Jevrejka Behara Nedeljko Sipovac

Nedeljko Šipovac: Jevrejka Behara
Rad je izlazio kao feljton u sarajevskim Večernjim novostima, Oslobođenju i u begradskoj Politici (1999). Dozvola za digitalizaciju i predstavljanje na ovoj stranici dobijena je 8.6.2008. od strane autora. Uskoro ozlazi i knjiga Nedeljka Šipovca, JEVREJKA BEHARA – SARAJEVSKA LEGENDA / MH

UVOD
Bivši dugogodišnji direktor Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu i direktor Nacionalne biblioteke Republike Srpske u toku građanskog rata Nedeljko Neđo Šipovac, sada profesionalni pisac u Beogradu, traga za jednom anonimnom Jevrejkom kao simbolom otvorenih značenja i zatamnjenih smislova. Ta zlosrećnica je stradala neznano kad i Bog zna gdje. Ni po čemu drugačija od desetina hiljada sarajevskih i sefardskih žena uopšte, izuzev po nadnaravnoj ljepoti, zbog koje je ušla u svijet umjetnosti. Ta bezimena pralja nadničarka, raspaljuje maštu, miluje i ruži, savjetuje i kori, kako kada i kako koga. Potiče sa Bjelava, brdovitog dela Sarajeva, iz jevrejske sirotinje koju opisuje Isak Samokovlija, opjeva u poemi Gustav Krklec, a na platno Beharu prenosi Roman Petrović, između dva svetska rata. Sliku su mnogi vidjeli, ali nje nema…
Palila sve oko sebe
U Sarajevu je bilo nemalo ljudi koji su se sjećali „krasotice Behare", posebno među jevrejskim metuzalemima. Početkom ovog posljednjeg, strašnog rata, bezmalo svi sarajevski Jevreji su organizovano odselili u Izrael. A priča o Behari je ostala, jer je Behara heroina više umjetničkih djela. Našu bezimenu junakinju ovjekovječio je niko drugi do najveći sarajevski slikar svih vremena po imenu Roman Petrović, posvetivši joj jedan od svojih najčuvenijih uljanih portreta.
I neka čitalac, opet, ne bude iznenađen kad mu bude rečeno da je slavni boem i vinopija i još slavniji poeta Gustav Krklec posvetio toj misteriji od žene jednu od svojih najuspjelijih poema pod istim naslovom kao i Romanov portre „Jevrejka sa Bjelava".
Ovoj dvojici da priključimo i najčuvenijeg jevrejskog pisca iz Bosne i Hercegovine Isaka Samokovliju, koji je znamenitu novelu „Davokova priča o živoj istini" posvetio istoj toj ženi o kojoj ćemo pokušati da saznamo „živu istinu", pored one umjetničke koju je iznio poznati književnik.
Od vremena kada je lijepa Behara „palila sve oko sebe" i plijenila pažnju sarajevskih prolaznika, koji su postajali „ljevokrilni" ili „desnokrilni" zavisno od strane kojom je prohodila ova diva, Miljackom je proteklo mnogo mutne vode, a presušili su i mnogi veliki vodovodi ženskih suza. Uz to, avaj, zbili su se neizrecivo teški, tragični događaji Drugog, velikog, najvećeg planetarnog rata.
Krklec me je svojim stihovima usmjerio onoj latinskoj mudrosti sročenoj u poslovici: „Fide, sed qui vide!"

Gustav Krklec
Posebno se to odnosi na njegov iskaz da se slikar zagledao u njene oči i shvatio „šta u njima spava". Iza tog je posve jasa izričaj da je Krklec bio u okupiranom Sarajevu i vidio kako su krvnici, kao arbanasi neumrloj kaluđerici Simonidi na manastirskoj frescIj „nedužnoj slici bajonetom iskopali oči". Najzad, i to saopštava ova pjesma fašisti su čizmama zgazili veličanstveni portret koji je stvorio slavni slikar „u času nadahnuća čista."
Krklec mi je pričao, u vrijeme naših nerijetkih književnih turneja, da je poznavao sve sarajevske Jevreje stvaraoce još iz sarajevske Jevrejske gimnazije koju je formirao Anton Korošec, te da se posebno družio s Kalmijem Baruhom (1893-1945), koji je bio na glasu po svojim knjigama o Sefardima u Bosni. O njemu je Ivo Andrić napisao topla sjećanja na dane dječačkog druženja u Višegradu i kasnijih, diplomatskih misija po Španiji. Predrag Palavestra veli da se Andrić, „sećajući se zajedničkog boravka u Toledu i Segoviji, s tutom prisetio gubitka koji je doživeo smrću Kalmija Baruha na samom kraju rata u nacističkom logoru Bergen-Belzen. Zaostavština braće Baruh čuvana je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, gdje je proučavana i najširoj jav¬nosti prezentovana putem specijalizovanih, tematskih izložbi, koje su prenošene i u druge kulturne centre ondašnje Jugoslavije, često uz usrećujuću saradnju sa jevrejskom opštinom i Muzejom Jevreja u Sarajevu.
Izuzetnoj ženskoj ljepoti narod je oduvijek poklanjao posebnu i zasebnu kolektivnu pažnju, počev od prastarog epskog pjevanja i pripovijedanja do savremene dramske, likovne i muzičke, a osobito filmske umjetnosti. Jer, savršenstvo za kojim čeznemo svi mi nesavršeni, ponekad se, kao, prepozna u nekoj ženi (koje nema), odnosno djevojci (koje takođe nema), koja, ipak, može da bude, u našoj uobrazilji, posebno u našim (neostvarljivim) željama i nadanjima, najčešće u (prolaznim) ljubavima, pa i u onim uzvišenim. I neka bude tako kad ne može da bude drugačije „žena stoji na ulaznoj kapiji u ovaj svet i na njenim izlaznim vratima" i to upravo kao oličenje estetski harmoničkog, majčinskog stvorenja, dostojna divljenja svekolikog Boga na nebu i ljudi na zemlji…
I u ovom tekstu putovaćemo kroz priču o ljepoti jedne žene, Jevrejke, začudo anonimne, žene „iz naroda", ali višestruko prisutne u umjetnosti. To neće biti ne Dezdemona, ni Kleopatra, ni Marija Antoaneta, ni Katarina Velika, nego jedna, mala, obična pralja, čije ime i prezime možda nikada nećemo saznati. Prikradaćemo se zajedno, najprije autor ovih redaka, pisac u ulozi agenta, njenom umjetničkom i realnom identitetu. Ona je, tako je, na početku našeg istraživanja, ništa druto do anonimna ljepotica, tačnije Jevrejka sa Bjelava. Ona će krenuti ispred nas, vijugavim putevima zvijezde lutalice, a mi ćemo pokušati da je sustignemo i upoznamo.
U našoj priči je, dakle, riječ o sarajevskoj sefardki amonimnoj pralji sirotici, nadničarki ognjenih, kao zdenac u dubini zemlje tamnih očiju, širokog osmijeha sa dva jata galebova u ustima, visokog, umnog čela uokvirenog neukrotivim čupercima guste, poput noćne tmine crne kose, klasičnom, divot izdanju nadahnute prirode, ljepotanki koja je sve oko sebe palila nečim sefardskim, maurskim nedokučivim i neodoljivim…
Uznemirena duša
Gustav Krklec poratni beotradski zavodnik i „pijac" Tinovog, cjelodnevnog cuga, autor mnogih balada, a posebno od omladine prihvaćene čuvene „Srebrne ceste", ovdje se pojavio „u društvu" sa jednom beharom, nepoznatom Jevrejkom iz Sarajeva. Ta divna pralja sa Bjelava, brdovitog dijela grada, gdje nije živjela samo jevrejska sirotinja koju je opisivao
Jevrejka s Bjelava
Ja vidjeh tvoje oči, o Behara
Još dok si bila sarajevska pralja.
Kazivale su ome, pune žara:
Težak je život, al' živjeti valja.

Čudesne zrake sa tvojeg su lica
Plamtjele ognjem unutarnjeg sjaja.
Tinjahu samo sjenke trepavica
i mrki nabor što obrve spaja.

Bila si mati, pralja, nadničarka,
obična žena iz pregrađa mala,
al' snaga neka neshvatljivo jaka
iz srca tvoga ključat nije stala.

U vrevi svijeta, pored drevna mosta,
gdje jošte ječi pucanj ukrvnika,
samotan slikar ko zapanjen osta
spaziv ljepotu tvog priprosgpog lika.

U oči tvoje zagledav se dublje
On shvati snagu što u njima spava.
Behara, ti si dalje prala rublje
svud znana već k'o „Jevrejka s Bjelava".

To bješe davno… kao u romanu.
Al' smrt već tada kucaše na vrata.
Još dočitao nisi zadnju stranu,
a već si grez'o u vrtlagu rata…

I pade ničice sa stisnutom pesti
Behara, zvana Jevreuka s Bjelava.
Al' osta živa još u svijesti
Njezina slika, njena draga glava.

Ja vidjeh oči tvoje, o Behara,
Još dok si bila sarajevska pralja,
No, sad mi zbore s mnogo više žara:
Teška je borba, al' boriti se valja!

Gustav Krklec
Samokovlija, nego i više poznatih umjetnika, trgovaca, bankara, političara, javnih radnika, muzičara, slikara, vajara i pjevača milozvučnih sefardskih cjesama.
Krklecova poema, budi najdublja osjećanja saučešća prema trpiocima holokausta, dakle prema Jevrejima, makar i kroz zlohudu sudbu jedne anonimne ljepotice. (Deo poeme objavljujemo u ovom nastavku).
Mnogo dana nakon čitanja poeme u meni se zbivalo nešto neobično i dotle nepoznato. Bilo je to, zapravo, nesrećno osjećanje uznemirene duše, koje je postajalo sve dublje. Zato sam odlučio da sa znam nešto više, što je moguće više, o toj ocjeva noj ženi iz poeme koja je po mnogo čemu odzvanjala i svojom dokumentarnošću pominjanjem lokaliteta, imena, logora, hrabrog držanja u susretu sa poganom, krvoločnom ustaškom, nasilnom smrću. Hiljadu i jedno pitanje izviralo je iz ove Krklecove poeme.
Prije svih, i iznad svih, kao krunsko i pitanje nad pitanjima:
Ko je bila, da li je uopšte bila, ta djevojka sa sarajevskih sokaka, tačnije Jevrejka s Bjelava, kako je naziva pjesnik? Zatim, ko li je i da li je postojao u stvarnosti, a ne samo u pjesmi, taj slikar, koji je zapazio njen divni „priprosti lik"? A ako je portretisana gdje li se nalazi, postoji li taj portre čuvenog slikara, koji nije radio portrete tek tako i bilo kome?
Ili, što je najbolnije pitanje i što sam odbacivao kao uvredu vlastite sujete, nije li, možda, ova Behara personifikacija piščevog saosjećanja sa stradanjima Jevreja uopšte? Ili je, najzad, u pitanju neka vrlo intimna, nježna ljubavna uspomena iz dana pjesnikove mladosti? I, na samom kraju, možda je sve to nlod bogate literarne imaginacije, njenih nedokučivih izmaglina?
Prema pouzdanim navodima istoričara iz jevrejskog etničkog korpusa Slavka Goldštajna, Andrije Gamsa i Simona Dubnova, od oko 75.000 Jevreja iz Kraljevine Jugoslavije, II svjetski rat je preživjelo oko 15.000 ljudi. Od toga broja 8.000 Jevreja se iselilo u Izrael i druge zemlje. A nakon raspada one velike SFRJ, u Srbiji je živjelo ne više od 3.500 Jevreja, gdje nisu uračunati mnogi partneri iz mješovitih brakova. Iseljavanje se, međutim, nastavlja. Iz više razloga u Jugoslaviji i u vrijeme građanskih ratova i nakon njih, nikome ne cvjetaju ruže. S druge strane, još značajnije, Izrael u ovoj 1988. godini slavi 50-godišnjicu državnog postojanja i neizrecivo privlači Jevreje iz cijelog svijeta i kao objektivan i kao iracionalan magnet.
Milan Ristović veli da „istraživačko produbljavanje ove teme pokazuje da se kroz subdinu oko 80.000 Jevreja, koliko ih je 1941. živjelo u tadašnjoj Jugoslaviji SHS, prelama veliki kompleks izbegličkog problema u Drugom svjetskom ratu."
I autor ove kaže pripada toj nedoglednoj armiji „velikog izbegličkog problema" pedeset godina nakon završetka P svjetskog rata, od kada je u američkoj vazduhoplovnoj bazi u Dejtonu potpisan mir po kome je Sarajevo, najveći srpski grad poslije Beograda, prepušteno muslimanima, koji to više nisu nego Bošnjaci.
O Behari su sarajevski Jevreji čuli tolikokoliko i o mnogim heroinama iz sefardskih pjesama, koje su još stare Jevrejke u to vrijeme znale da pjevaju na noćnim sjedeljkama po kućama bogatijih trgovaca i bankara, a bogami i po avlijama brdskih mahala u kojima je tavorila vesela sirotinja. O pjevačicama tih elegičnih i prijemčivih pjesama tada je načinio izvrstan dokumentarni film Jan Beran, koji je, kao pionir TV i filma u BiH, umro početkom ovog rata na sarajevskoj Grbavici; druga kuća od one u kojoj je, negdje u isto vrijeme, takođe umirao i poznati srpski pripovjedač iz Sarajeva, urednik časopisa i izdavačkih preduzeća Risto Trifković.
Sefardske pjesme donijeli su Jevreji u Sarajevo prije više od 400 godina, kada su ognjem i mačem istjerani iz Španije i u osmanskoj Bosni našli otvorena vrata kao usrećitelji zanatstva, bankarstva i trgovine u zaostaloj, perifernoj provinciji Porte. O tome, pored mnogo čega drugog, govori i spomen-ploča pred bivšim jevrejskim templom, do rata Radničkim univerzitetom „Đuro Đaković", postavljena prilikom pretvaranja templa u pragmatičan objekat i obilježavanja 400godišnjice dolaska Jevreja. Tih godina je otvoren u Muzej Jevreja u blizini stare srpske crkve na Baščaršiji, kao i preuređena jedina jevrejska bogomolja, u Sarajevu, čuvena arhitektonska cjelina sinagoga, gdje se nalazila i Jevrejska opština i spomenički dio posvećen učešću sarajevskih Jevreja u NOBu, kao i biblioteka i matična knjiga svih Davidovih sljedbenika u Bosni i Hercegovini kroz stoljeća.

Behara ili Cvijeta
Izuzev što su uopšteno znali o slučaju koji intrigirao, prijatelji Alberta Musafije, među kojima je bilo univerzitetskih profesora, dramaturga, slikara, direktora ljekara, nisu mogli ništa određenije da kažu o nepoznatoj pralji s Bjelava. Preporučeno je traganje po tom naselju, gdje je i poslije rata, svakako u plačljivo malom broju, živjelo nešto Jevreja koji su uspjeli da preture rat preko glave i vrate se starim krovovima.
Od tada, dakle, od daleke 1972. godine do danas, ne posustajući u čvrstoj namjeri da izguram do kraja, razgovarao sam sa nebrojenim ljudima ne bih li otkrio istinu o ljepotici Behari, njenom ulasku u umjetnost i realnoj slici te čudesne žene. Čitalac će ovdje upoznati samo neke od onih koji su govorili o Behari, ali i među tim „samo nekim" mnogi nisu više u životu, jer na satu dobnjaku svaki podiok nam radi o glavi, može da ubije i stvarno ubija. To je čovjekov usud na zemlji.
Tamo gdje je izvršen masakr nad pripadnicima JNA u maju 1992, u Dobrovoljačkoj ulici, nalazi se Jevrejska opština koju je ustaška rulja opljačkala odmah po uspostavljanju Pavelićeve NDH. U toj ulici, koja se nastavlja na najpoznatiji graditeljski centar Sarajeva Skenderiju, tu je 1945. godine bilo mučilište zloglasnog ustaškog krvnika Maksa Luburića, tamo bi, eventualno, mogli da se nađu podaci koji bi bar djelimično zadovoljili našu plemenitu namjeru. Da bi kolikotoliko spasili crn obraz u ovom ratu, muslimani su poštedeli Jevrejsku opštinu sva mržnja bila je izlivena na Srbe. U toj ustanovi vladao je ugodan mir. Tu razgovaram s dr Jozefom Konfortijem i Isakom Kabiljom, prvi je ugledni javni radnik, a drugi sekretar ove opštine. Iz ovih ljudi izbija neka razumska studen, proizvod mnogih stoljeća u kojima su se spasavali upravo takvim osobinama: „Mi se ne sjećamo te djevojke"!, uzviknuli su kao u jedan glas. „Ali, neko bi morao da se sjeti, neko od članova naše opštine. Rekoste da je bila pralja. Dobro! Ali, to nam neće puno pomoći. Jer, vidjeli ste to u knjigama Isaka Samokovlije, bilo je dosta pralja nadničarki među Jevrejkama međuratnog Sarajeva. Zato bi trebalo"…
Šta bi trebalo? pitam razočarano.
Ići među jevrejsku sirotinju koje više nema, tragati po ruševinama njihovih bivših domova, opet čitati Samokovliju, koji je svoju prvu novelu objavio u Srpskom književnom glasniku pod naslovom „Rafina avlija". A možda se ta žena krije u nekoj od njegovih drama, koje su izvođene širom Jugoslavije „Hanka", „Plava Jevrejka", „Fuzija"… Ko bi ga znao da se snađe među tako visprenim okruženjem, u narodu koga je proslavio smisao za snalaženje, adaptaciju, diskreciju, lukavstvo, tajnoviti um. Veliku jevrejsku rijeku koja se grana u hiljade rukavaca veoma je teško ili nemoguće istražiti. Samo jedna nevelika knjiga zbori o tome bogatstvu istorijskih sadržaja, teških za savijanje pod oba oka uvijek nešto ostane nedokučivo i nepristupačno. Umni Ivo Andrić, koji je znao da prodre ne u dušu čovjeka, nego u dušu cijelog naroda, veliki Samokovlijin prijatelj, bratski naklonjen braći Baruh i još nekim Jevrejima, veli: „Ako su se u sinagogi služili hebrejskim, a u kući španskim jezikom, oni su bili prisiljeni da sa narodom govore „bosanski", a sa predstavnicima vlasti turski…"
Posjetio sam i Cevija Atijasa, tada sudiju Ustavnog suda Bosne i HercegoviNe, čovjeka iz više državne, upravne hijerarhije u kojoj su mnogi sarajevski Jevreji imali vidnog udjela u svim godinama izgradnje socijalizma, sve do njegove propasti i građanskog rata. „Ja sam prije rata živo u B. Petrovcu", toplo će ovaj smireni, odmjereni čovjek za koga me vezivalo dugogodišnje prisno poznanstvo, posebno dok bijaše generalni sekretar Republičke skupštine, gdje sam deset godina bio stručni saradnik, a zatim i savjetnik. „Bili smo u tome simpatičnom gradiću slikara Jovana Bijelića i pjesnika Skendera Kulenovića jedina jevrejska porodica. A što se tiče toga imena Behara, ono jeste jevrejsko, kao kod Srba Cvijeta, ali je rijetko, kao i to vaše. Moju majku su svi u Petrovcu zvali Behara, ne znam zbog čega, jer joj nije bilo takvo ime. O Behari s Bjelava, ergo, ne mogu znati ništa. Ali, ne smeći s uma kao što vino ne opija, nego se čovjek opija sam, tako je i sa ženskom ljepotom, pa ti to sad protumači kao pametan čovjek. Na kraju, ako narod dugo o nečemu priča, onda je za tu priču sigurno bilo povoda. I legende i mitovi se oslanjaju na zrnce istine…"
Sekretar Ustavnog suda BiH Jakob Papo je prije rata stanovao na Bjelavama on bi mogao da bude onaj „pravi" za našu povijest: „Tačno je da sam živio na cvijetnim Bjelavama. Stanovao sam kod kafane „Bujrum", čuvene po kafi, koja se nije mljela nego tucala u kamenoj stuci", kaže Papo uz pomno i bezuspješno prizivanje sjećanja ne bi li se sjetio naše ljepotice. Veli: „Vrijeme, brate, odnosi sve, pa i pamet koje, ionako, nema napretek. Bilo mi je odmah kao sunce žarko jasno da ni ova adresa, kao ni mnoge buduće, nije prava i da je preda mnom dug i neizvjestan put, trnovit i krivudav, za ženom koja je sve više raspaljivala moju maštu i u koju sam se, uz svu strast traganja, kao, zaljubljivao. A ovaj čovjek, kao da ništa nije razumio, ravnodušno je slegnuo ramenima. Trudio se, doduše, ali uzaman, da pronikne u davne dane. A to što će, kako veli, još jednom pažljivo pročitati Krklečevu pjesmu i sa poznanicima iz tog vremena pokušati da nepggo više sazna slaba vajda, činilo mi se.
Beharu su, koliko se može zaključiti iz pjesme veli mi sutradan kao da otkriva Ameriku ubile ustaše. I ja sam 1941. uhapšen i odveden u logor. Možda je, a ko će se sjetiti tih teških dana, u mojoj blizini bila i ta žena. Baš ću vam javiti, trudiću se da nešto saznam, bar malčice, koliko je nokat. I sam ću se zauzeti zbog vas…
Kako se čovjek brzr prevari sudeći o drugom čovjeku! U Hercegovini vele vreću soli sa ženom valja pokusati da bi je upoznao. A to znači cijeli ljudski vijek…
Neobična žena
Sljedeći korak u otkrivanju Jevrejke s Bjelava vodio je opet u literaturu. Ovoga puta ne u poeziju nego u prozu. Valjda ovakve istine i može jedino da skriva proza života, koliko i proza umjetnosti. Poznati sarajevski književnik iz redova malobrojnih, preživjelih sunarodnika, Isak Samokovlija, čiji je cijeli duhovni prostor i pripovjedački mikrokosmos određen tradicionalnom jevrejskom sviješću utemeljenoj na „trpljenju i ispaštanju nepravde kojom okrutni Bog iskušava svoje izabranike", napisao je novelu posvećenu upravo ovoj čarobnoj ženi.
O njoj umjetnost mnogo više zna nego stvarnost i to je jedan od rijetkih paradoksa cijelog našeg slučaja, daleko više nego o mnogim gracijama, kontesama, groficama, baronesama… iako je bila anokimna nadničarka kakvih je na milione u ovom tužnom i kužnom svijetu. Novela je objavljena u prvom trotomnom dijelu njegovih Sabranih djela (Sarajevo, 1967). Pisac koji je držao da na kraju uvijek biva i pobjeđuje samo ono što je „pisano i zapisano", jer čovjek odlazi a sudbina ostaje, na 277. stranici svoje knjige ispisuje naslov „Davokova priča o živoj istini".
Nakon prvih nekoliko stranica doživljavam zadovoljstvo posoljeno sopstvenim znojem prepoznajem Jevrejku s Bjelava iz poeme Gustava Krkleca.
Ukratko, Isak Samokovlija, godinama cijenjeni ljekar, i još poznatiji kao pisac Bosanski Čehov kako ga je u posveti jedne knjige nazvao prijatelj Ivo Andrić, koji je nekako uspio da preživi strašni holokaust, prvo čitaoca upoznaje s čovjekom koji će kazivati ono što zna, a to što zna biće dodatni doping za rekonstruktora njene sudbine i identifikacije.
Pisac koji je stvorio likove pobunjenika protiv nepravednog poretka stvari i koji vjeruju da će sreća doći u „dolinu suza" i mnogi zbog toga, stalno bivajući „na putu", vječno lutajući vjeruju u dolazak sreće i da se samo zato isplati život i muka na ovom svijetu. Sjajni pisac, čijeg su zeta, poznatog srpskog intelektualca doktora Najdanovića, početkom ovog građanskog rata muslimani zločinački ubili, isijecajući ga na komade, upoznaje nas sa pričom „o živoj istini", odnosno sa Davokom, njegovim pomalo čudnovatim poznanikom iz davnih dana. Neočekivano, nakon jedne izložbe, vidio je Davoka na toj izložbi kako dugo stoji pred jednim portretom, susreće se s njim. Davok, na veliko čuđenje pisca, prvo mu postavlja pitanje koje je od funda te je vidjeti kao da je tu pred vama. Niste je zaboravili, uvjeren sam u to, ona se ne da zaboraviti…"
I ja sam zatvorio oči. Dugo! Nakon toga, činilo mi se da sam je vidio! I, možda sam je, stvarno vidio. Jer, otkud inače snaga za daljim traganjem?! Ovdje ćemo, bar za trenutakdva, prekinuti zavodnu Samokovlijinu novelu, samo mentalnog značaja za našu priču:
„Znam, doktore, da se još dobro sjećate one slike u stanu Ilijezara Danitija. Znam da vam se neobično sviđala ta slika. Jednom sam vas i sam vidio kako stojite pred njom, kako se duboko zagledate u one oči, u one crte lica, u onaj čvrst izraz oko usta, u onaj živi pokret snažnih ramena. Bio je to, zaista, samo pokret, ali svejedno. Ja znam da je i pred vas iz toga pokreta izlazila cijela žena. A bila je to, doktore, neobična žena. Zatvorite načas oči da se bolje prisjetite. Zatvorite i vi će sa jednim ciljem da što bolje utvrdimo konstataciju da je Jevrejka s Bjelava bila portretisana. Doduše, iz toga saznanja izbijaju mnoge pitalice, među kojima je najglavnija ova: ako je zaista ta pralja dama portretisana, onda je više nego umjesno pitanje da li je taj portret sačuvan i gdje se nalazi? A potom i ono nezaobilazno pitanje: ko je autor portreta, što je od velikog, možda presudnog značaja. A to, opet, znači da odgovor na pitanje nećemo dugo tražiti jer, tada nije bilo mnogo slikara u jednom gradu islamske tradicije koja je likovne umjetnike, sljedstveno Alahovom učenju, potiskivala kao đavole. Peigamber je stvorio svijet i čovjeka i niko nema prava, bez velikog ogrešenja o svetu knjigu Kuran da stvara druge, svoje svjetove i likove živih.
Umjesto odgovora na ta sva i druga mnoga pitanja, bilo je, dakako, najbolje obratiti se samom Krklecu, jer Zagorac je znao više nego gomile knjiga i čete neznalica. A posebno zato što Krklec u svojoj baladi nedvosmisleno nagovještava da je njegova heroina portretisana. Sjetimo se tih stihova iz kojih se rađa mistična slika „samotnog slikara" i još zagonetnijeg modela.
Krklec je bio zaljubljenik u jevrejske starine. S uživanjem mi je pričao o Jevrejskom hramu u Sarajevu, koga su ustaše početkom rata kao i pravoslavnu bogosloviju pretvorili u zatvor za Jevreje i Srbe. U toj zgradi je kasnije napravljen vrlo impresivan Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine. Za vrijeme boravka u Sarajevu 1581. Sijavpaše, muslimani su tražili iseljenje Jevreja iz sarajevskih mahala. Paša je odobrio izgradnju daire na ovom prostoru za njihovo stanovanje, koja je po njemu dobila ime, a zvali su je i Čifut-hana, Velika avlija, Kortiž i Kortižiko. To je prva organizovana zajednica na Balkanu. Opasana visokim zidom imala je unutrašnju etničku i vjersku organizaciju. Dairu prvi spominje Splićanin Atanasio Georđiko 1628, a 1659. i Evlija Čelebija. Izgorila je prilikom upada strašnog vatropirca Sarajeva Eugena Savojskog 1697. Obnavljana, popravljana, doziđivana definitivno je stradala 1787. godine… U blizini je stara pravoslavna crkva koju je, po legendi, podigao brat Marka Kraljevića. Vele istoričari da je sazidana na temeljima ranohrišćanske bazilike. Paljena, pljačkana, rušena, podizana iz ruševina, kako ćemo vidjeti u narednom tekstu, očuvala je do danas, tačnije do početka rata 1992. godine, najstariji muzej s bogatom kolekcijom ikona i muzejskih relikvija iz dalje i ne tako daleke prošlosti. Do izgradnje Vladičanske crkve bila sjedipgge dabrobosanskih mitropolita obnovljena 1730. godine…
Za bolje razumijevanje naše kaže, života Jevreja i opšteg profila Sarajeva, primjetimo da je ovaj grad polovinom prošlog vijeka imao 21.000 stanovnika, a formiranjem Kraljevine Jugoslavije 1918. godine 59.000. U vrijeme u kome je živjela glavna ličnost naše priče lijepa Behara, čuvena kao „Jevrejka s Bjelava" tridesetih godina našeg vijeka, kad slika Roman Petrović i piše Isak Samokovlija, grad je imao oko 80.000 stanovnika.
Pucanj u sliku
Legendarni boem i lirski pjesnik Gustav Krklec, koji je, na banketu u Varšavi, gdje je ggredvodio delegaciju Saveza književnika Jugoslavije čiji je tada bio predsjednik, a koja ga je, kao čuvenog vinopiju, mislila i namjeravala napiti, tu poljsku delegaciju poslao pod sto. Zatim je tražio „novu garnituru Poljaka"i novu turu vina, bio je, doista, drag čovjek, neprevaziđen poznavalac književnog života Beograda, Zagreba i Sarajeva između dva svjetska rata. Pričao mi je, bijaše to u Mostaru osamdeeetih godina, na Šantićevim večerima poezije kojima je, kao umjetnički direktor rukovodio autor ovih redaka, kako je bolesnom, umirućem mostarskom bardu Alekei Šantiću dodavao rakiju na sprat, vezujući flašu za kanap i tajno je ubacujući u Šantićevu bolesničku sobu u kojoj je napisao „Pretprazničko veče". Početkom poslednjeg rata razgrabljena i uništena Šantićeva kuća kao i njegov spomenik na obali Neretve. Imao je nevjerovatno pamćenje, takvo da je i otac pokojnog pjesnika Ivana Lalića, Vlajko, jedanput u Stocu na Bregavi, gdje je održavana kulturnopoetka manifestacija „Slovo gorčina", koji je nekada u Zagrebu držao knjižaru, priznao da Krklec bolje od njega pamti i neke detalje oko knjižare čiji je bio vlasnik do dolaska ustaša 1941…
Krklečevo kazivanje bilo je nedvosmisleno: djevojku Beharu portretisao je niko drugi do najdarovitiji, evropski obrazovani, sjajni majstor upravo portreta Roman Petrović, dijete iz poljskojevrejskog braka. „U njegovoj prekrasnoj umjetničkoj, portretističkoj čorbi", govorio mi je Krklec uz grohotan smijeh, „mnogi današnji, ko bajagi istaknuti slikari ne bi mogli biti ni mirođija". I dalje zbori Gustav Krklec tako živo kao da ga sada slušam:
„Ja sam između dva svjetska rata bio iskreni prija¬telj sa sarajevskim slikarom Romanom Petrovićem", priča mi Krklec u pivnici „Tin" u Zagrebu. „Pratio sam sa nedjeljivim simpatijama njegov razvoj. Često smo se viđali i družili, nerijetko u društvu sa tadašnjim avangardnim ggjesnicima i esejistima Antunom Brankom Pšmićem i Augustinom Tinom Ujevićem. Ovaj zadnji, bekrija, tada je živio u Sarajevu, imao je stol u pivnici ,Kod Sameka' (gdje smo mu u znak poštovanja mi sarajevski pisci, povodom nekog jubileja, stavili mermernu pločicu, na stol za kojim je uvijek sjedio. A Šimić je jurišao na sve strane, časopisi koje je uređivao u Zagrebu zvali su se „Juriš' i „Vijavica"…
Krklec mi pominje mnoge Romanove slike, kojih se živo sjećao, a veli mi da je imao utisak, sjedeći večerima u njegovom ateljeu, da maestro najviše drži do jednog portreta mlade žene bujne crne kose i ognjevitih očiju, očito neke Jevrejke?!
„Roman mi je pričao", nastavlja Krklec, „da je jedared, idući preko Principova mosta, slučajno ugledao tu karakterističku ljepoticu. Zaustavio je, predstavio se i zamolio je da dođe u njegov atelje da mu, kao nadničarka, pospremi prostorije te je tako i naslikao njen portret. Tu sliku je Roman neobično volio, odbijao kupce, ali je na kraju, u nuždi materijalnoj svakako, sliku prodao nekom bogatom sarajevskom Jevreju. Iako je od tada prošlo pola stoljeća, mislim da se taj Jevrej zvao Alkalaj. Znam, posigurno znam, stanovao je u dvorišnoj zgradi tada čuvenog kina
„Imperijal" u Salamonovoj palati u centru Sarajeva, gdje je sada kino „Romanija", od kada su partizani zavladali ovim prostorima. Tu je, dakle, etanovao bogatun Alkalaj, kojeg sam i osobno poznavao. Jer, on je stanovao gore na katu, a blizu njega i njegov prijatelj a moj pašenog dr Avdo Hasanbegović, pa sam i ja odlazio nekoliko puta kod Alkalajevih i svaki put gledao taj portret i o njemu iznosio svoje impresije s kojima su se u cjelosti slagali ukućani i njihovi gosti koji bi se tu zatekli dok sam ja boravio. Portret je visio na najistaknutijem dijelu salona, tako da ga je svačiji pogled morao zapaziti…"
Držao sam se Gustava Krkleca kao pijan plota!
Iz njega je, kao iz šumskog zdenca hladna voda izbijala cijela bujica sjećanja, događanja imena ljudi i objekata, priče koje osvježavaju baš kao ta šumska voda. I u čestim usmenim razgovorima po raznim mjestima Juge, gdje su nas vodili naši književnički izleti, manifestacije i simpoziji, kao i u Predsjedništvu Saveza književnika u Beogradu, ali i pismeno, uvijek sam svraćao vodu na svoj mlin i uplitao u priču Jevrejku s Bjelava, čemu se on nije odupirao.
„Kada je došao rat, mislim na 1941. godinu", pisao mi je iz Zagreba Krklec, za čiju sam poetsku siluetu i topli ljudski lik opočaćen intelektualnim i boemskim šarmom, silna umjetnička jara koja je izbijala iz njegove urođene boemštine iskovane sa cijelom galerijom čuvenih srpskih i hr¬vatskih umjetnika s kojima se družio svog orlovskog vijeka, „posjednik portreta Romanovog, taj Jevrej Alkalaj, uspio je da pobjegne u Italiju, mislim u Rim, preko Hercegovine, koja je bila talijanska okupaciona zona, a Talijani skloni šoldima i bogatim napojnicama koje bogatiji Jevreji nisu žalili da izdvoje spasavajući gole živote pred ustaškim i njemačkim holokaustom.."
Tu je Krkelc podvukao sljedeću rečenicu:
„Alkalaj je, svjestan da je život vredniji od svega, otišao u luku spasa samo sa tašnom. Dakle, u svom stanu je ostavio sve što je imao, prema tome i portret za koji se tako silno zanimaš kao i prekrasnu biblioteku i umjetničko blago koje je popunjavalo svaki kutak te bogate kuće. Sada to, dabome, ne mogu tvrditi kasnije sam čuo, kad sam u više navrata s poznanicima o tome porazgovarao, makar i ovlašno, a naročito u ono neponovljivo, uzletno, socrealističko, blagosloveno, siromašno vrijeme, vrijeme .obnove i izgradnje', dakle neposredno nakon pobjede partizana, kada smo svi bili tabor vesele sirotinje sa punom trpezom boljševičke propagande i herojskih priča o oslobodiocima i postradalima od „fašista i domaćih izdajnika“, tada sam, dakle, čuo različite verzije o tom slučaju. Povjerovao sam u priču koja ne mora biti najpoetičnija za mene poetu, ali je čini i se bila najbliža istini.
Najkraće, u bogati Alkalajev stan, koji je bio pomalo i muzej i galerija i biblioteka, odmah po dolasku uselili su se njemački oficiri. Priča dalje kazuje da su tu proslavljali svoje pobjede ,nad odmetnicima' i ,crvenom bandom' i da su, prilikom jedne takve svečanosti koja se pretvorila u pravu pijanku, razuzdani hitlerrvci pucali u taj lijepi portret, prepoznavši u ljepotici pripadnicu na istrebljene osuđenog naroda. I vikali su tada one svoje odvratne parole protiv Židova…"
Mora se priznati slika vrlo filmična i romaneskna, a uz to i dramatična!
Onda je došao naš višednevni put po Hercegovini, negdje s jeseni možda 1975. godine. A Gusti je volio jesenju Hercegovinu, punu mladih vina, žilavke i blatine, šipaka sladunaca, odmora u mostarskom hotelu „Ruža", Umjetničkoj koloniji u Počitelju na Neretvi, Lovačkom domu na Bregavi u Stocu, izleta do Metkovića i delte Neretve sa Opuzenom. U tome pitoresknom gradiću smo imali nezaboravnu gostionu sa žabljim batacima i ribama iz slatkoslane vode, koja se tu pred ušćem Neretve u more miješala i davala nezamjenljive darove prirode, koju je tadašnji narodni heroj, kontra-admiral, direktor Poljoprivrednog kombinata u Opuzenu, Stanko Parmač pokušavao da ukroti i tu načini carstvo mandarina i naranči. Ali, tradicionalna, uskočka neukrotiva ljudska rasica iz delte Neretve pravila mu je hiljade smicalica u tim uzvišenim namjerama.
Tada je Krklec pružio više detalja o pralji sa Bjelava. Iako, na primjer, prema njegovom mišljenju Roman Petrović je Beharu slikao oko 1930. godine, kada je ta žena bila u najboljim djevojačkim godinama, „zrela kao zrelo voće", „kao lubenica" veli Krklec…
Ona je mogla imati oko 25 godina, a sljedstveno tome početkom rata je imala oko 35. A bila je, zaista izrazita ljepotica. I Bog stvori ženu što kaže naš mudri narod. I preko svog biografa Enesa Čengića, koji će se još više proslaviti kao Krležin izvrstan posthumni izdavač i zakoniti izvršilac testamenta, pisao mi je da je „prosto palila nečim španskim, maurskim. Imala je neobično svijetle, bademaste oči, čupavu kosu i visoko čelo, tako da se isticala u najvećem mnoštvu. Lijepu ženu Bog je stvorio da kao demon uznemirava poštene umjetnike…"
On se, tako, do u detalje sjećao Romanovog ateljea u tom slikovitom brdskom dijelu starog Sarajeva, kojeg je Ivo Andrić izuzetno markantno opisao u svom nedovršenom romanu „Omerpaša Latas", a naročito u poglavlju pod karakterističnim naslovom „Vino zvano žilavka".
„Roman je tada imao, baš gore na Bjelavama, atelje govori Gustav Krklec kao da je juče bilo. Jednoga dana, kada sam se s njim penjao, tom strmom ulicom u atelje", ulicom Vuka Karadžića, ona je prošla, ta Behara, mimo nas. Samo, na žalost, meni je nju Roman malo kasno pokazao, tako da je u meni ostao necjelovit utisak o njenom profilu. Ali, njena pojava, njena rijetkost, ako mogu da tako kažem, njene šarmantne kretnje, otmjeno držanje kao da je Krležina baronesa, sve to pamtim još i danas…" Dragi prijatelj Gustav Krklec, kao najveći pjeenik drevne Persije Omer Hajam, do zadnjeg daha obožavao je dobro vino. Sjećam se da je prije polaska na spavanje uvijek molio svoju suprugu Ljubicu, mislim da je bila Srššnja, za još „samo tri deci belog", a naš zajednički prijatelj Krtalić, književnik iz Zagreba, koji je bio uz njegov bolesnički krevet do smrti, pričao mi je da je u samrtnam bunilu tražio vino „šipoš", da bi se, po buđenju iz kome izvinio i rekao da je mislio na pelješansko vino „pošip". Njegovo sljedeće pismo saopštava mi da je „kasnije čuo kako je Behara streljana u nekom ustaškom logoru, vjerovatno Jasenovcu i da je poginula herojski…"
Podsjetio sam Krkleca, usmeno, i na detalj iz ggjesme u kome kroz stih saopštava da je „sa Romanije sišao" i u Sarajevu upoznao „slučaj Behare". Pjesnik spremno prihvata i taj izazov: „Ja sam nakon bombardovanja Beograda, u kome sam živio, pobjegao u Zvornik i odatle se, uglavnom ggješice, dokopao Hanića, a potom i Sarajeva, gdje je živjela moja sestra Stanka Čanković. Njen muž je kao jugoslovenski major zarobljen prvih dana rata.
No, iz Sarajeva sam morao uteći, kada sam vidio šta se radi sa Srbima i rodoljubima od strane ustaša, te sam se preko Broda vratio u Beograd…"
Krklec je „odgovorio na sva pitanja". Iako je odande proteklo mnogo mutne Miljacke, a rat je, kao čudovište sa milion glava, progutao i mnoge živote i mnoge istine o njima, nisam se prevario: tadašnji predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, već načet bolešću, nije omanuo u sjećanju. Djelovao je veoma sigurno u svom „iskazu" i po tome je jedan od ključnih „svjedoka" u otkrivanju istine o ženi za kojom. i dalje svejednako tragamo.
Sada kada ga odavno nema među živima, neka ovi redovi odnosno prijateljski razgovori i nebrojena ćaskanja uz vino sa razgovorom kao poslasticom vođeni s njim prije dobrih dvadesetak godina, budu ne samo u osnovnoj funkciji priče o anonimnoj pralji sa sarajevskih Bjelava, nego i saučešće koje ne stari, bez obzira na vrijeme koje neprekidno prolazi…
Vraćajući se, nakon dugog bavljenja sa Gustavom Krklecom, „jevrejskom, bosanskom Čehovu" Isaku Samokovliji, odnosno njegovoj već pominjanoj noveli, primjećujem neke sličnosti koje ovu dvojicu umjetnika približavaju u nekim detaljima vezanim za Jevrejku s Bjelava. Tako, na primjer, obojica datiraju anonimnu ljepoticu negdje otprilike u isto vrijeme. Da među njima nije postojao neki dogovor kada su stvarali svoja djela o istoj temi? U Sarajevu je tada, kao i neposredno pred ovaj rat u Bosni, djelovalo čuveno jevrejsko kulturno društvo, poput naše „Prosvjete" koje se zvalo „La benevolencija", pa „Lira" i pozorišna družina „Matatja", pa avangardni teatar i multimedijalni ansambl sada umjetnički paviljon „Collegium Artisticum" o kome je 1988. godine, povodom proslave 50-godišnjice osnivanja, autor ovih redova pripremio Spomenicu u Sarajevu (promovisana u Sarajevu u prisustvu svih živih članova).
U Sarajevu je izlazio i popularni list „Jevrejski glas" u kome su sarađivali i nejevrejski pisci Tin Ujević, Stanislav Vinaver, Borivoje Jevtić, kojeg eu odmah po dolasku ubile ustaše u Vogošći kod Sarajeva i gdje smo možda smo to već i rekli dok to mjesto do Dejtona bijaše u srpskim rukama, tokom rata održavali „Kršićeve susrete", pa Tihomir Đorđević i bezmalo svi jevrejski pisci iz tadašnje Kraljevine Jutoslavije, a naročito oni iz Sarajeva Samokovlija, Erih Koš, Eli Finci, braća Baruh, Hajim Alkalaj, Aleksa i njegov brat Marko Čelebonović, Žak Konfino, južnosrbijanski Isak Samokovlija, odnosno sefardski hroničar Leskovca…

Razočarani esesovci
Da se vratimo Samokovlijinom Davoku, kroz čije kazivanje pisac Baopštava ispovijest i pri povijest o nesrećnoj ljepoti ci Behari, koja je mogla biti i kita cvijeća, ali i čemerika i pelin:
„Jevrejska s Bjelava" tako smo obično zvali tu sliku. Vi se toga sigurno sjećate. Bilo je to negdje 1936. ili sedme godine. To mi nije oštro ostalo u pameti. Ne mari. Ali dobro se sjećam, jer sam vas kod Elijezara Danitija gledao rođenim očima kako ste stajali pred tom slikom. Slika je visila na zidu u tamnom širokom okviru. Ja je vidim kao da je sada gledam, kao da je tu preda mnom. I taj okvir, to je i vama bilo sigurno poznato, i taj okvir izrađen je po nacrtu samog slikara. Vi ste stajali, doktore stajali ste i gledali ste u tu sliku. Ona vas je svega bila zaokupila. Bila vas je svega zanijela. Za me to nije bilo nikakvo čudo. Jer, zaista zaista, doktore, bilo je na toj slici mnogo čega što je čovjeka moglo da zanese, da ga oduševi pa da dugo stoji pred njom kao prikovan…"
Roman Petrović je od svih svojih mnogobrojnih, zaista uspjelih i nezaboravnih slika najviše volio portret ove anonimne djevojke s Bjelava. To nam Isak Samokovlija opet kazuje na usta svoga pričljivog junaka Davoka:
„Elijezar Daniti je meni, a sigurno je i vama, pričao kako taj slikar često navraća k njemu u stan da vidi to svoje djelo i, kao i uvijek, gledajući u sliku, kaže da tek sada vidi šta je sve dao u portretu ove žene… U toj ženi osjećali ste život čovjeka koji nije uzalud živio. A bio je to samo običan čovjek, obična žena, radnica, pralja, nadničarka…"
Jedino je Isak Samokovlija u velikom i šarenom duhovnom krugu čuvenih sarajevskih Jevreja intelektualaca i pisaca, znao da piše tako kao da priča prijatelju za kafanskim stolom, da mu povjerava male tajne i velike istine. I najveći dio njegove prepiske, koja je, zajedno sa njegovom bibliotekom i mnogim trodimenzionalnim predmetima čuzana u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercego¬vine u Sarajevu, gdje sam bio desetak godina direktor i u više navrata imao priliku da prelistavam tu zaostavštinu i korespondenciju u njoj, stilizovana je tako kao da je oblikovana za paradigmu budućim novelama. On je, kao srpski pisac, ostao uglavnom vjeran jevrejskim temama. Andrić je, zato, u pravu kada ga naziva „jevrejskim Čehovom", dok su se neki pisci tek pred kraj života u svojim djelima vratili du hovnom zavi čaju jevrejskog naroda. Erih Koš je prednjačio, i danas prednjači, pored mlađih, Albaharija i Davida Filipa, na primjer, u književnom tretmanu jev rejskog duhovnog nasljeđa.
S druge strane, najplodniji i najčuveniji jevrejski pisac u moder noj srpskoj književnosti Oskar Davičo, pripadnik porodice čiji su mnogi članovi ostavili duboke brazde u našoj kulturi i umjetnosti, tek se pod smrt vratio, romanom „Gospodar zaborava" svojim dorćolskim Jevrejima, dabome na svoj, upečatljiv i književno neponovljiv način. No, Samokovlija je, za razliku od Daviča, akcenat stavljao na stradanje i progone svojih sunarodnika, posvetivši bezmalo cijelo svoje književno djelo toj temi.
Davičo je napisao svakako jednu od najljepših pjesama o Srbiji, proslavljajući zemlju i ljude našeg naroda, obogaćujući srpski jezik njegovim novokovanicama i ispoljavajući borben duh koji je plijenio pažnju čak i u tekstovima u kojima je zastupao režimsko mišljenje i naduvenost vlasti kojoj je služio do kraja života.
Sjećam se Oskara Daviča iz Sarajeva nekoliko godina prije njegove smrti. Pojavio se u društvu partijskih glavešina iz CK SK BiH Hasana Grabčanovića, Hrvoja Ištuka, Ismeta Krese i Čede Kisića. Dobio je jednu od najljepših vila u Sarajevu, gdje je živio sa svojom mladom, posljednjom suprugom, nekadašnjom stjuardesom, u blizini zgrade CK. Date su mu odriješene ruke, mogao je da radi šta god hoće samo da bude u u Sarajevu, gdje su narastale međunacionalne deobe i gdje je trebalo formirati naučne institute i pokrenuti časopise kao marksističke tribine sa snažno naglašenim akademskim, partijskim stajalištima. Uz Institut koji je formiran za te namjene, Davičo je pokrenuo časopis „Dalje" koji je izlazio u četiri godišnja doba nekoliko godina. U Udruženju književnika BiH ulazio je u svađalačke, borbene i krajnje oštre, ponekad i vulgarne polemike sa nekim piscima. Sjećam se da je na jednom sastanku Aktiva SK Udruženja književnika BiH, planuvši u vatru, polemišući sa Rajkom Nogom, koji bijaše hapšen i proganjan zbog knjige novinskih tekstova objavljenih u sarajevskoj reviji „Odjek" a sabranih u knjizi ..Jesi li živ" (knjiga je zbog nečega izazvala bijes partijskog vrha). Reviju je uređivao Čedo Kisić kao produžena ruka CK. Onako malen i kočoperan izašao je za govornicu i pozvao Noga na dvoboj, što je izazvalo grohotan smijeh. Drutom prilikom, na manifestaciji „Slovo Gorčina" na Radimlji kod Stoca, gdje mu se dodjeljivala neka nagrada, javno je psovao pred masom svijeta koji se zgražao. Treba danas reći da je uvijek naglašavao da pripada srpskoj književnosti.
Priča Samokovlijina počinje da nam hrani nadu u uspjeh nakane da se razotkrije ličnost Jevrejke s Bjelava. Jer, ovaj pisac nam, dallje, u svojoj noveli pripovijeda šta se dogodilo strašne 1941. godine, tačnije u drugom mjesecu okupacije, dakle onda kada su Jevreji u kapituliranoj Kraljevini Jutoslaviji već bili izvan zakona u „Božjom pomoću" netom uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pod stijegom triput ustaštvu prisegnutog poglavnika Ante Pavelića.
„Jednog od tih dana, pred podne, upala su dva esesovca u stan našeg Elijezara. Stan, kako znate, nalazio se na drugom katu one velike četverokatnice. Sa esesovcima je bio i jedan stanar sa prvog kata. Došli su i zazvonili. ZvoniLi su silovito. Jasno se čulo kako zvonce zvrči u hodniku. Zvrčalo je kao teška prijetnja. Ali uzalud. Iz stana se nije niko javljao.
Ustanu je vladala mrtva tišina. Vrata su bila zaključana. Počeli su da udaraju pesnicama. Opet ništa. Onda su ih, bez mnogo premišljanja, vješto i brzo obili i ušli. Ali, umjesto slike „Jevrejka s Bjelava" samo je na jednom okrutlom stočiću ležao teški tamni ram, prazan. Razočarani esesovci su tada pred vratima utledali kućepaziteljku Mariju, koja je nosila u rukama dutuljast paket na kome je bila adresa: „Gospodinu Romanu Petroviću, akademskom slikaru, Sarajevo, zgrada Stara pošta, mansarda". Marija je izjavila kako joj je taj paket dao i zamolio je da ga preda adresantu sam vlasnik stana Elijezar, koji je sa ženom i ćerkicom pobjegao u Dalmaciju. Ona je slikara tražila, ali mu je atelje zaključan, niko joj o njemu nije znao ništa reći…"
Očajnički krik
Kako je narastao dramski naboj u ovoj noveli, tako je u mojoj duši raslo osjećanje da sam na ggravom, jedinom ispravnom putu i da će na kraju Samokovlijine priče biti sve kao sunčan dan jasno…
„Esesovac je razmotao paketić i izvadio slikarsko platno. Stanar sa prvog sprata je škrto primjetio kada ga je esesovac upitao zna li ko je na slici: „Izgleda neka Jevrejka…" Esesovac je takođe zaključio da je na slici Jevrejka Tada je stanaru naredio da čvrsto drži sliku. Samokovlija:
Stanar je prihvatio za gornja dva ugla. Esesovac je jednom rukom držao za donji kraj slike i jednako vikao: Držite dobro, čvrsto! a drutom je rukom vadio bajonet iz korica i neprestano, sjajnih očiju, gledao u sliku. I ova Jevrejka, ova radnica, ova majka, ova „Jevrejka s Bjelava" gledala je mirno svojim crnim očima u njega. (Sjećate li se, doktore, njenog pogleda?)
Gledala ga je i nije nijednom trepnula kapcima. Nije trepnula ni kada je esesovac podignuo sjajnu oštricu i stao njome da joj para obraze. Nije trepnula ni kad joj je zabadao vršak noža u oči i bušio rupe u njima. „Jevrejka s Bjelava" nije ni kriknula. Nikakvo čudo. Odakle bi slika mogla da krikne. Ali, zato je mjesto nje jadna Marija, paziteljica kuće, sva blijeda i uplašena, izbacila iz sebe krik. Bio je to bezglasan krik, ali je bio pun užasa. Ženi se činilo kao da je to pred njom bljesnula oštrica noža i da će se vrškom zasjeći u njene obraze, u njene žive zjenice. Trgla je ruke i pošla njima da se zaštiti. Oči su joj bile pune teške strave…
Dok je esesovac spaljivao isječenu sliku u kalijevoj peći, stepeništem je odjeknuo očajnički krik, a odmah zatim se čulo da se nešto na dnu stepeništa stropoštalo! na betonsku ploču. Bila je to kućepaziteljica Marija…"
I tada, kao i u nedavnom, krvavom ratu u BiH, kojeg sam uglavnom proveo na Jahorinskoromanijskom gorju, spoznao sam da književnost ima čarobnu moć da čovjeka odvoji od stvarnosti, da ga zatvori u luku spasa koja se nalazi među koricama knjige…
Pučkim riječnikom rečeno razbij bure, a ne daj da isteče vino Samokovlija i Krklec su u ovom dijelu istraživanja, kao što smo vidjeli, dali dragocjene, eto željenog trenutka, slične „iskaze". Odstupanja u njihovim svdedočenjima su neznatna, naročito ako se ima u vidu nemali interval vremena od rađanja portreta, odnosno od dana kada se čulo za siromašnu pralju sa Bjelava, pa do rađanja njihovih djela. Razumljiva je, po sebi, i diferencija dvojice umjetnika u tretmanu zle sudbine divnog portreta mlade žene. Inače, da ne prihvatimo takav sud, začuli bismo Platonov glas: „Ili je sve pogrešno, ili je sve tačno!" Konačno, logične su i razlike koje se pojavljuju u saopštavanju „žive istine", koju pisci mogu stvarati ex nihilo – u što ovoga puta ne vjerujemo, o tome kako je završila svoj život kraeotica iz davnih dana:
- Ja sam je poznavao još od njenih dana djetinjstva. Dobro eam je poznavao, i nju i njenog oca nastavlja da priča Samokovlijin Davok, saopštavajući sada i jednu neočekivanu novost. Ova Jevrejka s Gornjih Bjelava zvala se Behara. Imala je troje djece, dvije kćeri udate i još jednog neoženjenog sina Nauma. Kad su .Naumu bile tri godine ostala je udovica. Stanovala je na Bjelavama, na vrhu Gornjih Bjelava. Udovica Behara završila je svoj život u Jasenovcu. Ubili su je iz pištolja. Ubili su je kada se pobunila, kad je istrčala iz gustih redova zarobljenika, stala pred njih i viknula: „Živjela borba. Idite u partizane kao što je i moj Naum otišao. Neka vas sreća prati, i vas, i sve borce, i mog Nauma". Zatočenici su stajali, ispružili su mršave vratove i začuđeno gledali u ženu. Tada se ona okrenula ustašama i opsovala: „Gadovi! Čujte me, moj sin je otišao u partizane, otišao je u borbu. Blagoslov mu od mene. Njemu i svima borcima. I znajte, ti borci partizani, ti će vam jednom suditi za sve ono što činite. Vidjećete, gadovi". Govorila je snažnim glasom i pri tome dizala ruku, stiskala pesnicu i prijetila njome…
Posljednje tenutke života „Jevrejke s Bjelava" opisao je Isak Samokovlija, ponirući u zlo da bi obogatio dobro i lijepo, isto onako toplo i sugestivno kao što je to učinio sa tragičim uništenjem znamenitog portreta:
- Ustaše su trgle oružje, ali je ona još brže rastrgla bluzu i košulju na prsima i kriknula: „Pucajte. Ova krv koju proljevate, ona je sjeme iz koga će nicati nova pokoljenja. Vidjećete, gadovi". Beharin krik zaključuje Samokovlija odjeknuo je takvom snagom da se zatresao vazduh i zatočenicima su zasijale oči. Pucnji su pali, jedan za drugim. Ti pucnji iz pištolja. Pogođena je u grudi jednim metkom, dva su promašila. Jest, promašila su. Toliko je bio silan glas ove žene.
Behara je pala na zemlju sa opruženom rukom naprijed, sa čvrsto stisnutom pesnicom. Ležala je tako bez ijednog trzaja, kao oborena statua koju će ljudi opet podići i postaviti na svoje mjesto. Ovo, ovo je sve živa istina, doktore, živa istina. Ja sam to zapisao, gledajte, tu stoji sve od riječi do riječi. A to sam čuo od Menahema, koji je poslije Beharine pobune pobjegao iz Jasenovca i otišao u borbu.:.
Sjećanje na holokaust
Mi smo sada bogatiji za neprocenjivo značajno saznanje da između pjesme „Jevrejka s Bjelava" i novele „Davokova priča o živoj istini" postoji neka unutrašnja veza. Komparativno studiranje pokazalo je da se pjesma i novela doista dopunjuju, s nizom istovetnih ili sličnih odredišnih elemenata. Gustav Krklec mi je, podižući zavjesu na pozornici memorije, koja kod njega nije blijedila ni pod vinom, objasnio suštinu: pjesmu „Jevrejka s Bjelava" napisao je tek onda kada je pročitao Samokovlijinu priču, koja ga je podsjetila na Romana Petrovića i Jevrejkin znameniti portre. U jednoj starinskoj bašti drevne birtijekonaka kraj Bregave u Stocu, prekrasnom gradiću, posve uništenom u ovom građanskom ratu, gdje se održavala jugoslovenska književna manifestacija „Slovo Gorčina" Krklec priča:
- Jednog dana je kod mene došao u Zagreb Isak Samokovlija, moj prijatelj iz davnih dana. Upoznao sam ga još kao mladog liječnika. Njegovu prvu novelu „O Drini" objavio sam u Srpskom književnom glasniku" gdje sam bio urednik. Dakle, on mi je donio i tu novelu, motivski identičnu s mojom poemom…"
Kad sam ja tu Samokovlijinu novelu pročitao nastavlja vinom zgrijani Krklec u meni se desilo nešto kao u pozorištu kad se podigne zastor. Jer, sve to oko Romana Petrovića, oko te nezaboravne Jevrejke, ponovo sam doživio i počeo da se migoljim sve me to uznemirilo, pozivalo u novi literarni izazov, da sve to oživim, doživim, da se oslobodim bolnih i, istovremeno, dragih uspomena, da vratim dug, ako mogu da tako kažem, prema prijateljima, idejama, uvjerenjima, je dnom vremenu koje ]e, doduše, prošlo, ali koje je na razne načine i dalje u meni i oko mene živjelo. Cijela ta stvarnost tadanja bila je ispunjena suđenjima, javna glasila su bila ispunjena crnim hronikama, uspomenama svjedoka, učesnika i saučesnika, sudskim hronikama, pričama po kavanama, izricanju presuda krvnicima, pronalaženju uvijek novih i dotle skrivanih, stalnom obnavljanju sjećanja i vraćanja u prošlost, koja je, pored tog ogromnog dosijea o holokaustu, čuvala uspomene na drage ljude, druženja, prijatelje, poznanike, žene…
Krklec dalje priča:
- Ja sam tada čitao, koliko se sjećam, neke knjige o Židovima, neki Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, koji je, koliko se sjećam, uređivao Jorjo Tadić, a možda i Didak Pir, pa to će se poslije rata ponoviti, tada je to bilo neko sjećanje u nastavcima, pa neka Juda Levi je pisala o našim Jevrejima u književnosti, ne gdje pred sam rat, a Moris Levi i David Pardo o sarajevskom hahamu, pa neke knjige, čini mi se, nekog Delića, mislim pa mu je bilo ime Risto, o Jevrejima u Jugoslaviji i tome slično. Dakle, a i prije i poslije rata, sada mi se to malo miješa, dabome, sve je vrvilo od tih informacija o Jevrejima, poslije rata, nakon holokausta, posebno, ogromno. Elem, kada sam ja pročitao tu Samokovlijinu stvar, napisao sam jednu poemu i posvetio je Samokovliji, koji se iznenadio prijatno. Mislim da i sada negdje imam neko njegovo pismo, moram ćerki reći da mi ga pronađe, u kome mi je zahvalio na posveti i rekao da se naše dvije stvari njegova novela i moja poema u neku ruku dopunjuju, što mu je bilo veli mi u tome pismu veoma milo. Što se mene tiče, da budem posve iskren, ja nisam ni sanjao da će ta moja poema postati jedno izuzetno čitanb i popularno djelo, u nas i u svijetu. Bila je prevođena na više jezika, recitovana na nebrojenim priredbama i manifestacijama koje obilježavaju događaje i datume iz P svjetskog rata. Dobijam pisma iz inozemstva u kojima me mole da pričam o toj Jevrejki.
Nedavno mi je jedna gospođa, koja je došla iz Izraela, pričala da se ta poema tamo čita na svim kulturnim priredbama, kao dokument o hrabrosti jedne sarajevske pralje, koja je svršila u logoru i koja je tamo digla pravu pobunu..
Poslije ovih riječi Gustava Krkleca stvar sa poemom i novelom postaje sasvim jasna. Međutim, ono što nas interesuje u ova dva umjetnička djela ostaje i dalje obavijeno teško prozirnim velom. Doduše, Samokovlija je kroz usta svog govorljivog proznog junaka dao i neke podatke „materijalne prirode" na kojima bi se moglo insistirati u prikupljanju daljnjih dokaza. Rekao je, na primjer, da je Behara imala troje djece, da joj je jedan sin otišao u partizaie… Zato pitanje:
Da li je neko od njene djece živo, ako već nije živa njihova lijepa i hrabra majka?
Najzad, možda ni Behara nije završila u Jasenovcu!?
Literarni navodi ne moraju biti tačni! To nisu pravni spisi! Sve, dakle, treba staviti pod lupu sumnje. Potrebno je, prema tome, „istragu" vratiti na početak, po strani ostaviti umjetnička djela i pribaviti, ako je to ikako moguće, argumente neoborive za rasvjetljavanje života i, eventualno, nasilne, mrske smrti žene koja je svoju ljepotu othranila u trećem nebeskom krugu, gdje se kreće boginja Venera…
Poduzeo sam cijelu seriju razgovora sa jednom jedinom željom: saznati bar nešto o „Jevrejki s Bjelava". Stari Aron Altarac sjeća se 1941. godine i prvih odvođenja Jevreja u ustaške logore smrti: Gdje sve nisu odvođeni Jevreji i Srbi? Uglavnom znamo ono što zna cijeli svijet. A znamo i to da su, početkom rata, Jevreji odvođeni u Kruščicu, na stotinjak kilometara od Sarajeva, pa u Đakovo, Lobograd kod Zagreba, Novu Graditttku i, napokon, Jasenovac. Prva grupa žena odvedena je u Kruščicu septembra 1941, zatim na ostrvo Pag, pa u Jasenovac, za definitivni kraj. U vezi sa sudbinom Jevrejke s Bjelava treba reći da su tokom cijele 1942. godine dovođeni željeznicom, kamionima ili pješke transporti žena i djece, koje ustaše uopće nisu uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca, te ih likvidirali u Gradini i Uštici, ili negdje drugdje..

Đakovačko groblje
Zadržaćemo se, nakon iskaza Arona Altarca, na činjenici koja može da ima nekog makar i marginalnog značaja na ovu kažu. U Jevrejskoj opštini u Sarajevu stavljena mi je na raspolaganje fotografija groblja Jevreja, zatočenika u Đakovu. Na vrlo impresivnom fotosu veoma je upadljiv i jedan grob s lijepo urađenim spomenikom u mramoru. Na crnoj mermernoj tabli piše da tu počiva „jedanaest nepoznatih omladinki, žrtava fašističkog terora." I onda se pitanje postavlja samo po sebi, s obzirom na transport sarajevskih Jevrejki u ovaj logor u Đakovu da nije, eventualno, među tih „jedanaest nepoznatih omladinki" i naša, do daljnjeg takođe nepoznata heroina Behara s Gornjih Bjelava? Tužna pomisao! Šta da se radi kada je protiv čovjeka uroćena priroda u mnogim svojim skrivenim metaforama!
Ipak, bilo je malo vjerovatnoće u pomisli da je Behara izgubila život u Đakovu. To kažemo iz više razloga, a jedan je takav da se u njega mora vjerovati do kraja; Detalj djeluje romaneskno, svakako i potresno, ali veoma ubjedljivo i ne ostavlja nikakvu sumnju:
Ustaški logor u ovom gradu bio je smješten u jednom mlinu. Svi koji su likvidirani u tome biskupskom mlinu, sahranjeni su na Jevrejskom groblju u Đakovu. Zahvalnost za precizne podatke o tome pripada jednom običnom, ratnom grobaru, u kome je, ako ne bar malčice jevrejske krvi,bilo mnogo ljudskosti i savjesti. Naime, tamošnji grobar Kolp, čije prezime asocira na neke ličnosti iz nezaboravnih proza Hermana Hesea, brižljivo je vodio evidenciju o sahranjivanim žrtvama, možemr samo zamisliti kako izmrcvarenih i opremljenih za vječni pokoj?!
Grobar Kolb je preživeo rat i na sudu pravde dao dragocjene podatke, koji interesuju i nas iz ovog vremenskog retrospekta. On je „narodnom sudu" predao spisak oko 600 Jevreja sahranjenih u zoni groblja njegove radne odgovornosti. Priložio je vrlo precizne podatke o lokalitetima pojedinačnih, porodičnih i kolektivnih, masovnih grobova i grobnica. Zahvaljujući tome nesrećnom čovjeku, koji je sva ta neopisiva zla morao lično da doživi i preturi preko glave, đakovačko jevrejsko groblje postalo je čuveno u zemljama holokausta, pa čak i onih njemačkih konclogora u kojima su Švabe sa svom svojom pedanterijom ostale daleko iza ovog Kolpa, svakako i zbog naredbi nadređenih da se žrtve prekriju trajnom bezimenošću, a brojke zanavijek unište. Grobar Kolb, uvijek u besprekorno čistom crnom odijelu nakon kopanja raka, može da bude primjer za ugledanje u svojoj neveseloj profesiji…
Ali, na Jevrejskom groblju u Đakovu, s obzirom na rečenu pedanteriju grobara Kolpa, sigurno nije sharanjena Jevrejka s Bjelava. Veliki njemački nobelovac Ginter Gras, telan od najporaznijih i najubjedljivijih opisivača holokausta, prikazao je nezamislivo surove metode nacističkih divljaka, koji u leptir mašnama bezosjećajno „rade svoj posao": klanja, spaljivanja, kuvanja, satiranja ljudi…
Dr Haim Kamhi, penzioner iz Sarajeva, rekao mi je ono što nije mogao da kaže niko od desetina ljudi, a što sam priželjkivao s ogromnom nadom:

- Odlično se sjećam čuvenog Romanovog portreta „Jevrejka s Bjelava". Slika se nalazila u kući sestre pokojnog Romana Petrovića. Ona je ta slikareva sestra koju je brat portretisao često, a čiji portre s majkom donrsimo kao ilustraciju ovoj knjizi, zajedno sa mnošm Romanovim slikama, sačuvala, brinula o njoj posebno i izlagala je, nakon bratovljeve smrti, na nekoj vrsti omaža u Romanovom ateljeu. Taj atelje, vrlo atraktivan, jer je u njemu veliki maestro proveo cijeli život, jer se nije ženio, a cijeli vijek proveo s lijepom damom nastavnicom Lepom Konstantinović, ženom odnjegovanog ukusa, koja ga je i sahranila, bio je za njegovu sestru neka privatna galerija sa ulaznicama koje se naplaćuju. Ona je, uz prodaju Romanovih slika, od toga živjela. To je bilo u Tahtali ulici, na Bjelavama, tamo dakle, gdje je Roman živio i stvarao, gdje je proživio i umro. Odlično se sjećam tog portreta mlada žena divnih, čarobnih očiju boje uglja ili koksa. Gledao sam portre „Jevrejke s Bjelava" u više navrata poslije rata, i nije tačno da je ta slika uništena u ratu ni od ustaša ni od Nijemaca, što znači da i sada negdje mora da postoji…"
Čovjek je govorio ubjedljivo.
Ali, gdje mora „i sada da postoji" taj portre od kojeg može da živi ova kaža?
I kad se primaknemo isti ni, shvatimo da se sve više udaljavamo.
Tako blizu, a tako daleko!
Na pamet mi pada provjeren podatak: u selu Mlaka, 12 km od Stare Gradiške, čije je stanovništvo prilikom likvidacije Jasenovca poubijano, zatvoreno u logor ili izbjeglo, nalazila se ekonomija na kojoj su na najsvirepiji način mučene i likvidirane Jevrejke. Ali, bez Kolbovih spiskova. Ustaški grobari nisu ostavljali traga iza sebe… Možda je u tome najdublja čar istraživanja. Zamislimo arheologa koji hoće da sazna istinu o događajima i ličnostima iz vremena od osam hiljada godina prije Hristova rođenja! A nas od lijepe sarajevske pralje dijeli vrijeme kojeg se sjećaju mnogi ljudi.
Dr Kamhiju predočavam „činjenicu" da je umjetnička slika „Jevrejka s Bjelava" uništena da tako mnogi misle i tvrde a on odgovara, vrteći glavom s nevjericom:
- Prosto ne vjerujem u to. Pucanje u slike bio je običaj pijanih i razularenih fašista. I u mojoj vlastitoj kući Nijemci su pucali u jednu moju sliku. Restaurirao sam je na insistiranje moje žene Berte Baruh, vajarke, zbog vanredno originalnog okvira. I sada tu sliku imamo…
Na pitanje da li se ejeća Jevrejke Behare, dr Kamhi odsječno odgovara:
- Moja prva žena Berta Finci, čim se vratila iz partizana, pripovijedala mi je o toj divnoj ženi. One su prije rata bile dobre prijateljice. Mislim da je Behara bila iz porodice Benciona Pinte…
Liste ubijenih
I Duško Mačorović i neki drugi ljudi, posebno oni iz sarajevske Jevrejske opštine, upućivali su me na profesora Avrama Pintu, dugogodišnjeg cijenjenog srednjoškolskog nastavnika, tada pedagoškog savjetnika u Prosvj etnopedagoškom zavodu Sarajevo, kojeg su se mnoge generacije njegovih đaka kasnije sjećale s poštovanjem i zahvalnošću. A ovaj čovjek je svoj sadržajni život vrlo živo i ubjedljivo opisao u jednoj knjizi. Kada smo se, najzad, susreli reče mi da je već saznao za moju nakanu (i po tome je Sarajevo još i tada bilo mali grad sve se brzo sazna) u kojoj će mi, veli, biti pri ruci koliko bude mogao i znao.
- Behara je bila kažete iz porodice Pinto. Da, to je moguće govori tako da ne znam šta će od toga ispasti na kraju. Ali nastavlja on ja nisam iz Sarajeva kaže i odmah bi jasno da neće ispasti ništa. Međutim opovrgnu me namah ipak ću pokušati. Ovdje živi jedan ljekar Pinto, sarajevski Jevrej. S njim ću razgovarati prvom prilikom o tome što vama ne da mira. I, javiću vam ako nešto saznam.
Činilo mi se, zbog nečeg nedovoljno razgovjetnog, da bi ovaj čovjek, ipak i ipak, mogao biti dragocjen. Treba ga držati za peš, govorio mi je neki unutrašnji glas slutnje.
Prošlo je nekoliko dana. S nestrpljenjem sam iščekivao poziv ne njegov, nego toga doktora Pinte, prezimenjaka njegovog, rijetkog među sarajevskim sefardima s tim prezimenom. To „nedovoljno razgovjetno" moglo je biti u tome čovjeku, ili će to biti još jedna moja promašena slutnja!? U međuvremenu sam o njemu dobio informacije da je ljekar u penziji, da je dugo godina bio šef jednog odjeljenja u sarajevskoj Vojnoj bolnici. I možda bi upravo on, „umirovljenik" u tišini i miru, tim najvećim dragu¬ljima penzionerskog života, mogao da se prisjeti Behare ili događaja od značaja za njen život i sudbinu, da dadne pouzdan iskaz i tako doprinese da traganje i cijeli „istražni postupak" privedem željenom kraju, kako bi to bilo lijepo kraju sa hepiendom.
Taj čovjek, dr Pinto, iščekivan je, ergo, kao ključna ličnost. A kada se pojavio evo još jednog razočaranja nije bio onaj koji je iščekivan. Bio je sasvim kratak i krajnje konkretan:
- Najviše bih volio kada bih iz rukava odmah mogao istresti odgovor na sva pitanja koja mi budete postavljali. Volio bih to zato što zaista vidim da ulažete velik napor u neizvjestan i krupan posao. Ali, jedno su plemenite želje, a drugo je šta možemo učiniti da do njihovog ostvarenja dođe. Tako vam je i sa mnom. Tačno je da sam bio intimus, kako je to sada u modi da se kaže za bliske prijatelje, sa mojim kolegom Isakom Samokovlijom. I ja, i moj otac, i njegov otac rođeni smo Sarajlije. Oni su, doduše, potrebom službe, jedno vrijeme bilo u Goraždu, ali je to za Isaka prolazna i ne bogzna kako značajna epizoda…
Slutio sam šta će taj čovjek dalje reći i nisam se prevario u tome svome slućenju: „Ja sam decentan čovjek, a to znači da se ne mogu i ne smijem posve osloniti na svoje labavo sjećanje koje je posustalo pod teretom godina, tegoba, zloćom vremena, uskovitlanim životom nas medicinskih radnika čiji posao u ovom nesrećnom vremenu niti je lak, niti je mogao računati na predah i opuštanje. Mundus senescit kako kažu mudri Latini čija svaka izreka vrijedi tovar mudrosti. Kao da su učili od Kineza.
Prof. Avram Pinto da predlog dr Davida Pinte, upućuje me ka nekoj knjizi trećeg Pinte kome je ime baš starinsko Samuilo, ili Samuel, a koji je rođeni brat Davidov, bio je advokat i preselio se u vječnost prije tri godine. Taj je imao i literarnih pokušaja. Napisao je knjigu o stradanju bosanskohercegovačkih Jevreja u ustaškim i njemačkim koncentracionim logorima. I dr Albi Vajs, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, sačinio je, napominje ggrof. Pinto, slično djelo S istom tematikom…
Dabome da sam iščitavao knjige koje su mi bile preporučene, pažljivo i danima. No, cilj mi je izmicao, kao dječaku riba koju je već imao u rukama. Fahrija Ajanović, tada visoki funkcioner SUBNORa Bosne i Hercegovine, zatočenik više ustaških logora Lepoglave, Gradiške i Jasenovca, koji je svoje izvlačenje iz tih kuća smrti opisao u knjizi „Sarajevo u revoluciji", savjetovao je da u bibliotekama, a posebno onoj u Jevrejskoj opštini, pregledam liste ubijenih u logorima. I on je bio siguran da su Jevrejke s djecom ispočetka odvođene u Đakovo, a u Jasenovac kasnije, i to isključivo na hitne likvidacije…
Ajanović, čovjek mladolika lica koje ne odaje muke zatočenika tolikih kuća smrti, zajedno sa Emerikom Blumom, osnivačem čuvenog sarajevskog „Energoinvesta", upravo je tada počeo da sređuje građu o Sarajlijama u konc. logorima. To je bio novi izazov knjige i podaci u njima. U gradu je često gorkih suza proliveno nad „knjigama" ove vrste, koliko starih, drhtavih, onemoćalih ruku i slabovidih, isplakanih očiju pokušalo da u njima nađu nekog svog milog i neprežaljenog, dio svog života, svoje prohujale sreće, bar detaljić o neprežaljenoj majci, voljenom djetetu, nesrećnoj sestri ili bratu u cvijetu mladosti…
Dr Pinto, koji je svoj tekst ilustrovao originalnim fotosima o divljanju ustaške rulje prvih dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske, fotografija koje je skrivena ruka rodoljuba ovjekovječila kao dokument koji optužuju brutalno skrnavljenje jevrejskih hramova sinagoga u Sarajevu, kaže da je ovaj „materijal", koji ćemo pažljivo proučiti, zbog mogućih stupica i teško predvidljivih enigmi oko istih imena i prezimena, koji, poput Srba, prati i Jevreje, radio na osnovu prikupljenih podataka. Podloga su zapisnici koji su pedantno vođeni prilikom svakog saslušavanja zaista mnogobrojnih svjedoka kod pomenute komisije. Dodaje da „elaborat predstavlja zvanični pravni dokument, sačinjen prema strogim uggutstvima za obradu osumnjičenih o donošenju odluka „u ime naroda" za one o kojima su dokumenta provjerena i zlodjela dokazana…

Kult majke
Na 520 stranica Pintine „knjite" govori se i o odvođenju djece i njihovih majki u ustaške logore. Jedan pasaž, karakterističan za cijeli ovaj elaborat, saošptava:
„Izvjestan broj žena i djece otpremljen je jednom, izgleda početkom januara 1942. godine, transportom za Logorgrad, ali je odmah vraćen a da zatočenici nisu ni izlazili iz vagona, jer u logoru nije više bilo mjesta. Taj transport bio je punih osam dana na putu i zatočenice čitavo vrijeme nisu izlazile iz vagona osim u Brodu, prilikom prekrcavanja iz normalnog u uzani voz. Kada su vraćene u Sarajevo smještene su u prostorije škole na Marijin dvoru. A prilike koje su tu vladale bile su upravo užasne. Osim pretrpanosti i gladi, nesrećnice su patile i zbog nečistoće, koja je pod takvim prilikama bila neizbježna. Pojavila su se i razna oboljenja. Nekako izdejstvovani ljekarski pregled dao je zastrašujuće rezultate. Zatočenice su malo kasnije prebačene u logore Đakovo i Stara Gradiška. Tamo su donijele i pjegavac koji se zbog naglašene ubitačne nečistoće pojavio među njima još u Sarajevu. Iz logora Đakovo sve zatočenice su u ljeto 1942. godine prebačene u logor u Staroj Gradišci, gdje su sve zajedno, sa djecom, likvidirane…"
Dr Samuel Pinto u citiranom elaboratu za Zemaljsku komisiju prilaže i fragment o đakovačkom logoru u kome su stradali mnogi Jevreji, tačnije moje Jevrejke. Taj dio posebno podstiče pažnju istraživača jer bi mogao, po logi¬ci stvari koje se podrazumijevaju iz činjenica koje se iznose, biti prevratnički argument u identifikaciji ljepotice Behare, istraživanju koje se oteglo i kome se nije mogao tako lako vidjeti kraj.
Sada je trebalo iz beskonačnih evidencija doktora Pinte, među 9.000 žrtava holokausta, pronaći Beharu. A imena ubijenih, tako odsutna na požutjelom papiru zbog nikakvog kvaliteta, ali papira dokumenta koji ne stari, ta sefardska imena, i poetična i neobična, i naša i strana, najčešće španska, poredana u kolone kao logoraši pred odvođenje na stratište, tako zloslutno podsjećaju jedno na drugo, isto kao što nedvojbeno liče jedan na drugog čovjek i njegov sin. Ta imena, kao mrtvi gradovi, ne govore o ljudskim sudbinama i patnjama, njihovim izgledima i davnim životima to su samo studene riječi iza kojih su nekada stajali ljudi, žene, djeca, njihove ljubavi, nadanja, vjerovanja i stradanja. Između njih sam želio, tako strasno, da istrgnem i oživim makar to ime koje sam sve sudbonosnije nosio u sebi, kao dio samog sebe, sačuvati ga za današnja i buduća pokoljenja, dodati ga vječnosti markiranoj u djelima umjetnika koji se nisu zanimali za lične isprave i podatke iz života portretisane žene. „Čudesne zrake" sa lica te žene plamtjele su i dalje nekim ognjem „unutarnjeg sjaja" kao u pjesmi G. Krkleca. Poezija, kao i muzika, zacijelo, ima neobjašnjivu i neizrecivu moć da oživi mrtve, da porodi nerođene, da osmisli besmisleno i očovječi nečovječno…
U elaboratu dr Samuela Pinte nalazi se poglavlje koje nosi naslov: „Popis jevrejskih žrtava iz grada Sarajeva ubijenih u koncentracionim logorima 19411943. godine". U beskrajno dugim lejama imena i prezimena, upisivanih po nosiocu porodice, pred očima se pojavljuju isto tako nepregledne kolone na smrt osuđenih zatočenika. Na stranici 218. nalazi se ime Rifke Pinto, kao kuće domaćina. Ispod njenog imena je šestoro njene djece, ubijene, a među njima je Blanka Pinto, rođena 1907. godine… Blanka je bila kćerka Benciona Pinte, dakle čovjeka za kojeg su mi neki poznavaoci rekli da je otac ljepotice Behare. Ako je tako onda prepisujem podatak koji može da bude presudno važan: rođena je 1907. godine. Kao što je svjedočio i pjesnik Krklec, početkom rata „mogla je, dakle, imati oko 35 godina…"
Na nekoliko stranica gusto kucanog spiska žrtava koje su se prezivale Pinto, odnosno od više desetina ubijenih Pinta u konc. logorima, koji su potpsani u elaboratu dr Samuela Pinte, niko ne nosi ime Behara, a to je ono ime koje je, bar u umjetničkim djelima, nosila nekadašnja nadničarka sa Gornjih Bjelava, kojima sam, za vrijeme pisanja ovog teksta prošao nebrojeno puta, pokušavajući da možda iz nekog slučajnog poznanstva saznam nešto više o svemu ovome.

Sada sam pažnju zadržavao na porodici Rifke Pinto, čija bi ćerka Blanka eventualno mogla biti tražena Behara. U rubrici u kojoj su, o tugo pregolema, prokleta da bude aždaja zvana rat, pobrojana tragično nastradala Rifkina djeca izvršena je, naknadno, i jedna ispravka: kod imena Livi Pinto olovkom je na margini dodato: živi u Sarajevu. Saznao sam da je taj čovjek zaista preživjeo rat, jedini iz cijele te porodice, da je nakon rata bio vojni ljekar. Ali, na žalost, ni dr Livija Pinte više nema među živima.
Bibliotekarka u sarajevskoj Jevrejskoj opštini Greta Icković, koja je, zacijelo, bila „domaćica sa širom kulturom", podstakla me na novi napor, upućujući me na listanje dragopjenog Domovnika, matičarske knjige u kojoj su svi Jevreji ubilježeni po porodičnim listovima. Listama iz Domovnika služio se prilikom sačinjavanja evidencija žrtava, i sam dr Samuel Pinto. A taj Domovnik, kao i mnogo šta drugo iz duhovne tradicije Jevreja, zbori nam i o njihovoj spasonosnoj organizaciji, milenijumima potvrđenom smislu da se održe, da ovjekovječe kult porodice i, posebno, majke. A gdje su naše matične knjige? Rušenjem Saborne crkve u Mostaru 1992. i vladičanskog dvora u tom gradu, pisac ove kaže ostao je bez krštenice kao osnovnog dokumenta…
U Jevrejskoj opštini je, doista, „sve na svom mjestu". Sekretar Kabiljo kao ključar Igoove crkve Notr-Dam u Parizu sa svežnjem teških ključeva od kovanog željeza poveo me u posve diskretnu malu prostoriju, toliko veliku da se u nju smjestila nevelika kasa debelih zidova. Ključ u starom trezoru je okrenuo nekoliko puta. Moćna vrata su se otvorila i pred nama se našla jedna starostavna sveska izanđalih korica i požutjelih listova. Iznošenje iz ove prostorije te sveske nije nikome dozvoljeno. Prelistavanje na licu mjesta, to je dozvoljeno, i to je učinjeno sa uvjerenjem da će se „raščistiti" neke dileme. Indeks jevrejekih porodica u Sarajevu, koji se vodi od 1884. godine, upućuje nas na 1684. stranicu…
Neizbježne asocijacije opet me obrću prema nama, Srbima. Od nesrećnih Turaka naslijedismo javašluk i sudbinsku dezorganizaciju, čemu je kumovala i pustopašna istorija i vjekovna mržnja komšija, Srba katolika i muhamedanaca. Avionske bombe iz 1941. i 1995. stavile su tačku na naše arhive…
U Domovniku, koji asocira na Liber moritorum, popisane su dvije porodice čiji je rodonačelnik izvjesni Bencion Pinto. Jedan od njih, sin Isaka, nije iz Sarajeva nego iz Višegrada. I zbog toga, i još zbog mnogo čega, u ovoj „istrazi" otpao je kao mogući rodonačelnik Beharine porodice, ggremda je i ta loza imala kćerku Blanku, ali djevojčicu koja je rođena 1913. godine, dakle mlađu nego što je, po kazivanju svjedoka, bila ljepotica sa Bjelava.
Koračanje u magli
Rodonačelnik Bencion Moisa Pinto mogao bi biti otac „Jevrejke s Bjelava". On je Sarajlija. Njegova supruga se zvala Rifka, rođena je u Carigradu 1885. godine. To je ona ista žena koja je, zajedno sa gotovo cijelom svojom porodicom, stradala u ustaškom konclogoru. I ovoga puta se ispostavlja da je njena kćerka Blanka, rođena 4. 10. 1907. godine, najnjerovatnije Behara, jer nijedno žensko dijete u cijelom nizu godina nije zabilježeno u stari Domovnik (Knjiga pokojnika) pod imenom Behara. To se objašnjava veoma jednostavnim razlogom: imena Behara i, na primjer, Bulka izuzetno su rijetka. Tadašnji sekretar Jevrejske ošptine Kabiljo veli da je njegova majka imala sedam sestara, da je najstarijoj bilo ime Behara, što je i među tolikom ženskom djecom bila prava rijetkost.
Brojna ženska imena kod Jevreja, kao što su: Roza, Luna, Berta, Rahela, Gracija, Jufa, Estera, Sara, Flora, Mazalta, Safija, Hana, Blanka, Sinjora i druga, svojstvena su posebno Sefardima, dakle, Jevrejima koji su se u Bosnu doselili iz Španije. Ima li ičeg specifičnog u tome što se ta imena razlikuju od jevrejskih imena u Njemačkoj ili u Rusiji? Nisim Albahari objašnjava, s tim u vezi, da se kod Jevreja najstarija kći zvala Bohora, a da je Be(ha)ra, što znači ljepotica, često žensko ime!? Po tome, zaista, nedvosmisleno ispada da „Jevrejka s Bjelava" nije morala tako da se zove, nego su je zvali Behara zato što je bila mnogo lijepa…
Eto novog razočaranja! I to otuda odakle sam najmanje očekivao, od čovjeka koji je mnogo znao, a s kojim sam bio prisan, jer sam jedno vrijeme radio u Reggubličkoj skutšttini, dok joj je predsjednik bio legendarni Rato Dugonjić, a Nisim bio visoki funkcioner, odnosno predsjednik jednog od tadašnjih pet skugšgginskih vijeća.
Olakšavam sebi pritisak činjenicom da je imaginarna Behara u svijetu umjetnosti prisutna i zbog ekspresivnosti i liričnosti imena, koje se sa izvjesnim modifikacijama susreće kod pripadnika mnogih naroda. Najzad, zar nije Behara u poeziji prikladnija od Blanke ili Etele, ili Sinjore, koja asocira na Bog te pitaj šta!?
Ime Behara, ergo, skrivalo se, tako mi se činilo, ispod imena Blanka. Ni naredna neka uporedna sravnjivanja nisu opovrgavala tu hipotezu. Zbog nečega, međutim, možda najviše zbog onoga najčešće mutnog osjećanja, ili slutnje, što se javlja kod istražnih sudija i advokata, bio sam uvjeren da je ponovno vraćanje slikaru Romanu Petroviću i pripovjedaču Isaku Samokovliji neminovno i jedino ispravno u daljem, cikcak, koračanju prema maglovitom i sve neizvjesnijem cilju, čije sam dosezanje spontano bio poistovetio sa ostvarenjem vlastite sreće, koja se i sastoji u samopotvrđivanju kroz koračanje po trnju do otkrića i pobjede.
Sada mi je u rukama Spomenica Romana Petrovića u izdanju Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Skromna brošura, beskrajno daleko od današnjih slikarskih kataloga u višebojnom tisku, skupocjenoj hartiji i dizajnerskom majstorstvu sa reprodukcijama. Spomenica je posvećena Komemorativnoj izložbi u sarajevskom Izložbenom paviljonu u Malom parku, valjda najpoejećenijem kulturnom miljeu toga vremena u ovog gradu. Izložba je bila kulturni događaj godine, izuzetno posjećena, naširoko publikovana na radiju i novinama.
Među 103 izložena Romanova eksponata nalazilo se i pet portreta u koje sam buljio kao da ću otkriti Ameriku. Uporno zagledanje dalo je žalovit rezultat među portretima velikog meštra nije bilo „Jevrejke s Bjelava". Tu su bili divni likovi majke, „Sestre sa zelenom knjigom", oca, „Portret majhe sa sestrom", zatim portreti besprizoršgh, djece ulice, odnosno siromaššgh dječaka sa sarajevekih sokaka. Sva ekspozicija odisala je toplinom jevrejskog sirotinjskog i, djelimično, bogataškog okruženja.
Ilija Kecmanović, jedan od boljih poznavalaca slikarstva Romana Petrovića, pomoći će nam da raščistimo sa još jednim pojmom. Naime, on kaže da je Roman bio najplodniji i „najreprezentativniji umetnik Bosne i Hercegovine". Kecmanović dalje veli da su njegovi radovi „razbacani u galerijama i ustanovama Beograda, Zagreba i Sarajeva, no ponajviše ih ima kod privatnih lica, jer je Roman Petrović, iako je živeo od slikarstva, svoje slike rado i lako poklanjao prijateljima i poznanicima; ljubiteljima umetnosti…" Još jedan udarac u pleksus! „… rado i lako poklanjao prijateljima i poznanicima…" Zbogom lijepi naume! Sem toga, Kecmanović dalje kaže da je iza Romana Petrovića ostalo mnogo pejzaža i portreta, i nešto mrtvih priroda. Uz to napominje da je sačuvano „i nekoliko uspelih kompozicija, dok je umetnik najveću popularnost svojom nadaleko poznatom galerijom ,besprizornih', onom ,decom ulice' kroz koju je on, najrečitije, manifestovao svoje shvatanje umetnosti i ispoljio svoj široko humanistički stav prema životu i prema čoveku…"
Gubio sam svoj osnovni interes za ovo slikarstvo, a sve više se utapao u njegovu izuzetnost, naročitost i osobitost. Vidio sam mnoge slike u životu, pročitao mnoge knjige o potresnim temama, ali ovo na Romanovim slikama je dramatičnije, liričnije i potresnije od svega toga što je do tada prošlo kroz moje iskustvo. Na svim ovim njegovim slikarskim licima, na pejzažima, na drveću, cvijeću, oblacima, zgradama, ulicama i sjenama ima nešto bolno i sjetno, neizrecivo tužno i toplo nježno. Možda je to stoga što ih je slikao samotnjak, veoma emotivna duša, bolnik u najširem značenju i zračenju te lijepe riječi. Toga evropskog intelektualca nikada nije do kraja shvatala međuratna sarajevska publika. U gradu sa snažnim islamskim, tradicionalističkim negiranjem likovnog prikaza i slikarstva kao „đaurske" umjetnosti koju je prokleo Peiganber, takav umjetnik i nije mogao biti prihvaćen i shvaćen, a to znači ni voljen onoliko koliko zaslužuje…
I samo vrijeme i sredina u kojoj je živio nisu mu išli naruku siromaštvo, zaostalost i zatucanost, primitivizam i bijeda svake vrste karakterisale su to vrijeme u umetnosti ostvareno kroz socijalnu prizmu, koju je nametala i lijeva orijentacija mnogih stvaralaca. Zato je Roman na svojim platnima slikao manje čovjeka kao radost života, a više njegovu dušu u nevremenu življenja, cijeli ansambl očajnika, izgubljenih i nesrećnih likova…
I posmatranjem njegovih slika i analiziranjem tekstova stručnjaka za to slikarstvo, izvirala je jedna pritajena, ali latentna vjera da je i lijepa Behara dospjela u Romanov atelje kao jedna sarajevska sirotica za čije se ime nije interesovao ni sam umjetnik, jer mu nije bilo potrebno ime nego lik. Ta pritajena nada naročito se rasplamsala kada sam pročitao Samokovlijinu novelu „Djeca ulice". Najzad, Behara je bila nadničarka, koja je išla da po tuđim kućama čisti i posprema…

Odbrambeni mehanizam
Bertold Breht je napisao pjesmu koju ćemo ovdje citirati, a koja će, uz onu Krklečevu biti druga u našem tekstu, jer naše vrijeme nije nimalo poetično i te dvije pjesme su sasvim dovoljne da popune prostor u dušama bar onih ljudi koji su se uspjeli spasiti od pogubnog uticaja amerikanizma i komercijalizma. Ta pjesma se zove:
IZVJEŠTAJ SRBA (iz 1941)
Da bi napao susede,
potrebna ti je nafta,
razbojniče!
Ali mi živimo na putu k
oji vodi nafti.
Isturajući nos iz tenka
da nanjušiš naftu,
ugledao si našu zemlju malu,
i naredio našim
poglavicama da ti dođu.
Pošto si ih ucenjivao
dva sata
prodadoše nas tebi
za šivaću mašinu
i napojnicu.
Ali kad su se vratili
bacili smo ih u zatvor.
Jednog jutra čusmo huku
nad sobom
Nebo se crnelo od tvojih
aviona.
Huknjava je bila tako jaka
da nismo čuli jedno drutoga
dok smo se rastajali.
Onda padoše tvoje bombe,
i rupe
u zemlji bile su veće
od naših kuća.
Naše žene i deca bežahu,
ali su tvoji avioni
sletali iz vazduha
i gonili ih i kosili
celi jedan dan.
Čitavu zemlju našu
zahvatio si gubicom
odjednom
sa njenim brdima i rekama.
I brda su ti probijala
obraze.
I reke ti tekle iz gubice,
ali si ih tada zdrobio
zubima zveri grabljivice.
Pjesmu ovog sjajnog Jevreja sa češkog je prevela Aleksandra Korda Petrović, zaista vrlo užialjeno i uvjerljivo. Ona je ovdje navedena zbog asocijacija na sarajevske Jevreje, o kojima danas u Sarajevu najviše zbori jedna divna sinagoga, jedan Jevrejski muzej i jedno staro jevrejsko društvo po imenu „Benevolencija", što i priliči španskim potomcima Sefardima. A bez vrijednih i, višestrukim vrlinama i radinošću, obdarenim Sefarda, isto kao i bez Srba, čiji je to grad i bio do dolaska Turaka, Sarajevo bi bilo prokleta turska mahala. I oni su svojim stvaralačkim duhom opečatili ovaj grad za sva vremena, privremeno ga, kolektivno i organizovano, kao što smo vidjeli, napustili početkom građanskog rata, 1992. godine, da bi se, već nakon Dejtonskog mirovnog ugovora, počeli u njega vraćati, na svoja velika bogatstva i svoje svetinje.
Uglavnom su ta bogatstva sačuvana, dok su srpska ili uništena ili oštećena, opljačkana i u klozete pretvarana u ovom ratu, kao što je slučaj sa Spomen-crkvom Gavrila Principa i njegovih drugova iz „Mlade Bosne", preobraženskom crkvom u Novom Sarajevu, pa onom najstarijom srpskom pravoslavnom crkvom na Baš-čaršiji, kod koje je ubijen srpski svat u rano proljeće 1992. godine i što je za ionako isprovocirane Srbe uzimano kao neposredni povod za oružane sukobe sa muslimanima. Uz tu znamenitu staru crkvu, oko koje je niklo tursko Sarajevo pa je morala biti obzidana debelim zidom, nikao je prvi muzej u Bosni i Hercegovini, čije su vrijednosti neizrecive, naročito u ikonama i utvarama od skupocjenih metala, drveta, tkanine i poklona iz raznih dijelova svijeta, naročito iz carske Rusije. Uz Muzej „Mlada Bosna", koji je u ovom ratu uništen, kao i Principov most koji je prekršten u ime žrtve, i sve što se tiče te znamenite jugoslovenske revolucionarne organizacije koja je, nesebičnim samožrtvovanjem, potpalila fitilj Prvog svjetskog rata i ovaj u staroj pravoslavnoj crkvi na Baš-čaršiji bili su najatraktivniji kulturno-istorijski spomenici grada. Zbog njih su mnogi turisti iz bijela svijeta i dolazili u Sarajevo. Dvije Despićeve srpske, trgovačke kuće (u jednoj je bio Muzej književnosti, a ispred nje najstarija loza) služile su takođe kao muzeji stare gradske arhitekture, a saborna crkva u centru grada spadala je među najljepše u Jugoslaviji. Nažalost, njena bogata biblioteka i vladičanski depo sa skupocjenim odeždama, zlatnim žezlima i dijamantskim krstovima opljačkani su, uništeni, polomljeni i devastirani kako mi je pripovijedao sadašnji mitropolit dabrobosanski g. Nikolaj. Da gorčina bude veća, tek potkraj rata naš mitropolit, dotle u prekookeanskoj službi, smogao snage, uz pretnju međunarodnih snaga, da siđe u svoj oštećeni mitropolijski dvor i obeščašćenu sabornu crkvu i održi prvo bogosluženje pred ono malo na smrt isprepadanih Srbavjernika koji su preživjeli strahote progona Srba u ovom gradu strave i užasa.
Sada je Sarajevo muslimanski grad. Šest srpskih opština, koje su odvajkada uistinu bile srpske, naseljene su muslimanima. Najbogatiji dijelovi ovog grada, to su te srpske opštine: Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Hadžići, Blažuj, Hrasnica sa Sokolovićkolonijom, Novo Sarajevo, dobar dio Starog grada, sve su Srbi napustili, ostavljajući svojim dušmanima, voljom srbofobijski raspoloženih velikih sila, nedogledna bogatstva namirena stoljećima plodnim znojem pokoljenja
Prilikom egzodusa u zimu 1995/96. unesrećeni, ali ponositi Srbi, uz malo crkavice, iznosili su iz grobalja i svoje mrtve roditel»e, braću i sestre, posebno borce pale u ovom ratu, da budu blizu njih u nekim novim nedođijama u Republici Srpskoj, Evropi i prekomorskim zemljama…
Vrijeme može da stoji stotinama godina, ali vrijeme ne miruje. Potrefilo se to i u slučaju Jevreja, milenijumima raseljenih po vaskolikom svijetu, ali eto srećnog i pravednog događaja danas skrasenih u svojoj državi Izrael. A od izgona iz „Obećane zemlje" pa do stvaranja svoje države prije pola stoljeća (1948), ovaj narod je izgradio takav odbrambeni psihosomatski mehanizam, materijalni, duhovni, vjerski i intelektualni, da su ipak opstali kao etnička cjelina čijim je stvaralaštvom, na ovaj ili onaj način, prožet ogroman dio čovječanstva. To su uspjeli i u Bosni i Hercegovini, gdje ih je oluja istorije nasukala na periferni azijatski, osmanski sprud na kome su, uz masu sirotinje opisane u Samokovlijinim djelima, bili prvi ljekari farmaceuti, geolozi, bankari, čuveni trgovci, graditelji palača s kojima se ponosi ovaj grad.
Možda će i Srbi jednom opet doći u svoje Sarajevo. Jer, u duhu istorije postoje i nevidljivi elementi pravde, koja se događa nepredvidljivo, ali se događala mnogo puta u prošlosti i sve vraćala na svoje staro mjesto. Jer, ovdje se dogodila istorijska nepravda! Najveći srpski grad poslije Beograda ostao je bez Srba, koji su, svakako i u jednoj nesračunatoj euforiji, napustili zaista ogromna bogatstva i ustupili ih neprijateljima od kojih su ih sačuvali u ratu, a izgubili u miru. Poučna je, nedavno objavljena knjiga o Sarajevskom polju, koja taksativno nabraja porodice koje su naseljavale Sarajevo i njegovo bogato polje, od prvih zapamćenja, katastara, priča, legendi, svetinja, grobalja.

Melanholična kaža
U tome Srpskom Sarajevskom polju do početka ustapg ke države 1941. godine, u mjestu Reljevu, bila je Srpskopravoslavna bogoslovija, koju su pohađali mnogi čuveni Zimonjići, Vaso Pe lagić, sadašnji srpski patrijarh g. Pavle i mnogi drugi istaknuti Srbi ne samo iz Bosne i Hercegovine…
Ovaj tekst se, dakle, pokazao opravdanim, bez obzira na domete „istrage" koja je bila predmet našeg bavljenja u utvrđivanju istine o tajanstvenoj Jevrejki. Kroz krvoloka Šakića i suđenje u Zagrebu, hiljade sarajevskih Jevreja koji su mu čenički završili u njegovom, Šakićevom koncentracionom logoru u kome su „logoraši umirali prirodnom smrću", dobija moralnu satisfakciju sa zakašnjenjem od preko pola vijeka. I ovaj naš tekst je u tome smjeru da podstakne na razmišljanje o stradanju nevinih, ljepoti umjetnosti koja na svoj način svjedoči i opominje, o krvoliptarnici koja se zove rat i o tragičnim ljudskim sudbinama kao produktu svega toga. Onima koji su na bilo koji način doprinijeli „istrazi" kojom smo se bavili, a mnogi su, nažalost, već u Haronovom čamcu prešli rijeku života i uploviti u apsolutno carstvo nepostojanja, iznoseći riječi hvale i sa osjećanja koje ne zastarijevaju. Smatrajući da cijeli ovaj, svakako tegoban napor, kako rekosmo, nije bio uzaludan, pogotovo ako ga ilustruju riječi francuskog savremenog piscanobelovca Kloda Simona: „Besmisleni su pokušaji ljudskog duha: sve se pretvara u ništa, sve dok se ne dođe do ničega, a ništa to je sve!" Umjesto tako porazne slike svijeta i čovjeka u svijetu, opredijelimo se za jedan stih Torkvata Tasa:
„Na istom stablu međ lišćem se srela
smokva što pupa, i smokva što stari,
na istoj grani ijabuka zrela
zlatna i nova, zelena što jari!"

Jer, život je ipak plamen, koji, doduše, uvijek dogori, ali se kako kaže jedna naša drevna poslovica — opet zapali ponovo, svaki put kad se dijete rodi! A djece se rodilo napretek, stvorena je jevrejska država, Srbi su se podigli iz pepela, i polako se oporavljaju nakon svih nesreća koje su ih snašle oko secesije bivših jugoslovenskih republika i građanskih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako postojan, neuništiv i muzikalan narod, kao što su naši Sefardi, zaslužio je da bude slavljen i preko anonimne pralje s Gornjih Bjelava u Sarajevu i preko sefardskih jevrejskošpanskih romansi kojima sam se nadahnjivao u mladosti u kućama mojih sarajevskih prijatelja Jevreja. U srpskojevrejskom bratstvu kroz stoljeća neprijetko se postavljalo i pitanje harmonizovanja sefardske svetovne i duhovne melodije. „Odgovor, i to pozitivan veli Samuel M. Elazar našao se u neprocjenjivom djelu velikog srpskog vokalnog muzičara, kompozitora i muzikologa Stevana Mokranjca. On je uspio lijepo harmonizovati mnoge srpske lirske pjesme koje su se, slično, pjevale unisono. Te su pjesme uvrštene u njegove čuvene i lijepe Rukoveti.
Posebno je uspio, među ostalim, stvoriti i dvije kompozicije pjesama na turskom jeziku. Ovi Mokranjčevi polifoni Nedel s'n i Mekam obrađeni su u orijentalnom stilu. Isto tako, i naše pjesme i romanse su našle intenzivnu stručnu obradu loslkje prošlog rata. Isak Levi iz Jerusalima, apsolvent muzičke akademije i specijalisant u Americi, harmonizirao je i notalno obradio 600 800 romansi i sefardskih pjesama iz svih krajeva svijeta gdje žive Sefardi (ili su nekad živjeli), i to izdao u četiri toma.
Na samom kraju, neka bude dopušteno onome koji se upustio u avanturu uzamanosti, da sebi dozvoli nešto što bi mu ionako bilo dozvoljeno, a što potpada pod princip licensa poetica da Romanu Petroviću, inventivnom slikaru, koji se posvetio svojoj umjetnosti i nikada se nije ni ženio a koji je pokrenuo veliki zamajac identifikacije anonimne nadničarke pralje, odnosno čuvene ljepotice Behare s Gornjih Bjelava, između dva svjetska rata sada, nakon ovog građanskog, posvetim milodar blagorodne duše. On je, koliko, Romanu, adresiran i na pjesnika Gustava Krkleca, koliko i na pripovjedača Isaka Samokovliju…
To je, zapravo, pjesma koja, kao nekada Krklečeva, predstavlja samo daleki eho istine i legende spojene u ličnosti krasotice Behare. To je, takođe, i zračak, ali i više od toga, pijeteta i simpatije prema nježnom autoru nekada znanog portreta „Jevrejka s Bjelava", s kojim je počeo i s kojim završava naša melanholična kaža.
Bijaše li naša kaža stvarna ili nestvarna? Ili, govoraše li ona o stvarnoj ili nestvarnoj ženi?
Slavni italijanski estetičar Benedeto Kroče rekao bi ovako:
„Tamo gdje je sve stvarno stvarnosti uopšte nema!"
I, neka bude baš tako…
Jevrejka s Bjelava u kaži zadocnjelog zaljubljenika

Boje su se smirile — muzika je tiša
No nekad davno kada je s palete
Slazila na platno žena divnog lika
Kao na žednu zemlju kad lije kiša.

Duboki valeri indiga do nebesa,
Hladni ultramarin, kandijevo rumenilo,
Njen lik zvjezdana nrašina sada stresa
Beharin maurski portre — metalno rumenilo.

Maestro, ljubičasto modar trag tvoje kičice
Iz tmice izvlači tužnu boju oker,
Pred ljepotom Jevrejke padao si ničice
Igrajući se životom kao na kartama poker.

Gama tog portreta prozračno je plava
K'o modra statueta na vrhu brijega,
Iz sna se javlja sva toplonježna njena glava
K'o srebrno kube iz duboka snijega.

Romana i Krkleca nema — data im je objava,
Djeca ulice idalje suuz kišpo okio
Padaju s kišom i Isakom Samokovlijom
U more prolazno, mrtvo i duboko…
(Nedeljko Šipovac)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License