Jezik Erotike

Nikola Visković Jezik erotike

Jezik je nesumnjivo najsloženiji od svih toposa erotike – nadtopos koji obuhvaća, oblikuje i dopunjuje sve ostale erotopose
Sjedoše na drvenu klupu kraj vrata Jurjevskog groblja, nad strminom prema Medvešćaku, i Andrea stane pričati o onome što je tih dana radio – o jeziku erotike.
“Najprije treba znati da i u erotici artikulirani jezik nije jedini način komuniciranja jer tu govore i oči, geste, uzvici, uzdasi, stenjanja, jecaji, mrmljanja, mumljanja, glazba i slično, a i beskrajne su mogućnosti likovnog i scenskog izraza.”
“I samo tijelo govori ljubav”, nadoda Rita zelenih očiju, te reče kako se u Sodome et Gomorrhe Albertina zanima za nijemi govor odjeće. “Tijelo kazuje o svojim slastima i svojim mukama, a u Diderotovim Les bijoux indiscrets damine pice govore poput tolikih beštija iz basni i bajki.”
“Životinje ne govore samo u basnama i bajkama”, napomene biologinja, “nego i u stvarnosti svojim zvučnim, mirisnim i vizualnim jezicima. Zato kaže prošlostoljetni arapski pjesnik Macbul Ahmad:
Ljubavnici mogu jedan drugome reći istovremeno dvadeset stvari o kojima nitko ništa ne zna.
"S druge strane, jezik nije tek sredstvo erotike, nego je i sâm Eros, te neki čak dokazuju, i u to kao da vjeruje Freud, da je nastao iz spolne žudnje.”
“Zato nas ne uzbuđuju samo riječi, već i glas onoga koga volimo. Ali, ostavimo na stranu teorijske dubine. O libidinoznosti jezika ima malo studija, kao na primjer Dictionnaire comique, satirique, burlesque, libre et proverbial Le Rouxa, iz 1786, Dictionnaire érotique moderne, par un professeur de langage verte Alfreda Delveaua, iz 1864, i Dictionarium eroticum latino-gallicum Blondeaua i Noëla, iz 1885, s njegovim Essais sur la langue érotique Alcidea Bonneaua.”
“Langue verte? Francuzi tako nazivaju slobodniji erotski govor –zeleni govor, kao što kažu vert galant za muškarca ženskara, kakav bijaše njihov omiljeni kralj Henry IV, pa onda još i krevetski govor – što bismo mi rekli mrsni govor."
Zatim doktorand prijeđe na dvije glavne funkcije erotskog jezika: onu opisnu ili govor o tome što se u spolnosti događa ili zamišlja, i onu djelatnu ili govor kao sâm ljubavnički čin. Prva je u svakodnevnom, umjetničkom i teorijskom pripovijedanju, druga je dio stvarnog spolnog djelovanja.
“Jedno je Laclosovo pričanje kako Valmont zavodi malu Cécile, a drugo su Andreine riječi koje zavode Marcelu”, na to će Rita, “ali, Laclos prenosi i riječi kojima Valmont zavodi Cécile!”
“To znači da treba razlikovati posredni od neposrednog djelatnog govora – njegov literarni opis od njegove zbilje.”
“Jedan i drugi mogu milovati i dražiti.”
“Da, oba mogu izazivati i zadovoljavati žudnju. Ipak, nejednakom snagom, tako da opisni govor možemo nazvati hladnije milovanje, a djelatni govor toplije milovanje.
“Djelatni govor je topliji i zato jer ga obično prate sva osjetila – vid, njuh, okus, sluh i dodir.”
“Oni ga i izazivaju i prate, ali i on povratno izaziva pogled, okus poljupca, uzdah, miris i milovanje. Jedna Sadeova razuzdanka kaže, s oproštenjem, da joj rječitost raste ako u rukama drži kite dvojice bludnika, a to njeno otkriće još više raspaljuje prisutne kitonošce.”
“Zašto dvojice?”
“Jer za ljubav su dovoljne dvije osobe, dok za razvrat trebaju tri!”
“Objasni!”
“Drugom prilikom! Sada smo na razlikovanju dva tipa erotskog govora, jedan objektivniji, a drugi subjektivniji ili emotivniji, pri čemu oba porađaju žudnju, maštu, volju i užitak onoga koji govori i onoga koji sluša. Tako reče jedna od Louysovih triju kćeri svoje majke: Kad god ti kažem koju svinjariju, poželim tako nešto i učiniti.”
“Svaki izraz dragosti potiče na prijelaz s riječi na djelo.”
“Tako je. Osobito na prijelaz s riječi na ruke! Što znači da govor ima erogenu moć i da dobra rečenica može završiti orgazmom. Zato nema visoke erotike izvan jezika, jer on je vrhunac razularenosti, što naročito ističe Roland Barthes, koji između ostalog pokazuje bitnost jezičkih formi za erotiku i ovim primjerom kršenja pravila imenovanja iz Sadea: Upoznao je čovjeka koji je spavao s troje djece koje je napravio svojoj majci, među njima i s jednom svojom kćerkom udatom za njegova sina, tako da je spavajući s njom bio istovremeno sa svojom sestrom, svojom kćerkom i svojom snahom…"
“Tu mišancu kao da preuzimaju Rétif de la Bretonne i Thomas Mann u svojoj priči Wälsungenblut, sjeti se ona splitske lekcije o toposu incesta.
I tu se doktorand nasmiješi, pridodavši: “I ne radi se samo o bitnosti duhovnog jezika u erotici, nego i onog fizičkog”, pa ne dajući slušateljici vremena da posve shvati tu drskost, odmah spomene i performativnu funkciju erotskog jezika kao govora koji stvara zbilju, što ona uistinu nije razumjela. “No, da bi se silina žudnje mogla nositi s moralnim otporima i sa zahtjevima estetske probirljivosti”, razlagao je on dalje, “i ljubav i erotika moraju razvijati sofisticiranu retoriku – to jest visoko umijeće zavodničkog izražavanja, uvjeravanja i pridobivanja koje je ravno moći sudske, pedagoške i političke dijalektike. Kaže Francisco Delicado u La Lozana andaluza: Oí decir que las cosas de amor avivan el ingenio, y también quieren plática – Čula sam da stvari ljubavi razbuđuju dosjetljivost i da također traže govorništvo. I Théophile Gautier: Tous les mots de ce langage étrange que l’amour délirant invente en ses fureurs – Sve riječi tog čudnog jezika koje pomamljena ljubav izmišlja u svom bjesnilu.

A najsažetije André Breton: ‘Les mots font l’amour’-retorika čini i glumi ljubav, reče ona kao pitajući sebe, “njenu istinu i njenu prevaru.”
“Zato među djelatnim i opisnim erotomanima ima izvrsnih retoričara žudnje, i to kako u formalnom vidu oratorstva, tako u sadržajnom vidu argumentacije, to jest u moći uvjeravanja primjerenim rječnikom i stilom, snažnim emocijama i jakim razlozima. Štoviše, teško je naći toliko bogatu i lukavu panopliju stilistike, leksike i dijalektike kakvu ima erotski diskurs. Uzmimo samo činjenicu da svi narodni jezici i žargoni raspolažu sa stotinama riječi za osnovne erotopose spolovila, koitusa, poljupca, milovanja i osjećaja – a to mnoštvo izraza je uzrokovano potrebama, prvo, pridobivanja željenoga, drugo, izbjegavanja moralno proskribiranih izraza, treće, ugode stilskog variranja, četvrto, izražavanja individualne kreativnosti, i peto, kod žargona, potrebom tajnovitosti govora. Stoga je jezik nesumnjivo najsloženiji od svih toposa erotike – nadtopos koji obuhvaća, oblikuje i dopunjuje sve ostale erotopose.”
“Ali, sa svim tim mnoštvom izraza opet ne možemo izreći sve što nam se događa, kao ni misliti ono što nije izrečeno”, nadoveže mudrica.
“To je nevolja svakog jezika i govora. Zatim, unutar te dvije osnovne funkcije postoje i druge važne razlike u erotskom jeziku.”
“Jezik pučke erotike i jezik kultivirane erotike?”
“Točno, i u svakom od njih opet govor poezije i proze, epa, tragedije, drame, pripovijetke i romana, kiparstva i slikarstva, teatra, fotografije, filma i stripa. Od renesanse i prosvjetiteljstva erotiziranje naročito voli dijaloški govor, s uzorima Lukijanovih Dijaloga hetera, Aretinovih Ragionamenti, Chorie-rovih Dialogues de Luisa Siguea, Millotove L’École des filles, epistolarnih Les Liaisons dangereuses i Sadove Philosophie dans le boudoir.”
“Pa onda i on i ja pišemo svoje dnevnike dobrim dijelom u obliku razgovora!” pomisli ona zadovoljno.
“Usto, govor visoke erotike ima često i pretenziju teorijske spoznaje života, kao u d’Argensovoj Thérese philosophe, u Forbergovom Apophoreta i kod Georgesa Bataillea. I dalje, postoji govor strasne, frivolne, humoreskne i burleskne erotike. Trivijalni, šablonski i otrcani govor, pored kreativnog i originalnog erotskog govora. Necenzurirani i cenzurirani, te intimni i javni erotski govor.”
“I ispovjedni erotski govor”, još će ona.
“Dakako, intimno ispovjedni u crkvi i psihoanalizi i javno ispovjedni u uspomenama Brantômea, Boucharda, Rousseaua, Casanove i Anais Nin.”
“Pa još nepristojni i uglađeni govor…”
“E da, naročito je važno to razlikovanje nepristojnog i uglađenog, neumjerenog i umjerenog, izričitog i aluzivnog, naturalističkog i eufemističkog govora, verba turpia i verba polita. Po čemu neki krivo razlikuju, već smo rekli, erotiku ili meku pornografiju kao navodno implicitni govor o spol-nosti od tvrde pornografije kao navodno eksplicitni govor o istom. Inače, na početku je šutnja, ne-govor, zabrana govora o spolnosti – muk u obitelji, s djecom, u običnom razgovoru, u tisku i u umjetnosti, pa čak između stidom zakočenih spolnih partnera. Dio je civilizacije, na različite načine prema njenim povijesnim tipovima, da se vanjski i unutrašnje nadzire, tabuira i repremira svaki opasan govor – spolni, vjerski, obiteljski, politički govor koji ugrožava uspostavljene odnose moći i vlasti.”
“Šuti, dakle ne misli!”
“Riječi, značenja, situacije i akteri spolnosti su toliko opasni koliko je spolnost temeljni, preosjetljivi i žestoko konfliktan odnos, a ne smije se zaboraviti i da se spolnost odvija u predjelima tijela koja se smatraju prljavima.”
“I jesu prljava, ako se redovito ne peru!”
“Ona je odbojna i žuđena, prema okolnostima. Odatle i neodoljiva potreba da se uza sva tabuiranja, potiskivanja i krevetska skrivanja ipak javno iskaže. A to čini ili na izravne, proste načine, ili na uvijene, fine načine.”
“I Andrea Laurentis obično govori pristojno uvijeno!” zamijeti ona smijuljeći se, no on proslijedi kao da nije čuo: “Najveći dio opisnog i djelatnog erotskog govora pitomo se prilagođava moralnim zabranama i stilskim potrebama s eufemizmima ili značenjskim ublaženicama, metaforama i aluzijama, a tek njegov manji dio ostaje necenzuriran zahvaljujući erotskoj smjelosti pojedinih umjetnika, luckastih ljubavnika i izmišljača šala, viceva, psovki, šatrovačkih tajni i komercijalne pornozabave.”
Il faut épater les bourgois! sjeti se ona dadaista. “Svaki jezik ima na stotine književnih i šatrovačkih izraza za neopsceno, figurativno i okolišno označavanje penisa, vulve i spolnih čina – kao na francuskom, najrazvijenijem erotskom jeziku, ‘ani-mal’, ‘carabine’, ‘dard’, ‘diable’, ‘engine’, ‘fl?te’, ‘lance’, ‘pipe’, ‘rossignol’ za penis, ‘bijou’, ‘chatte’, ‘coquillage’, ‘étui’, ‘fente’, ‘figue’, ‘trou’ za vulvu. Ljudi ‘vode ljubav’ i ‘spavaju’ umjesto da se ‘jebu’. Oni se ‘podrepuju’ ili ‘ganimediziraju’ umjesto da se ‘jebu u guzicu.’”
Opa!, Rita zine od iznenađenja, Andreuška i nije baš toliko pristojan!
“Lizuckanje pice klasično se nazivalo lezbonizirati, na engleskom ting-a-ling, a isto možemo izraziti, kao i ono što je na muškome pušenje, međunarodno onomatopejski njam-njam. Istovremeno, krepki govor ulice i koprolalija ljubavničkog tepanja bez inhibicije rabe teške izraze kakvi su donedavno bili zabranjeni u književnim djelima – ‘kurva’, ‘jebati’, ‘nabiti’, ‘kobila’, ‘pička’, ‘kurac’, ‘drkati’ i slično. I sve to ima, naravno, promjenjiva značenja i pod-značenja, između ostaloga i zato jer svaki od tih izraza može biti erotski poticajan i pogrdno uvredljiv ovisno o kontekstu upotrebe. Primjer poticajnosti jest lijep Beccadellijev epigram iz Hermaphroditusa:
Lupius indoctum dum p?dicaret ephebum,
Dixit: ‘Io clunes, dulcis ephebe, move.’
Hic ait: ‘Id faciam, verbo si dixeris uno.’
Ille refert: ‘Ceve; diximus, ergo move.”
“Prevedi!”
“Komplicirano, kod kuće imaš prijevod! A pogrdne opscenosti slušamo svakog dana, s ‘pizda’, ‘pizdarija’, ‘kurčiti se’, ‘odjebi’ i slično.”
“Iste riječi miluju i ranjavaju.”
“Služe nasladi i vrijeđanju, a mogu čak obrazovati i liječiti, kako smo rekli u obrani erotike i pornografije. Svejedno, retoričku snagu svih tih sočnih i erigiranih riječi, erotskih i psovačkih i humornih, odaju trnci koji nam dolaze kad ih čujemo – istina, pod uvjetom da ih ne čujemo prečesto jer im njihova banalizacija taj učinak slabi.”
“Treba ih štedjeti, da se očuva snaga značenja i jeze!”
“Protiv njihove trošnosti dobro dođu, to znaju prokušani erotomani, upotrebe hladnijih latinskih i drugih stranih izraza kao pudenda, falus, fututio, fornicatio, fellatio, manustupratio, minette, fucking, gukkun… Diderot ide dotle da jednu priču iz Les bijoux indiscrets, onu o ispovijedi pice kurtizane Cyprie s njenih europskih turneja, u cjelini izlaže na latinskom, njemačkom, talijanskom i kastiljanskom.”
“U oba tipa upotrebe, pozitivne i negativne, žene rjeđe izgovaraju opscenosti.”
“Istina, pogotovo u prošlosti, s nekim izuzecima Aretinovih, Chorierovih i Sadeovih junakinja koje svojom slobodom, obaviještenošću i drskošću do-stižu muškarce, pa stoga njihova opscenost postaje osobito lascivna i nadražljiva zbog kontrasta očekivane stidnosti i nenadanog prostakluka. Tako Vatsjajana kaže da žene iz pokrajine Maharaštra u ljubavi govore proste riječi i vole da im se jednako odgovara, i nezasitne su sladostrasnice… a žene iz Pataliputre iste su ćudi, samo što te svoje sklonosti iskazuju potajno."
"Ovidije veli da se u ljubavnoj igri čuju i nepristojne riječi, te da zrelije žene grle na tisuće načina, sve po tvojoj želji, smišljajući više ljubavnih položaja od bilo kakve slike… i lijepo je čuti riječi koje odaju radost ili traže da malo zastanem i usporim.
"Mudri Brantôme poručuje damama da samo pred ljubavnicima kažu sve što im se sviđa kako bi potpalile Venerine strasti."
"I Joyce piše svojoj Nori: Nikada nisi čula, zar ne, da pred drugima izgovaram nedolične riječi. Ali, ti me pretvaraš u zvijer. Zapravo, nevaljala bestidnice, ti si prva počela. Ti si mi zavukla ruku u hlače… Tvoje usne su prve izgovorile nepristojnu riječ. Dobro se sjećam one noći u Puli. Dosadilo ti je ležati ispod i naglo si odbacila spavaćicu i gola me zajahala. Nabila si kur u pičku i počela jahati gore-dole. Valjda ti rog nije bio dovoljno velik kad si mi se nadvila nad licem i nježno mrmljala ‘jebi, ljubavi! Jebi!’… Da mi je čuti s tvojih usana brborenje tih božanskih, napaljivih prostota… čuti i udisati masnoprljava prdašca pop-pop iz tvog lijepog malog djevojačkog dupenca i zanavijek jebati jebati jebati moju malu zločestu pticu jebalicu…”
“I pop-pop jezik! Joyce uvijek genijalac!”
“Pustopašno opscene su i Apollinairove i Millerove junakinje, kao i Aragonova muza Irena: Ona zna biti prosta i precizna. Riječi je ne plaše više od muškaraca i, poput ovih, one su joj ponekad naslada. One istječu iz nje, sa svom grubošću, bez napora. Ah, kakav gad zna ona biti! Zagrije se, a i ljubavnik s njom, od usijanog i sramnog rječnika. Valja se u riječima kao u znoju. Rita se i bunca. Bez brige, takva je Irenina ljubav!
“Vidi crvendaća!” prekine ga Rita pokazujući ptičicu na oskoruši. Erithacus rubecola! robin bird! pettirosso!
“Krasno! Možda ide na jug svojim draganima”, i ne predajući se toj zimskoj milini doktorand nastavi: “klasična književna erotika se u pravilu ne izvodi opscenim, mrsnim govorom, već ustaljenim kodovima aluzija i metaforike. Kao djelo kulturne elite, ona poštuje zabrane i ujedno izbjegava običan, pučki, prosti govor, njegujući vlastiti, odabrani i otmjen izraz pun slikovitosti i zavijutaka. Tako je ne samo s ljubavnom poezijom i prozom Zapada nego i na Istoku, primjerice, s japanskim romanom rijekom Murasaki Shikibu Pripovijest o Genjiju iz 11. stoljeća, gdje se nebrojene avanture velikog ljubavnika Genjija uvijek iskazuju ovakvom izvrsnom stidnošću: Ona bijaše milija nego što se govorilo. Jesenja noć, obično tako duga, začas je prošla. Da ga ne vide, izašao je u zoru ostavljajući nježna obećanja.
"U Rimu je jezik Marcijala i Katula bio poprilično pustopašan, ali najbolji amblem rimske literarne stidljivosti, a i takve stidljivosti sve do naših dana, nalazimo upravo u latinskom nazivu ‘pudenda’, to jest ‘stidnica’, za ženski organ. Naravno, u puku i u folkloru se uvijek prostači skarednim jezikom, kao u srednjovjekovnim fabliaux i u Vukovim i Kraussovim bilježenjima, no to se sve donedavno slabo ili nikako odražavalo u višoj književnosti. Tu govor o stvarnim opscenostima čvrsto izbjegava verbalnu opscenost, pa se tako još i većina modernih erotičara, uključujući i najskabroznijeg Choriera, koristi latinskom terminologijom kad treba izreći osjetljive stvari, varirajući ‘cunnus’, ‘mentula’ i ‘futuere’ s ‘inguine’, ‘membra’, ‘amore’ uz druge ublaženice, aluzije, dvosmislenosti, metafore i umiljenice, sve do upotrebe tri točkice… Istina, Katul piše bez ograda pedicabo ego vos et irrumabo, puella defutata, diffutata mentula i natis pilosas, no drugi sadržajno pomamni pisci su majstori jezičnog profinjenja erotske indecentnosti – na primjer, s figurama poput probodena usta, os parcisum, uvrijediti usta, napasti glavu, ne poštedjeti glavu, raditi ustima i osvojiti visine za fellatio i cunnilingus. Trubaduri kažu je me meursza uživanje i u francuskoj poeziji 14. stoljeća nalazimo, uz već spomenute slikovitosti, la poupée i la louviere za picu, ili chevaucher sans selle i croquer la noix, jahati bez sedla i drobiti orah za tucanje. Urnebesni Rabelais je više izmišljač skatoloških nego erotskih toposa, pa se i on radije služi ublaženicama poput frotter les lards, trljanje loja, nego otvorenijim Le beau con le vit monte”
“Što to znači?” ona je samo slutila. "Lijepoj pički kurac se diže. Zatim, i vrhunski renesansni sporcaccione Aretino naziva tucanje smjestiti slavuja u gnijezdo, obrađivati njivicu i staviti mač u korice, dok se Boccaccio izričito zalaže za diskretan izraz u intimnim stvarima: niuna (cosa) si disonesta n’e, che, con onesti vocaboli dicendola, si disdica ad alcuno… tako da kod njega zaista nema verbalnih opscenosti, pa čak ni pravih opisa poljubaca i milovanja, dok se u nužnosti imenovanja koitusa ovako snalazi: I njihove se želje ispuniše: bez sedla je jahala mazgu svetog Benedikta, cijele noći su se zabavljali i puno puta prisilili slavuja da zapjeva – pa kako su šest milja te noći prešli, pređu još dvije prije nego ustadoše."
"Chaucer naziva onu žensku krasotu what-not, belle chose, queynte i quoniam:
And prively he caught her by the queynte.
I had the finest quoniam that might be.
For Venus sent me feeling for the stars."
"Bracciolini u Facezie kaže bogata oprema za dobar falus, spreman luk za erekciju, obrađivati polje za ševu i posvećena Veneri za bludnicu, mada istovremeno kao iskusni erudit upozorava da u književnom poslu ima stvari koje ne vole odviše ukrasa i žele biti izrečene onako onako kako se obično izgovaraju, a onda sâm izuzetno rabi nešto izravnije izraze poput jahati ženu. Zatim Shakespeare izmišlja lijepu figuru country matters, s izgovorom kao cunt, u dijalogu Hamleta i Ofelije:
Lady, shall I lie in your lap?
No, my Lord.
I meant, my head upon your lap?
Ay, my Lord.
Do you think I meant country matters?
I think nothing, my Lord.
That’s fair tought to lie between maid’s legs. što Josip Torbarina prevodi, nažalost, s mislite da sam htio reći nešto prosto? umjesto direktnije s mislite da sam htio reći onu stvar, ili mislite da sam htio reći onu stidnu stvar?"
“Koliki strah od riječi!”
“Nadalje, u 17. stoljeću veliki se Corneille poziva na neizrecivo kada treba spomenuti ono mjesto:
Entrer, tout fier de ses conquetes,
En un lieu qu’on ne nomme pas,
a njegov suvremenik Charles Sorel u L’Histoire comique de Francion tvrdi, i ne samo ironično, da lijepa književnost stvara vlastite duhovite riječi zato da bi ljubavne čine i dijelove tijela predočila drukčije nego seljaci svojim vulgarnostima. I sve to pogotovo vrijedi za prebogatu arapsku erotsku književnost, koja je jezično još sputanija, čednija i metaforičnija od zapadnjačke. Naravno, svaka visoka književnost preuzima nešto od sirovosti jezika pučke erotike, pojava u Francuskoj zvana gauloiserie, no u velikoj većini ustrajno izbjegava jezičnu oštrinu i u stvarima spolnosti rabi, iz moralnog uvjerenja, ili radi pre-vencije cenzure ili iz estetskih razloga, sve moguće ublaženice i retoričke likove. Daniel Defoe to postiže tako što u Moll Flanders izvornu storiju te gospođe prepričava u novom ruhu otklanjajući sve nedolične i bludne misli, uključujući i najgore njene izraze – uz izostavljanje nekih poročnih događaja iz izvornika koji se ne bi mogli bez zazora ispričati."
"U La victoire de religieuses iz 18. stoljeća jedna raspomamljena redovnica kaže da sablažnjivim riječima treba pročistiti prostotu dajući im obrat koji neće povrijediti nježno uho."
"Balzac u priči La belle Impéria mariée pronalazi rekvizit izokretanja ‘con’ u ‘noc’. A spisateljica Céleste Mogador je sredinom prošlog stoljeća uzrujala čak i prekaljenu parišku javnost ispo-vijedanjem svoje prošlosti prostitutke, no to je učinila posve čednim rječnikom napominjući na početku svojih Mémoires: Je vais essayer de raconter le plus chastement possible la vie la moins chaste du monde. Uostalom, kad se na stoljetno književno izbrušenom francuskom kaže ‘con’, ‘vit’ i ‘foutre’, to ne zvuči toliko sirovo i šokantno kao na hrvatskom ‘pička’, kurac’ i ‘jebati’ – jer prvi i treći izraz imaju latinski pedigre i drugi zgodnu isto-zvučnost, ali bez etimološke veze (jer potječe od vectis, motka) s ‘vie’, život. Uz to je i drugi francuski izraz za jebati, ‘baiser’, početno bio znatno ublažen njegovim suznačenjem ‘poljubiti’, slično hrvatskom ‘obljubiti’, tako da su pjesnici bez veće sablazni koristili tu dvoznačnost na način Pierre-Jeana Bérangera: Viens, Margot, viens qu’on te baise – 'dođi, Margot, dođi da te po(ob)ljubimo’. Ali, s tom riječju se kasnije dogodilo ovo: kad je u 17. stoljeću postala sinonim za vulgarni ‘foutre’, tako da je ipak postalo neprilično reći nekoj dami koja zaslužuje poljubac vous meritez d’etre baisée, onda je za poljubac usvojen infinitiv ‘embrasser’ koji je prije toga značio samo grliti.”
“Dobro da znam! A bit će da i u hrvatskoj književnosti vlada jezična stidljivost.”
“U njoj se i danas strogo poštuje uputa čednosti koju je 1865. postavio u časopisu Književnik svećenik, kritičar i akademik Adolfo Veber Tkalčević:
Rieči sise, dojke, koje neki pjesnici, povodeći se za prostačstvom narodne pjesme, upotrebljavaju, nemogu nikad biti estetične, ter jih se valja tim više kloniti, što za istu stvar imademo rieči prsa, grudi, njedra… Znadem ja da ima svačega u drugih knji-ževnosti, ali ja želim da naša bude stidna, jer će samo tako biti poetički krasna.
Dakle, i u najbludnijem libertinskom 18. stoljeću književnost nastavlja erotizirati s bezbroj sofisticiranih figura poput ‘les colonnes de Vénus’ za bedra, ‘le fôret de Cythire’ za donji grmuljak, ‘dulcedo Veneris’ za klitoris, ‘bodež’, ‘žezlo’ i ‘škropilo’ za falus, ‘sveta spilja’, ‘prijestolje požude’, ‘staza užitka’ i ‘pećnica’ za picu, ‘ekstaza’, ‘delirij’, ‘libacija’ i ‘bujica slasti’ za orgazam, ‘manualiser’ za masturbirati, ‘arriere-boutique’ i ‘porte étroite’ za čmar – baš kao što i kineska literatura rabi poetične figure ‘frula od žada’, ‘ljubičasta ptica’, ‘grimizni pijetao’ za falus te ‘zlatna brazda’, ‘vrata od nefrita’, ‘polje cinobera’, ‘ovalna pećina’ i ‘česma od žada’ za picu. Uostalom, i Boccacciov izraz ‘slavuj zapjeva šest puta’ odgovara kineskom ‘oblak provali dva puta’, dok univerzalni izrazi ‘ispaliti strijelu’ i ‘nabosti na koplje’ odgovaraju otmjenijem kineskom ‘cvjetni rat’. Opscenih riječi nema ni u razuzdanim Casanovinim Memoarima, a posebno je zanimljiva Laclo-sova retorička finoća u njegovom romanu najžešćeg erotskog cinizma i najpristojnijeg govora: Valmont piše markizi Marteuil da u zavođenju djevojke Cécile Volange namjerno izgovara opscene riječi koje ona nikad nije čula, uključujući latinske, navikavajući je tako nevinu na njih i na ono što one označuju, ali on to piše bez ijednog opscenog izraza.
I točno uviđa jedan od zanimljivijih erotoposa:
Taj kontrast nevine čistoće s bezobraznim jezikom stvara izvanredan učinak."
“Lukavo razjedanje verbalnog djevičanstva!” prosudi Rita, spajajući to u sebi s višemjesečnom doktorandskom retorikom prema njoj, pa se onda još prisjeti i kako libertin Costals iz Les jeunes filles otkriva jednoj djevici s kojom se dopisivao da i otmjene dame u krevetu izgovaraju riječi koje bi nju natjerale, da ih čuje, u karmelićanke.
“Montherlant stavlja u Costalsova usta”, potvrdi izlagač, “i ovu prostotu s klasičnom aluzijom na Prijapa: Kad čujem njen glas na telefonu, bog vrtova nema me čemu poučiti."
"Zatim, tu je još i prebogata zoometaforika ljubavi o kojoj smo govorili u Splitu, a koju Mau-passant u Mots d’amour nepravedno ismijava prigovarajući zaljubljenoj ženi zbog tepanja mon gros coq chéri, mon gros chien i ta poulette.”
“Da, maca, mišić, zeko, žabica, ptičica, pilence, rep i svinjče baš lijepo služe najsmjelijim Amorovim porukama bez ikakve verbalne žestine. A riječi ‘koketerija’ i ‘koketa’”, sjeti se ona splitske veselice s Čudinom i Nikolom, “dolaze od coquet, kokotić.”
“Ta tradicija erotske neopscenosti”, nastavi učeni pričalica, “vladala je sve donedavna prema izvrsnoj stilskoj školi Chorierovih Dialogues de Luisa Siguea, Brantômeovih Vie des dames galantes, Casanovinih Memoara, Clelandove Fanny Hill – gdje je falus ‘cock’, ‘machine’ i ‘gun’, Spencerovog My secret life – gdje odrasli Walter ipak kaže: ne nalazim dovoljno jak jezik da bih izrazio želje i radnje organa koji nam daju najdublju nasladu, anonimnih Uspomena jedne pjevačice, Drozovog Un été la campagne, pa i tako pomamnog djela kao što je Gamiani Alfreda de Musseta. Najbolji primjer kako se i danas piše najradikalnija erotika bez opscenih riječi jest Histoire d’O, koja po svemu sudeći potječe iz ženskog pera. Da ne govorimo o jezičnoj pristojnosti vrlo umje-renih erotiziranja iz Don Quijotea, Ane Karenjine, Smrti u Veneciji ili Čovjeka bez svojstava, jer tu uglavnom vrijedi kanon vrlog viteza iz La Manche u opisu Dulcineje: Oni dijelovi koje stidnost krije od ljudskih očiju takvi su, mislim ja i sudim, da im se samo šutljiva pažnja može diviti.
U Madame Bovary se najvruće grljenje Emme i Rodolpha, koje postaše i razlogom sudskog procesa, oslikava ovakom benignošću:
Elle renversa son cou blanc, qui se gonflait d’un soupir; et défaillante, tout en pleurs, avec un long frémissement et se cachant la figure, elle s’abandonna.
I Hemingway u Kome zvone zvona smatra potrebnim da u jednoj borbenoj akciji zamijeni ‘fuck’ s ‘muck’, to jest, jebati s prljati. Pa zar se onda čuditi što i standardni rječnici, od Webstera do Laroussea i Palazzija, još uvijek ne donosi narodne nazive genitalija i živototvornih radnji, već ostaju na latinskim pristojnostima ‘penis’, ‘vagina’, koitus’ ili na uljudnostima ‘spolni organ’, ‘ud’, ‘rodnica’, ‘stidnica’, ‘odnošaj’ i ‘blud’! Uz časnu iznimku velikog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU-a! A onda se i sav svijet kazališne i filmske senzualnosti također izražava aluzijama za ono što je zabranjeno kazati i pokazati – pa tako i ona boutade Mae West I enjoyed every inch of it izražava zabranjeno tim inch of it. Rafinirana erotska pristojnost ide dotle, prema jednoj ispovijedi iz Krafft-Ebingove Psychopathia sexualis, da neki mazohist uživa u tome da mu se mlađi prijatelj obraća s ‘ti’, a on njemu s ‘vi’: Tražio sam razgovor s njim i nastojao ga voditi tako da se njegovo tikanje što češće ponavlja…”
Tada se Rita sjeti hrvatskog prijevoda Ljubavnika Lady Chatterley, koji je ljetos uspoređivala s izvornikom.
“Znaš, tu se rečenica u narječju Tell lady Jane tha wants cunt. John Thomas and th’ cunt o’ lady Jane!’ prevodi s ‘Reci lady Jane da hoćeš njeno udo. John Thomas i udo lady Jane!’ I dalje, Mellorsove riječi A woman’s a lovely thing when ‘er’ s deep ter fuck, and cunt’ s good prevode se ‘Žena je krasna stvar, kad možeš duboko prodrijeti u nju’, a kraj rečenice se izbacuje!”
“Za takvu cenzuru možda nije odgovoran prevoditelj, već izdavač.”
“Prevoditelj u predgovoru veli da je izdavač tražio ‘čišćenje’ teksta!”
“Čudno, jer poslije pročišćenog izdanja iz 1932. Lady Chatterley’s Lover se u Engleskoj po sudskom oslobođenju 1960. objavljuje integralno.”
“Dakle, naša posla!”
“Blud se snalazi u izbjegavanju kršćanske i građanske cenzure”, pođe dalje doktorand, “i nekim grupnim ili osobnim tajnim kodovima. Primjer prvoga je šatrovački govor, a primjer drugoga su zamjenske riječi kojima je veliki ljubavnik Victor Hugo, bilježeći u posebnim sveščićima svoje igre s glumicama, služavkama, radnicama i drugim svojim draganama, označavao poljubac s ‘osc’, sise s ‘les deux suisses’ i ‘les saintes’, stidne dlake s ‘poele’ – pećnica, masturbaciju s ‘cloche’ – zvono, menstru-aciju s ‘Aristote’, podvezicu s ‘garter’…
I dalje, imamo i to, uz ublaženice, koje ipak mogu biti erotski poticajne, da kršćanski i građanski moralisti konstruiraju neke jezovite antierotske riječi koje bi nam trebale omraziti slobodu spolnosti – kao što su ‘fornikacija’ za vanbračno ljubljenje, ‘protu-prirodni blud’ za homofiliju, ‘rodoskvrnuće’ za unutarporodično ljubljenje, ‘sodomija’ za guženje, ‘onanija’ za masturbaciju, ‘polucija’, to jest ‘zaga-đenje’, za ejakulaciju.” “To nije jezično čišćenje, nego prljanje spolnosti!”
“I gore – jezični protuspolni terorizam!”
“Dobro, Andreuška, a kad se javlja jezična opscenost u književnoj erotici?” upita Rita zelenih očiju nakon glasnog žaljenja zbog odlijetanja Erithacus rubecole.
“S najstarijim grčkim liričarima, među njima Sotadom, od kojega nastaje moderni pridjev ‘sotadski’ za opsceno, pa donekle s Aristofanom, a najviše s Marcijalom, Aretinom, Beccadellijem i Ianusom Pannonijusom. Pritom je sjajni Marcijal, ne slučajno nepoznat hrvatskoj kulturi pod klerikalnom dresurom, prigovarao stanovitom Kaskoniju:
Što čednim jezikom svoje epigrame sastavlja istjerujući iz svojih stihova riječ kurac.
I gordo isticao:
Mojoj pohoti stranica ne manjka (at mia luxuria pagina nulla vacat),
pa ni falus koji djevojka, pod okriljem ruke, ispod oka gleda.
Pa tu lekciju ponavlja Lorenzo Venier u La puttana errante:
Io dico pane al pane, e cazzo al cazzo,
Per dir il ver, per odio e per sollazzo,
i Granval otac u La Nouvelle Messaline:
Car de ce grand Boileau contrefaisant le ton,
J’appell un vite un vit, je nomme un con un con.
"A u Caracteres et anecdotes mudroga Chamfora nalazimo ovu anegdotu: gospodin de Calonne vodi dame u svoj kabinet i ne uspijeva metnuti ključ u bravu, pa opsuje ‘jebi se’, no odmah shvati svoju nepristojnost te se opravda: ‘Pardon, mesdames! Mnoge sam poslove obavio u svom životu i znam da ovdje samo jedna riječ pomaže’. I zaista, ključ smjesta proradi.”
“Svaka brava nađe svoj ključ!”
“Za takav zeleni govor Rimljana rekao je Montaigne s podvojenim razumijevanjem: Leur langage est tout plein et gros d’un vigueur naturelle et constante… Ce n’est pas un eloquence molle et seulement sans offense; elle est nerveuse et solide…
A već si čula za Aretinovo, Montaigneovo i Diderotovo sasvim umjesno pitanje: kako je moguće da smijemo slobodno govoriti o ubojstvima, krađama i izdajama, ali ne i o činima ljubavi? Unatoč tomu, i Montaigne bijaše verbalni čistunac, a ni Diderot u umjerenom Les bijoux indiscrets nije dosljedan svom čuđenju iz članka Juissance u L’Encyclopédie: Zašto se crveniš na izgovor imena sladostrašća, a ne crveniš kad te ono privlači pod mrakom noći?
…i svojoj prijetnji iz Jacques le fataliste: Gadni dvoličnjaci: ostavite me na miru. Jebite se kao rasedlani magarci, no dopustite mi da kažem jebati. Ja vama ustupam djelo, a vi meni ustupite riječ. Vi smjelo izgovarate ubiti, krasti, izdati, a ono se usuđujete reći tek kroz zube… Što vam je skrivio genitalni čin, tako prirodan, tako nužan i tako ispravan, da mu isključujete znak u vašem govoru?
Tek u osvitu novoga doba verbalna indecentnost osvaja svoja prava na visoku književnost, i to već s Clémentom Marotom, Claudeom Le Petitom, Alexisom Pironom i drugim pariškim pjesnicima, a u najvećoj mjeri s francuskom revolucijom. Dovoljni primjeri su Petitov Le Bordel des muses, Pironova Ode e Priap, ovi stihovi kanonika Mathurina Régniera u Parnasse satyrique iz 1622:

Il n’est point d’honneur que de foutre tr?s bien,
Car sans ce doux plaisir la vertu ne vaut rien:
Honneur, foutre et vertu, c’est la m?me chose.
te Latoucheov Portier des Chartreux, Sadeova djela i Anti-Justine Rétifa de La Bretonnea. Rétifovo najčešće nedorađeno prostaštvo spašava od porno-grafskog samo to što njegova opsesivna apologija incesta prelazi u urnebesnu parodiju: Zamislite moje iznenađenje kad mi ruka napipa, umjesto svilene pičke i fine okruglosti sisa, pičketinu kao konjskom grivom obraslu i dvije napuhane mješine.
I tako, dok je ona, nježno bockana jezikom jednog od trojice džukela, počela svršavati, on joj svuče cipelicu i posluži se njome, tamo gdje se naprijed sužava, umjesto pičke.
Ali, zanimljivo je da se i markiz de Sade, režiser svih mogućih spolnih smjelosti, ne izražava uvijek opsceno. To možemo lijepo pratiti kroz tri verzije njegove pripovijesti o nesretnoj Justini: u prvoj verziji, Les infortunes de la vertu, iz 1787, čedni rječnik samo aludira na sadržajne bludnosti i nasilnosti događaja; u drugoj verziji, Justine ou les Malheures de la vertu, iz 1791, isti događaji se već opisuju potanje i sirovije, a tek u trećoj verziji, La Nouvelle Justine, iz 1797, sve je iskazano izričito i bez autocenzure. Na primjer, prizor u kojemu Justina iza jednog žbuna svjedoči guzojebu gospodara de Brissaca s mladim slugom u prvoj verziji je izražen samo aluzivno: il était aussi difficile de les entendre que de les peindre… (u sceni) aussi longue que scandaleuse.
U drugoj verziji se metaforički spominju organi i stanja kao l’autel impie du sacrifice, un poignard plus affreux et plus gigantesque i l’infâme se débat sous le fer. A u trećoj verziji sve to prate još i riječi ‘cul’, ‘vit’, ‘bander’, ‘foutre’, ‘sucer’ – guzica, kurac, diže se, jeb, sisati, i slično, pa onda Brissac pristupa skloništu sirote Justine kako bi se tu oslobodio muzge što mu naplavi guzicu. Od bezbroj primjera tih stilskih postupaka vrijedi još navesti jedan vrlo barokno aluzivni o nasilnoj felaciji nad Justinom: Ces ignominieuses passions s’assouvissent dans un lieu qui m’interdit pendant le sacrifice de me plaindre de son irrégularité.
Dakle, Sade cijeni i kamufliranu i izravnu opscenost. Uz mnoge duhovite rekvizite poput poskok odviše brzo pusti otrov za preranu ejakulaciju, on kao ateist i provokator stvara također parodično skvrniteljske i blasfemične figure sa svetim stvarima – kao ‘hram’, ‘svetište’ i ‘oltar’ za spolovila i čmar, ‘misa’, ‘obred’ i ‘prinošenje žrtve’ za tucanje, ‘tamjan’ za spermu.
Takav susret opscenosti i eufemizma nalazimo i u jednom prošlostoljetnom romanu, kad uglađeni kavalir kaže svojoj dami na plesu: Ah, što bih sve dao da mogu čitati iz vaše duše i osjetiti otkucaje vašeg srca u spoju s mojim!, a ona njemu: Ma nemojte, kakva fraza, hajde prevedite pošteno tu retoriku! Vi biste mi htjeli vidjeti stražnjicu, a što se tiče spoja naših duša, izgarate od toga da me povalite; vaše srce, to je taj organ kojim mi indiskretno pritišćete bedro i od kojeg sam se već dobro ovlažila."
"Konačno”, Andrea se strese od gornjogradske studeni i stisne djevičinu ruku u svom džepu, “tek je za noviju književnu erotiku, kao i za sexy-revije masovne kulture, karakterističan nesputani procvat verbalne cochonnerie, i to najčešće parodično i burleskno.”
“I govor mladih ima sve više jezičnih šporkarija.”
“Istina, kultura šezdesetih godina uvodi ‘shit’ i ‘fuck’ u gradski žargon neovisno o spolnim razlikama govornika. Ali već prije toga književni libido kida okove zabrana, straha i konformizma, iznenađujući i provocirajući svim mogućnostima erotopike. Kao u Apollinaireovim Jedanaest hiljada batina ili u djelima Pierra Louysa i Henryja Millera, gdje je prostaštvo zapravo rableovsko – primjerice u Millerovom opisu hrvanja s njegovom June Edith Smith, zvanom Mona i Mara: Vozili smo se nekim trgom kad se već razdanilo i vidio sam zapanjeni izraz saobraćajca koji nas je gledao kao utvare. 'Zora je, Maro', rekoh, pokušavajući se nježno osloboditi. 'Čekaj, čekaj', molila je, stenjući i držeći me svom snagom. I odmah je ušla u stanje dugog orgazma za kojeg sam mislio da će mi otpiliti kurac. Najzad je skliznula s mene i povukla se s još zadignutom haljinom. Sagnuo sam se da je zagrlim i istovremeno sam joj gladio mokru pičku. Držala se mene poput pijavice, kao da se plaši da ću otići. Zabio sam joj četiri prsta, muljajući tu balavu mahovinu koja je podrhtavala od električnog pražnjenja.
Po slobodi ljubavnog jezika bit će prava poslastica, kad se jednog dana objavi u integralnom sadržaju, dnevnik Anais Nin, gdje je i ono njeno s Millerom iz novembra 1934: Uvlači mi nježno ruku između nogu, oko guzova, i kaže ‘tko bi pomislio da žena tako sjajnih očiju, vestalske nevinosti, može imati tako okruglu guzicu, tako plamteću pičku, takav električni grm’. Uronili smo u ludo jebanje, on šapćući prostote, a i ja životinjskim glasanjem.”
“Erotski govor je ipak prije svega intiman i ekskluzivan”, pretpostavi ona, dična od tolike verbalne neumjerenosti, “između samo nekih osoba i u nekim situacijama.”
„Svaki govor je više ili manje ekskluzivan, isključiv prema većini, osim onog trivijalnog kojim se ništa ili vrlo malo kaže, poput fraza za svakoga ‘kako ste?’ ili ‘lijepo vrijeme, zar ne?’ Ali, da, erotski je među najekskluzivnijima. Zamisli kako bi netko, s kojim nisam intiman, primio izjave ‘da mi se poigrati s vašim dlačicama!’ i ‘potucat ću ti sise’?”
“Ti si lud!” mazila se glavom na ramenu.
“E, pa dobro, gospođice, idemo, ovdje postaje prehladno i crvendaćima!”
Krenuše prema Zvijezdi, on sada izlažući kako svi narodi i u svim vremenima, od Kama Sutre do moderne erotike, tucačke položaje krste po naj-nevinijim i duhovitim likovima – kao u vene-cijanskom dijalogu Maddalena e Giulia iz 17. stoljeća: al Ranocchio, la Grue, all’Albero, la Chiesa in Campanile, Fanciullo che dorme – žablje, ždral, na stablu, crkva od zvonika, dječak koji spava, i tako dalje, ili u anonimnom Quarantes manieres de foutre, dédiées au clergé de France iz 1790: la bonne mode, la cavalcade, la chinoise, la catalane, le moulin e vent, le monde renversé, la doce empalade, la levrette, tout au vent, la rocambole de Milan… Zatim, književnici erotiziraju imena svojih protagonista, pa tako Alexis Piron ima u Vasta, reine de Bordélie princa Fout-six-coup – Šestojeba, viteze Vit-mollet – Mlohokura i Couille-au cul – Mudoguza, gospođe Conille – Pičicu i Tétasse – Sisovku; André de Nerciat u Le Diable au corps ima groficu Mottenfeu – Vatropičku, markizu Fieremotte – Dičnopizdu, mademoiselle Durut – Tjeralicu, i gospodina Foutenville – Jebograda; John Wilmot u Sodom, or the quintessence of debauchery uvodi dramatis personae kralja Bolloxiniona, kraljicu Cuntigratiju, princa Pricketa, princezu Swiviju, kraljevog brata Tarseholea, generala Buggeranthosa i dvorsku čeljad Pinea, Fuckadillu, Cunticulu i Clytoris. I oprezni Diderot naziva svoje dame iz Les bijoux indiscretes Fricamone –Trljačica i Callipige – Ljepoguza. U Rétifovoj Anti-Justine luduju Conquette Ingénue – Picika naivna, Vitnegre – Crnokur, Foutmort – Smrtojeb, Connette – Pičorak, Montencon – Penjopizd, Baisemotte – Pičojeb, i još Ljepopica, Natakura, Napičnjak i Sisokurka. Man-diargues u Englez opisan u zatvorenom dvorcu naziva gospodara dvorca Montcul – Brdoguz, a upraviteljicu Warmdreck – Vrućidrek. Benjamin Péret u Les Couilles enragés priča o vikontu Branleur des Couilles-Molles – Drkaču od Mekomuda.
Osim toga, od vremena Rabelaisa događa se i obrnuto – da spolni organi dobivaju ljudska imena: Panurgova kita naziva se maître Jehan Jeudi i maître Jean Chouart, kod Lawrencea je Mellorsova kita John Thomas i pica gospođe Chatterley lady Jane, u romanu Marcela Valoitairea Nous deux profesorov pimpek je Petit-Jean i pička njegove omiljele studentice Passage de Saint Bernard- Prolaz svetog Bernarda, i njene sisice Agathée i Dorothée, a u Millerovom Opus pistorum Alfov kur se naziva John Thursday.
“Znam”, pamtila je ona iz njegova primjerka pariškog izdanja od 1929, “Lady Chatterley’s Lover završava rečenicom: John Thomas says good night to Lady Jane, a little drooplingly, but with a hopeful heart.”
“Da, a druga verzija tog romana, napisana 1927. u Italiji i objavljena prvi put u talijanskom prijevodu 1945, nosi čak naslov John Thomas and Lady Jane.”
"Konačno, francuski je specijalitet da se izda-vačke kuće erotskih djela krste kao Foutropolis – Jebopolis, Gamohuchons – Na pičkolizju i Vit-en-l’air – Kur na vidjelu, pa je tako Le Portier des Chartreux objavio 1641. izdavač Foutropolis, prodavala ga knjižara Braquemart - Kratki mač, u rue Tire-Vit, ulici Vadikur, iz četvrti Couille d’Or - Zlatna muda."
Bili su pod platanama Medvešćaka kad on upozori da većina rečenoga o eufemizmima i opscenostima vrijedi i za erotski jezik likovne i scenske umjetnosti. “Na primjer, znaš li za nagosti renesansnih Venera Giorgiona i Tizijana?”
“Znam, prekrasne su.”
“S nešto primjerene malicije moglo bi se zaključiti da u tim Venerinim oniričnostima ruka na pubisu može biti i izraz stida i izraz izvjesne bludnosti.”
“Eufemizam za samodirkanje?”
“To je tek komadićak duge povijesti erotike u slikarstvu, kiparstvu, kazalištu i konačno filmu, o čemu ćemo drugi put. Zasad još samo ovo: u kinematografiji je tabuirana riječ ‘fuck’ prvi put izgovorena 1967. u filmu Michaela Winnera I’ll never forget what’s his name, a riječ ‘homoseksualac’ 1960. u filmu Basila Deardena The Victim.”
Ulomak iz neobjavljenog rukopisa Toposi erotike, s događajima iz studenog 1969. u Zagrebu.
ZaRez

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License