smatraju se i začecima novina.
Nova jidiš književnost stvarana je od XVIII do XX veka. Uglavnom je individualna tvorevina u velikoj meri je nastala pod uticajem Haskale. Jezički i stilski je raznorodna, jer je gotovo istovremeno s racio-nalističkom Haskalom nastao iracionalan, ekstatični hasidizam, takođe masovan, ali narodni pokret. Knji¬ževnost na jidišu oba ova pravca najpotpunije se ispoljila kroz pripovetku i hagiografiju, tačnije kroz poseban način pripovedanja, najbliži stilizaciji koja se kao postupak održala do dana današnjeg. Obiluje mistifikacijama, alegorijama, kabalističkom simbolikom, paradoksima, neočekivanim obrtima, mno¬štvom najraznorodnijih detalja, parodijom, grotes¬kom… Najstarijim klasikom te književnosti smatra se Šalom Jakov Abramovič ili Mendele Moher Sforim sa svojim romanima Kljuse i Jevrejski Don Kihot. Na njega se nadovezuju Šolem Alejhem, Isak Lejb Perec i Šimon An-Ski koji su umrli za vreme Prvog svetskog rata. Njihovim velikim doprinosom se smatra stva¬ranje književnog jidiš jezika koji je objedinio postojeće dijalekte, postavši naddijalekatski. Na njemu se radilo još mnogo decenija, dok nije kodifikovan i izjednačen s ruskim i poljskim književnim jezikom. Šolem Alejhem i Šimon An-Ski su bili pod uticajem velike ruske književnosti XIX veka, a Isak Lejb Perec poljske, kao i Haskale i cionizma. Ostavši ipak pisci koji su podjednako dobro pisali i na hebrejskom i na jidišu, kako poeziju tako prozu i drame.
U međuratnom periodu u Poljskoj su se formirala dva jaka centra jidiš književnosti, u Varšavi i Vilnu. Kanon te književnosti se u odnosu na jidiš klasiku menjao u okviru svih književnih žanrova i u jeziku. Najradikalnija promena se sastojala u tome što je ta književnost prestala da se piše samo za Jevreje. Njeni predstavnici su počeli da prihvataju druge književnosti i promene u njima nastale uoči i neposredno posle završetka Prvog svetskog rata. Prevode ih i bivaju prevođeni. U najveća dostignuća spada poezija Pereca Markiša, Lejba Kvitka, Davida Hofštejna, Mojžeša Kulbaka, Mojžeša Brodersona, Uri Cvi Grinberga, Meleha Raviča, Haima Gradea, Abrahama Suckjevera i proza Šaloma Aša, Jozefa Opatošua, Izraela Jošue Singera, Davida Bergelsona, Nistera i Mojše Kulbaka, Ojzera Varšavskog, Isroela Rabona, Zusmana Segaloviča, Mihala Burština, Jehošua Perlea, a posle Drugog svetskog rata Isaka Baševisa Singera i Haima Gradea. Mnogi od njih su emigrirali u Ameriku i Izrael, nastavljajući da pišu na jidišu. Sa njima se uglavnom završila velika književnost na tom neobičnom, ali, kako se pokazalo, veoma ekspresivnom jeziku.
Za pojam jidiš vezan je i pojam "jidišizam", kulturni pravac koji je propagirao razvoj svetovne jevrejske kulture na jidišu. Njegov osnivač je Šimon Dubnov iz Belorusije koji je smatrao da jidiš preko kulture treba da povezuje Jevreje u rasejanju. Da bi do toga došlo osnovan je Jevrejski naučni institut koji je bio i prvo jevrejsko svetovno učilište, sa četiri sekcije: filološkom, istorijskom, ekonomsko-stati-stičkom i psihološko-pedagoškom. Ideju Dubnova su podržali i poznati naučnici jevrejskog porekla poput Ajnštajna, Frojda, Čerikovera, Štifa, Leščinjskog i mnogi drugi. Na Prvoj konferenciji jevrejskih nauč¬nika u Berlinu 1925. godine odlučeno je da njegovo sedište bude u Vilnu, s filijalama u Njujorku, Berlinu, Parizu i Varšavi. Saradnici Instituta u periodu između dva svetska rata bavili su se veoma intenzivno istraživanjem kulture Jevreja u svetu, a posebno u Istočnoj Evropi, objavljujući rezultate istraživanja u nizu naučnih publikacija, sve do izbijanja Drugog svetskog rata, kada je njegova centrala iz Vilna preseljena u Njujork. Rad Instituta podržavao je i niz istoričara, pravnika, književnika, novinara, izdavača, pozorišnih i filmskih radnika, slikara, rečju inteligencija. Tako su u Poljskoj nastali brojniji pravci i grupe u kojima su prvi put u istoriji imali prevagu jevrejski umetnici: futuristi, ekspresionisti, formisti, lođska grupa Jung Idysz, varšavska književno-likovna avangarda okupljena oko časopisa Halastre, varšavski eksperimentalni Jung Teater, Varšavsko jevrejsko umetničko pozorište Abrahama Isaka, Estere Rahele i Ide Kaminjske koje je najpre bilo putujuća trupa, a od 1913. stalno pozorište u Varšavi, sa veoma ambicioznim jevrejskim i svetskim repertoarom, Vilnjanska trupa i niz književnih kabarea i revijskih pozorišta (Qui pro Quo, Banda, Varšavski boemi, Velika revija, Varšavski berberin, Momus, Sfinga, Živa muva, Argus, Crna mačka, Duduk, Morsko oko, Oaza), tesno povezanih sa sličnim u Nemačkoj, Italiji i Sovjetskom Savezu. Stvorili su i poseban književni kabaretski žanr šmonces, kratko scensko delo pisano u stihu ili u prozi, u vidu monologa ili dijaloga, o te¬mama iz svakodnevnog života Jevreja. Specifiku tog žanra činio je jezik, odnosno neobična mešavina poljskog i jidiša, sa obiljem jezičkih igri, komičnih aluzija, koje su često dovodile do apsurdnih nespo¬razuma i situacija.
Poljski Jevreji nisu koristili samo jidiš, mada je kao sredstvo komunikacije i književni jezik dominirao među ostalim jezicima, kojima su se služili. I dalje se u okviru religije, filozofije i školstva koristio hebrejski i do danas su zadržana hebrejska slova. Latinski i latinicu nisu prihvatili iz verskih razloga, jer bi to značilo prihvatanje hrišćanstva. Isto tako ni ćirilicu. A kao narod knjige svi su znali hebrejska slova. Razlog neprihvatanja pomenutih pisama nisu bili samo religiozni razlozi već i veliki broj Jevreja koji su ži-veli u mnogim mestima, naročito u istočnim delovima Poljsko-litvanske unije. Procentualno znatno veći nego u bilo kojoj drugoj zemlji Evrope. Statističari kažu da se u Kraljevini Poljskoj u periodu od 1816¬1913. broj stanovnika povećao za 381%, a Jevreja za 822%, naročito u Varšavi, Lođu i Poznanju koji su se u pomenutom periodu ekonomski najviše razvijali, a i zbog činjenice da zapadna Evropa i Amerika u tom periodu nisu primale Jevreje. Dosta Jevreja iz pruskog i ruskog dela Poljske naselilo se u Galiciji koja je bila pod austrijskom, u pogledu kulture najtolerantnijom okupacijom. Krajem XIX i početkom XX veka bilo ih je blizu 900.000 ili nešto više od 10% opšte populacije. U odnosu na Prusku i Rusiju u njoj su živele dve trećine Jevreja. U gradovima, kao što su Brodi, Rava, Stanislavuv bilo ih je više od 50%. Međutim Galicija se ekonomski slabo razvijala, tako da su bili primorani da se iseljavaju, najčešće u Austriju i Severnu i Južnu Ameriku. Prvi svetski rat i pogromi u Rusiji primoravali su ih da masovno napuštaju taj prostor, naseljavajući se najčešće u Varšavi, ali i u Mađarskoj i Češkoj. Nakon završetka Prvog svetskog rata, oslobođenja i ujedinjenja Poljske mnogi su se vratili. Period između dva rata veoma im je pogodovao. Tako da ih je 1939. u Poljskoj bilo skoro 4,000.000, dostigavši uz to maksimum ekonomskog i kulturnog razvoja. Drugi svetski rat ne samo da je zaustavio taj čudesni razvoj nego je doveo takoreći do nestanka Jevreja na tom prostoru. Rat, geta, holokaust, koncentracione logore je preživelo oko dvesta hiljada. Međutim, pojačani antisemitizam posle Drugog svetskog rata ih je nagnao da se isele u Izrael i druge zemlje. Poslednji veliki talas iseljavanja dogodio se 1968. Danas u Poljskoj jedva da ima desetak hiljada Jevreja, a antisemitizam i dalje postoji. I, kako kaže Adam Mihnjik, biće ga i kada u Poljskoj ne bude bilo nijednog Jevrejina. U Poljskoj, ali i u drugim zemljama Evrope. Bez obzira na ogroman doprinos Jevreja svim oblastima života, posebno kulturi.
Podela na «mi» i «oni» ostala je tokom cele istorije suživota Jevreja s narodima u čijim državama su živeli. Ostala je kao nerešiv problem. Nerešiv, jer su uvek postojale dve antagonistički nastrojene strane. S jedne strane, postojao je antisemitizam, a s druge izvesna «odbojnost» Jevreja prema nejevrejima. O oba problema mnogo se pisalo. Često i objektivno. Od strane istoričara poljskog porekla i od strane istoričara jevrejskog porekla. Zaključci su se međutim svodili na pesimističke ocene mogućnosti poljsko-jevrejskog suživota. Te ocene ili pre koncepcije posebno su razrađene u književnosti u doba romantizma, ali ne samo poljskog već pre nemačkog, jer je kao pravac mišljenja nastao ranije i bio snažniji od poljskog. Osim toga, poljski antisemitizam do XX veka nije bio otvoren, kakav je bio u Evropi.
Romantičarski i pozitivistički istoriografski mislioci u razmatranju jevrejskog pitanja problem su videli u jevrejskoj religiji, tačnije u njenom tobožnjem fana¬tizmu i «mračnosti». Pogotovu u hasidizmu koji je nastao na terenu Poljske i u njoj bio najrašireniji. Izlaz iz izolacije Jevreja videli su u prosvećenosti, uvođenju svetovnih škola, pohađanju poljskih škola, odnosno u prećutnoj asimilaciji. I mnogi Jevreji su uviđali da se moraju menjati. S obzirom na znatno povećanje broja Jevreja od srednjeg do XVII veka i dalje, zbog brojnih talasa doseljavanja iz Evrope od XV veka, zbog pomeranja jevrejskih naseobina na Istok, na prostor Litvanije, Belorusije, Ukrajine, Rusije i dalje, čak do Indije, Kine i Japana, zbog povećavanja broja opština i neproširivanja privilegija od strane poljskih kraljeva, zabrane naseljavanja u većim gradovima i bavljenja nizom profesija, što je izazivalo bedu, a često i smrtnost, a u Ukrajini pogrome od strane Kozaka, a krajem XIX veka emigracije u Ameriku, tako da su Jevreji počeli da se emancipuju, tačnije asimiluju. U početku umereno, u XX veku radikalnije. Toj pojavi je veoma doprineo nastanak društveno-kulturnog pokreta Haskala koji je proklamovao otvaranje kulture Jevreja prema evropskoj, učešće u njoj i reforme judaizma. Haskala, međutim, nije bila jednosmerna, kako se to na prvi pogled čini. Veoma je doprinela upoznavanju Evrope sa judaizmom, razvoju biblistike, prevođenju spisa jevrejskih mislilaca, približivši ih Evropi, zainteresovavši je za jevrejsko nasleđe i tradiciju. U Poljskoj je Haskala prihvaćena nešto kasnije, zbog poslednje podele zemlje 1795. od strane Rusije, Pruske i Austrije i prestanka postojanja Poljsko-litvanske unije koja je funkcionisala čitava četiri veka. Tada se pojavljuju slogani: "Biti Jevrejin kod kuće, a čovek na ulici" i "Poljak Mojsijeve vere". Jer, rusifikacija i germanizacija prostora bivše Poljske odnosila se i na Jevreje. Nisu mogli ostati pri «umerenoj asimilaciji». Morali su prihvatiti «radikal-nu». I tako se sa hebrejskog i jidiša prelazilo na ruski, nemački, poljski. Pohađale su se škole i univerziteti na tim jezicima. I, po završetku svetovnih škola, sa znanjem evropskih jezika Jevreji su se počeli uključivati u život ili kapitalizam koji je nadirao iz sve snage. Najeklatantniji primer tih promena je nastanak prvog poljskog industrijskog grada - Lođa i uloge Jevreja u tome, što je pored Žeromskog u romanu Obećana zemlja sjajno prikazao Izrael Jošua Singer, jedan od velikana jidiš književnosti, stariji brat nobelovca Isaka Baševisa Singera, u romanu Braća Aškenazi, a ceo proces asimilacije Jevreja u romanu Porodica Karnovski, na primeru triju generacija, od kojih prva živi u gradiću jugoistočne Poljske, nazivanom štetl, druga u Berlinu i treća u Americi.
Iako je u Poljskoj i Ukrajini stvarao samo petnaestak godina, od početka 20-ih do sredine 30-ih godina i to na jidišu, njegova dela su prevođena na poljski, adaptirana za pozorište, bio je cenjeni novinar i intelektualac, a s obzirom da je pripadao grupi okupljenoj oko časopisa Halastre i znao nemački, francuski i ruski, bio je povezan s poljskim, ruskim i italijanskim futuristima, nemačkim eskpresionistima i evropskim avangardistima toga vremena. Otišavši 1934. u Ameriku i tamo je brzo uspostavio odnose sa njujorškom intelektualnom elitom. Njegovi romani pisani na jidišu, počev od romana Josje Telac, izlazili su najpre u nastavcima u novinama na jidišu, u velikim tiražima i veoma brzo prevođeni na engleski. Tu sjajnu karijeru prekinula je iznenadna smrt 1944. godine. Na sreću istu liniju književnosti, pre svega liniju romana-porodičnih saga nastaviće njegov jedanaest godina mlađi brat Isak Baševis, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost pisanu na jidišu (1978). Braća Singer nisu bili zanimljiva pojava samo kao umetnici već su i njihove biografije bile nesvakidašnje. I sa majčine i sa očeve strane poticali su iz starih i ortodoksnih rabinskih porodica. Otac im je bio veoma pobožni rabin. Majka takođe. Živeli su skromno, tačnije siromašno. U jevrejskim četvrtima, u nizu manjih gradova istočne Poljske (Leonćin, Rađimin, Bilgoraj, Stari Đikuv) i u dva maha u Varšavi. Opet izolovano. Na prostoru na kome se za vreme Drugog svetskog rata nalazio najveći geto u svetu, u Krohmalnoj ulici 8 i 10, koju će nobelovac Singer ovekovečiti u svojim najznačajnijim delima. Odgajani su krajnje strogo. Završili su ješivu. Nije im dopuštano da se druže s drugom decom, čak ni s jevrejskom. Niti da čitaju svetovnu književnost. Ni da uče strane jezike. Jer je trebalo da nastave porodičnu tradiciju i postanu rabini. Te planove roditelja omeli su Prvi svetski rat i Oktobarska revolucija. Izrael Jošua se našao u Kijevu, gde se upoznao s levo orijentisanim jevrejskim umetnicima i intelek¬tualcima. U Poljsku se vratio 1921, posle tzv. Sovjetsko-poljskog rata. Za komunizam je zainte-resovao i stariju sestru Hindele Ester koja je takođe imala umetničke sklonosti i kasnije postala izvrstan pripovedač i novinar. Počeli su da uče strane jezike. Da čitaju dela svetske književnosti na poljskom, nemačkom, francuskom i ruskom, a uskoro i da ih prevode. Da čitaju filozofiju. Da se interesuju za avangardnu umetnost. Vrlo uspešno su se bavili novinarstvom. Izrael Jošua je postao član jevrejskog PEN-cluba. Na veliku žalost roditelja napustili su jevrejsku četvrt i preselili u poljski deo Varšave, a sestra se udala za Jevrejina iz Londona. Sa roditeljima je ostao samo njihov najmlađi brat Moše koji je bio knjižar. Za roditelje to je predstavljalo takav greh da su ih se zauvek odrekli. Na pitanje okoline čime im se sinovi bave odgovarali su: trguju knjigama. Nisu pročitali nijednu knjigu nijednog svog deteta. Posebno su bili okrutni prema ćerki Hindele Ester koju su smatrali najvećim izdajnikom porodice i jevrejstva. Ne saznavši nikada da upravo pišu svojevrsnu autobiografsku književnost. O hasidima, od čijeg osnivača Bal Šem Tova očev deo porodice vodi poreklo. Onako kako nijedan drugi pisac s tog prostora neće pisati. Tematski, psihološki, filozofski, jezički i stilski prebogata, strukturno savršena dela. Prvi put, na svoj način realistički pisali su o višem, rabinskom svetu i nižem, narodu. O svakodnevnom i duhovnom životu. O običajima punim mistike i fantastike. O netipičnim ljudima. O ljudima sklonim grehu. O ekstatičnosti hasidizma u verskom i svakodnevnom životu. O očekivanju Mesije. O iskušenjima, gresima i iskupljivanju od grehova. Posebno o ljubavi, zabranjenoj i iskušavajućoj, putenoj, koja je osnovna tema najznačajnijeg romana Izraela Jošue Singera, Josje Telac, a kasnije i Isaka Baševisa. O molitvama koje i pored potpune predanosti vernika ne pomažu. Ne zaustavljaju zarazu. Ne donose kišu. Ne sprečavaju progone, pogrome, glad i požare. O svemu što ih je formiralo i protiv čega su se veoma rano pobunili. Bolno raskinuvši i s porodicom i sa svojim hasidskim okruženjem. Ne posetivši više nikada Poljsku. Ne otišavši ni u Palestinu, u koju se iz njihovog kruga ljudi masovno odlazilo. I pored po¬znavanja drugih jezika, ipak su ostali pri jidišu, dokazavši da se na svakom jeziku može pisati velika književnost.
Isak Baševis Singer je rođen 1904. u gradiću Leonćinu, gde je njegov otac bio rabin. 1908. poro¬dica se preselila u Varšavu, ali je 1917. morala da pobegne pred Nemcima u majčin rodni grad Bilgoraj, ponovo se vrativši tek 1923. u Varšavu, u Krohmalnu ulicu koja će se pojavljivati u više njegovih dela. Za razliku od starije sestre i starijeg brata lošije je učio i imao manje samopouzdanja u osamostaljivanju. Dva¬put je pokušavao samoubistvo. Brat i sestra su ga spasavali usmeravajući ga ka književnosti. Ugledajući se na njih i sam je počeo da piše priče, ali se nije usuđivao da ih objavljuje pod pravim imenom već pod nizom pseudonima. Bavio se uglavnom korektorskim i lektorskim poslovima u novinama na jidišu. Upa¬dao je povremeno u loše društvo koje ga je iskorišćavalo. Bio je u dugogodišnjoj, veoma složenoj vezi sa znatno starijom ženom.. I kasnije, u Varšavi i Njujorku, imao je niz problematičnih erotskih veza koje su ga činile nesrećnim. Imao je kompleks starijeg brata. Da bi se razlikovao od njega pokušao je da piše na hebrejskom, ali mu nije pošlo za rukom. Pokušao je da piše poeziju, ali mu ni to nije išlo za rukom. Uporište u književnosti je našao tek posle preseljenja u Ameriku. Tada pored korekture i lekture počinje da piše intervjue, reportaže, bavi se književnom i pozorišnom kritikom.
Sledeći brata objavljivao je priče i romane u nastavcima u visokotiražnim novinama na jidišu, koje je godinama lektorisao. Kasnije ih je doterivao i objavljivao u knjigama. Ali, ne sve, ni polovinu napisanog. S jidiša su najpre prevođeni na engleski, a kasnije na poljski. Postao je poznat romanom Satana u Goraju. Njegova radnja se kao i radnje bratovljevih romana odigrava u severoistočnoj Poljskoj u XVII veku u vreme čuvenog mistika Sabataja Cvija, vođe religioznog pokreta sabatizam, učenika čuvenog kabaliste Isaka Lurije. Na njega su rabini bacili kletvu, tako da su se njegovim učenjem tajno bavile grupice mladih, nazivane sabatistima. Za ovaj roman nije bitan samo originalan sadržaj već i veliko jezičko umeće, primena svojevrsne stilizacije koju će i kasnije primenjivati i usavršavati. I dalje ga je interesovao problem misticizma te piše roman Grešni Mesija, o Jakubu Lejboviču Franku, utemeljitelju frankizma. Frankizam je kao i sabatizam imao za cilj navraćanje Jevreja na pravu veru, ali je od strane zvanične religije smatran jeretičkim, stoga i zabranjivan, jer je osporavao Mojsijeve zakone i autoritet Talmuda. Svoje učenje je izlagao literarno, u vidu pripovesti i aforizama, što je uvećavalo njegovu popularnost. Frank je verovao da je treći Mesija, odmah iza Sabataja Cvija i Baruhja Rusa, ali se nije zalagao za povratak u Palestinu, odnosno smatrao je da je Poljska obećano Mesijino kraljevstvo. Iako je Isak Baševis prostudirao obimnu literaturu o Franku, njegovoj porodici i pristalicama, roman nije završio niti ga je objavio u vidu knjige, jer ga je smatrao umetnički neuspelim. 1945. u njujorškim novinama «Forwerts» u nastavcima je počeo da izlazi njegov roman-saga Porodica Muškat inspirisan životom veoma bogate varšavske porodice Prives, odnosno dezintegracijom jevrejskog društva u međuratnom periodu. Dugo je radio na njemu i kao knjigu ga je objavio tek 1950. Roman mu je doneo priznanje. Počeo je da biva prevođen. I u Americi i u Evropi veoma dobro je ocenjeno njegovo delo Gumpel luda, pogotovu kada ga je pohvalio Sol Belou. I pored tog velikog uspeha Singer je nastavio da svoje priče i romane najpre objavljuje u novinama, a kasnije u knjigama, u engleskoj i u jidiš verziji. Neprekidno doterujući tekst svakog svog dela. U «Forwertsu» jeu nastavcima objavio tridesetak romana, a samo devet u vidu knjiga. Među njima ima dosta autobiografskih koje kritičari tretiraju kao vrstu ključa za razumevanje njegovog stvaralaštva, jer je u njima znatno otvoreniji nego u delima fikcijske prirode, pogotovu kada su u pitanju tabu teme, religijskog i erotskog karaktera. Među njima posebno se ističe piščeva autobiografija pisana na jidišu 1974-75, objavljivana u odlomcima pod naslovom Ljubav i izgnanstvo, a kao knjiga pod naslovom Vera i sumnja. U njoj veoma podrobno govori o sebi, porodici, očevoj pastvi, životu u malim gradovima, poput Bilgoraja, u kojima su živeli i o jevrejskoj, pre svega siromašnoj Varšavi. U nastavcima je objavljivao i biografiju naslovljenu Iz starog i novog doma, ali je nije dovršio niti izdao kao knjigu ni na jednom jeziku. «Opsednutost autobiografijom» - kako ističu mnogi kritičari - nala¬zimo i u njegovim romanima poput Odrastanja, Prognanog sina, Ekspedicija duše. Poslednji je kasnije veoma izmenio i preimenovao, tako da je poznat pod naslovom Soša, i to samo u engleskoj verziji, gde je obradio temu jevrejske umetničke boemije međuratne Varšave koju je pred odlazak u Ameriku upoznao. Veliku inspiraciju za to predstavljala je i Amerika, posebno u romanima Pobunjenici, Neprijatelji, Pokajnik i Jarme i Kejle, u kojima opisuje život emigranata Poljske uoči Drugog svetskog rata. U vidu knjiga, samo na engleskom, objavio je Pokajnika i Neprijatelje.
Pored autobiografskih elemenata u njegovom delu srećemo dosta elemenata hasidskog folklora, naročito demonizma. U Mađioničaru iz Ljubljina, Dvoru, Robu, Golemu, Sanjaru, kojima se bavio veoma studiozno, izražavajući se umetnički sjajno.
U velika Singerova umetnička dostignuća spadaju priče. Ima ih više stotina. I, kao u slučaju romana, sve nisu ušle u knjige. Neke su objavljene u zbirke Gumpel luda, Poslednji demon, Spinoza iz Trgovačke ulice, Smisao, Moć svetlosti, Smrt Metuzalema, Ogledalo i Izabrane priče. Pri tom ne treba zaboraviti ni njegove priče za decu koje je objavio u petnaestak zbirki sa sjajnim ilustracijama koje su veoma doprinele njihovoj popularnosti i prevođenju na niz jezika od Amerike do Japana. Mada je i u ovom slučaju objavljeno samo tridesetak posto njegovog ukupnog stvaralaštva na jidišu i engleskom, a na poljskom znatno manje. Moglo bi se reći da je do dobijanja Nobelove nagrade 1978. u zemlji u kojoj se rodio bio takoreći nepoznat. Tek od početka 80-ih godina prevode se njegova najznačajnija dela i objavljuju u starim ili u novim prevodima glavna dela njegovog brata i sestre, pišu se o njima studije.
Na jidišu je pisala književnica i teoretičarka umetnosti iz Lavova, doktor filozofije Debora Fogel koja je za razliku od braće Singer poticala iz emancipovane jevrejske porodice. Više godina je s roditeljima provela u Beču. Išla je u austrijske škole. Interesovala se za pozorište, operu, muzeje, posebno za avangardnu umetnost. Znala je savršeno poljski i nemački. Jidiš je počela relativno kasno da uči i da na njemu piše. Sama je svoju poeziju, prozu i teorijske radove o modernoj umetnosti napisane na jidišu. lako je prevodila na poljski, a mogla je i na nemački. Međutim jidiš je odražavao njena shvatanja o jevrejstvu. Po mnogo čemu bila je bliska cionizmu. U ličnom i profesionalnom životu osećala se sasvim dobro u Lavovu, jednom od najkulturnijih gradova Poljske. Bila je bliska i s Poljacima, osobito sa zakopanskim kulturnim krugom, koji se smatrao trećim centrom kulture, odmah iza Varšave i Krakova. Dolazeći leti i zimi u Zakopane, upoznala je brojne predstavnike intelektualne i umetničke elite koja nije vodila računa o poreklu. Tako je, zahvaljujući svom izvrsnom obrazovanju i originalnosti umetničkog izraza ušla u krug Stanislava Ignacija Vitkjeviča koji se pored umetnosti bavio i filozofijom. Naslikao je i njen portret koji je nažalost izgubljen. U Zakopanu je upoznala Bruna Šulca koji je takođe pripadao Vitkjevičevom krugu. U to vreme još uvek nije bio pisac već je pokušavao da se bavi slikarstvom. Iz njihove veoma osobene prepiske na poljskom ubrzo su počele da nastaju Šulcove priče koje će objaviti u zbirci Prodavnice cimetove boje koje će mu, nažalost tek posmrtno, doneti slavu. I njegov život je zanimljiv i krajnje poseban. Poticao je iz veoma ortodoksne jevrejske sredine, iz Drohobiča, malog, provincijskog galicijskog grada, koji je ekonomski propadao, jer kapitalizam nije dopirao do njega. Sam je živeo na ivici bede, radeći kao nastavnik ručnog rada i likovnog u osnovnoj školi u Drohobiču, izdržavajući posle očeve smrti porodicu, bez mogućnosti sticanja šireg obrazovanja. Bez mogućnosti promene načina života, samo sanjajući o Beču, Berlinu, Parizu, pa čak i o Varšavi. Imao je sreću da njegova pisma koja je u očajanju pisao mnogim poznatim ličnostima, tražeći od njih pomoć, budu shvaćena kao zametak književnosti. Ni hebrejski ni jidiš nije znao. Nije bio levičar, ali ni pobožan. Svoj umetnički svet, likovni i književni, stvorio je iz svoje veoma bogate mašte i kompleksa kojih se nije mogao osloboditi. Deboru Fogel i Bruna Šulca pored sličnih osećanja za umetnost povezalo je još nešto: oboje su 1942. godine likvidirani u getima, ona u lavovskom, on u drohobičkom, ne potrudivši se da, kao mnogi drugi Jevreji, pribave sebi arijevske krštenice. A mnogi to jesu učinili. Nisu svi Poljaci bili antisemiti, pogotovu iz kruga intelektualaca i umetnika kome su pripadali.
Nemoguće je govoriti o jidiš književnosti a ne pomenuti izdavaštvo i štamparstvo, štampu. U vreme stare jidiš književnosti knjige su najpre uvožene iz Italije, Nemačke i Češke. Prva jevrejska štamparija osnovana je 30-ih godina XVI veka u Krakovu. Štampala je dela iz različitih oblasti. Od sredine XVI veka pojavljuju se štamparije i u drugim gradovima, u Ljubljinu, Poznanju, Vilnu, Lavovu, Grodnu koje uglavnom štampaju crkvenu literaturu. Svetovna književnost štampa se tek od XIX veka, uglavnom u Varšavi,gde se pominju: Gliksbergova, Mortkovičeva, Orgelbrandova, Fišerova štamparija koje su i izdavačke kuće i pored dela na hebrejskom i jidišu štampaju i na poljskom. Drugi centar je Krakov koji se specijalizovao za knjige iz istorije, reprodukcije likovnih dela, za popularnu književnost. Među najpoznatijim kućama pominju se: Himelbrau, Goldman, Telcel, braća Levin-Epštajn, braća Vujćik-jevič, Hendler, Rekord, Monolit, Monografija, Rekord i dr.
Štampa na jidišu u Poljskoj je relativno kasna pojava, povezana je sa Haskalom u XVIII veku. Međutim u prvoj polovini XIX veka već se pominju brojni naslovi novina na hebrejskom i jidišu: Savremeni pregled, Subotnja žrtva, Poljski Izraelićanin, Verni glasnik i dr. Njihov broj raste s procesom asimilacije. Krajem veka Varšava postaje najveći izdavački centar. Pored dnevnih listova počinje da izdaje nedeljnike, mesečnike, trome-sečnike. Izdaju ih i drugi gradovi, Krakov, Lavov, Vilno. Najčitaniji na jidišu su bili: Danas, Moment, Naš ekspres, Naš pregled, Mnjenje, Svakodnevne jevrejske novine, Jevrejski mesečnik, Istorijske sveske, Književne vesti, Globus, Halastre, Jung Jidysz i dr. Postojala je i Jevrejska telegrafska agencija (1920-1939) koja je radila do izbijanja rata. Novine i bilteni izdavani su čak u getima. Posle Drugog svetskog rata njihov broj se smanjio do minimuma i danas izlazi samo nekoliko novina i časopisa, na jidišu i poljskom: Jevrejska reč, Jevrejče, Midraš, Glas jevrejske opštine, Postojimo. Svedoče o postojanju jevrejske tradicije pisane i štampane reči, tradicije knjige, jer su mudrost i znanje bile osnovne vrednosti jevrejskog etosa.
Predavanje održano na Bejahadu 2008.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License