JEVREJI GRADA TRAVNIKA
Travnik, varošica u Centralnoj Bosni, pod brdom Vlašić postojao je po nekim neprovjerenim izvorima i prije 15. vijeka. Travnik je bio osvojen od Turaka, još prije pada Jajca 1463. To svjedoči i stara tvrdjava iznad Hendeka.
Cijeli grad /varoš ili šeher/ leži u kotlini izmedju brda Vlašića i Vilenice duž korita rijeke Lašve, pritoke Bosne. Ovu tada malu varošicu je u 17. stoljeću izabrao za svoju residenciju zbog čistog vazduha i bez velikih vjetrova neki boležljivi paša ? namjesnik Otomanskog carstva. Sa zapada je grad zašticen padinama Vlašića selom Orašje sa glavnim izvorima zdrave pitke vode "BAŠBUNAR, a na lijevoj strani i brežuljcima Pirota i Bojna, na desnoj obali rijeke Lašve, u čije se korito slijevaju mnogi mali potoci u samome gradu. Na istočnom kraju grada kod ŠUMEĆA je Travnik sužen izmedju brda Bukovice sa pećinama na lijevoj i brijega Tarabovca na desnoj strani rijeke. Zbog takvog položaja i mnogih brzih potoka, koji se kod topljenja snijega na brdima slijevaju u Lašvu, ova rijeka je nekoliko puta poplavila grad dok se korito u gradu nije regulisalo početkom 20og stoljeća. Grad je na visiai od 519 m. iznad mora.
Stanovništvo samoga grada je od vajkada bilo najvećim dijelom muslimansko, ali su od Okupacije Bosne i Hercegovine u Travnik sve više doseljavali rimokatolici-Hrvati iz okolnih naselja, najviše iz Dolca, Polja i sela Orašja. Pošto je Travnik bio okružni grad, doseljavali su i mnogi činovnici i službenici iz susjedne Hrvatske i Slavonije. Stanovnici okolnih sela i cijeloga kotara su pretežno katolici, zbog čega je prvi nadbiskup "vrhbosanski" dr Josip STADLER već 1882. god. osnovao u Travniku veliko isusovačko sjemenište izgradivši samostan sa Velikom klasičnom gimnazijom, koja je imala i pravo javnosti, ali su nastavnici bili Jezuiti.
Srpsko-pravoslavnih stanovnika je bilo malo u gradu kao i u okolnim selina. Najviše je Srba bilo na brdima Vlašića i na zapadnoj strani grada u Golešima više Turbeta. U samome gradu je do početka 20. stoljeća bilo nekoliko porodica Srba, od kojih su posebno ugledne bile slijedeće: PUFIĆI Gavrilo i Jovanka koji su sagradili pored Pravoslavne crkve /kao zadužbinu/ dom za Osnovnu školu i za društveno-kulturne priredbe sa velikim dvorištem. Njihov nasljednik Niko Fufić, veleposjednik bez zanimanja, je umro poslije Prvog svjetskog rata. Stevo VUKOVIĆ je imao staru trgovinu metala bakra i željeza a ujedno i lovačkog oružja i municije za što je imao dozvolu još od otomanske vlasti. Poslije smrti staroga Steve, ova radnja na Žitarnici nije više postojala. Inače su malobrojni Srbi starosjedioci grada bili za vrijeme Austro-Ugarske vlade većinom siromašnog stanja. Mnogi su radili u Fabrici duhana, ili su bili službenici i radnici, osim znatnog broja viših činovnika u staroj Jugoslaviji. U gradu Travniku je pred Prvi svjetski rat bilo približno toliko Srba, kao i Jevreja.
Zvanični kalendar iz 1903.g. "BOSANSKI GLASNIK na srpsko-hrvatskom jeziku, opisao je Travnik kao okružni grad na slijedeći način: "U kotlini na obim obalama rijeke Lašve, 519 m iznad mora, divno položen okružni grad Travnik ima 6.626 stanovnika, od kojih je 2.983 muslimana, 2.394 katolika, 801 pravoslavni i 426 izraelita /22 drugih vjeroispovjesti/. Ima Poštansko-telegrafsku stanicu.
Travnik je tek od Turaka osnovan po pamćenju je istom 1503. spomenut. On je ipak u istoriji zemlje igrao znatnu ulogu kao sjedište turskih poglavica /vezira/ Bosne. Otkada ima željezničku vezu sa Sarajevom, Bugojnom i Jajcem, postao je privredno dosta napredan grad.
Za grad i okolinu je bila od osobite važnosti zemljoradnja, trgovina konja i uzgoj ovaca, od čijeg se mlijeka siri poznati vlašički sir. Interesantne su gradjevine, prostrani Konak, nekada residencija valije, a od 19o3. g. sjedište Okružne oblasti sa lijepim baštama; Katolička crkva, Velika džamija "SULEJMANIJA" i medresa. Isusovački kolegij sa malim muzeom, samostan časnih sestara, mezari bosanskih vezira, osobito znamenitog Ahmedpaše, koji je umro 1749.g. i tvrdjave KASTEL koju je po narodnoj predaji sagradio kralj Tvrtko II.
Tvrdjava je još dobro sačuvana sa lijepim izgledom na cijeli grad. /Arheolog dr Jozo Petrović je zapisao u svojoj monologiji "S arheologom kroz Travnik" 1931.g. da se je taj stari grad nekada zvao GARDUN i da ga je sagradio Tvrtković/.
Omiljene su šetnje na vrelo "BAŠBUNAR", koje opskrbljuje grad dobrom pitkom vodom, kao i šetnje na obližnje mjesto Dolac sa lijepom crkvom i katoličkom osnovnom školom, kojom upravlrjaju časne sestre. Ovo mjestance naseljeno je isključivo katoličkim stanovništvom. U okolini Travnika ima Zemaljski voćni rasadnik, Fabrika šibica Dolac i Fabrika duhana. Opštinski hotel "Vlašić" sa 10 soba za strance, sa velikom dvoranom i pozornicom, Opštinska bolnica i Vojna pomoćna bolnica."
Od civilnih i vojnih vlasti se navode: Okružna oblast, Okružni sud, državni odvjetnik, i finansijski inspektor, Vojna c. i kr. Komanda mjesta, Žandarmerijska komanda i Vojna ždrebana /Hengstdepot/. Od škola su bile: Nadbiskupska velika gimnazija, Trgovačka škola, tri medrese i mejtefi, ali se ne spominje i osnovna Jevrejska vjerska škola, niti Srpska osnovna škola, koje su 1903. već postojale. Od društava se spominju: Hrvatsko pjevačko društvo "VLAŠIĆ" i Gradsko dobrovoljno vatrogasno društvo. Dalje se opisuje okolina grada i njene znamenitosti.
OPĆINSKO VIJEĆE se sastojalo od 5 muslimana sa načelnikom, 4 katolika sa podnačelnikom, 1 pravoslavac i 1 izraeličanin /tada je bio bogati trgovac Salomon Altarac/. Okružni liječnik je bio dr Bernard Zauderer, a u Bolnici je bio primar Siegfried Schweigeer i sekundarac dr Natan Bernstein. Advokati su bili Petar Musijal i Akif-ef. Biserović. Od 68 protokolisanih radnji u Travniku bilo je 20 jevrejskih. Poslovodja Priviligovano zemaljske banke je tada bio Sigmund Weiss, a jedini travnički industrijalac je bio Samuel Feldbauer, vlasnik ciglane u Polju."
Tako je bio opisan Travnik u poluzvaničnom godišnjem kalendaru početkom 20. stoljeća. Te iste godine /1903/ je od Travnika u dva velika požara 3. i 10. septembra skoro polovina izgorila. Prema opisu Sabrije Nikšića, bivšeg službenika Gradskog poglavarstva u "OSLOBODJENJU" od 1.8.1971. izgorile su onda 582 bosanske kuće, 329 sporednih zgrada, 60 dućana, 7 džamija i 1 sinagoga. Ljudskih žrtava nije bilo jer je prvi požar počeo poslije podne kada je varnica lokomotive uskotračne željeznice zapalila prve strehe u Šumeću. Tri i pol hiljade stanovnika je u ta dva četvrtka ostalo bez krova nad glavom. "Jak vjetar je prenosio plamene grede sa jednog na drugi dio grada. Trebalo je evakuisati djecu, žene i starce, koji su bježali pred najezdom vatrene stihije". Vatrogasno društvo Travnika je bilo dobro opremljeno, ali i pored pomoći drugih vatrogasnih društava iz Sarajeva, Zenice i Bugojna i pored velikog zalaganja stanovnika, požar se nije mogao savladati sve do jutarnjih sati. Ostala su mnoga zgarišta zapretena, iz kojih je slijedećeg četvrtka 10.IX skoro u isto vrijeme popodne ponovo buknuo požar, sada u Poturmahali. U prvom požaru su izgorile skoro sve kuće Varošulice i okolnih sokaka do Tabićmahale i Tapadžika. U tim sokacima i mahalama su stanovali skoro isključivo muslimani, a i u drugom požaru su stradale najviše muslimanske kuće.
Ogromna materijalna šteta je djelomično naknadjena od Direkcije željeznica, koja je o svom trošku izgradila nekoliko stotina malih kućica od cigle na mjestima gdje su izgorile bosanske kuće, pretežno drvene šinderom pokrivene. Bio je osnovan i poseban Fond za pomoć zanatlijama i malim trgovcima, koji su poslije tri godine primili od Zemaljske vlade 500.000 zlatnih kruna na ime pomoći.
Ovim požarom izgorilo je dosta jevrejskih kuća i dućana trgovačkih i zanatlijskih. Oni, koji su bili slabijeg imovnog stanja, prestali su da rade. Tako je prestao da radi i tiju Jakiću, stariji specijalni obućar, koji je izradjivao mestve i firale za muslimanske gradjane, kao i drugu obuću za žene i djecu. U Varoš ulici, gdje su bile mnoge takve radnje, izgorilo je i nekoliko trgovačkih dućana. Prestao je ća radi i Jako M. Konforti, kogi je imao mali dućan špeceraja i kalufe za peglanje fesova /bosanske kape/, i još nekoliko. Nepobitno je da je poslije ovog velikog požara Travnik znatno izmjenio svoj izgled tipičnog orijentalnog šehera. Privredni karakter stanovništva najviše Muslimana i Jevreja se je počeo prilagodjavati nastalim promjenama, pa su se onda gradili dućani bez ćefenaka. Imućniji trgovci i esnafi, tj. kožari, opančari, terzije, ćurčije i drugi, otvarali su dijelom nove dućane oko Velike džamije i na Glavnoj ulici GAZI-AGA-mahali. Bolje stojeći Jevreji su gradili sada nove kuće sa dućanima na Glavnoj ulici, koja je tako postala sve prometnija. Dućan moga djeda Juse, koji je neko vrijeme poslije njegove smrti vodila kćerka Gracija, takodjer je izgorio u velikom požaru. Porodica sa dvjema neudatim kćerkama i malim sinom u osnovnoj školi se morala izdržavati od dućana. Poslije njene udaje, radila je još nekoliko godina i moja baka, tija Rifkula, u dućanu, koji su bili najmili na uglu Glavne ulice i Donje mahale /sa ćefencima/.
Moj otac Mojsije Konforti je odmah poslije ženidbe 1889 g. počeo raditi kao žitarski trgovac. Kupovao je u jesen i preko zime zemaljske produkte, proizvode okoline Travnika; najviše zob, ječam, pšenicu, grah i druge proizvode. Prodavao je kukuruz koji je dobavljao iz Banata i Vojvodine seljacima, kojima je tada bila to glavna ishrana. Travnik sa okolinom je poljoprivredno bio pasivan kotar. "Zemljoradnička zadruga" je obezbjedjivala svakoga proljeća i u jesen kvalitetno sjeme ječma i pšenice i davala je to po jeftinoj cijeni na kredit, odnosno na otplatu poslije žetve. Taj posao je više godina obavljao moj otac jer je imao mašine i opremu za rešetanje i sortiranje žitarica. Od 1915. godine Gradsko poglavarstvo je odredilo, da se t.zv. "aprovizacija" gradskog /poslije i seoskog/ stanovništva viši u trgovini Moše Konfortia. Od tada je rnoj otac lično sa kćerkom Dijanom vodio cjelokupno to poslovanje sa veoma komplikovanim kartama i bonovima za hranu. Skoro sve žitarice i brašno za hljeb, kao i druge namirnice /osim mesa/ moralo se je nabavljati najviše iz Madjarske.
Od približno 1906.g. otac je trgovao i brašnom za hljeb na veliko, kojo je dobavljao vagonima i prodavao najviše pekarima-ekmekčijama. Pa ipak, sve do 1912.g. teško je sastavljao kraj s krajem, da bi prehranio i školovao šestoro djece. Najstariju kćerku Rifku je udao već 1907. u Fojnicu. Sva ostala djeca su išla još u školu. Otac je vodio tu veliku trgovinu od 1891. godine kao poslovodja i kompanjon sarajevskog veletrgovca kožom Avrama D. Abinuna, koji medjutim nije ulagao nikakav obrtni kapital za ovu radnju, nego je bio samo "garant", tj. jamac u Zemaljskoj banci za kredite. Zbog toga je radnja išla pod firmom tog trgovca, a čistu zaradu su dijelili na pola. Od jeseni 1912. g. otac se osamostalio kao trgovac i onda je tek toliko zaradio, da je bio kupio kuću, koju je poslije rata morao da proda.
Cijelu aprovizaciju za vrijeme rata je rnorao voditi kao poslovodja uz minimalne plate za sebe i kćerku Dijanu samo zato, da bi bio oslobodjen od vojske. Po svršetku rata bila mu je radnja opljačkana i obijena željezna kasa u kojoj je držao majčin nakit /"frontera", bisernu ogrlicu i druge zlatnine/.
Poslije prvog svjetskog rata, opet bez kapitala i bilo kakve imovine, nije mogao voditi samostalno nikakvu trgovinu. Opet je morao tražiti nekog garanta. Sada je to bio njegov pašenog Izidor Musafija, veletrgovac konfekcije u Sarajevu, koji ga takodjer za potpisanu mjenicu uzimao od oca polovinu čiste zarade. Ta zarada nije mogla biti znatna i zbog toga, što su kamati za bankovne kredite bili onda vrlo visoki /više od 20%/. Po završetku rata je otac udao dvije kćerke, a istovremeno sam ja studirao medicinu u Beču. Poslije udaje najmladje kćerke Tilde /1923/, koja je još i pomagala u trgovini, moj otac nije bio više u stanju da privredjuje. Mladji brat Isak je bio kod sestre Regine Drutter u Šibeniku jer je vidio, da u Travniku ne može sa ocem da radi bez kapitala. Preuzeo je u Šibeniku jednu drogeriju koiu je zet Salomon Drutter kupio od Italijana. Ja sam se oženio poslije promocije jula 1922.g. i ostao sam do ljeta 1924. na kliničkoj praksi u Beču. Kada sam se vratio kući i završio pripravnički staž u Državnoj bolnici u Sarajevu, zaposlio sam se od 1. maja 1925. po želji roditelja u Travniku prihvativši ponudjenu mi službu ljekara-činovnika Okružnog ureda za socijalno osiguranje radnika i namještenika.
Rodbina moga oca takodjer nije mnogo bolje prošla ni za vrijeme, ni poslje rata. Dvije njegove sestre su udajom i vlastitim radom u trgovini bile nešto bolje situirane. Jedna je dugo živila u Fojnici kod Kiseljaka, a druga je u Travniku obudovila rano u ratu 1917. god. i ostala je sa dvoje male djece u trgovini mješovite robe. Druge dvije sestre su gore prošle, a najmladji brat očev Zadik je poslje rata na povratku iz vojske teško sastavljao kraj s krajem. Bio je trgovac špeceraja, a onda je držao kantinu u Pilani na Turbetu i Gostilju, a kasnije i na Sebešiću u dubokoj šumi. Tu je radio sa suprugom i teže fizičke poslove sve do 1941. kada je odveden od ustaša u Jasenovac gdje je i ubijen, a supruga Blanka je čudom uspjela pobjeći preko Dalmacije u Italiju, gdje je bio već pobjegao njen sin Buki /Josef Konforti/ i sada živi skupa u Israelu Givat Shmuelu. Od moje šire porodice iz Travnika jedino se ona spasila. Moji vlastiti roditelji, moja supruga Elza, tetka Gracija Pinto i njena kćerka sa mužem i dvoje djece, kao i kćerka strica Zadika Renka svi su stradali u ustaškim logorima. Ja sam se takodjer spasio od ustaškog zatočenja bijegom i to jedino zato što sam ljekar, pa su me ustaše trebale kao i druge stručnjake i zanatlije. Osim spomenutog mog rodjaka Bukia preživio je rat i drugi rodjak po očevoj sestri Luni Stockhammer, koji se takodjer zove Josef /sada Štokić/, a spasio se u njemačkom zarobljeništvu /kao rez. oficir bivše Jugoslovenske armije/. Moj rodjeni mladji brat Isak je umro 1925.g. od teške srčane bolesti neoženjen. Najmladja sestra Tilda Musafija odvedena je sa mužem Isakom od Nijemaca iz Splita 1943. u Beograd, gdje su ubijeni na Banjici. Od njih je ostala jedino kćerka Nina udata Vrdoljak. Ima dva sina i muža ing. šumarstva. Ostale tri sestre su preživile rat sa djecom, koja su većinom bila u partizanskim jedinicama. Samo je najstariji nećak ing. Leon Alkalaj bio u njemačkom zarobljeništvu kao rez. oficir, odakle se vratio 1945.g. Njegov brat Mario Alkalaj je 1943 u NOV bio teško ranjen, sada živi kao vojni ratni invalid u Ljubljani, oženjen ima sina i kćerku. Treći brat Joško je kao partizanski pionir, kasnije poslan u SSSR na školovanje i vratio se 1949. i kao jugoslavenski oficir završio filozofski fakultet, sada je stručni rukovodilac Jugoslovenskog turizma u Beogradu. Sestra Regina i njen drug Salomon Drutter su umrli poslije rata, a njihova djeca Ela i Isak /Braco/ žive sada u Zegrebu, gdje je Isak Drutter sada guverner Narodne banke SR Hrvatske. Oženjen je, ima kćerku, a Ela udata Kobol ima dvije kćerke. Sestra Dijana, udova prof. Kalderona Salomona ima takodjer kćerku i sina ing. dr Davida, sada mašinski inženjer u Londonu, takodjer oženjen ima dva sina, a sestra Lora ima dvije kćerke, živi u Luganu u Švajcarskoj. Jedino kćerka moje starije sestre Rifke Klara nije se udala. Ona je takodjer bila u NOR-u i u NOB-u od 1941. godine kada je sa majkom pobjegla u Split i stupila u Partiju.
Sada više od travničke porodice Konforti ne živi u Travniku nitko i vjerujem, da u tome gradu neće nikada više postojati jevrejska opština.
Jevreji Grada Travnika