Jevreji Travnika

Travnik
U Travniku je od 1768. godine postojala Jevrejska opština. Ova opština je poslije sarajevske Jevrejske opštine bila najstarija, a do kraja XIX vijeka i po broju članova bila i najveća jevrejska opština u Bosni i Hercegovini. Ona je već 1769. g. imala svoju sinagogu. Travnik je već tada imao razvijenu privredu i dobre uslove za život i rad. ,,Od godine 1699. stanovnici Travnika nisu bili samo muslimani, pojavliuju se i druge konfesije hrišćani i Jevreji".46
Nobelovac Ivo Andrić u svome romanu „Travnička hronika" spominje, kada je prvi francuski konzul 2an Baptist Etjen Davil sa svojim pomoćnikom Pukvilom došao u Travnik, odsjeo je u kući Josifa Baruha, najbogatijega i najuglednijeg Jevrejina u Travniku jer velika kuća koja se opravljala za francuski konzulat nije još bila gotova.
Kada se razbolio sin francuskog konzula, bili su pozvani svi Ijekari, kao i oni koji se nazivaju Ijekarima i koje svijet za takve smatra. Među njima bio je i travnički apotekar Mordo Atijas.
Atijasi su najstarija jevrejska porodica u Travniku. Tu žive od 1660. godine. Uvijek se po jedan iz porodioe bavio lijekovima i ljekarstvom. Koliko se zna o njihovoj porodici, i stari su im, dok su još živjeli u Španiji, bili Ijekari i apotekari. Fra Luka Dafinić bavio se ljekarstvom i bio prijateij Mordin.
Najstarije groblje na Bojni postoji od 1762. godine, od kada postoje i najstariji spomenici.
U Travniku je za vrijeme osmanske vlasti bilo samo Sefarada. Poslije okupacije dolaze i Aškenazi. Poslije učestanih požara u Sarajevu, naročito onog od 1697. g., što ga je prouzrokovao Eugen Savojski, znatno je porastao broj stanovnika, pa i Jevreja, u Travniku. U Sarajevu je bilo još velikih požara u godinama 1694, 1696, 1697, 1874. itd. Oni sarajevski Jevreji koji su stradali od požara, tražili su i dobili utočište kod svojih rođaka u provinciji. Oni su ih rado i svojski prihvatili i pomagali, dok se ne bi snašli i osposobili za saroostalno privređivanje.
Prvi Ijekari sa diplomom doktora medicine koji su došli sa okupatorskom vojskom bili su Aškenazi iz Galicije. Prvi civilni ljekar u Travniku je bio dr Leopold Glik. Iza njega dolazi dr Bernard Zanderer (1851—1928. g.) okružni Ijekar u Travniku i sanitetski inspektor. Dr Giik, osim dermovenerologije, bavio se otkrivanjem lepre I drugih zaraznih bolesti.
U mlađim godinama dr Zauderer se bavio i studijom folklora. Umro je u Travniku kao penzioner 1928. godine. Dr Sigmund Švajger vrstan hirurg, živ'io je u Travniku 20. g.
Dr Fišel Rozencvag bio je primarijus Opštinske bolnice. On je radio u Travniku preko 50 godina.
Dr Leopold Kaufer bio je hirurg. Poslije II svjetskog rata hirurg Vojne bolnice u Sarajevu, zatim prof. Hirurgije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.
Po popisu od 15. juna 1879. godine u Travniku je bilo 375 Jevreja. Oni su ispoljavali vanredne sposobnosti u pojedinim granama privrednog života. Pronicljivi i poletni, tražili su puteve i načine za svoj opstanak u samostalnom radu i privređivanju. Jevreji su živjeli sa ostalim stanovništvom Travnika u dobrim i mirnim odnosima i uspostavljali korektne odnose. Zajednički su izgrađivali cjelokupni društveni i kulturni život grada. Aktivno su sudjelovaii u svim ekonomskoprivrednim manifestacijama grada i sredine.
Jevreji su svršavali osnovne škole i učili srpskohrvatski jezik. Kada je 1882. godine otvorena nadbiskupska gimnazija u Travniku, mogli su se upisati i učenici drugih konfesija, „osim Katolika u gimnaziji je bio i veći broj Jevreja".47
Gimnazija je znatno doprinijela da su travnički Jevreji dobili ubrzo i svoju prvu inteligenciju, školovanu na fakultetima. Oni su vrlo rano imali svoje Ijekare, profesore, pravnike, veterinare, šumare, zubare, apotekare, ekonomiste itd.
Prvi travnički Jevreji bavili su se trgovinom i zanatima. Trgovačka radnja je obično ostajala od oca sinu ili zetu. Bilo je i nekoliko radnji na veliko npr. manufakturna radnja Salamona Altarca. Trgovina pomodnom robom Zadika Levija, Mojsija Fincija, Avrama Kalderona „Mamića". Veliki trgovci dobavljali su robu iz Beča, Trsta i Pešte. Ostali su bili mali trgovci, koji su dobivali robu na kredit, pa je preprodavali. Najstarije jevrejske porodice u Travniku bile su: Maestro, Altarac, Konforti, Salom, Kalderon, Pinto, Gaon, Atijas i dr.
Zanatlije su svoje zanatske radnje nasljeđivali od roditelja ili srodnika. Većinom su imaii mnogo djece i bili siromašni. Bili su: liimari, krojači, terzije, ćurčije, sarači, opančari, brijači, obućari. Moderan krojački zanat izučio je Mošo Salom, Mordin.
Do prvog masovnog hapšenja travničkih Jevreja, njihovog ubijanja i odvođenja u koncentracione iogore došlo je u prvoj polovici avgusta i septembra 1941. godine.
Travnički Jevreji odvedeni su u logor u Kruščicu (kod Travnika). Tu su odvođene i neke grupe sarajevskih Jevreja. Početkom septembra u Krušćici je bilo oko 1500 Jevreja. Ovaj broj Jevreja u Kruščiei zabrinuo je ustaške vlasti u Travniku. Iskrsli su problemi njihovog smještaja i ishrane. Da bi ove probleme ublažili, ustaše su logoraše mučili glađu i teškim fizičkim radom, a zatim ih ubijali.
Kada se u Sarajevu saznalo o njihovom životu sarajevska Jevrejska opština počela je logorašima slati pakete. Ali, na žalost, nijedan paket logoraši nisu primili. Ustaše su ove pakete prodavale po gradu, a novac zadržavale za sebe. Poslije je slana gotova hrana kolima iz Sarajeva u Kruščicu.
Na intervenciju Tusuna, koji je lično otišao u Zagreb Eugenu Kvaterniku Didi, ubrzo je iz Žagreba stiglo naređenje da se svi Jevreji iz Kruščice transportuju u Jasenovac.
Original izvještaja Nikole Tusuna Eugenu Kvaterniku od 19. septembra 1941. godine nalazi se njegovom krivičnom spisu (Arhiv O. S. Sarajevo K. O. 70/45). Osim u logor Jasenovac, travnički Jevreji slani su u logor Stara Gradiška, a žene u logor Dakovo.
Napredna omladina uključila se od početka u borbu, ali je većina ijzginula. Poslije rata vratilo se u Travnik 16 Jevreja. Iz ustaškog logora Jasenovac uspjelo je samo dvojici travničkih Jevreja da se spasu bijegom, a to su Josef Konforti i Jerko Gaon. Danas u Travniku nema Jevreja.
Na Jevrejskom groblju u Travniku 30. septembra 1979. godine svečano je otkriveno „Spomen obilježje". Prisustvovao je veliki broj bivših Travničana, predstavnika društvenopolitičkih i boračkih organizacija i sarajevskih Jevreja. Iz Sarajeva je na ovu svečanost došio 60 Jevreja. Ovo ,,Spomen obilježje će upozoravati i podsjećati na sve strahote koje donose ratni sukobi među državama i narodima i da svim budućim generacijama utvrđuje uvjerenje i neophodnost mira i sloge među narodima, za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost sviju Ijudi i naroda" — rečeno je tada.
PINTO, Avram, Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša,Sarajevo, 1987, ISBN 86-21-00090-3

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License