U sećanjima starijih Prištevaca i danas su imena mnogih Jevreja, koji su u gradu imali različite trgovine šarolike i primamljive robe. Za njih su vezane i razne priče koje ih predstavljaju kao poštene ljude i spretne trgovce.
U centru varoši, na mestu gde se sada nalazi zgrada Izvršnog veća, nalazila se Pokrivena čaršija koju su zvali još i Jevrejska. Pored zanatskih radnji opančara, sarača, užara, limara, jorgandžija, terzija, kujundžija, sajdžija i mnogih drugih esnafa Prištevaca, bile su tu i jevrejske radnje, uglavnom trgovinske ili lihvarske. U okviru te čaršije na spratu jedne stare kuće nalazila se i sinagoga koja je pred Drugi svetski rat izgorela. Zvala se Bet Izrael, a podignuta je 1897. godine. Rabini su bili iz roda Levi od vremena njihovog doseljenja u Prištinu 1875. godine do Drugog svetskog rata, a poslednji rabin bio je Josif Levi. Jevreji su živeli većinom u čaršiji i to u Divan Jolu, Lokaču i Panađurištu.
„Jevreji su se u Prištinu masovno doselili iz Sarajeva. Branislav Nušić beleži da je 1902. godine u Prištini bilo oko 500 Jevreja. U drugoj polovini XIX veka broj Jevreja je namerno minimiziran. U diplomatskoj arhivi Kraljevine Srbije postoji podatak da je na Kosmetu bilo 50 jevrejskih porodica sa 300 članova, a prema jevrejskim almanasima samo u Prištini ih je 1913. goodine bilo 452, a 1921. godine 322“.
U sećanju starijih sugrađana su mnoga imena Jevreja koji su u ovoj čaršiji ili drugim delovima varpši imali svoje radnje. Morda je imao radionicu slatkiša. Deca su kupovala svilene bombone, žele i sitne bombone, crvenim šećerom prelivene jabuke i kruške, šećerne štapiće i bombone-kolačiće. Još više, divajolska deca su volela da zaviruju u radionicu kroz niske prozore i posmatraju kako se ove čarolije prave. Čarobna je bila i radnja Koenova gde su mogle da se kupe sve moguće mašne, trake, čipke, raznobojni konci, sve vrste igala za pletenje i šivenje, biserna i sijaset drugih neverovatnih sitnica.
Porodica Buka, Mam, Amerikin, bile su vlasnici lihvarskih radnji (menjačnica). Venson Mandil je na kraju Divanjola (sada je tu benzinska pumpa) imao radnju truksraja. Tu su mogle da se kupe sve vrste „demce“ konca i „muline“ za vezenje, kao i da se natrukaju raznovrsne ruže za vezenje.
Kutelj je imao grosističku radnju, trgovinu štofovima i tkaninama. Da je bio trgovac, kako to samo Jevreji umeju da budu, dokazuje jedn apriča. Gospođica Živka, koja je sama sebi šila garderobu po sopstvenom ukusu, navraćala je često kod gospodina Kutelja. Ponekad je kupovala, a nekada samo gledala. Primetio je on da devojka merka lep engleski štof koji nije bio baš jeftin pa kaže: „Znate šta gospođice, ja ću vama lepo izmeriti štofa koliko vam treba, a vi ćete mi plaćati kako imate“. Tako je in izrezao komad tkanine, stavio ga u raf sa ceduljom i čekao da ga ona otplati. Devojka je davala po dinar-dva kako je kad imala, on je zapisivao i jednoga dana je pred nju izneo cedulju: „Vi ste gospođice, pretplatili“, vratio joj je kusur i spakovao štof.
Sin trgovca Kutelja, Berta, posle rata bio je vojni lekar u Sarajevu, jedini preživeli u svojoj porodici. Sakita je u jevrejskoj čaršiji u delu koji je gledao na zgradu gradskog poglavarstva imao trgovinu koja je bila svojevrsna apoteka. Kod njega su mogle da se kupe razne trave, masti, melemi i mirisi, kako za ljude tako i za obolelu stoku. Ako su deca imala vaške, slali su kod Sakite po „šampon“. Kada su stari imali kostobolju, opet se po „iljač“ išlo kod ovog Jevrejina. Travke za zatvor i sodu za pravljenje sapuna nabavljali su tu, takođe i lek za nadutost krava, ali i „varzilo“ (vrste farbe za jaja). Sećanje na ovog prištevačkog Jevrejina ostalo je u pripoveci Sakita književnika Pere Stefanovića. Da su Jevreji obeležoli život u međuratnoj Prištini kazuje i činjenica da je pomenuti pisac zabeležio priču o starom zanatliji Davidu, koga su svi zvali Davija, prilagođavajući njegovo ime lokalnom izgovoru.
Gavra Navon je bio „grosista“, bavio se trgovinom. Trgovinu je nasledio i njegov sin Nisim, koji je između ostalog prodavao čuvene štofoe marke „tivar“. Gavra Navon je uoči rata, 1940. godine, dao na zajam 5000 dinara železničkom činovniku Ratku Kotorčeviću. Žirant mu je bio šurak Čeda Đorđević. Ubrzo je počeo rat i nesigurnost za Jevreje. Zatvorili su radnje, povukli se u kuće, a mnogi su otišli iz Prištine. Čeda Đorđević odlazi u posetu Navonu da ga ohrabri i moralno podrži. Pričaju o ratu, komentarišu zbivanja u varoši i u svetu, dok pod prozorima prolaze okupatorske jedinice. U jednom momentu stari Jevrejin odlazi na trenutak u drugu sobu, vraća se brzo i uz reči: „Čedo, dug tvoga zeta je oprošten“, cepa menicu napola. Posle rata Nisim Navonović, bio je cenjeni građanin Prištine, a pred selidbu kuću je prodao Savi Brankoviću.
O tragediji prištnske porodice Ašer, niz činjenica se može se naci u tekstu na stranici O Porodici Sumbulika Konfortija iz Novog Pazara.
Jevreji Pristine