Jidis Inteligencija U Wilnu

Henri Minczeles
Jidiš inteligencija u Wilnu
Wilno je bio jedan od najvažnijih središta jezika i kulture na jidišu u istočnoj Europi. Taj je grad, danas Vilnius, glavni grad Litve, nekada bio Vilna kad je sačinjavao dio ruskog carstva, i Wilno, poljski grad u razdoblju između dva svjetska rata.
Te su različitosti korisne jer nam oslikavaju ujedno njegovo kozmopolitsko obilježje, ponekad zbunjujuću složenost raznih naroda, vjera i jezika tog područja smještenog ondje što nazivamo granicama, a u stvarnosti to je rub središnje Europe i pograničnih krajeva Rusije.
Ali Vilna, Wilno, Vilnius, viđen je sa židovske strane kao Vilne, i još prisnije litavski Jeruzalem. Židovi su se tu nastanili prije šest stoljeća i ostavili dubok trag na zemlju Litvak (Lita) ili Litvakija, prema izrazima neprežaljenog Leona Čertoka, u vidu posebne kulture aškenaske civilizacije. Litvakija je obuhvaćala više od milijun i pol Židova, što bi bilo osmina populacije ubrojivši dvanaest gradova s više
Henri Minczeles, povjesničar i novinar, specijalist za židovske zajednice u Istočnoj Europi. Diplomirao na Visokoj školi za studij socijalnih znanosti, doktor povijesnih znanosti. Godine 1991. dobiva nagradu Jacob Buchman - za knjigu Sjećanje na Šoa. (op. prev.) od po 20.000 Židova, od kojih je 70 do 80.000 živjelo samo u Wilni, i u oko tri stotine sela koja su imala svako više od 1.000 Židova.
Pojavljivanje židovske inteligencije
Izraz inteligencija, koji se upotrebljava u istočnoj Europi, nije prijevod riječi "intelektualac". Intelektualci su na Zapadu stvorili elitu profesora, svučilištaraca, filozofa i političara. Oni su kao takvi bili opisani krajem 19. stoljeća, a naročito poslije Dreyfusove afere. Inteligent, rođen tijekom XIX stoljeća, bilo da je bio Rus, Bjelorus, Poljak ili Litvanac, bio je član inteligencije. Ti su inteligenti tvorili kastu reformatora koji su htjeli protresti lance carske autokracije. Regrutirajući se iz građanskog sloja, ili iz seoskog plemstva, oni su se snažno radikalizirali, bilo u populizam bilo u marksistički socijalizam.
Kod Židova je ideološko putovanje bilo nešto drugačije jer se vodilo računa istovremeno o jednoj jakoj vjerskoj osnovi i posebnim povijesnim uvjetima. Na vjerskom planu, grad Vilne je pri završetku
XVIII stoljeća imao sukobe između Mitnagdim, koje je predvodio Gaon Elia iz Vilne i Hasidim, zbog toga su dva pokreta, Musar i Habad, ublažili svoje sukobe. Zatim je Haskala, pokret Prosvjetiteljstva u židovskoj sredini, duboko utjecao na taj svijet u promjeni. Ali sudbina judaizma ovisila je o carskoj moći. Tijekom razdoblja od dvadeset godina (sredina XIX stoljeća), pod Aleksandrom II, stanovita liberalizacija režima dopustila je mladima izlazak iz geta i mogućnost studija na sveučilištu. Kao posljedica toga uspostavila se stanovita simbioza. Ruska kultura duboko je utjecala na prve predstavnike židovske inteligencije.
Slijedeća desetljeća, naročito razdoblje reakcije pod Aleksandrom III sa sramotnim zakonima iz 1881. godine, zatim pod Nikolajem II, čija je tajna policija, Ohrana, proganjala reformatore i revolucionare, temeljito su promijenila pristupe židovskom problemu.
Osamdesetih godina je uveden žestoki antise¬mitizam, pogromi su bili česti, istjerivanje Židova - osim vrlo malog broja - sa Sveučilišta i iz svih tijela vlasti, bilo je sveopće, a svi ti događaji su kao mrtvačko zvono gasili bilo kakvu nadu. Židovska se inteligencija zatvorila u samu sebe i započela dugu borbu protiv carizma. I među njima i židovska inteligencija iz Vilne.
Židovska inteligencija iz Wilna
Židovska inteligencija iz Wilna rodila se u području koje je bilo u punom ekonomskom i demo¬grafskom zamahu. Željeznica je povezivala gradove s novonastalim poduzećima, kapitalizam je u neprekidnom rastu - tvornice tekstila, pilane, paro-mlinovi, kožare, manufakture duhana, prerađivačka industrija - sve to oblikuje jedan hinterland opskrbljen jakom infrastrukturom.
Židovska inteligencija je bila ruska i hebrejska, ruska i jidiš, ruska, hebrejska i jidiš. Drugim riječima, rabin, maskil, sveučilištarac oblikovali su prve kadrove te inteligencije. U godinama od 1865 -1880. značaj ruskog odveo ih je u određenu asimilaciju, štoviše u konverziju (na primjer, granični slučaj vilnskog violinista nihilista Abrama Uri Kovnera). Ali u cjelini gledano, iako prožeti dominantnom kulturom, inteligenti Vilne ostaju Židovi.
Primjera ima mnogo, kao što je Cederbaum u Odesi, osnivač prvih židovskih novina Hamelic i Kol Mevasser (Najavljujući glas) na jidišu, Lev Osipovič Levanda, po rođenju iz Vilne, bio je jedan od glavnih suradnika Rasvjete, rusko-židovskih novina iz Sankt Petersburga. Haskala u Litvi, i posebno u Vilni, vratila je čast hebrejskom jeziku. Navedimo na brzinu rođene ili naturalizirane Vilnežane: Mordekaj Aron Ginzburg, odgojitelj i pedagog; Kalman Šuman, maskil, koji je prevodio Misterije Pariza Eugenea Suea i Judejski rat Josipa Flavija, rasprave o povijesti i zemljopisu; Adam HaKoen, pjesnik i profesor hebrejskog na rabinskom učilištu u Vilni, osnovanog 1847. godine; Mihal Josef Lebensohn, jedan drugi pjesnik koji je crpio nadahnuće iz Biblije; Jehuda Leib Gordon, najveći pisac svojeg naraštaja, profesor, novinar, pripovjedač, pjesnik i satirički pisac.
Sa čitavim arsenalom antisemitskih zakona iz osamdesetih godina, židovska inteligencija, na trenutak obuzeta očajem, okrenula se prema jednom obliku kozmopolitizma, koji je skrenuo bilo prema zlovoljnom nacionalizmu, bilo prema borbenom internacionalizmu. U toj prijelaznoj fazi, zahvaljujući pojavi židovskog proletarijata i obrtništva, Aarona Samuela Libermana smatrali su kao prvog židovskog socijalistu u Vilni.
Cijela kohorta revolucionara išla je u stopu za njim: Vladimir Johelson, Cema Kopelson, Avram Gordon, Arkadi Kremer, zatim Mark Liber i Vladimir Medem. Većina njih osnovala je ili su pristali uz Bund, židovsku socijaldemokratsku stranku osnovanu u Vilni 1897. godine. To prihva¬ćanje marksizma se dogodilo postupno. Jer se vjerski pritisak udvostručio gospodarskim pritiskom. Dakle, da bi ih mase shvatile, mladi židovski socijalistički vođe trebali su "ići među narod», in di gassn, cu di massn, među narod, na ulice prema masama. Morali su poznavati ili ponovno učiti jidiš, jedini jezik kojim je govorio židovski radnik. Premda nolens volens, jidiš, narodni jezik u pravom smislu riječi, kojeg je govorilo više od 97% židovske populacije u to vrijeme (1897), postao je omiljeno sredstvo revo¬lucionarne promidžbe. "Žargon" je prihvatio njegove vjerodajnice podržane jidišistima i lijevo orijen¬tiranim cionistima. Oni, shvaćajući uporabu hebrejskog kao neki udaljeni zadatak, trebali su jidiš za borbu koja se vodila svakoga dana.
Obimna literatura: knjige, studije, traktati, brošure bili su, dakle, sastavljene na jidišu. Tako je Vilna na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, i u godinama koje su prethodile ratu od 1914-18. godine, postala glavno središte jidiša. Nacionalni osjećaj i nacionalna svijest bile su podvrgnute tom razvitku. Konferencija u Czernowitzu 1908. potvrdila je tu činjenicu.
Školska mreža u Wilnu
Trebalo je u praksi pokrenuti tu lingvističku renesansu. Konferencija u Czernowitzu, obilježena istovremeno željom da se dovede u red jezik, utvrdila je da je jidiš j e d a n od židovskih jezika i da mu treba dati prikladan pribor za njegov razvitak; poka¬zala je da su podjele postojale - jidišisti protiv hebraista - i bilo je potrebno, dakle, otvoriti škole, gimnazije i sveučilišta.
Izvan Varšave, u Vilni, stvarale su se školske mreže na jidišu. Od 1915. godine, iz razloga priljeva izbjeglica koje su dolazile iz ratnog područja, opismenjavanje se pokazalo korisnim. Oformljeni su večernji tečajevi. U proljeće 1919. godine, u gradu koji je postao poljski, osnovan je CBK - Central Bildungs Komite - Središnji obrazovni odbor. Ta institucija vrlo priznatog svjetovnog obilježja nastavljala je tradiciju grada Vilne, a to su heder i vjerske škole izvan sinagoge. Zapravo se slijedio drugi cilj: uspostavljanje pomiješanosti, potpuna promjena programa, davanje prvenstva podukama budnosti i podučavanju židovske povijesti - potpuno bez religije - pronalaženje pedagoškog osoblja, objavljivanje novih udžbenika, primijena svjetovne etike.
Od 1919-1921. godine, od datuma njezinog pripajanja CISKO-u, razvitak središnje jidiške ustanove bio je spektakularan. Dana 30. listopada 1921. godine, u Wilnu je bilo upisano 29 školskih zgrada (dječji vrtići, osnovne škole, večernje škole, Učiteljska škola), to jest 120 razreda i 4.000 djece. Pod vodstvom etnologa, lingvista, leksikografa, pedagoga i nastavnika, CBK je bio između dva svjetska rata primjer na planu vrhunskih pedagoških tehnika sa savjetima u razredu, kontaktima s roditeljima, a sve nadzirano političkim i sindikalnim tijelima.
Priznavanje - ne bez muke - poljskog židovstva kao nacionalne manjine, dopustilo je ovakav procvat privatnih škola. Treba naglasiti da CBK nije bila jedina ustanova te vrste. Usporedno su postojale školske mreže kao Tarbut, gdje je prevladavao hebrejski, i daleko najznačajnije, vjerske škole, Agudat, tradicionalni hederi, napokon poljske javne škole. U privatnim školama učenje poljskog jezika i kulture je bilo 7 do 9 sati tjedno. Napomenimo da je CBK mogao primiti od 3.000 do 6.000 učenika. Ipak, od 1932. godine primjećuje se smanjenje broja učenika, zbog pojačane privlačnosti poljskog jezika, usprkos rastućem antisemitizmu.
Neobično je utvrditi da se u litavskom Jeruzalemu - dakle u posebno vjerskoj sredini - svjetovnost afirmirala s više snage i dubine. U toj tvrđavi Bunda, kolijevci radničkog cionizma, središtu folkista, većina pokreta mladih, iako su ti isti mladi iz tradicionalnih sredina, se okrenula svjetovnim doktri¬nama. I to nije najmanji od paradoksa jer je čitava jedna jidiška inteligencija djelovala u tom smjeru, bez fanatizma, ali bez povlastica. Kao što nije bio jedan od najmanjih paradoksa to što je za vrijeme najtragičnijih razdoblja kultura postala lijek protiv gladi i siromaštva. Književna inteligencija
Židovska se inteligencija morala velikim dijelom dijeliti u literarnom stvaralaštvu. Znak su dali neohebrejski pisci Haskale. Od druge polovine XIX stoljeća ti pisci iz Vilne nastavili su djelatnost maskilima. Poslije Meyera Aysika Dicka, kroničara, Aron Weiter, Šmuel Niger i Leib Yaffe htjeli su biti novatori na taj način što su odbacili folklor idiličnog štetla, gdje su ružičasti opisi oblikovali tijek pripo¬vijesti. Najslavniji među njima, Aron Weiter, opisuje u Fartog-u (Prije dana) tmurnu atmosferu židovske inteligencije nakon promašene revolucije 1905. godine. U svojoj drami Der Štumer (Nijem) on uzdiže patnje jednog naraštaja odlučnog u borbi protiv carskog apsolutizma.
Zahvaljujući izdavaču-meceni Borisu Kletzkinu, jidiš pjesnici i prozni pisci iz Vilna, Alter Kacyzne, dramski pisac i fotograf, zatim Zalman Šneur i Moiše Kulbak, napokon i literarna skupina Jung Vilne, dali su gradu slavu, koja je uvelike prešla granice litavske Poljske.
Kaczyne je bio autor Duhus-a (Vojvoda) i Ger Cedek-a (Prozelit) (aluzija na jednog poljskog grofa iz Vilne kojega su crkvene vlasti osudile na spaljivanje na lomači zbog zločina židovstva). Zalman Šneur, potomak niza uglednih hasidskih rabina, od kojih je i slavni Zalman Šneur iz Liade, protivnik Gaona iz Vilne i osnivač pokreta Habad, pisao podjednako na hebrejskom i na jidišu. Nepopravljiv vječni putnik i nadaren u mnogim područjima, stvorio je novi tip Židova No'ah Pandre, neku vrstu viteza "bez straha i mane", s malim znanjem o Svetim Spisima, nimalo uljuđenog, slabo uglađenog, ali obdarenog solidnim razumom i junaštvom bez premca. Taj roman napisan na jidišu postigao je neviđen uspjeh. Zatim je Šneur napisao Šklover Jidn (Židovi iz Šklova), opisavši ih kao velike veseljake i glupane, uskraćene duhovnim životom.
A što se tiče Moiše Kulbaka, živahnog profesora književnosti u jidiškim školama u Vilnu, koji je bio pod jakim utjecajem njemačkog ekspresionizma, on je objavio jednu filozofsku bajku, Moiše ben Efraim, a isto tako i jednu kroniku o "nerevolucionarnom gradu", pod nazivom, Ponedjeljak. Privučen Sovjetskim Savezom, napustio je Poljsku 1928. godine. Jedna epska pjesma, Disne Childe Harold, nadahnuta Byronom, slavila je Wilno. Ali sumnja, razočaranje, zatim tjeskoba u Staljinovoj zemlji, potakli su ga napisati veliku obiteljsku fresku Zelminiens. To je remek-djelo bilo, u stvari, prikrivena kritika režima; nije imao sreće biti po volji funkcionarima Jev-sekcije, židovskom dijelu komunističke partije, tim "borcima planiranja" te je Kulbak 1937. uhićen. Poslije tri godine prisilnog rada, nestao je u metežu gulaga.
Dana 11. listopada 1929. godine Vilner Tog je objavio posebnu stranicu "Svečani ulazak Jung Vilne u jidišku književnost". Za razliku od drugih književnih škola avangardi, koje su dominirale intelektualnom scenom New Yorka, Berlina, Lodza, Varšave, Kijeva ili Pariza, Jung Vilne je bila osobito vilnska. Njezina bučna provala u svijet književnosti upoznala je jidiš svijet s Haimom Gradeom i Avrom Suckeverom.
Grade, strastveni kantor o svom rodnom gradu i blistavi pjesnik, Suckever estet i čarobnjak riječi, jedan i drugi u potrazi za fino izrezbarenim lirskim izrazima, koji bude uspomene ili nešto podra¬zumijevaju, smatrani su vođama pokreta. Njihove zbirke poezije su: Grade-ove Io (Da), Musarnikes (Privrženici Musara), Doires (Naraštaji); Suckever-ove Lider (Pjesme), Geheimstot (Tajni grad), Sibir, Grine Aquarium (Zeleni akvarij), stavljaju ih odmah s Lievickom i Managuerom na čelo suvremene jidiške poezije. Zabilježimo još nekoliko drugih pjesnika: Shmerl Kaczerginski, pjesnik Šoe i otpora. El'honen Vogler samotni skitalica, Leizer Wolf simbol fantastičnog, Hirš Glik, koji je postao besmrtan pjesmom o partizanima iz geta u Vilnu - Zog nit kayn mol "Ne reci nikad".
JIVO - Znanstveni židovski institut
Građani Wilna su prosudili da bi bilo nužno osnovati jednu ustanovu koja bi bila usmjerena na istraživanje i lingvistiku. Odlučno protiv jedne Wissenschaft des Judentum, to jest židovsko-poljske ustanove koju su oni smatrali previše elitističkom, jidiški intelektualci htjeli su biti više narodni, a manje akademski, ipak se strogo pridržavati pravila istraživača na visokoj razini.
Na poticaj osoba, kao što su No'hem Štif, Haim Jitlovski, Zalmen Reisen i naročito Max Weinreih, poznati leksikograf i filolog, osnovan je 25. ožujka 1925. godine pod pokroviteljstvom Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda JIVO - Jiddishe Wissenshaftle her Institut - Znanstveni židovski institut. Rođenje JIVO-a u litavskom Jeruzalemu dogodilo se tjedan dana prije osnivanja Hebrejskog Sveučilišta u Jeruzalemu.
Četiri odsjeka su međusobno podijelila zadaće JIVO-a: povijest, filologija i književnost, ekonomija i statistika, pedagogija i odgoj, sa sudjelovanjem najboljih stručnjaka koji su u većini bili porijeklom iz pokrajine Litvaks. Radovi koje su ostvarili u raznim područjima, Jakub Lesčinsky ili Liebman Herš u studijama o demografiji; Elias Čerikover, Simon Dubnov ili Jakub Šacki u povijesti; Moše Šalit u sociologiji; Zelig Kalmanovič , Shmuel Niger, Alexander Harkavy ili Zalmen Reisen u lingvistici; Avrom Golomb i Haim Šloyme Kazdan u pedagogiji i sve to zahvaljujući stotinama zamlera (kolekcionari ili skupljača spisa) raspršenih uglavnom po Poljskoj - obogatili su značajno židovsku znanost.
Istina je da JIVO nije bio sveučilište i da nije izdavao diplome, ali je bio najbolje jamstvo neprekidnosti jidiša u jednom gradu, u kojem su se sve društvene klase koristile tim idiomom, gdje je jezik posjedovao aristokratsko svojstvo. Danas, sveden na New York, poslije proživljenog iskustva nacističke okupacije, dio bezbrojnih spisa je uništen ili je služio kao uložak u cipelama njemačkih vojnika, JIVO ostaje obvezno raskrižje za sve svjetske istraživače u materiji židovstva.
Šoa - smrt jedne zajednice
Kao što je poznato, Šoa je raširila svoj crni plašt iznad jednog društva. Nesreća se obrušila na Vilnius čim su ušli Nijemci 24. srpnja 1941. godine. Židovska zajednica, koja je već pretrpjela sovjetizaciju, sada je iskidana u komade, njezini vođe su strijeljani, stanovnici desetkovani od Einsatzgruppen - a i njihovih litvanskih pomoćnika. Za manje od tri mjeseca od 80.000 žitelja - onih iz Vilne i izbjeglica - 35.000 Židova je poginulo. Preži¬vjele su zatim smjestili u dva geta, četverokut koji je pokrivao 17 ulica i 500 kuća.
To je bio silazak u pakao, s bijedom i promiskuitetom u napuknutim zgradama, smrdljivi zrak i epidemije su postale pravilo. Zatim, godinu i pol dana Židovi su postali robovi u službi nacističke ratne proizvodnje. Vrhunac jedne jezovite ironije! Razvio se intenzivan život na kulturnom planu. Ljudi su znali da će prije ili kasnije ići u smrt, da će ih strijeljati u Ponaru, ljetovalištu u okolici. Čekajući, Jeruzalem iz geta je osnovao škole, književne večeri, knjižnice, izložbe, kazališne predstave, štoviše i glazbenu školu, itd. U jednom Vilne-u, koji je znao da je osuđen, u gradu čiji su rabini zbog principa pikuah nefeš (prvenstvo spašavanja ljudskog života) dopustili židovskim radnicima rad na šabat, čuvala se još uvijek kultura. U rujnu 1943. godine, dok su počinjali pokusi za komad Šolema Alejhema, Tevie mljekar (na Broadwayu: Guslač na krovu), i kada je FPO, ujedinjena organizacija židovskih partizana, dobila nekoliko revolvera, došlo je do likvidacija geta. Od preostalih 30.000 Židova jedva je njih 3000 bilo na životu kad su sovjetske trupe ušle u Vilnu 12. srpnja 1944. godine.
I sada
Što ostaje od te civilizacije? Krv i suze. Židovska inteligencija iz grada Wilno-a, Vilna, Vilniusa je preživjela. Ona lebdi zrakom u dijaspori, u Izraelu je još uvijek duh Vilne, duh onih Litvaka, aristokrata jidiša, ludih za Bogom ili boraca za revoluciju.
Ne bismo trebali zaboraviti sve te osobnosti, primjere tipova inteligencije Vilne: Marka Antokolskia, istaknutog kipara; Haima Sutina, jednog od najboljih predstavnika pariške škole; Oizera Grodzenskog, velikog rabina i darovitog talmudista; Čarlesa Rappoporta, uzastopce populist, anarhist, komunist, socijalist i koji se ponosio da je pravi kozmopolit jer je govorio deset jezika sa jidiškim naglaskom; Cemaha Šabada, liječnika siromašnih i vrlo angažiranog novinara; Šimelea Kaftana, šnorera (prosjaka), šaljivca i pjesnika kad je to htio. I tolikih drugih…
Vrijeme je proteklo kao duga uzburkana rijeka. Ne treba zaboraviti ono što je bilo. Treba nam vratiti prošlost. Sjećanje je bilo zataškano ili iskrivljeno. Sovjetski kompresorski valjak je iskorijenio gotovo potpuno jednu kulturu. Danas se potraga za fizičkim znakovima jednog uništenog svijeta radi arheološkim metodama, sa strpljenjem pronalazača podzemne vode i minucioznošću talmudista.
Ne možemo spriječiti nove vlasti na tom mjestu da ponovno slože od svih komada jedno sjećanje. Cijeni se u kojoj mjeri naslijeđa naroda ostaju krhka. Znamo koliko visoko razvijenih zajednica ili pojedinačnih stvaralaštva mogu biti potpuno uništeni.
Bez miješanja u politiku, moramo biti "policijski psi sjećanja" da bi litavski Jeruzalem, tjelesno mrtav, bio još živ u našim srcima. Iz časopisa Yod preveo J. Hećimović

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License