O AUTORU
autor NEDŽMUDIN ALAGIĆ Uz ljubaznu saglasnost kćerke gospodina profesora Nedžmudina Alagića, Jasminke Alagić, od 20/8 2007. godine, iznosim ovde ceo ovaj izvanredni rad profesora Alagića kojim nam je približio istoriju Jevreja Dervente. Kratka biografija autora: (šira sledi pod O AUTORU) Nedžmudin Alagić je rodjen u Derventi 29.IX 1915. godine gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohadjao u Derventi i Tuzli,da bi u Sarajevu 1935.godine položio veliku maturu. Diplomirani je pravnik. Najveći dio svog života proveo je u Sarajevu. Jedan je od osnivača " Udruženja gradjana Derventa-Bosanski Brod " i Sabora Bšosanske Posavine iz Sarajeva, osnovanih za vrijeme rata u opkoljenom Sarajevu. Bio je sudionik na Okruglom stolu, Bosanska Posavina - dio cjelovite Bosne i Hercegovine održanog 24.11.1994.godine u Sarajevu, sa temom "Ustavno-pravni položaj i organizacija kantona i lokalne samouprave ". U 11.mjesecu 1996.godine uz saradnju sa Jevrejskom zajednicom Bosne i Hercegovine iz Sarajeva objavio je knjigu "Jevreji u Derventi ". To je bio pokusaj autora da od zaborava sačuva postojanje jevrejskog naroda i sve ono što su značili u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu Dervente. Autor je gradju za knjigu "Derventa izmedju dva svjetska rata ( 1918-1941.)", skupljao više od dvadesetak godina. Bio je direktni ili indirektni sudionik mnogih dogadjaja.
PREDGOVOR
Knjiga koja je pred Vama, "Jevreji u Derventi" je pokušaj da se od zaborava sačuva dio opšte istorije jevrejskog naroda, vezane za područje Bosne i posebno Dervente, da poveže i koliko je to moguće sistematizuje dostupne podatke o njihovom načinu življenja i djelovanja, običajima, ali i veličini tragedije koja je u Drugom svjetskom ratu ovaj narod zbrisala sa ovih prostora.
U sredini koja ih je bezrezervno prihvatila Jevreji su ubrzo postali nef:aobilazan i značajan činilac u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu. Bili su dobri trgovci, vješte zanatlije, pokretači razvoja industrijske proizvodnje, ali i muzičari, likovni umjetnici. Zdravstvena zaštita i farmacija tog vremena u Derventi počivala je uglavnom na radu Jevreja Ijekara i apotekara.
Svoju samobitnost, kulturne i vjerske specifičnosti ovaj je narod očuvao kroz zajedništvo u prvo vrijeme svoje "opštine" tog tradicionalnog oblika samoupravno - vjerske organizacije, a kasnije, po izgradnji i u sinagogi koja je postala centar okupljanja pored humanitarno - prosvjetnog druženja.
Ovu knjigu poklanjam jevrejskom narodu Bosne i Hercegovine i nadasve Dervente, narodu koji je nestao u vihoru Drugog svjetskog rata.
Sarajevo, decembra 1993. godine
Nedžmudin Alagić
DOLAZAK JEVREJA U DERVENTU
Doseljavanje Jevreja U Bosnu i Hercegovinu dio je opšte historije ovog naroda na našim prostorima. Poznato je da su Jevreji, dekretom kralja. Ferdinanda i kraljice Izabele, izgnani sa Pirinejskog poluotoka. Preko evropskog kontinenta ili Sredozemlja i Bliskog istoka, stigli su u XVI stoljeću i do Bosne i'Hercegovine. Neki su dolazili preko Carigrada, Soluna, Sofije i Bitole, a drugi preko Mletaka, Njemačke, Poljske, Austro - Ugarske i ostalih evropskihzemalja.
Sarajevo je bilo najstariji jevrejski centar u Bosni i Hercegovini, ali su jevrejske zajednice živjele i u Travniku, Mostaru, Zenici, Tuzli, Bijeljini, Brčkom, Visokom kao i u drugim mjestima naše zemlje.
U Derventu su Jevreji, uglavnom, stigli iz Sarajeva i Travnika ali su tu zatekli svoje sunarodnike koji su se doselili iz Austrije i Poljske (na pr. Moritz Katz, Aleksandar Strauss, dr Jozef GrOnberg, Aleksandar Sussman, Hermann Deutsch, Jakov Grünhut i dr). Prema sačuvanim povjesnim podacima 'u Derventu su dolazili pretežno poslovni ljudi (trgovci, zanatlije) ali su dolazili i liječnici kao: dr Jozef Grünberg, dr Izrael, dr Andrija. Müller, te apotekar Aleksandar Sussman, sa svojim porodicama.
Jevreji su se uspješno prilagodili životu u novoj sredini. Odnosi derventskih vlasti prema njima Il.isu se razlikovali od odnosa prema drugim stanovnicima grada. Jevrejise brzo uključuju u mnoge životne tokove djelujući kao marljivi i štedljivi trgovci, dobre zanatlije, priznati Ijekari i apotekari. Uskoro poprimaju običaje i jezik domaćeg stanovništva, te postepeno napuštaju svoju nošnju i zamjenjuju je uobičajenim načinom odijevanja stanovnika Dervente. Bilo je starijih osoba koje su nosile bosanska odijela, dok je većina nosila moderna odijela sa običnim ili žirado šeširima. Samo su starije žene, u izuzetnim prilikama i svečanostima, nosile tradicionalnu "tukado" kapicu.
Doseljavanjem iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, broj Jevreja u Derventi se stalno povećavao. O tome najrječitije govore statistički podaci: 1879. godine u ovom gradu živjelo je 30 Jevreja, a 1910. godine 136, od toga 76 sefardskog i 60 aškenaskog obreda. Ovaj proces tekao je kontinuirano i dalje, pa tako nakon I svjetskog rata u Derventi zatičemo već oko 40 domaćinstava sa više od 300 članova.
Poslije Anschlussa - prisajedinjenja Austrije 1936. godine od strane Njemačkog Reicha, više jevrejskih porodica iz Beča i Graca doselile su se, bježeći pred nacističkim terorom, u Derventu. To su bile mahom obitelji poznatih stručnjaka - Ijekara kao što su bili: dr Hercog - specijalista za unutrašnje bolesti, dr Stjepan - Pišta Policer - infektolog, dr Adelbert Sendri - Ijekar opšte prakse i drugi. Sa ovom grupom doseljenika stigli su i akademski slikari Margo i Riketi. Novi stanovnici brzo su se uklopili u gradsku sredinu, a svojim stručnim znanjima i vještinama mnogo su doprinijeli kvalitetu življenja građana Dervente.
POLOŽAJ JEVREJA DERVENTE U POJEDINIM POVJESNIM PERIODIMA
U zavisnosti od specifičnih društvenih i političkih prilika Bosne i Hercegovine i Zajednica Jevreja u Derventi je prošla kroz više faza na putu svojeg razvoja.
U vrfjeme vladavine Turske u Bosni i Hercegovini, u gradovima koje su naseljavali Jevreji, pa tako i u Derventi, bili su primljeni sa posebnom blagonaklonošću jer su se pokazali kao sposobni, vrijedni i marljivi građani. U ovom gradu su imali građanska prava, zadržali su svoje vjerske običaje dok su se, istovremeno, prilagodili novoj sredini i životu u njoj. Pojedini stariji Jevreji, poput veletrgovca Levija Pesaha, nosili su bosansko odijelo kao i ostali građani Dervente.
Jevrejska zajednica nije bila izolirana u posebnim dijelovima grada, niti je za njih bio određen prostor za naseljavanje tzv. geto. Živjeli su izmješani sa ostalim građanima na cijelom području grada, najčešće u vlastitim kućama, a rjeđe u iznajmljenim stanovima.
U ovom periodu, Osmanska imperija nastoji podsticati sve one faktore koji doprinose razvoju Bosne i Hercegovine. Upravne strukture omogućavaju Jevrejima da kao dobri trgovci održavaju trgovinske veze sa zemljama zapadne Evrope kao i Dubrovnikom, te tako djeluju na razvijanje i unaprijeđivanje privrednog života ovog područja. To se uočava i u oblasti zanatstva, jer su Jevreji bili vrsni majstori a bavili su se raznovrsnim poslovima. Bili su dobri krojači, obućari, zlatari, sahačije. Jevreji su, prema provedenim istraživanjima, u to vrijeme sticali vlasništvo nad nekretninama te su kao i drugi građani, zavisno od svojih mogućnosti, kupovali kuće i zemljišta, zanatske i privredne.objekte. Prema tome, u vrijeme turske vladavine, odnos derventskih vlasti prema J.evrejima nije se razlikovao od postupaka prema ostalim stanovnicima ovog grada.
Austro - Ugarska monarhija je položaj Jevrejske zajednice regulisala posebnim zakonom od 21. marta 1890. godine. Ovim zakonskim aktom osigurana je sloboda vjeroispovijesti, slobodno organizovanje vjerskih Zajednica pa tako i jevrejske, s tim da je država zadržavala pravo utvrđivanja statusa ovih institucija, te, područja njihovog djelovanja. Posebnim odredbama regulisano je vođenje matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih članova Zajednice. U Derventi je ove knjige vodio rabin.
I u ovom periodu Jevreji su se, pored ostalog, bavili trgovinom a zapamćene su poznate trgovačke obitelji Pesah i Hajon. Dr Jozef Pesah je posjedovao trgovinu mješovitom robom i kožom, dok je njegov brat David imao velike komplekse zasađene vinogradima te organizovao proizvodnju rakije na veliko. Ova je rakija prodavana pod nazivom "SchelI Pesah".
U Derventi nije bilo posebnih škola za jevrejsku djecu pa su ona, zajedno sa drugom djecom, pohađala osnovnu školu, gimnaziju i preparandiju. Bilo je učenika jevrejske vjeroispovijesti koja su pohađala i Privatnu osnovnu školu sestara milosrdnica sv. Vinka, koja je imala javni status. Razvojem trgovine u Derventi, a ova je pak u velikoj mjeri bila u rukama Jevreja, ukazala se potreba da se jevrejska omladina i stručno osposobi za obavljanje ove uslužne djelatnosti. Tako je jedan broj pripadnika ove zajednice pohađao trgovačke akademije u Sarajevu, Zagrebu i Banjoj Luci, te druge škole koje su obrazovale kadrove za moderno vođenje trgovine. Bilo je Jevreja koji su pohađali i škole u kojima se izučavao kožarski zanat jer je u Derventi bila razvijena proizvodnja i trgovina kožom ikožarskim proizvodima.
Vjerska obuka je vršena pod okriljem jevrejske bogoštovne opštine u kojoj su se sticala osnqvna vjerska saznanja. Ovu vjersku poduku, po pravilu, obavljali su rabini. Obrazovanje jevrejskih vjerskih službenika bilo je organizovano u raznim seminarima, poput Srednjeg teološkog seminara u Sarajevu.
U periodu od stvaranja nove države na ovim prostorima, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, Jevreji su bili organizovani u jedinstvenu Jevrejsku bogoštovanu opštinu čiji se rad zasnivao na Zakonu o vjerskoj zajednici Jevreja koji je donesen 21. decembra1929. godine. Derventska jevrejska opština bila je član Saveza jevrejskih opština u Beogradu. Ova je opština upravljala svojim vjersko ¬upravnim i kulturnim ustanovama, kao i sakralnim objektima i vjerskim fondovima. Jevreji su u Derventi slobodno ispovijedali svoju vjeru i proslavljali svoje praznike poput Pesaha (Pasva) i Roš Hašana (Nova godina).
Poslije okupacije i raspada Kraljevine Jugoslavije te uspostave NDH na ovim područjima, u Derventi se, mada u manjim razmjerima, pojavio antisemitizam. Međutim, omladina Dervente, kao i pripadnici Jevrejske zajednice, pristupa naprednom omladinskom pokretu i povezuje se sa SKOJ-em i KPJ, te aktivno surađuje u odbrani zemlje i borbi protiv fašizma. Većina jevrejske omladine odlazi na oslobođenu teritoriju u redove NOV i tu se bori protiv Nijemaca i njihovih pomagača. Jedan broj Jevreja stekao je i oficirske činove, dok su neki od njih postali i rukovodioci u pojedinim jedinicama.
Godine 1939. i, 1940. u Derventu su sa porodicama došli dr Adalbert Sendri, koji je bio Ijekar u školskoj poliklinici i dr Stjepan - Pišta Policer koji je bio šef Dispanzera za higijenu. Oba ova Ijekara otišla su u partizane. Doktor Sendri je bio liječnik u Vojnoj partizanskoj bolnici u Tesliću, a dr Policer šef saniteta Druge, Pete i Šeste brigade Četvrte Krajiške divizije. Dr Hercog je, kao iskusni kardiolog, liječio bolesnike svih slojeva društva, a često je po potrebi odlazio i u kućne posjete.
Posmatrajući život i rad Jevreja u Derventi treba naglasiti da je u životu ovog naroda Jevrejska opština bila okvir samoupravne, socilalno - vjerske organizacije u kojoj su svi njeni članovi bili ravnopravni. Ova je zajednica svojim članovima pružala mogućnost kulturnog i prosvjetnog razvoja kao i ekonomsku podršku. Na ovaj način ona je obezbjeđivala održavanje tradicionalne vjerske i kulturne samostalnosti, što je značajno uticalo na održavanje i učvršćivanje jevrejskog identiteta.
DRUŠTVENI ŽiVOT JEVREJA
Jevreji su, po svojoj prirodi, bili druželjubiv narod, mirni i lojalni građani Dervente. Srodili su se sa ostalim građanima i tako postali nerazdvojni dio društva. U početku naseljavanja, njihov društveni život se, prvenstveno, odvijao na sastancima jevrejskih porodica, na kojim se raspravljalo o svim važnijim društvenim pitanjima i problemima koje je trebalo rješavati. Kasnije, centar svih aktivnosti postaje jevrejski hram, sinagoga, u kojoj se, pored vjerskih obreda, razgovaralo i o mnogim tekućim pitanjima koja su se javljala u životu i radu Zajednice.
U prilagođavanju Jevreja novim prilikama i novom duhu, poslije Prvog svjetskog rata, značajnu ulogu u Derventi odigrala su formirana kulturno - prosvjetna društva čiji je zadatak bio očuvanje tradicionalnih vrijednosti, razvijanje kulturnih i prosvjetnih aktivnosti, te ublažavanje i olakšavanje socijalnih problema pojedinih članova Zajednice. Tako je već 1922. godine osnovano "Židovsko nacionalno društvo" koje je u cilju riješavanja životnih problema derventskih Jevreja odigralo značajnu ulogu u osiguravanju minimalnih egzistencijainih uslova pojedinih siromašnih članova Zajednice, a ujedno dalo i doprinos na kulturno - prosvjetnom planu. Iz posebne knjige o dokumentaciji Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine za period 1919 -1923. godine (autora Samije Sijarić) koju je izdao Arhiv Bosne i Hercegovine, vidi se da je ovo društvo u Derventi održavalo zabave u dobrotvorne svrhe, ođ kojih je prihod bio namijenjen ublažavanju teškog ekonomskog stanja pojedinih jevrejskih porodica.
U Derventi je djelovalo i Jevrejsko pjevačko društvo "Lira".
Jevreji su se postepeno uključivali i u poslove upravljanja gradom. U duljim vremenskim periodi ma imali su svoje predstavnike u Opštinskom vijeću Dervente. Jedan od najaktivnijih vijećnika bio je dr Jozef GrOnberg, liječnik, koji je ovu dužnost vršio u više mandata, a posebno u vrijeme kada je gradonačelnik bio Šemsibeg Abdulahefendić. I drugi su istaknuti Jevreji, posebno privrednici i trgovci aktivno djelovali u Trgovačkoj i Zanatskoj komori Dervente.
Jevrejski radnici su djelovali i u sindikalnim organizacijama grada. Tako je Levi Eskenazi, stolarski naučnik bio član Upravnog odbora podružnice Saveza mladih radnika u Derventi. (Radničko jedinstvo br. 43, I godina, od 22. decembra 1922. godine, str. 178). Upravni odbor ove Podružnice djelovao je u slijedećem sastavu:
- predsjednik
Sabrija Nurkić, krojački radnik
- sekretar
Teufik Imamović, krojački radnik
- blagajnik
Jozef Pjenki, bravarski radnik
- članovi uprave:
Mehmed Čustić, kvalifikovani radnik
Johan Kovalčić, pekarski radnik
Mijo Bodulović, bravarski radnik,
Levi Eskenazi, stolarski naučnik
Članovi Zajednice su učestvovali i u radu drugih sindikalnih organzacija što se vidi iz sastava Međusaveznog sindikalnog odbora u Derventi. Na skupštini ovog Odbora održanoj 5. juna 1923. godine izabran je slijedeć Upravni odbor:
- predsjednik
Leon Abinun, krojački radnik
- sekretar
Slavko Mađarović, tvornički radnik
- blagajnik
Jozef Pjenki, bravarski radnik
- članovi odbora:
Nikola Divković, nekvalifikovani radnik
Anton Zvačko, drvarski radnik
Ivica Grabovac, pekarski radnik
- nadzorni odbor:
Sabrija Nurkić, krojački radnik
Nurija Sarić, tvornički radnik
Milka Černi, tekstilna radnica
(Radničko jedinstvo br. 2, II godina, od 2. februara 1923. godine, str. 194)
U domen u sportskih aktivnosti, nogomet je bio najpopularnija sportska ign u Derventi. Djeca su nogomet igrala na svim slobodnim prostorima u gradu na kojim su se mogli označiti golovi, ponekad običnim komadima kamene ili skinutom odjećom. Naredni redovi će nas podsjetiti i sačuvati o (zaborava saznanje kako je ovaj sport postao najpopularniji u Derventi ka( i sjećanje na neke od učesnika u njegovom razvoju. Pri tome treba istać da su se nogometom bavili građani svih slojeva pa tako i Jevreji. Kao dobi igrači bili su poznati Levija Pesah - Buki, braća Levija i Moni Eskenazi, kao i braća Pesah, Sado i Jozef. Oni su igrali u sportskim klubovime "Građanski" i "Rapid".
Iz ovog perioda pamti se i jedna anegdota. Naime, 20. juna 1932. godinI na gradskom stadionu igrala se utakmica između S.K. "Građanskog" iz Doboja L S.K. "Građanskog" iz Dervente. Upravo na toj utakmici dva istoimena, rivalska tima, Levi Eskenazi je postigao goi za svoju ekipu Njegov mlađi brat Moni, koji je kasnije također postao vrstan igrač ovog tima, nemogavši dočekati kraj utakmice, otrča kući i zadihan saopšti veseli vijest: "Mama, mama! Naš je Levi zabio go!!" Priča se da je i majci bilo drago da ima sina dobrog fudbalera koji zna postizati važne golove.
VJERSKI OBJEKTI
Od dolaska Jevreja i stvaranja njihove vjerske opštine, pa sve do 1911. godine u Derventi nije postojao jevrejski hram, sinagoga, odnosno templ kako se taj hram nazivao, u narodu. Rrema predanju, Jevrejska zajednica je svoje vjerske obrede obavljala u posebnoj zgradi koju je opština kupila, u kojoj se nalazio i stan za rabina - jevrejskog svećenika.
U istoriji jevrejskog naroda sinagoga je uvijek imala višestruku ulogu. U njoj bi se, pored vjerskih obreda i vjerske poduke, članovi okupljali kako bi razgovarali o mnogim pitanjima života i djelovanja Zajednice. Stalnim porastom broja članova Jevrejske zajednice u gradu se ukazala potreba za izgradnjom sinagoge, koja bi postala sjedištem Jevrejske zajednice i u kojoj bi se omogućilo vršenje vjerskih obreda i obuke ali i vršenje ostalih poslova od značaja za djelovanje cjelokupne Jevrejske opštine. U tu svrhu formiran je Odbor za izgradnju a od gradskih vlasti je dobiveno pogodno zemljište, kako bi gradnja što prije počela. Tako su i opštinari Dervente u svojoj sinagogi razmatrali mnogobrojna pitanja bitna za njihov život i rad. U hramu se dogovaralo o zajedničkim stavovima u odnosu na društvene i političke događaje, posebno u situacijama kada su se u Opštinskom vijeću donosile odluke koje su se reflektovale na društveni i ekonomski položaj Jevrejske zajednice i pojedinih njenih članova.
Prostor na kojem se gradio hram nalazio se između Srpske varoši i Harmana, a iza njega je prolazila žeijeznička pruga Derventa - Sarajevo i Rijeka Ukrina. Lokacija je bila u mirnom dijelu grada kako bi vjernici mogli nesmetano obavljati svoje vjerske obrede i raspravljati o mudrim izrekama iz Talmuda i Biblije.
Izgradnja sinagoge završena je 1911. godine, a njeno zdanje je podignuto u polumaurskom stilu sa arhitektonskim elementima korištenim kod španskih hramova. Unutrašnjost objekta bila je dekorirana drvenom ornamentikom sa svim nužnim vjerskim predmetima potrebnim za obavljanje obreda.
Neposredno uz sinagogu nalazio se izvor kiselkaste vode. Mnogi putnik ¬namjernik zaustavljao se tu tražeći osvježenje i gaseći žeđ. Opštinske su vlasti uredile ovo izvorište koje je bilo ozidano kamenim blokovima a i okolna domaćinstva su ga koristila za svoje potrebe, pošto je i Ijeti i zimi davalo dovoljno vode. Narod ga je zvao "Česma kod Templa".
Drugi značajni sakralni spomenik u Derventi bilo je Jevrejsko groblje, koje se nalazilo na mjestu Rabić pored izlaza iz grada u smjeru Doboja. Na istoj lokaciji postoji i Katoličko groblje koje je od Jevrejskog bilo odvojeno putem za selo Tetim. Ovo je groblje izgrađeno 1884. godine. Jevrejska opština kupila je potrebno zemljište od porodice Porobić koja je u neposrednoj blizini posjedovala imanje Meškovina.
U poređenju sabstalim grobljima u gradu, Jevrejsko groblje bilo je uređenije. Imalo je sređene staze pored kojih je bilo zasađeno mlado drveće. Jevreji su posebnu pažnju poklanjali groblju i prema ovom prostoru su se odnosili sa dužnim poštovanjem. Jevrejska opština zapošljavala je čuvara koji je prostor groblja uređivao, održavao i čistio.
Prvi nadgrobni spomenici imali su izgled obrađene kamene gromade na kojoj je ispisivano ime i prezime umrlog. Bilo je grobova i sa kamenim pločama, dok su se u kasnijim razdobljimp. podizali nadgrobni spomenici rađeni od mramornih ploča. Natpisi na njima bili su najčešće ispisan i na hebrejskom jeziku a kasnije i na našem. .
Poznato je da je posljednji član Zajednice koji je sahranjen 1941. godine na ovom groblju bila majka dr Jozefa GrOnberga. Brigu oko sahrane ove starice i majke najpopularnijeg Ijekara u Derventi, preuzeli su dr Hercogi njen prvi komšija Osmanbeg Osmanbegović. Ovo se desilo augusta 1941. godine, kada je njezin sin dr GrOnberg već bio deportovan u Jasenovac. Osmanbeg Osmanbegović je pričao kako je gospođa Grünberg, u nadi da će joj se sin ipak vratiti, željela da se skloni u sigurnost komšijske kuće sa čijih bi prozora mogla vidjeti njegov povratak. U toj nadi je i umrla.
Osmrtnica gospođe Grünberg štampana je u tiskari Josipa Laya i osvanula je na stubovima i tarabama grada. Sadržavala je sve potrebne podatke i na kraju tradicionalnog teksta kao ožalošćeni navedeni su i Osmanbeg Osman begović sa prijateljima i komšijama. Ova osmrtnica je bila iznenađenje za Dervenčane s obzirom da su ustaške vlasti vršile zločine i progon Jevreja.
Poslije dolaska Nijemaca i ustaša, na tom mjestu su neki privilegovani građani dobili dozvolu za gradnju privatnih kuća. Jevrejsko groblje je uništeno i potpuno zapušteno. Ostao je tek poneki nadgrobni spomenik zarastao u travu i korov.
Posljednji rabin u Derventi bio je Jakob Papo a posljednji predsjednik Jevrejske opštine Levi Pesah.
ZANIMANJA JEVREJA U DERVENTI
TRGOVINA
Svi dostupni podaci, posebice historijski, ukazuju kako su kroz vijekove Jevreji Bosne-i Hercegovine bili poznati kao iskusni i solidni trgovci. Uviđajući ovu činjenicu i vlasti Dervente cijenile su njihove poslovne sposobnosti. Derventski trgovci, Jevreji, su preko Sarajeva i Zagreba bili povezani sa mnogim poznatim trgovačkim kućama Austrije, Njemačke i Italije, a posebno onim iz Beča i Trsta.
Prema postojećim podacima Jevreji su bili vlasnici trgovačkih radnji u kojim je prodavana mješovita roba: manufakturni proizvodi poput modernih štofova, svile i drugih vrsta tkanina, prerađevine od kože i pribor za izradu obuće, živežne namirnice, kolonijaina i delikatesna roba, kao i sitna trgovačka roba poput knjiga i pisaćeg pribora, te bižuterija.
PREGLED PROTOKOLlSANIH FIRMI U DERVENTI:
Vlasnik Firme
Vrsta trgovine
1. LEVI PESAH - Trgovina industrijske robe i alkoholnih pića
2. DAVID PESAH - BOKOR - Trgovina na veliko željezom i željeznim proizvodima i alkoholnim pićima
3. JOZEF PESAH - Trgovina mješovitom robom
4. LEVI PESAH – BUKI - Trgovina kožom i priborom za izradu obuće u sklopu trgovačke radnje djelovala je i manufakturna radionica za izradu obuće sa više stručnih radnika
5. IZIDOR PESAH - Trgovina mješovitom robom
6. JUSO BARUH – Otkup i trgovina žitaricama i Ijekovitim biljem
7. IZIDOR HAJON - Trgovina modernim štofovima, svilenim i drugim tkaninama
8. DAVID HAJON - Knjižara i papirnica
9. MORIC KABILJO -Trgovina mješovitom robom
10. MORIC KATZ - Trgovina moderne muške i ženske obuće i zastupništvo TT "Humanik" iz Beča
11. MORIC MOŠO – PESAH - Trgovina kožom i potrebštinama za izradu obuće
12. JOZEF I HADŽIJA PESAH - Trgovina kožom i obućom
13. JUDA PESAH - Trgovina kožom i priborom za izradu obuće
14. JULIUS ORMOŠ - Trgovina kolonijainom i delikatesnom robom
15. ALEKSANDAR ŠTRAUS - Trgovina porcelanskim i staklenim proizvodima
16. SANTOLA ESKENAZI - Trgovina sitnom robom i bižuterijom
17. MENAHEM ESKENAZI - Trgovina sitnom robom i bižuterijom te kalufiranje fesova
18. SARA I ROZA GAON - Trgovina mješovitom robom, priborom za ručni rad i izradu ženskog rublja
19. HANA I ROZA RIHTER - Trgovina košpicama i bonbonima
20. BENKO RIHTER - Trgovina manufakturnom robom i gotovim odijelima
21. MORIC ŠTERN - Trgovina manufakturnom robom, prodaja gotovih odijela, špeceraj i duhan
PREGLED ZANATA
Pored trgovačkih znanja i sposobnosti, Jevrejisu se iskazali i kao zanatlije. Manji broj nešto siromašnijih Jevreja Dervente imao je i svoje zantaske radnje, dok su neki zasnivali radne odnose i u postojećim manufakturama i zanatskim pogonima.
Slijedi pregled zanata kojim su se; pored ostalih i Jevreji bavili u Derventi:
VRSTA ZANATA
ZANATLlJE I VLASNICI ZANATSKIH RADNJI
1. KROJAČI - MOŠO ESKENAZII LEON ABINUN
2. OBUĆAR - JOZEF PESAH
3. URARI I ZLATARI - BETIKA I TIBOR KOPELMAN
4. STOLAR - LEVI ESKENAZI
5. KALUFIRANJE FESOVA MENAHEM ESKENAZI
6. ČETKAR - ABRAHAM MERŠ
7. ELEKTRIČAR - MONI ESKENAZI
8. BRIJAČ - HAIM ESKENAZI
9. PEKAR - JAKOV BUHALTER
INDUSTRIJA
U periodu vladavine Austro - Ugarske monarhije privrednom razvoju Dervente najviše je doprinijela izgradnja željezničke pruge Bosanski Brod - Sarajevo. Otvaranjem i puštanjem u promet ovog značajnog željezinčkog pravca stekli su se potrebni uslovi za preorijentaciju zanatske i manufakturne proizvodnje ka industrijskoj. Stoga je razumljivo da su jevrejske, poduzetničke porodice, koje su se uglavnom bavile trgovinom i zanatskom proizvodnjom, iskazale interes i za industrijski način proizvodnje, posebno nakon Prvog svjetskog rata.
DAVID PESAH - BOKOR na primjer, počeo se, pored trgovanja na veliko željezom i željeznim proizvodima, baviti i industrijskom proizvodnjom alkoholnih pića, naročito rakije. Posjedovao je velike komplekse vinograda a zapošljavao je i "vinadira" - stručnjaka za vinovu lozu. Na ulazu u Derventu iz pravca Doboja, Pesah je posjedovao šest velikih, cementiranih bazena za smještaj otkupljene šljive namjenjene pečenju rakije. Bazeni su bili hermetički zatvoreni što je pospješivalo vrenje šljiva. Bokor je proizvodio odličnu rakiju i prodavao je na veliko, ne samo u zemlji, već i u inostranstvu, naročito u Beču. Nastojao je da patentira svoj proizvod, rakiju pod nazivom "SCHELL PESAH", ali je pri tome imao poteškoće sa poznatom petrolejskom firmom "SeneII". Sudski spor vođen oko ovog imena završio je u korist Davida Pesaha te je njegova tvornica i dalje na svojim proizvodima nosila napis "SCHELL PESAH".
Ovaj poduzetni industrijalac, sin Levija Pesaha, osnovao je i tvornicu dječijih kolica, bicikala i tricikala različite namjene. U ovoj tvornici izrađivana su lagana dječija kolica od drveta ali i moderna, tapecirana kolica sa pokrovom i gumenim točklovima. Kolica su se mogla sklapati. Privredna kriza koja je potresla Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1926. do 1935. godine dovela je mnoge industrijske pogone, pa tako i ovaj, u izuzetno tešku ekonomsku situaciju. Pred Drugi svjetski rat tvornica je prestala sa proizvodnjom.
Na svom imanju, nedaleko željezničke stanice a u dogovoru sa gradskim vlastima i gradskom opštinom JOZEF PESAH - JUSO izgradio je prvu električnu centralu na ovom području. Ovo postrojenje je strujom snabdijevalo građane, javnu rasvjetu, te industrijske objekte. Jozef Pesah je sa porodicom deportiran 1941. godine. Umoreni su u Aušvicu, Jasenovcu i Đakovu.
JAVNE SLUŽBE
Grad Derventa kao izgrađeno, urbano područje, zahtijevalo je i razvijanje određenih javnih djelatnosti kako bi se zadovoljile narastajuće potrebe građana i njihovi interesi. Ovu vrstu potreba zadovoljavali su Jjekari, apotekari, advokati, bankarski službenici kao i ljudi drugih profesija, koji su živjeli i djelovali u gradu.
ZDRAVSTVENA SLUŽBA
Zdravstvene prilike u Derventi i njenoj okolini, bile su u periodu Turske ikasnije Austro - Ugarske vladavine, izuzetno nepovoljne. Jedan od razloga za ovakvo stanje svakako je i nedostatak stručnog kadra. Austro - Ugarska Monarhija je u gradu osnovala Opštu bolnicu, koja je u prvo vrijeme bila smještena u iznajmljenoj zgradi Hadži - Jusufbega Begovića. Kasnije je, prema tapa važećim higijensko - sanitarnim i za ono vrijeme modernim medicinskim zahtjevima, sredstvima opštine izgrađena nova, gradska bolnica.
Značajnu ulogu u Iiječenju stanovništva i ranije su imali Jevreji koji su diplome sticali na medicinskim fakultetima širom Evrope a posebno u Beču. Ne iznenađuje činjenica da su upravo oni u velikoj mjeri doprinijeli razvoju zdravstvene zaštite naroda i derventskog kraja. Među prvima: dr Jaroslav Wertmeir, dr Fridrich Trammer, dr Arnold Lederer i drugi.
Prvi kotarski Ijekar u Derventi bio je Jevrej dr Elijas Majer, a svakako najpoznatiji dr Jozef Grünberg.
Dr Jozef Grünberg bio je iz stare jevrejske trgovačke porodice porijeklom iz Poznanja u Poljskoj. U Derventu je došao sa majkom Hanom. Nikad se nije ženio. Njegova se ordinacija nalazila u centru grada, pored naknadno izgrađene zgrade Kola srpskih sestara, preko puta obiteljske zgrade Osmanbega Osman begovića, a prvi komšija mu je bio gazda Aleksandar Gvozdarević. Dr Grünberg je bio niskog rasta, prema vremenskim prilikama nosio je prikladna, besprijekorno opeglana odijela, prsluk i u njemu zlatni sat sa lancem, na glavi obavezni šešir. Glavu je redovno brijao kod brijača Asima Karabegovića. Sa sobom je uvijek nosio torbu, valjkasta oblika u kojoj su se nalazili lijekovi, slušalice i ostali potreban pribor za pregled bolesnika. Od ekonomski propale mahalske sirotinje i radnika nikad nije naplaćivao preglede. Svi su ga cijenili i poštovali. Drugovao je sa apotekarom Aleksandrom Sussmanom.
Došao je i rat i 1941. godina - godina najtežeg iskušenja za Jevreje. U zemlji je vladala opšta nesigurnost i haos, nedostatak osnovnih prehrambenih proizvoda, Dr Grünberg je svojim prijateljima i građanima Dervente govorio da se sprema pogrom nad Jevrejima i da razmišlja kako da svojoj staroj majci da injekciju te je na taj način prikrati muke. Naravno, Ijekarska etika mu je to branila kao i njegova duboka religiozna osjećanja. Uskoro je odveden u Jasenovac gdje je i umoren.
Pored dr Grünberga u Derventi je radilo još nekoliko Jevreja Ijekara: dr Isak Izrael, dr Andrija MOller, dr Stjepan Policer - Pišta, dr Herceg i dr Adalbert Sendri.
U okvirima organizovane zdravstvene zaštite u Derventi je bila razvijena i apotekarska djelatnost za čiji razvoj posebne zasluge ima apotekar Aleksandar Sussman. On je podigao veliku porodičnu kuću na Harmanu u kojoj je, pored stana, imao i apoteku. Ova ljekarna je bila moderno uređena sa prostorom za spravljanje lijekova, odmor i sastanKe. Apotekaru Sussmanu su u obavljanju ovog posla pomagali i sinovi Severin i Fritz. Fritz je stalno radio u apoteci sa ocem, dok bi Severin povremeno dolazio iz Zagreba i tim prilikama vršio apotekarsku službu.
Jedan drugi apotekar, također Jevrej, Viktor Guisti otvorio je apoteku u zgradi bivšeg hotela "Rajčević" pa su na ovaj način potrebe građana Dervente za lijekovima bile u potpunosti zadovoljene.
Pored drugih zubara u Derventi je Haim Buhalter imao svoju zubnu ordinaciju u kući Hadži Hamidage Hadžiomerovića. On se pred sam rat oženio sa Rozom Rihter.
UMJETNOST KULTURA I PROSVJETA
Progonom iz Austrije, u Derventu su se doselile dvije jevrejske porodice iz Graca. Zanimljivost je ovih porodica, porijeklom iz Italije, da su njihovi članovi Margo i Riketi bili akademski slikari.
Po narudžbi župnika Franje Momčilovića, Margo i Riketi izrađuju u portalu Katoličke crkve u Derventi dvije slike: "Zvjezdano nebo" i "Besjeda na gori". Rad na ovim slikama trajao je dulje vrijeme jer su umjetnici, u maniru starih majstora, likove za religiozne scene tražili među građanima i seljacima iz okoline Dervente. Nastala djela bila su visoke umjetničke vrijednosti a Dervenčanima i posebno drage jer su se na njima prepoznavali. Inače, Margo i Riketi su tvrdili da nigdje na svijetu, osim u Italiji i Derventi, - ne postoji tako lijepo nebo koje ih je inspirisalo za izradu slike "Zvjezdano nebo". Župnik Momčilović je umjetnike za njihov rad dobro nagradio.
U pojedinim jevrejskim porodicama, posebno trgovačkim, njegovala se ljubav prema muzici, pa su članovi ovih obitelji odlazili i u Beč radi sticanja potrebnih znanja iz oblasti muzičke umjetnosti. Poznato je da su, samo iz porodice Levija Pesaha, Buki, Levi, Erna i Regina u privatnom bečkom muzičkom koledžu stekli potrebno muzičko obrazovanje.
Uz gitaru je, na raznim priredbama, zabavljao Levi Eskenazi, a običavao je i sa svojim prijateljima zasvirati po baštama i kafanama.
Na polju obrazovanja ostao je upamćen, pored Ijekara, apotekara, umjetnika i profesor gimnazije dr Danilo Salom koji je predavao matematiku. U Derventu je došao kao mladi suplent, oženio se djevojkom iz porodice Spasojević i dugo vremena proveo u gradu, da bi kasnije bio premješten u Tuzlu. Bio je omiljen kod učenika i sugrađana, vrstan stručnjak i odličan pedagog. Meša Selimović u svojim "Sjećanjima" bilježi njegov tragičan kraj. Početkom rata, kada je u Tuzli za logornika imenovan profesor gimnazije dr Drago Dujmušić, profesora Saloma su uhvatile mlade ustaše, mahom njegovi bivši đaci, te su ga na razne načine maltretirali i mučili u kući i na ulicama grada. Salom je odveden u Jasenovac gdje je i stradao.
OSTALA ZANIMANJA I JAVNE SLUŽBE
U Derventi je djelovao relativno mali broj službenika u pojedinim službama.
Bela Rubinštein bio je opštinski službenik i agilni sportski radnik, predsjednik S.K. "Rapid" i član uprave S.K. "Građanski".
Izvjesni Levinger je bio bankovni činovnik u Zemaljskoj banci, a kasnije je premješten u Zemaljsku banku u Sarajevu.
Albert Rubinštein je bio vatrogasac, a njegov brat Đula Rubinštein nosač u gradu.
STRADANJA DERVENTSKIH JEVREJA
U svojim govorima Hitler je pred Drugi svjetski rat, optuživao Jevreje kao krivce za propast i poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu, za veliku inflaciju koja je kasnije nastupila, za enormnu nezaposlenost i posebno za širenje naprednih, lijevih ideja u Evropi, paje predskazao i najavio uništenje cjelokupne populacije na ovom kontinentu.
Dana 31. jula 1941. godine, maršal njemačkog Reicha Herman Gering potpisuje dokument kojim ovlašćuje Adolfa Ajhmana da organizuje i uz upotrebu značajnih materijalnih sredstava, realizuje, "konačno rješenje jevrejskog pitanja" u njemačkoj uticajnoj zoni Evrope. Ovim aktom monstruozni nacistički plan o potpunom uništenju jednog naroda postaje operativan.
Neposredno poslije proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine i na područijima Bosne i Hercegovine počinje genocid nad Jevrejima. Ministar unutrašnjih poslova NDH dr Andrija Artuković izjavljuje da će Vlada NDH rješiti jevrejsko pitanje na isti način na koji ga rješavaju njemačke okupacione vlasti jer su Jevreji: "jedna od najopasnijih narodnih postrojbi, koja godinama i stoljećima priprema svjetsku revoluciju".
Pored direktnih govora, propagandni aparat permanentno je djelovao i na stvaranju straha i na - sijanju mržnje prema Jevrejima kao najvećoj opasnosti za novi "poredak u Evropi". Ovim metodama je stvorena potrebna klima za provođenje genocida nad Jevrejima i na ovim prostorima.
U tu svrhu, a po uzoru na nacističku praksu i metode prisile, Vlada NDH je donijela niz zakonskih odredbi koje su "pravno regulisale" položaj Jevreja u Državi, kao što su zakonske odredbe:
o poništenju poslova između Židova, kao i između Židova i građana koji nisu pripadnici Židovske religije, a sklopljenih do dva mjeseca prije formiranja NDH,
o državaljanstvu, prema kojoj Židovi nisu državljani, već samo državni pripadnici NDH,
o zaštiti arijevske krvi, kojom se zabranjuje sklapanje brakova Jevreja sa arijevcima, njihovo vanbračno tjelesno općenje, kao i zapošljavanje arijevke mlađe od 45 godina u židovskim kućama,
o zabrani ritualnog klanja i prodavanja ritualno zaklanih životinja,
o zabrani Židovima da rade u društvenim, omladinskim, sportskim, kulturnim i prosvjetnim organizacijama i uopće da se bave knjižvnošću, novinarstvom, likovnom i glazbenom umjetnošću, kazalištem i filmom,
o promjeni židovskjh prezimena i označavanju židovskih tvrtki, te o našenju židovskog znaka po svakom Židovu starijem od 14 godina,
o obaveznom prijavljivanju židovskog imetka i o sprečavanju njegovog prikrivanja,
o podržavljenju židovske imovine.
Ovi akti su u formalnom smislu legalni propisi, ali u praksi oni predstavljaju "pravnu osnovu" za sprovođenje genocida, i kao takvi predstavljaju suštinsku suprotnost pojmu prava, jednakosti i ravnopravnosti.
Na osnovu ovih zakonskih mjera počelo je u cijeloj NDH maltretiranje i progon Jevreja i njihova deportacija u koncentracione logore NDH i njemačkog Reicha.
Kotarska oblast i Gradsko poglavarstvo u Derventi izdali su naredbu da svi Jevreji stariji od 14. godina, moraju nositi žutu traku izvan svoje kuće. Prekršitelji ove naredbe biće pritvoreni i kažnjeni novčanom kaznom. Istovremeno i njemačka Komanda mjesta u Derventi, izdaje slijedeću naredbu na njemačkom i hrvatskom jeziku:
Jevreji Svi Jevreji moraju da nose žute trake oko ruke, Ko se nađe na ulici ili javnom mjestu bez trake oko ruke biće kažnjen po ratnim zakonima.
Pored ove mjere, navedeni organi su izdali nalog o popisu jevrejske imovine, a u svaku jevrejsku radnju postavljeni su komesari, koji su vodili radnju i odgovarali za imovinu u njoj. Jevrejima je bilo zabranjeno posjećivanje javnih lokala i kafana, kao što im je zabranjeno i kretanje gradom u vremenu od 20 do 07 sati.
Ravnateljstvo ustaškog redarstva Nezavisne države Hrvatske, svojim raspisom broj 19/41, uputilo je okružnicu svim velikim župama i Ustaškom povjereništvu za Bosnu i Hercegovinu a na ruke Jure Francetića.
Okružnicom se pritvaraju svi Židovi i Srbi - pravoslavci i deportuju u zbiralište - koncentracioni logor Gospić.
Prema izvješću Kotarske oblasti u Derventi broj 23/41 od 7. kolovoza 1941. godine, kotarski predstojnik Novak obaviještava Veliku župu "Posavje" u Brodu na Savi, da je 1. kolovoza otpremljeno u Gospić 25 Srba i Židova ¬komunista, kao i da će se opet izvjestan broj otpremiti u-logor. Među ovim nesretnicima odvedeni su: Moni Eskenazi, Šlajm Buhalter, dr Sijepan Policer - Pišta, dr Jozef GrOndberg, Luka Nenadić i Mićo Stanišić.
Dr Stjepan Policer - Pišta je 1942. godine, kada su ga ustaške vlasti iz logora Jasenovac, poslale u bosanske šume da izvrši neki zadatak, pobjegao i pristupio kozaračkim partizanima. Dr Policer je bio referent saniteta Druge, Pete i Šeste brigade Četvrte krajiške divizije.
Ustaški teror nad Jevrejima je poprimao sve veće razmjere, primjenjivane su sve represivnije i nehumanije mjere. Imućniji Jevreji su iseljavani iz svojih velikih kuća kako bi se u njih smjestila ustaška i njemačka nadleštva. Tako su u kuću Davida Pesaha - Bokora useljene neke ustaške institucije a u kuću Julijusa Ormoša njemačka Ortskomandatura (Komanda mjesta). Oni su preseljeni u sam grad, te se jedan broj porodica smjestio u sokaku koji je iz Brodske ulice vodio prema Gakovcu i na samom Gagovcu. Stanovali su u kući Nezira Lalića, Hadži Hamidage Hadžiomeragića i drugim susjednim kućama.
Prema Jevrejima se postupalo toliko beskrupulozno, toliko su bili ponižavani i izloženi besramnim i nečovječnim postupcima da su se osjećali potpuno bespomoćno. Morali su da čiste ulice, trgove i druga javna mjesta. Bolno je bilo gledati Julijusa Ormoša, starca od 80 godina kako u Brodskoj ulici čisti jarkove ili Aleksandra Štrausa kako sa suprugom i dvije kćerke čisti ulicu kod Hrvatskog doma. Prolazeći pored tako poniženih sugrađana, sa kojima su doskora živjeli u prijateljstvu, Dervenčani su javno izražavali svoje negodovanje i poštovanje prema prijateljima. Poneki su čak i apelovali kod vlasti kako bi se ovakvi nečovječni postupci prema Jevrejima obustavili. Pojedine hrabre žene, pretežno Muslimanke, iznosile bi slatko i kafu i posluživale maltretirane Jevreje, iako su neke druge, kao na primjer ustaški orijentirana Miočka, protestirale protiv svojih humanih sugrađanki.
Ustaška propaganda i teror uvjerili su mnoge Jevreje da je njihov opstanak u gradu nemoguć. Neki od njih potražili su spas u bjegstvu iz Dervente. Jedan broj Jevreja, dobio je uz pomoć Ivana Čovića i Matije Poljakovića, sudije Kotarskog suda u Derventi, propusnice od Kotarske oblasti za izlazak iz grada. Ivan Čović funkcioner Hrvatske seljačke stranke, ih je besplatno prevozio u Mostar, a oni bi se dalje prebacivali u Dalmaciju i Italiju, te se tako spašavli od terora i smrti. Ne postoje pouzdani podaci o tome koliko je Jevreja spašeno na ovaj način. Poznato je, da se bjegstvom u Italiju a kasnije u Francusku, spasio Moric Kabiljo sa cijelom porodicom, kao i Hana Kabiljo, koja je prvo pobjegla u Banja Luku a zatim u Italiju. Ivan Čović, odvezao je svojim automobilom u Dubrovnik porodicu Morica Kabilja.
Iz jednog sačuvanog pisanog dokumenta Flore Elazar (rođene Pesah) o geneologiji porodice Pesah, može se zaključiti da su se bjegstvom u Mostar a zatim u Italiju spasili i Erna, kći Laure Altarac koja sada živi u SAD, Laurin sin ing. Jakov Altarac, koji sada živi u Izraelu, te Avram Izidor, sin Flore i Saloma Izidora, koji takođe živi u Izraelu.
Osmog kolovoza 1941. godine deportirana je druga grupa Srba i Jevreja u logor Gospić u kojem su streljani. Među njima su bili: Leopold Frajman i cijela porodica Kopelman: Tibor, Hana i Tea.
Pored navedenih deportacija i likvidacija Jevreja Dervente 1941. godine bilo je i drugih u kojima su stradali:
1. potomci Davida Pesaha - Bokora, Jozef, Levi i Danica, ubijeni su u Jasenovcu 1941. godine. Jozef i Levi nisu zasnivali porodice. Ljuba, udata Levi i Flora, uqata Pijade, ubijene su u Beogradu na Sajmištu 1941. godine, zajedno sa svojim muževima;
2. Jozef Pesah sa suprugom Suzanom (rođena Hajon) i njihovim djecom: sin Levi (Buki), kći Erna, (udataAltarac), kći Regina udata za Ješu Kovo iz Srbije, ubijeni u Aušvicu, Đakovu i Jasenovcu 1941 - 1942. godine, kao i djeca Levija (Bukija): Jozef i Sonja, te Regina i Albert Kovo, ubijeni u Jasenovcu 1941. godine;
3. Jakov Levi ubijen je u Jasenovcu a supruga Rahela u Đakovu 1941. godine;
4. Izidor Levi sa suprugom Ernom (rođena Baruh) i kćerkom (autoru ime nepoznato) ubijeni su u Jasenovcu 1941. godine;
5. Avram Levi sa suprugom Rozom, likvidirani u Jasenovcu, odnosno Đakovu 1941 - 1942. godine;
6. Simha, kćerka Levija Pesaha, udata za Jusu Baruha sa djecom: sin David, sin Salomon (Moni), sin Arijel, kći Erna (udata Pesah), kći
Rikica, kći Flora (udata Pesah) i kći Luna, svi ubijeni u Jasenovcu, odnosno Đakovu 1941 - 1942. godine;
7. Laura, kći Levija Pesaha udata za Mauricija Altarca, ubijeni u Đakovu 1941. ili 1942. godine. Iza njih ostala je kći Erna (udata Sahs koja živi u Americi: Long Beach L.I.N.Y. 11561 i sin Jakov, inženjer koji živi u Izraelu, Jerusalim - Tolpiot 010/261)
8. Flora Pesah udata za Izidora Saloma, ubijeni u Đakovu 1941. godine. Njihov sin Avram živi u Izraelu, Šikun Amidar 106;
9. Rifka Levi udata za Danijela Samokovliju poginula je u Đakovu 1941. godine. Njen muž Danijel sa dva sina (autoru.imena nepoznata) ubijeni su u Jasenovcu 1941. godine, a kći Bianka (udata Katana) ubijena je u Aušvicu 1942. godine.
Posljednja grupa Jevreja deportovana je u logore kolovoza 1942. godine. Tada je u Derventu došao zloglasni šef Ustaškog redarstva iz Sarajeva Ivan Tolj i naredio da se svi preostali Jevreji pohapse i otpreme. Jedne noći policija je izvršila raciju i sve uhapšene Jevreje odvela u "Štaparu" tranzitni ustaški logor preko puta željezničke stanice. Tu su potrpani u zatvorene, teretne vagone i u pratnji ustaša deportovani u logore Jasenovac i Đakovo gdje su svi ubijeni.
Dok se čekalo da se vagon sa uhapšenim Jevrejima prikači na kompoziciju teretnog voza, neopažen od ustaša prišao mu je šef željezničke stanice Muharem Ćimić, kako bi se posljednji put pozdravio sa svojim sugrađanima i susjedima. Aleksandar Štraus je Ćimića zamolio da mu donese flašu vode jer su mu ćerke na čezi u željeznom vagonu ožednile. On je otišao kući i zamolio svoju ženu Raziju da spremi posude sa vodom i mlijekom, kao i nešto hrane pripremljene za ručak. Razijaje u korpu stavila sirnicu, pogaču, nešto kolača i dvije veće posude sa vodom i mlijekom te sve pokrila peškirom. Korpu je Ćimić krišom predao Štrausu. To je bio ujedno i posljednji oproštaj Muharema Ćimića sa porodicom Štraus i svim Jevrejima, koji su ubrzo zatim odvedeni u logore Đakovo i Jasenovac i tamo umoreni.
Kao ilustracija stravičnih dimenzija izvršenog genocida nad Jevrejima Dervente donosimo Pregled poginulih Jevreja u periodu 1941 - 1942. godine. Priloženi Pregled nije potpun, jer ne postoje cjeloviti dokumenti o sudbinama svih derventaskih Jevreja. Ipak, i ovakav, ovaj Pregled ukazuje na neslućene razmjere Holokausta.
PREGLED POGINULlH JEVREJA U GENOCIDU 1941 -1942. GODINE
Prezime i ime
1. Baruh Juso
2. Baruh Simka rođ. Pesah
3. Baruh Juse Lenčika
4. Baruh Juse Estera
5. Baruh Juse Izrael
6. Baruh Juse Berika
7. Baruh Juse David
8. Baruh Juse Salomon (Moni)
9. Baruh Juse Azriel
10. Baruh Juse Erna udata Pesah
11. Baruh Juse Rikica
12. Baruh Flora udata Pesah
13. Baruh Juse Luna
14. Buhalter Jakov
15. Buhalter Jakova Pepica
16. Buhalter Jakova Šlajm
17. Buhalter Jakoa Haim
18. Eskenazi Levi
19. Eskenazi Levija Mošo
20. Eskenazi Levija Sara
21. Eskenazi Levija Menahem
22. Eskenazi Menahema Blacko
23. Eskenazi Menahema Bukica
24. Eskenazi Menahema Levi
25. Eskenazi Menahema Salomon
26. Eskenazi Levija Santola
27. Eskenazi Santole Erna
28. Eskenazi Santole Đuja
29. Eskenazi Moše Moni
30. Gaon Roza
31. Gaon Sara Jasenovac
32. Kiršenblum Hilda Đakovo
33. Kiršenblum Klara Đakovo
34. Kopelman Jakova Samuel Gospić
35. Kopelman Jakova Tibor
36. Kopelman Jakova Hana
37. Kopelman Jakova Betika
38. Kopelman Jakova Tera
39. Kovo Regine Pesah Albert
40: Menš Abraham
41. Menš Abrahama Klara
42. Menš Abrahama Albert
43. Menš Abrahama Josip
44. Menš Abrahama David
45. Menš Abrahamq Haim
46. Menš Abrahama Herman
47. Ormoš Julijus
48. Ormoš Rahela
49. Papo Jakov
50. Pesah Morica Mošo
51. Pesah Đentila rod. Levi
52. Pesah Hadžija Levi
53. Pesah Juda
54. Pesah Rahela rod. Pardo
55. Pesah Jude Rikica
56. Pesah Davida Jozef
57. Pesah Davida Levi
58. Pesah Davida Danica
59. Pesah Davida Ljuba udata Levi
60. Pesah Davida Flora udata Pijade
61. Pesah Levija Jozef
62. Pesah Suzana rod. Hajon žena Jozefa
63. Pesah Jozefa Buki
64. PesahJozefa Erna udata Altarac 65. Pesah Jozefa Regina udata Kovo
66. Pesah Levija (Buki) Jozef
67. Pesah Levija (Buki) Sonja
68. Pesah Levija Jakov
69. Pesah Rahela žena Jakova
70. Pesah Levija Izidor
71 Pesah Erna, žena Izidora, rod. Baruh
72. Pesah, kćerka Izidora i Erne
73. Pesah Erna, kći Rafe, udata Grinvald
74. Pesah Nela kćerka Erne
75. Pesah Rahela kći Rafe, udata Izrael
76. Pesah Levija Avram¬
77. Pesah Roza, žena Avrama
78. Pesah Levija Laura, udata Altarac
79. Pesah Levija Flora, udata za Izidora Saloma
80. Pesah Levija Rifka udata za Danijela Samokovliju
81. Rihter Benko
82. Rihter Roza
83. Rubinštajn Bela
84. Rubinštajn Stela
85. Rubinštajn Albert
86. Samokovlija Danijel, muž Rifke sa dva sina, autoru imena nepoznata
87. Samokovlija Bianka, udata Katan
88. Sussman Aleksandar
89. Sussman Sara
90. Sussman Aleksandar sa ženom i dvije kćeri
UČEŠĆE JEVREJA U NARODNOOSLOBODILAČKOM POKRETU
Opstanak Jevreja doveden je u pitanje dolaskom okupacionih, njemačkih i ustaških vlasti u Derventu 1941. godine, s obzirom da od tog trenutka počinje teror i progon jevrejskog stanovništva.
Ovaj teror je posebno intenziviran u ljeto iste godine.
Jedan broj omladinaca - Jevreja, od ranije uključen u ilegalni rad nastavlja sa otporom i uključuje se u Narodnooslobodilački pokret, prelazi na oslobođen u teritoriju, priključuje se oružanim jedinicama u borbi protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača.
U borbi za slobodu učestvovali su:
1.Papo Renika S., nosilac Partizanske spomenice 1941. godine;
2. Eskenazi Moni (Moše) , član Mjesne organizacije SKOJ-a u Derventi. Zbog ilegalnog rada i saradnje sa NOP uhapšen je 1. kolovoza 1941. godine, deportovan u logor Gospić i strijeljan;
3. Buhalter Šlajm ,(Jakova) , aktivni član Mjesne organizacije SKOJ-a u Derventi. Uhapšen 1. kolovoza 1941.godine zbog subverzivne djelatnosti protiv NDH, deportovan u logor Gospić i tamo strijeljan;
4. Pesah Bukica (Morica-Moše) zajedno sa svojim mužem dr Samuelom Baruhom, preko banjalučke partijske organizacije odlazi iz Bosanske Gradiške u Split. Na oslobođen u teritoriju prelazi 15. ožujka 1942. godine, a zatim na Dinaru. Bila je borac dalmatinskih partizanskih jedinica i kao borac Druge dalmatinske divizije učestvuje u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Zajedno sa svojim mužem Samuelom poginula je na Sutjesci 1943.godine;
5. Pesah Sado (Morica-Moše), zajedno sa svojom sestrom Bukicom 15. ožujka 1942.godine preko partijske veze iz Banja Luke odlazi u Split a zatim na slobodnu teritoriju Višić - gore i Dinare u NOV. U sastavu Druge dalmatinske divizije učestvuje u borbama na Sutjesci i Neretvi, a kao borac X hercegovačke brigade i u borbama na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sad o Pesah je imao čin majora JNA.
6. Majer, sin Lune (rođene Baruh) i unuk Juse i Simhe Baruh je kao učesnik NOP-a i borac partizanskih jedinica poginuo u borbama u Istočnoj Bosni.
POSLIJE OSLOBOĐENJA DERVENTE
Derventa je oslobođena 19. travnja 1945. godine, nakon čega počinje proces obnove i izgradnje, pa se tako stiču i uslovi za povratak preživjelih Jevreja u grad. Međutim, samo se dvojica vraćaju iz zarobljeništva: Levi (Moše) Eskenazi i Jozef (Morica-Moše) Pesah. Sado (Morica-Moše) Pesah ostaje u JNA kao oficir.
Levi Eskenazi se zaposlio kao službenik u Gradskom narodnom odboru Dervente. Zasniva porodicu ženeći se Jelenom Radišić iz Dervente. U tom braku rođeno je dvoje djece: kći Spomenka i sin Narcis, koji gine nesretnim slučajem u saobraćajnoj nesreći.
Levi Eskenazi je preminuo u Derventi 1980. godine i sahranjen je na rimokatoličkom groblju, pošto je jevrejsko groblje devastirano.
Jozef Pesah se po povratku kući posvetio svom zanatu. Bio je rukovodilac jednog odjeljenja u Tvornici obuće Derventa. Sa svojim iskustvom i umješnošću doprinjeo je razvoju ovog uzornog kolektiva. Do odlaska u mirovinu vršio je dužnost tehničkog direktora ove tvornice. Oženio se Tonkom Jurakić iz Dervente i imao dvoje djece: kćerku Vesnu i sina Mojiku. Jozef Pesah je umro 1987.godine i sahranjen je na rimokatoličkom groblju Rabić u Derventi. Porodica Jozefa Pesaha danas živi u Izraelu, u Ashkelonu.
UMJESTO EPILOGA
U Derventi dans ne postoji jevrejska opština, sinagoga, jevrejsko groblje. Ovakvo stanje rezultat je genocida izvršenog nad ovim narodom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su se samo dva preživjela Jevreja nakon rata vratila u Derventu. Tako se nisu stekli potrebni uslovi za obnovu vjerskog života, sinagoge, groblja, kao ni očuvanje imovine jevrejske opštine ovog grada.
TRAGOM NEKIH JEVREJSKIH PORODICA
PORIJEKLO PORODICE LEVIJA PESAHA
Preći Levija Pesaha doselili su se u Derventu iz Sarajeva najvjerovatnije još krajem XVIII ili na samom početku XIX stoljeća. Obitelj je bila imućna pa su neposredno po dolasku u grad kupili porodičnu kuću za stanovanje, više dućana u središtu čaršije i otvorili trgovinsku radnju. Bili su marljivi, preduzetni i štedljivi, te su ubrzo stekli ugled dobrih i sposobnih trgovaca, o čemu govore i podaci da su derventske vlasti stimulisale poslovanje.ove jevrejske porodice.
LEVI PESAH je rođen u Derventi. Godine 1850. oženio se Ernom i u braku sa njom imao šest sinova: Davida, Bokora, Jozefa-Jusu, Izidora, Rafu i Avrama, kao i četiri kćeri: Simhu, Lauru, Floru i Rifku. Levi je još nosio bosansko odijelo a njegova supruga Erna i kapu tzv. "tukado", posebno u svečanim prilikama, dok su njegovi sinovi već nosili moderna "evropska", dakle, građanska odijela. Levi je bio sposoban i umješan trgovac. Posjedovao je više dućana u središtu čaršije, trgovinu preko puta Katoličke crkve, a pored zgrade Gimnazije. To je bila velika trgovinska radnja čiji su prostori izlazili i u drugu pokrajnju ulicu koja je pokraj Dolnjačke džamije vodila do Brodske ulice. Preko puta ove trgovine posjedovao je još jednu radnju na sprat u kojoj je kasnije, njegov unuk Levi - Buki, razvio veliku trgovinu kožom i kožarskim proizvodima.
Levi Pesah je svojim sinovima i kćerima ostavio veliko imanje i razvijenu trgovačku mrežu. Poslije njegove smrti rad u trgovini su nastavili sinovi, a cjelokupno poslovanje preuzeo je najstariji sin David-Bokor. Levi je sahranjen na Jevrejskom groblju u Derventi.
DAVID - BOKOR PESAH je rođen u Derventi u kojoj je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Još u ranoj mladosti, kao najstariji sin, pomagao je ocu u vođenju trgovačkih poslova, a po njegovoj smrti je uz pomoć braće, preuzeo cjelokupno porodično poslovanje. Bio je veoma marljiv i sposoban, te je s vremenom razvio trgovinu na veliko, a istovremeno i industrijsku proizvodnju alkoholnih pića, posebno rakije-šljivovice. U njegovim radnjama prodavala se roba na veliko i to: željezo, proizvodi od željeza, kolonijaina i delikatesna roba. Robu je nabavljao u Sarajevu, Zagrebu i Beču.
Bokor je posjedovao i tvornicu dječijih kolica i bicikala, čiji su proizvodi nosili limenu pločicu sa oznakom "Tvornica Braha". Pored toga, imao je i fabriku štapova koja je kasnije ušla u sastav derventske "Ukrine". David – Bokor Pesah je razvio u Derventi i industrijsku proizvodnju alkoholnih pića i to posebno rakije-šljivovice. Posjedovao je na Trnu velike komplekse vinograda o kojim se brinuo "vinadir" - stručnjak za vinovu lozu. Na ovom posjedu izgradio je šest velikih betonskih bazena za smještaj i vrenje otkupljene šljive. Ovi rezervoari su se hermetički zatvarali. Proizvodio je odličnu rakiju i prodavao ju je na veliko u zemlji, ali i u inostranstvu, posebno u Beču. Ova šljivovica prodavanaje pod nazivom "Schel Pesah" pa je zbog ovog naziva došlo do spora sa poznatom petrolejskom firmom, no sudski spor oko naziva riješen je u njegovu korist.
Glavni poslovođa u trgovini Davida - Bokora, bio je Alija Mujkić, koji je uredno vodio poslove i potrebno knjigovodstvo o nabavci i prodaji roba. Bokor je ima dva sina, Jozefa i Levija, te kćer Danicu. Umro je i sahranjen u Derventi.
JOZEF - JUSO PESAH rođen je u Derventi u kojoj je završio osnovnu školu. Trgovačku akademiju završio je u Sarajevu. Govorio je španski i njemački jezik. Volio je društvo a sugrađani su ga znali kao gurmana. Slobodno vrijeme provodio je najčešće u kafani igrajući table sa prijateljima. Oženio se Suzanom Hajon, takođe iz Dervente koja je imala radnju - trgovinu konfekcijskom robom, tekstilom i pozamanterijom.
U dogovoru sa Gradskom opštinom Dervente, Juso je izgradio privatnu električnu centralu u Derventi. Način plaćanja električne energije za uličnu rasvjetu i domaćinstva regulisan je posebnim ugovorom koji je odredio međusobna prava i obaveze između opštine i Juse kao vlasnika, o čemu postoje sačuvani pisani dokumenti.
Jozef - Juso Pesah se takođe bavio trgovačkim poslovima. U svojoj trgovini prodavao je kože, kožnu galanteriju i cipele, dok je istovremeno pokazivao zanimanje i za novčane poslove. Kupovao je obveznice i druge vrijednosne papire, ali i zlatni novac i nakit. Nerijetko bi u momentima ekonomske krize svojim kapitalom priskakao u pomoć starijem bratu Davidu, kojeg je posebno cijenio i poštovao, te na ovaj način pomagao da se očuvaju porodična imanja i poslovi.
Juso je imao dva sina, Jozefa i Levija-Bukija i tri kćeri, Danicu, Ljubu i Floru.
LEVI - BUKI PESAH je rođen u Derventi gdje je završio osnovno školovanje, dok je Trgovačku akademiju završio uspješno u Zagrebu. Nakon toga je dvije godine proveo u Beču usavršavajući znanja iz oblasti trgovačkih poslova u specijalnom koledžu. Imao je dvoje djece i to sina Jozefa (Jožu) i kćerku Sonju.
Buki je svirao klavir i bio rado priman u društvo mladih Dervenčana. Bio je aktivni igrač nogometa u S.K. "Dobor" a kasnije i dobrotvor kluba, kojem je poklanjao kompletnu sportsku opremu za igrače. Zanimljivo je da su se potrebne kopačke izrađivale u njegovoj radionici za izradu obuće. Ova radionica koja jezapošljavala više obućarskih radnika nalazila se iznad Bukijeve trgovine kožnm i obućom. I Levi se bavio otkupom obveznica i vrijednosnih papira u čemu mu je pomagao Abdulah Porobić - Lord.
ERNA PESAH (udata Altarac) rođena je u Derventi u kojoj je završila osnovnu školu. U Beču je pohađala ženski koledž. Govorila je njemački i francuski jezik i svirala klavir.
REGINA PESAH je takođe rođena u Derventi. Završila je osnovnu školu i knjigovodstveni kurs u Derventi da bi se kasnije posvetila muzičkom obrazovanju (klavir) na koledžu u Beču. Poznavala je španski, njemački i francuski jezik. Udala se za Ješu Kovu iz Leskovca i sa njim imala sina Alberta.
FLORA PESAH je rođena 1909.godine u Derventi u kojoj je završila osnovnu školu i položila "malu maturu" u Višoj djevojačkoj školi. Svirala je klavir i govorila španski, njemački i francuski jezik. Udala se za Samuela Elazara, apotekara iz Sarajeva i imala troje djece: Ninu, Sonju i Mirka. U toku rata cijela je por6dica živjela u Zenici a nakon oslobođenja preselila se u Sarajevo. Flora Eiazar je umrla u Zagrebu 2.6.1994. godine. .
JAKOV PESAH je rođen u Derventi u kojoj je završio osnovno školovanje i Gimnaziju. Bavio se trgovinom tekstiinom robom u svojoj prodavnici u gradu. U Sarajevu je posjedovao kuću u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija). Stradao je 1941. godine u Jasenovcu a njegova supruga Rahela u Đakovu.
IZIDOR PESAH rođen je u Derventi. Završio je u rodnom gradu osnovnu školu i Gimnaziju. Po zanimanju je bio trgovac i posjedovao je trgovinu u centru grada u kojoj je prodavana razna roba a posebno pribor za ženske haljine i potrebštine za ručni rad. Zajedno sa njim radilaje i njegova supruga Erna, rođena Baruh. Imali su jednu kćer. Cijela je porodica ubijena u Jasenovcu 1941.godine.
RAFO PESAH je, takođe, rođen u Derventi u kojoj je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Poput svoje braće i on se bavio trgovinom.
U rodnom gradu je i umro prije rata, te je sahranjen na Jevrejskom groblju. Njegova žena Stela umrla je u Sarajevu 1941.godine. Imali su kćerku Ernu, udatu Grinvald. Erna Grinvald je imala dvije kćeri, Nelu i Rahelu (udana Izrael). Ubijene su u logoru Đakovo 1941 - 1942. godine.
AVRAM PESAH je šesti sin Levija Pesaha koji je rođen u Derventi. Pohađao je osnovnu školu u rodnom gradu, a u Sarajevu je završio Trgovačku akademiju. Bio je trgovac i posjedovao je svoju trgovinu u Derventi, a posebno se bavio nabavkom robe za ostale radnje porodice Pesah. Avram je ubijen 1941. godine u Jasenovcu a njegova žena Roza iste godine u Đakovu. .
SIMHA PESAH je najstarija kći Levija Pesaha. Rođena je u Derventi a udala se za Jusu Baruha, poznatog otkupljivača i trgovca žitaricama i Ijekovitim biljem. Imali su sedmero djece: sinove Davida, Salomona (Monija) i Azriela, te kćeri Ernu (udata Pesah), Rikicu, Floru (udata Pesah) i Lunu. Svi su ubijeni u Jasenovcu, odnosno Đakovu 1941. i 1942. godine. .
LAURA PESAH, rođena u Derventi udala se za Mauricija Altarca. Imali su dvoje djece: Ernu i Jakova. Laura i Mauricije su ubijeni u logoru Đakovo 1942. godine. Djeca su im preživjela Holokaust. Erna, udata Sachs danas živi u SAD a Jakov, po struci inženjer umro je 1991. godine u Jerusalimu. .
FLORA PESAH je rođena u Derventi a udala se za Izidora Saloma. Ubijeni su u Đakovu 1941. godine. Iza njih je ostao sin Avram koji živi u Izraelu (Naharija). .
RIFKA PESAH je rođena u Derventi u kojoj je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Udala se za Daniela Samokovliju iz Sarajeva. Održavala je vezu sa porodicom i prijateljima iz mladosti. Rifka je ubijena 1941. godine u Đakovu a njen muž Daniel sa dva sina, iste godine u Jasenovcu. Kći Bianka (udana Katana) nestala je u Aušvicu 1942.godine.
++PORODICA BARUH
Juso i Simha Baruh
Ispitujući porijeklo porodice Baruh na ovim prostorima, neki savremenici su kazivali da je jedini poznati rodonačelnik ove porodice bio JOZEF BARUH, po zanimanju pekar. Imao je pekarsku radnju na čuvenoj Rampi, u neposrednoj blizini pekare Jakova Buhaltera i Mile Marković. Imao je sina Jusu koji se već u ranoj mladosti posvetio trgovačkim poslovima.
JUSO BARUH je rođen u Derventi gdje je završio osnovno školovanje i Gimnaziju. Prema kazivanjima, bio je lijep čovjek, crne, guste kose i brkova koje je uredno podrezivao.
Oženio se Simhom Pesah iz poznate jevrejske, trgovačke obitelji. Bavio se otkupom i trgovinom žitaricama i Ijekovitim biljem. Uz novčanu pomoć svog tasta Levija Pesaha, u Brodskoj je ulici izgradio u blizini Dolnjačke džamije, veliki magazin. Magazin je u prizemlju imao posebne prostore za smještaj pšenice, kukuruza i zobi a na spratu za sušenje i smještaj otkupljenog Ijekovitog bilja. Pored njega je u ovom magacinu radio i poslovođa. Otkupljene žitarice i ljekovito bilje otpremano je poznatim trgovačkim kućama izvan Dervente.
U braku sa Simhom, Juso je imao sedmoro djece: Davida, Salomona (Monija), Azriela, Ernu (udata Pesah), Rikicu, Floru (udata Pesah) i Lunu. Cijela porodica ubijena je u logorima Jasenovac i Đakovo 1941 - 1942. godine.
PORODICA ESKENAZI
Porodica Eskenazi doselila se u Derventu iz Španije, preko Bliskog istoka, odnosno Turske. To se može zaključiti po tome što su se preci Levija Eskenazija, još za vrijeme boravka u toj zemlji bavili kalupdžijskim zanatom te su po dolasku u Derventu nastaviti sa ovom porodičnom tradicijom. Iz podataka o trgovačkim i obrtničkim tvrtkama u Bosni i Hercegovini u Adresaru BiH za 1911. godinu vidi se da je Levi Eskenazi imao protokolisanu (registriranu) firmu za kalupiranje fesova. (str. 194. pod naslovom "Fezbugler-Kaluvdžija".
Međutim, ova se porodica bavila i drugim poslovima i zanatima. Eskenazi su bili vrijedni i skromni, a ujedno i duboko odani jevrejskom duhovnom biću i religiji.
O precima Levija Eskenazija nema sačuvanih podataka, ali se, predpostavlja da je porodica doselila u Derventu krajem XVIII vijeka.
LEVI ESKENAZI imao je tri sina: Mošu, Menahema i Santolu, te kćer Saru. Posjedovao je ćepenak u centru derventske čaršije u kojem je kalupio fesove. Kalupi su se razlikovali po veličini a postojao je i jedan kalup za dječije fesove. Fesove su, inače, u to vrijeme nosili kao dio nošnje, građani svih vjeroispovijesti, kao i seljaci iz okoline Dervente.
MOŠO ESKENAZI je rođen u Derventi U kojoj je završio osnovno školovanje i izučio krojački zanat. Sa ženom Rahelom je imao tri sina: Levija, Haima i Monija. Živjeli su u iznajmljenoj kući na Harmanu u kojoj je bila i njihova krojačka radionica. Ova je porodica teško živjela, pogotovo u vrijeme ekonomske krize. Mošo bi vršio sitne opravke odijela, a trgovci ¬Jevreji, koji su se bavili prodajom gotovih odijela, naručivali bi kod njega izradu pojedinih dijelova odjeće ili gotova odijela za muškarce.
Najstariji Mošin sin, Levi Eskenazi posvetio se muzici, dok su Haim i Moni pohađali Građansku školu u Derventi. Haim je u trećem razredu škole umro od tuberkuloze. Moni je igrao nogomet. Bio je prvotimac S.K. "Građanskog". Kao napredni omladinac bio je član Mjesne organizacije SKOJ-a. Uhapšen je 1 . kolovoza 1941. godine, deportovan u Jasenovac i ubijen.
MENAHEM - MIKA ESKENAZI je nastavio porodičnu tradiciju i naslijedio očevu radnju u čaršiji. Bio je prvi susjed trgovca Mustajbega Jusufbegovića. U Menahemovoj radnji se mogla kupiti sitna roba, pretežno bižuterija ali je njeno glavno obilježje bilo kalupiranje fesova. To je bila jedina radnja ove vrste u Derventi. U njoj su postojala tri kalupa različite veličine za odrasle i jedan za dječije fesove. Na te kalupe bi se stavljali fesovi a zatim bi Mika preko toga postavljao metalnu presu sa drvenim drškama kako bi djelujući vlagom i toplinom fesovi dulje zadržavali željeni oblik. Poslije kalupiranja bi na "pupoljak", s posebnim ritualom prišivao kićanku. Kalupiranje fesa je koštalo jedan dinar.
Menahem - Mikaje imao četvoro djece: Blacka, Bukicu, Levija i Salomona. Svima se gubi trag u ustaškim logorima smrti.
SANTOLA ESKENAZI je rođen u Derventi. Bavio se trgovinom sitnom robom u ćepenku koji se nalazio u istom redu centra čaršije gdje su se nalazile radnje njegovog brata Menahema i trgovina Mustajbega Jusufbegovića.
Trgovina je bila snabdjevena raznim potrebštinama za građane i seljake i izložena na ćepenku, na kojem je Santola sa komšijama često pio kafu.
Santola je imao dvije kćeri: Ernu i Đuju te sina Bukija, koji je u vrijeme progona Jevreja u Derventi 1941. godine, pobjegao u Kalenderovce na četničko područje i tamo ostao do oslobođenja, a zatim se odselio u Izrael. Priča se da je pomogao mnoge Dervenčane.
Santola Eskenazi i ostali članovi njegove obitelji pobijeni su u Jasenovcu i Đakovu 1942.godine.
PORODICA PESAH
Analizirajući podatke sakupljene od savremenika, ustanovljeno je da je ova porodica Pesah bila u srodstvu sa porodicom Levija Pesaha. Iako nema pouzdanih podataka o precima ove obitelji, poznato je da su u Derventu došli iz Sarajeva početkom XIX stoljeća, da su u početku živjeli u zajedničkom domaćinstvu, te da su se bavili, prvenstveno, trgovinom.
MORIC - MOŠO PESAH je rođen u Derventi. Posjedovao je trgovinu kožomi kožarskim proizvodima. Oženio se Đentilom Levi iz Travnika i u braku sa njom imao troje djece: Bukicu, Sadu i Jozefa. Moric je uživao ugled među sugrađanima, bio je dobar i sposoban trgovac: Aktivno je sudjelovao u radu Jevrejske opštine, ali i u društvenom životu grada.
U njegovoj kući je povremeno boravio poznati revolucionar, dr Moni Levi, koji se zbog svojih naprednih ideja i djelovanja morao kriti od policijskih vlasti. Najsigurnije utočište nalazio je u kući svoje sestre Đentile i zeta Morica. Oprez je nalagao da se uglavnom zadržava u kući, mada se zna da je povremeno održavao sastanke sa građanima lijeve orijentacije i radnicima u tvornicama i na željeznici.
BUKICA PESAH je rođena 1913. godine u Derventi u kojoj je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Udala se za dr Samuela Baruha i sa suprugom živjela u Bosanskoj Gradišci. Godine 1942. je preko partijske veze iz Banja Luke, zajedno sa suprugom i bratom Sadom, napustila Derventu i otišla za Split da bi se prebaci la na oslobođenu teritoriju Višić - Gore i Dinare. Bila je borac dalmatinskih partizanskih jedinica. Kao borac Druge dalmatinske. divizije učestvovala je u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Poginula je na Sutjesci 1943.godine.
Prije odlaska u partizane, Bukica je došla u Derventu kako bi izvukla svoje roditelje i otpremila ih u Italiju, u želji da ih zaštiti od ustaškog terora. No, njezini su roditelji smatrali da su svojim radom i izgrađenim odnosima prema sugrađanima, zaslužili da u svom gradu dočekaju kraj života. Nažalost, to se nije ostvarilo. Moric-Mošo i Đentila (rođena Levi) Pesah deportovani su u Jasenovac i u tom logoru smrti umoreni 1942. godine.
SADa PESAH je rođen 24.07.1917. godine u Derventi. I on je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Po završetku školovanja i odsluženja vojnog roka, radio je u trgovinskoj radnji svog oca. Iako mlad, ostvarivao je dobre rezultate u trgovačkim poslovima pa mu je otac ubrzo povjerio vođenje poslova oko nabavke kože i kožarskih proizvoda. U mladosti je igrao aktivno nogomet, a bio je i član Upravnog odbora S.K. "Rapid".
Godine 1942. zajedno sa svojom sestrom Bukicom i zetom dr Samuelom Baruhom odlazi na oslobođenuteritoriju i priključuje se borcima Druge dalmatinske divizije. Učestvuje u borbama na Sutjesci i Neretvi. Kao borao X hercegovačke divizije učestvuje u bitkama na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Nakon oslobođenja postaje direktor Vojnog trgovačkog preduzeća u Sarajevu. Demobilisan je kao major JNA. Poslije demobilizacije postao je šef predstavništva „Lesnine" u Sarajevu. Ovim poslom se uspješno bavio sve do odlaska u mirovinu 1973.godine. Nakon penzionisanja je otišao sa suprugom Remzom (rođena Nikšić) u Dubrovnik u kojem je preminuo 7.1 0.1985.godine. Sahranjen je u Sarajevu.
JOZEF PESAH je rođen 1919. godine u Derventi. U rodnom gradu je završio osnovno školovanje f obućarski zanat, po preporuci oca, kako bi se unaprijedilo poslovanje u njihovoj obućarskoj radionici i trgovini.
Odslužio je vojni rok u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom 1941. godine pozvan je u rezervni vojni sastav a po izbijanju neprijateljstava i okupacije zemlje dospijeva u zarobljeništvo. Po oslobođenju se uključuje u obnovu i izgradnju zemlje, te radi u Tvornici obuće u Derventi. Postaje rukovodilac jednog odjeljenja a zatim i tehnički direktor ove tvornice. Penzionisan je 1985.godine.
Jozef Pesah je bio oženjen Tonkom Jurakić iz Dervente. Imali su dvoje djece: kćer Vesnu i sina Mojiku. Umro je 1987.godine u Derventi. Supruga Tonka sa djecom danas živi u Ashkelonu (Izrael).
LEVI PESAH je u mladosti posjetio sveta mjesta u Jerusalimu, što su njegovi sugrađani posebno cijenili i poštovali. Tako je stekao i nadimak "Hadžija".
"Hadžija" Levi se bavio trgovinom i zajedno sa bratom Judom vodio je trgovinu kožom i potrebštinama za izradu obuće i kožne galanterije. Nikada se nije ženio, a živio je zajedno sa svojom sestrom Matildom.
JUDA PESAH je rođen u Derventi. Oženio se Rahelom Pardo iz Sarajeva i sa njom dobio kćer - Rikicu. Rikica je završila osnovnu i Građansku školu u Derventi a zatim je pohađala i Zanatsku školu Kola srpskih sestara.
Juda i njegov brat Levi imali su dobro uvedenu trgovinu kožom ikožarskim proizvodima, te su bili na glasu kao solidni trgovci. Održavali su poslovne veze sa trgovcima kožom i obućom iz Sarajeva i Zagreba. Po izbijanju rata 1941-. godine braća Pesah, Moric, Levi - Hadžija i Juda su se dogovorili da svu svoju imovinu u zlatu (zlatnici, nakit, ogrlice) povjere svom prijatelju, Muslimanu, na čuvanje. Prema tom dogovoru, ukoliko neko od njih strada u ratu, imovina će pripasti onom ko eventualno preživi ratni vihor, odnosno njihovim potomcima. Svi su izginuli u logorima.
Rat su preživjeli sinovi Morica - Moše Pesaha, Sado i Jozef. Jozef se vratio u Derventu i od prijatelja svojih roditelja preuzeo cjelokupnu porodičnu zaostavštinu. Nikada se nije saznalo ime čovjeka koji je sačuvao zaostavštinu porodice Pesah, te je zavjet Morica-Moše, Levija - Hadžije i Jude, o čuvanju identiteta prijatelja porodice, ispoštovan.
PORODIGA SUSSMAN
Apotekar Aleksandar Sussman se sa porodicom doselio u Derventu iz Beča i otvorio apoteku. Kasnije je izgradio veliku, modernu kuću sa porodičnim stanom, savremenom apotekom i prostorom za proizvodnju lijekova.
Nova apoteka je u potpunosti odgovarala zahtjevima vremena. U njenom sastavu pored prostora za izradu lijekova nalazila se i prostorija za odmor u kojoj bi se Sussman družio sa svojim prijateljima i prijateljima svojih sinova Severina i Fritza. Fritz je bio farmaceut i radio je zajedno sa ocem u apoteci, dok je Severin studirao hemiju u Zagrebu. I on bi povremeno, za vrijeme boravka u Derventi, pomagao ocu. Savremenici pamte da je apotekar Sussman bio pasionirani igrač preferansa, pa bi često, svoje slobodno vrijeme provodio u Gradskoj čitaonici igrajući karte sa svojim partnerima.
Neposredno pred početak progona Jevreja u Derventi, Severin i Fritz su preko nepoznate veze, prebjegli u Italiju gdje im se gubi svaki trag. Aleksandar i Sara Sussman odvedeni su u logor Jasenovac i tamo ubijeni 1941. godine.
SAŽETAK
SAŽETAK
Historija Jevreja, poput historije mnogih drugih naroda, uostalom, prepuna je uspon ima i padovima, no, u ovom slučaju jedna od osnovnih karakteristika jeste - život u dijaspori i pod stalnom prijetnjom progona i istrebljenja. Od faraonakog Egipta, preko inkvizicijske Španije, do nacističke i naci-šovinističkih režima Evro-slovenskih država, nad glavom Izabranog naroda neprestano je visio Damoklov mač, uslovljavajući česta pomjeranja Jevreja u neprekidnoj borbi za samoodržanje.
U XVI stoljeću Jevreji dolaze i na područje današnje Bosne i Hercegovine, donoseći sa sobom kapital i mnoge zanatske vještine koje im omogućavaju da se brzo i uspješno uklope u novu sredinu.
U Derventu se Jevreji uglavnom doseljavaju iz većih centara, Sarajeva i Travnika, zatičući svoje sunarodnike-starosjedioce, (Katz, Strauss, Grünberg i drugi). Proces prilagođavanja novoj sredini teče ubrzano a kapital i zanatska iskustva doprinose razvoju novih poslova, najčešće trgovačkih (porodice Pesah, Baruh), ali i zanatsko-industrijskih (Pesah, Eskenazi). Stvaraju se značajni porodični kapitali, razvija trgovina i veletrgovina (željezo, koža, tekstil, žitarice), zanatska i industrijska proizvodnja (konfekcija, obuća, alkoholna pića). Jozef-Juso Pesah gradi električnu centralu i osvjetljava ulice Dervente.
Za očuvanje i razvoj vjerske i kulturne samostalnosti presudnu ulogu ima sinagoga, izgrađena dobrovoljnim prilozima članova Jevrejske opštine, 1911. godine, ali i kulturno-prosvjetna udruženja, poput "Židovskog nacionalnog društva" (1922.g.) i "Lire".
U godinama između I i II svjetskog rata Jevreje zatičemo u svim sferama društvenog života Dervente, od zanatstva, industrijske proizvodnje i trgovine, preko zdravstva i farmacije, do javnih službi, kulture i sporta.
Posmatrano u cjelini, Jevrejska zajednica Dervente neprestano ekonomski i brojčano jača, čemu doprinosi i posljednji talas doseljenika, pokrenut prisajedinjenjem Austrije trećem Rajhu.
Ovi procesi grubo su prekinuti okupacijom i uspostavom Nezavisne države Hrvatske na ovim prostorima. Genocid kojeg provodi ustaška strahovlada po nacističkom receptu, takvih je razmjera da je do rata ekonomski moćna i društveno razvijena Zajednica Jevreja u cijelosti uništena, te se do današnjih dana nije obnovila.