Jeruzalem U Nekoliko Putopisa N Ajidisu Xvii Xviii Stoljece

Jaen Baumgarten Jeruzalem u nekoliko putopisa na jidišu (XVII XVIII stoljeće) (2)

Savjeti i preporuke

Različita djela sadržavaju dragocjene naznake o gospodarskom životu, kao i o cijeni puta, koliko novca ponijeti, mjenjačkom tečaju između raznih valuta, mjere za težinu i duljinu zemalja kroz koje će proći, mogućnosti posudbe i visina kamata u Jeruzalemu. Pisci daju naslutiti malu vjerojatnost pronalaženja posla u svetom gradu. Ponajprije iz razloga konkurencije sefardskih trgovaca i obrtnika, ali naročito, kao što to objašnjava Darkej Cion, iz razloga nepoznavanja tri glavna jezika koji se govore u Jeruzalemu: španjolski, arapski i turski: «Mi, njemački Židovi, ne znamo jezike zahvaljujući kojima bi mogli razgovarati s ljudima».
Prvo poglavlje knjige Darkej Cion naslovljeno [aar bejt haarec (Vrata izraelske kuće, op. prev.) je dugo nabrajanje svih praktičnih detalja koje putnik treba uzeti u obzir da bi izbjegao «muku i predrasude». Hodočasnik treba pripraviti svoje kuhinjsko posuđe, svoje rublje, odjeću za put, od koje, između ostalog, jedan kožni mijeh za vodu, kolce, konopce i jedno veliko platno za šator od lana pod kojim će sjesti za vrijeme danje vrućine. Putovati je najbolje kad padne noć. Pisac daje popis «za hodočasnikov svežanj», bilo da je to kućno rublje, cipele za zimu i ljeto, odjeća za muškarce i žene, označavajući dobro predmete koje je bolje kupiti u dijaspori i one koje će jeftinije naći kod trgovaca u Jeruzalemu. Pisac preporuča izbjegavanje zelene boje jer «zeleno je zabranjeno Židovima u cijeloj Turskoj i Jeruzalemu». Zatim dolazi nabrajanje kućnih predmeta kao što su, na primjer, posude, lonci, poklopci, šerpe, tronožac, svjetiljka na ulje, oruđe i vjedra za crpljenje vode. Darkej Cion pominje i djela koja treba ponijeti, izbjegavajući pretovarivanje jer, kaže autor «knjige je lako naći i nisu skupe u Jeruzalemu». Muškarci će uzeti jedan Siddur, jedan Humeš s tri Targuma, jednu zbirku Slihot, Mišnajot, Tosafte, jedan Mahzor, Midraš Rabu, Ein Jaakov, Šulhan aruh i Jalkut. Žene će se zadovoljiti jednim Svetim pismom, Mahzorom i knjigom molitvi preklinjanja na jidišu (Dajče Humeš, Dajče Mahzor i Dajče Tehines).
Slijede zatim obavijesti o kuhinji i hrani koju daju u Erec Izraelu, sliku zemlje izobilja, gdje plodovi rastu u obilju i gdje ih prodaju vrlo jeftino. Pisac ustrajava na nekoliko temeljnih namirnica: najprije vino, «jako i slatko», koje se nalazi naročito od «Roš hodeš Tamuz do Hanuke» (Od prvog dana mjeseca Tamuza do Hanuke, op. prev.). Poslije Roš Hašane (Nove godine) «svatko pravi svoje vino u kući, kupujući grožđe…Grozdovi se stavljaju u velike vreće od lana te ih se nogama gnječi». Zatim se mošt dobiven gnječenjem ostavlja u žarama u zemlji devet dana prije priprave prošeka (Brantvein). Pisac podsjeća da se plaća desetina na vino. Druge nužne živežne namirnice: mljeveno brašno, u mlinovima koje pokreću konji ili magarci, i pečeni kruh, bilo u kući bilo u zajedničkoj peći, ili u peći pekara, koji zagrijava isto tako čolent, jelo za šabat. Napokon voda, voda sakupljena od kiše u cisternama ili pak, ono što je češće, voda iz izvora koji tražimo u zdencima. Kad nema kiše, Židovi mogu kupiti vodu od Turaka.
Jedan od zadaća tih vodiča je da donese brojčane podatke o zajednicama sefardske dijaspore, glede njihovog smještaja, židovske populacije, broja sinagoga i molitvenih kuća, jezika ili obreda u sinagogi. Susret aškenaskih autora s mediteranskim življem daju povoda opisima utisaka začuđujuće radoznalosti. Kako su ti vodiči imali kao glavni cilj pružiti obavijesti o svetim mjestima židovstva i o židovskom životu, oni su oskudni u primjedbama o životu i običajima muslimanskog društva. U svom opisu običaja, pisac Gelilot Erec Israel pominje samo nekoliko očitih pojedinosti, kao što su žene pod velom, ili dosta detalja za židovskog hodočasnika: način mjerenja vremena, naročito putem zvanja na molitvu s minareta ili, u Jeruzalemu, udarcima bubnja koji naznačavaju pojavu dana i spuštanje noći, trenutka od kojega je zabranjeno izlaziti iz kuće. Pisac upozorava na oprez i izbjegavanje svađe s Turcima, koji te mogu odvesti ravno u zatvor te nadodaje: «Ali mi, njemački Židovi, mi ne hodamo po ulicama dok se potpuno ne razdani, jer mi ne znamo jezike kojima bismo odgovorili, ako bi nam se netko obratio.»
Kao i određeni broj putopisa prema dalekim zemljama, tiskanih u istom razdoblju, vodiči na jidišu miješaju stvarne i izmišljene pripovijesti. Tako se u Gelilot Erec Israel aludira na nadnaravne životinje, primjerice na životinju «visoku četiri lakta u svim bojama, s tri oka, i nekom vrstom krila kao golub», ili na jednu drugu «istočkanu crvenim i bijelim mrljama, s velikim rogovima», ili na neko biće s «pet nogu i visoko šest lakata».

Sveti zemljopis i mjesta hodočašća

Vodiči, koji se bitno predstavljaju kao topografski opisi, opisuju posebno tri vrste mjesta koje hodočasnik mora posjetiti. Ponajprije su to biblijska mjesta u pokrajinama Donjeg Jordana, Galileje, Sinaja ili mediteranske obale i svetih mjesta, na primjer, u Rumi, grob Benjamina koje je mjesto gdje se, prema tradiciji koju prenosi Gelilot Erec Israel, mora pojaviti Mesija. Zatim sinagoge, grobovi i mjesta života svetih ljudi, pravednika, proroka, tanaima, amoraja i rabina, koji su se nastanili u Svetoj zemlji u nizu valova, naročito u Safedu, kao neki tosafisti Josef Karo, Moše Kordovero ili Jichak Luria. Središnji dio ovih tekstova namijenjen je etapama penjanja prema Jeruzalemu, da bi se molilo na ostacima Hrama, i na opis Svetog grada i njegove neposredne okolice. Ti popisi otkrivaju nam jedan sveti zemljopis koji daje prvenstvo nekim istaknutim položajima s kojih je pregledan prostrani obzor, rijeke, špilje, izvori i zdenci, isto kao i stara stabla kao što je Mamreov hrast ili mirta posađena blizu Dininog groba. Vodiči podsjećaju isto tako i na mnogobrojne izvore, kao Šilo, od kojih neki imaju i ljekovita svojstva i, također, na čudotvorno kamenje s profilatičkim svojstvima. Neka biblijska mjesta postaju utočišta, gdje se prakticiraju magijski obredi povezani uz bolest i egzorcizam.
Poći na visoka mjesta izraelske povijesti, dodirnuti svete predmete, sudjelovati u slavljenju svetaca, ili u dužnosti da se posjete grobovi pravednika, sve su to djela koja posvećuju i poučavaju onoga tko ih ispuni. U posvećenim prostorima uz prisutnost kreposnih djela biblijskih osoba ili rabina, molitve su sigurno bolje uslišane. Sve te svete ličnosti mole izravno kod Boga da bi se ublažile patnje, oprostile greške i ispunile želje. Blizina svetosti udvostruččuje djelovanje molitve, koja je najbolje uvažena na tim mjestima, s jakim nabojem svetosti, gdje ččovjek razgovara s duhom božanskim. Takvu vrlinu traži hodoččasnik od svetih mjesta i u tom se sastoji smisao njegova polaganog putovanja.
Tom vjerskom istraživanju nadodaju se i drugi motivi koji miješaju legendu i mit, kao potraga za deset izraelovih plemena i pronalazak mjesta gdje je bila mitska rijeka Sambation. Gelilot Erec Israel se usredotočuje na opis istraživanja koje je poduzeo pisac koji se pridružio jednoj karavani na putu za Indiju, da bi stigao na obale Sambationa. Geršon ben Eliezer tvrdi da je sigurno čuo šum rijeke koja se nalazi na dva dana razdaljine od mjesta gdje se on nalazio. On je opisuje kao ogromnu rijeku koja kotrlja kamenje veličine kuće i prestaje teći u petak, dva sata pred zalazak sunca.
Obredi i vršenje vjerskih dužnosti

Druga važna značajka tih djela je opis obreda i vršenja vjerskih dužnosti židovskih hodočasnika putem prema svetim mjestima i Jeruzalemu. Vodiči opisuju čitav zbir pokreta, vjerovanja, molitvi, koje daju ritam životu putnika i unose ga u posvećeni prostor i vrijeme. Tako da su patnje i zapreke s kojima se suoččava židovski hidoččasnik za vrijeme svog putovanja kao kušnje, koje prethode pokajanju i unutrašnjem pročišćenju, u isto vrijeme kad svakom putniku oživljavaju izvorno vrijeme lutanja Patrijaha i židovskog naroda na putu prema Obećanoj zemlji. Knjige naglašavaju umor, neudobnost da se pomakneš na le|đima magarca, opasnosti, kao i prisutnost lopova, prepreka na putu ili mnogobrojnih plaćanja taksa, tolike teškoće koje su uvjetovale duhovnu obnovu prije ulaska u Jeruzalem.
Pobožnost židovskog hodočasnika je najprije usmjerena na molitvu. Drugo poglavlje Darkej Ciona naslovljeno Šaar hatefila označava sve «molitve koje se govore u Jeruzalemu, svaka u svoje vrijeme», a isto tako i pojedinosti obreda i raspored kućnih vjerskih svečanosti. Aluzijama se potiče na zajedničke molitve pored grobova pravednika, kao na primjer Hilela i Šamajia. Tocaot Erec Israel kaže:
«Tu se sastaju Židovi, muslimani (ismaeliti) drugog dana Pesaha. Oni mole za kišu i pjevaju vjerske pjesme. Kad se pronađe voda u špiljama, onda si siguran da se najavljuje dobra godina. Svi su radosni i zadovoljni. Naprotiv, kad su špilje suhe, bez i najmanje kapi vode, onda se Židovi ujedinjuju u molitvi i zapjevaju vjerske pjesme. Ako počne teći voda, oni su sigurni da ih je Sveti, neka bude blagoslovljen, čuo»
Pobožnost hodoččasnika mjeri se prema cjelokupnosti njegovih vjerskih i kulturnih ponašanja. Tako, u trenutku kad ulazi u Jeruzalem, hodoččasnik para komad svoje odjeće. Drugdje, na grobovima svetih, pripominje se da bi bilo dobro oblikovati procesije ili sakupljanja za vrijeme kojih se pjeva, pleše i moli, kao oko Rahelinog groba u Betlehemu. Posjet svetim mjestima praćen je ččitanjima Psalama, ali tako|đer i paljenjem svijeća, polaganjem ruku na kamenje, a u pauzi, kojih se mogu ponekad ubaciti papirići za uslišanje želja.
Na kraju svog dugog puta, putnik napokon stiže u Jeruzalem, gdje će se moći moliti na svetim mjestima, meditirati nad ostacima Hrama (Zidom Plača) prisjećajući se kraljevskog sjaja prošlih vremena i razmišljajući o progonstvu. Pripovijesti o putovanju na jidišu su bile, uglavnom, napisane u vrijeme osmanske vladavine nad izraelskom zemljom. Židovi su u to doba imali pravo ući i boraviti u Jeruzalemu. Dojam napuštenosti i očaja ulazi u posjetitelje, dok hodaju ulicama Svetoga grada. Pisci opisuju ruševine, naglašavaju osjećaj potlačenosti koji se naročito vidi zbog dužnog namirivanja mnogobrojnih nameta. Tako, Darkej Cion objašnjava da se pri dolasku u Jeruzalem poziva šatdlan (heb. posrednik, agent, op. prev) kojemu svaki hodočasnik daje taksu od dva Löwenthalera (libtaler), dobivajući time pravo boravka u gradu. Isto tako se često spominju mnoge zabrane posjeta svetim mjestima, jer je velik broj džamija izgrađen na mjestu starih židovskih zdanja. Sve te primjedbe jačaju kod putnika Židova teški osjećaj progonstva i čežnje za vremenima postojanja Hrama.
Tekstovi koje vam predstavljamo izvadci su iz tri vodiča prevedena na jidiš. Prvi (Tocaot Erec Israel) i treći (Gelilot Erec Israel) su prijevod dijelova posvećenih Jeruzalemu i njegovoj neposrednoj okolici. Drugi (Darkej Cion) je usmjeren na proučavanje svetog grada i sadrži dragocjene podatke o vjerskom životu Židova u Jeruzalemu. Ova tri izvadka daju točnu ideju o posebnom sastavu tih popularnih djela na jidišu i o vrsti preciznih podataka koje oni sadržavaju.
(Iz pariskog časopisa Yod preveo J. Hećimović )
(Nastaviće se)
BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License