Jeruzalem U Putopisima Na Jidisu Xvii I Xviii Stoljece 1

Jeruzalem u putopisima na jidišu (XVII i XVIII stoljeće) (1)
Jaen Baumgarten
U književnosti židovskih putnika u Erec Israel pronalazimo nekoliko tekstova napisanih na jidišu i tiskanih u XVII i XVIII stoljeću. Neki od njih su jednostavni prijevodi djela na hebrejski, kao opis plovidbe Benjamina iz Tudele, koji se pojavio u Amsterdamu (1691), ili Petahiaha iz Regensburga, objavljen u Pragu (1700) i u Wilmersdorfu (1736). Drugo su izvorna djela napisana na jidišu koja se uklapaju u tradiciju putova prema Erec Israelu. Navedimo tako djelo Mordehaja Ben Jesaia Littesa, Tocaot Erec Israel (Granice Zemlje Izrael, Amsterdam, 1649), u kojem je pretiskano jedno pismo R. Mordehaja iz Ropšice, Darhej Cion od Mordehaja Ben Eliezera Porgesa (Putovi Ciona, Amsterdam ili Prag, 1650), Geliiot Erec Israel od Geršona Ben Eliezera Segala (Pokrajine Zemlje Izraela, Lublin, 1635) i Jedii Moše od Moše Jerušalmia (Mošeov priručnik, Amsterdam, 1769).
Vodiči na jidišu za put u Svetu Zemlju, vezuju se uz priče o vlastitim hodočašćima i drugim svetinjama monoteističkih religija, bilo da su to priče kršćana koji opisuju plovidbu brodom prema Svetom Grobu u Jeruzalemu ili djela muslimana namijenjenih hodočasnicima koji idu za Meku ili u Omarovu džamiju u Jeruzalemu. Ta vrsta djela koja su postala nužna zbog sve brojnijih putovanja na Istok i na Zapad, napisana su prema prilično sličnim uzorcima: radi se, općenito govoreći, o vodičima namijenjenim hodočasnicima na njihovom putu prema svetim mjestima, u kojima se izmjenjuju praktični savjeti, naročito kojim putovima treba ići, ili o udaljenosttma između raznih etapa, zatim o točnom smještaju svetih mjesta i hramova koje treba posjetiti, isto tako i opisi Svete zemlle i njezinih stanovnika. Kako se radi o putovanjima čiji je motiv prije svega duhovne prirode, ti su vodiči prepuni primjedbi u vezi s molitvama, obredima ili mističnim smislom putovanja. U većini tih vodiča, i naročito onih napisanih na jidišu, uviđamo izmjeničnost stereotipnih opisa i pričanja u prvom licu, u kojima autori tvrde da prenose samo ono što su vidjeli i čuli. Stranice s naslovima tih djela ponavllaju do prezasićenosti, na primjer, «pisac nije lagao. Sve što je opisao je istina». Drugdje je rečeno: «Sve što vam pišem je istina, jer sam vidio sve o čemu govorim» ili pak da knjiga opisuje «sve što sam vidio i što mi se dogodilo». Radi se o tomu da se ponište sve sumnje o izmišljanju i da se ustraje na potpunoj istinitosti opisa.
Ne bismo smjeli, ipak, sažeti vodiče prema Zemlji Izraela napisane na jidišu kroz sama obilježja koje oni dijele s cjelokupnom srednjevjekovnom ili suvremenom putopisnom književnošću. Ti tekstovi imaju, u stvari, posebna obilježja koja ih povezuju s tradicijom židovskih putopisnih pripovjedača koji su pisali na hebrejskom. Oni sadržavaju, štoviše, dokumente prvorazredne važnosti o povijesti i životu židovskih zajednica u Zemlli Izraelu u XVII XVIII stoljeću.
Ciljevi putovanja u Svetu Zemlju
Krenuvši putom prema Jeruzalemu, židovski putnici samo poštivaju biblijski nalog (Deut: 16,16) koji stavlja kao obvezu svakom Židovu da dođe u sveti grad na tri svečanosti: Pesah, Savuot i Sukot (šaloš regalim - tri puta). Ali, bitan razlog ostaje povezan uz eshatološko vjerovanje u uskrsnuće mrtvih i očekivanje dolaska Mesije. U knjizi Tocaot Erec IsraeJ, autor objašnjava na naslovnoj stranici da bi «svatko tu htio biti pokopan (u Svetoj Zemlji), da ne bi upoznao patnje božanske kazne». Za svakog Zidova stanovati u Zemlji Izraelskoj, tu umrijeti i biti pokopan u blizini svetog mjesta, predstavlja jamstvo sigurnog uskrsnuća u trenutku kad prorok Elijahu dođe obaviti dolazak Mesije. Kod određenog broja židovskih putnika pronalazimo tu istu želju da završe lutanje zemllom u Jeruzalemu. Zadnje putovanje prema svetom gradu samo je «putovanje bez povratka» prema «srcu svijeta» i «nebeskim vratima» u očekivanju mesijanskog doba.
Jedan broj tih vodiča imao je, očito, ulogu koju ne smijemo zanemariti, u učvršćenju nacionalne svijesti Židova u dijaspori. Ovi tekstovi svjedoče o snazi veza koje su uvijek postojale između srednjoeuropskih, europskih židovskih zajednica ili istočnoeuropskih zajednica, i onih iz Zemlje Izrael, o želji povratka u Cion, a isto tako i u vjersko središte grada Jeruzalema, mjesto skupljenih nada židovskog naroda. Mnogobrojni opisi ruševina Hrama i ostataka kraljevine Izrael pojačavaju bol zbog izgnanstva i osjećaj poniženja koje Židovi osjećaju u življenju pod jarmom drugih naroda. Koliko priča o očajanju koje smjeraju na to da pospješe pokajanje čitatella, štoviše kolektivnu patnju zbog Izraelovih grrjeha, ali također da postignu još jaču žellu za povratkom kraljevstva Izrael. Gotovo svi čitatelji tih itinerera na jidišu bili su, naravno, u nemogućnosti da otputuju u Svetu zemlju. Kao što to obašnjava naslovna stranica knjige Tocaot Erec Israel: «Naći ćete sve točno ob^ašnjeno u ovoj maloj knjizi, baš kao da ste tamo bili i sami». Mnogo više od jednostavnih putnih vodiča ove knjige se vezuju uz duhovne puteve, uz neku vrstu unutrašnjeg hoda prema nebeskom Jeruzalemu i mističnom posvećenom ispunjenju, kao što kaže naslovna stranica Darkej Ciona, da «razveseli srca». Citanje je putovanje, i svaki odjeljak odgovara jednoj etapi u penjanju prema svetom gradu. Prodaja tih djela imala je vidllivi cil da sakupi darove za siromašne i studente ješive iz Jeruzalema, kako bi oni molili za zajednice u dijaspori, kao što nam to daje naslutiti, na primjer, drugo poglavlje Darkej Ciona naslovljeno šaar hatefiia (Vrata molitve), u kojem je obašnjeno da onaj tko kupi ovu knjigu poštiva dvije zapovijedi (micve), milosrđe (cedak) i dobročinstvo (gemilut hesed).
Ovi vodiči sadržavaju mnoštvo obavijesti o iskustvu hodočasnika, od priprava za put, puta opisanog dan za danom, sve do opisa zemalja i njihovog stanovništva. U njima ima mnoštvo obavijesti koje ih čine točnim povijesnim dokumentima o Izraelu u XVIIXVIII stoleću. Prva su na redu razmatranja o prilaznim putovima, bilo da su to riječni plovni putovi, kopneni ili morski. U Darkej Cionu predlažu se dva smjera puta do Konstantinopola, jedan s polaskom iz Beča, zatim put Dunavom do Sofije; drugi, počinje od Lemberga. Hodočasnik zatim ima mogućnost ići cestom na kopnu ili morem do Rodosa, zatim u Egipat ili luku Jafo. U knjizi Geliiot Erec Israel, autor putuje iz Kamenea Podolskog do turske granice. Od Konstantinopola, putnik ima dvije mogućnosti: može krenuti cestom prema Alepu, Damasku, ili se ukrcati na brod do Rodosa, zatim do Sidona ili Aleksandrije, da bi napokon stigao na poslednji cilj, Jeruzalem.
(Nastavak u aprilskom broju)

(Iz pariskog časopisa Yod, preveo J. Hećimović)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License