Ivan Ninić
Jerusalimski kalifat?
Taktika bivšeg iračkog diktatora, Sadama Huseina, kome se sudi u Bagdadu, bila je da neprestano dokazuje svoju brigu za palestinski narod, ponavljajući u svojim govorima da je on reinkarnacija vavilonskih osvajača i gospodara Jerusalima. Taj grad ima geografsku mističnost i magijsku privlačnost za mnoge osvajače. Nekada orijentalni provincijski gradić, stešnjen u Judejskom gorju, danas deluje metropolitenski i postaje sve više trn u oku ambicioznih vladara njegovog okruženja.
Husein je nestao sa istorijske pozornice, ali se pojavio novi pretendent za jerusalimskog vladara, predsednik Irana. Otkad je izabran Mahmud Ahmedinedžad svoje otrovnre strele usmerava ka jevrejskoj državi za koju kaže da će uskoro nestati sa prostora Bliskog istoka. Ne samo što negira pravo postojanja Izraelu, već ne priznaje da se Holokaust ikada dogodio. Shodno tome on ne može ni da shvati zavet preživelih evropskih Jevreja i njihovih potomaka, koji je sažeto formulisan u dve reči: nikada više.
Iran, Persija, nije samo zemlja Srednjeg istoka, bogata naftom, već država koja ima svoju burnu istoriju, jedna je od kolevki civilizacija. Današnja iranska vlast nastoji da povrati sjaj prohujalih vremena, verujući da je prirodno bogatstvo i pogled usmeren ka Jerusalimu dovoljan garant za uspeh.
Kao i u mnogim zemljama u razvoju, i u Iranu veruju da je posedovanje atomske moći najbolja nagrada za politiku koju vode. I oni uporno rade na tome. Svet se suprotstavlja takvim ambicijama, doduše nesinhronizovano, a upornost Iranaca je sve čvršća. Samit G8, koji se održava u Sankt Peterburgu, mogao bi da rezultira u rezoluciju koja bi rukovodstvo Irana pokušalo da spreči u njegovim nastojanjima. I zato je trebalo da se razbukta žarište negde drugde, da se pogledi moćnika sveta skrenu sa aktivnosti Severne Koreje i Irana. Raketno naoružanje dalekoistočne zemlje sa eventualnim persijskim atomskim bojevim glavama bila bi opasna pretnja svetskoj zajednici i celokupnoj današnjoj civilizaciji. Iranci su sjajnim šahovskim potezom G8 skrenuli razmišljanja sankt peterburških gostiju sa onog što su imali na umu. Svi problemi današnjeg sveta stopili su se u jedan – bliskoistočni, u palestinsko - izraelski sukob.
Persijskim magima se učinilo da je svetsko političko sazveždje u savršenoj konstelaciji.
U Pojasu Gaze na vlasti je demokratski izabrana teroristička organizacija Hamas, koja je smenila dugogodišnju vladavinu Fataha. ^edo Jasera Arafata sve više je tonulo u korupciju, letargiju, uzdajući se u demografsku bombu i privremeno postojanje jevrejske države na prostoru mandatorne Palestine. Hamas propagira moć martirstva, samožrtvovanja, kao najubitačnije taktike siromašnih. Treba pomenuti da je rukovodstvo te organizacije negovalo i socijalnu politiku, želeći da ukaže palestin-skom narodu ko je istinski uz njega.
S druge strane, na jugu Libana, fundamentalistička organizacija Hezbala kontrolisala je severne granice Izraela i posle povlačenja izraelske vojske iz Libana, pre nekoliko godina. Stalno je provocirala incidente. Hezbala je formacija šiitskih Libanaca, koja je stasala u gradjanskom ratu. Ni centralna vlada Libana, niti rezolucija UN nisu uspele da je nateraju da položi oružje. Naprotiv, ubedila je vladu da ona, naročito posle povlačenja Sirije iz Libana, jedino može da brani državu od južnog suseda. Hezbala je, čak, postala parlamentarna stranka.
Dve organizacije, Hamas i Hezbala, nisu u prijateljskim odnosima. Jedni su sunitski Palestinci, drugi šiitski Libanci. Zajedničko im je mržnja prema jevrejskoj državi i isti sponzori. Iran je siva eminencija i finansijer sadašnje faze sukoba na prostoru Bliskog istoka, a Sirija neposredni naredbodavac.
Kada se Izrael, po nalogu tadašnjeg premijera, Ehuda Baraka, posle 22 godine okupacije Južnog Libana, povukao, Hezbala je to predstavio kao svoju pobedu nad cionističkom vojnom mašinerijom. Prošlog leta je povučeno celokupno jevrejsko stanovništvo i vojska iz Pojasa Gaze, a Hamas je tu akciju formulisao isto kao i Hezbala – kao svoju pobedu.
Hamas, umesto da pristupi racionalnoj obnovi i izgradnji onoga što je stekao, odbio je da prihvati čak i postojanje jevrejskog suseda. Dozvolio je neformalnim terorističkim grupicama da se igraju rata i izazivaju izraelsku vojsku. Odgovor je bio “nesrazmeran”, zavisno od toga koja se mera primenjuje. Medjutim, kako Pojas Gaze nema status države, postojala je opasnost da izraelski ekspedicioni korpusi potpuno zatvore milion ipo ljudi o kojima će moći da se brine samo sam Izrael u meri u kojoj to želi. Plan teheranskih kreatora ovog haosa nije naišao na onakav efekat kakav su želeli. Trebalo je nešto drugo smisliti da se Izrael izazove. I tako je aktiviran Hezbala, po nalogu sprege Damask -Teheran.
Ono što je bilo nepredvidjeno je žestina reakcije Izraela u oba slučaja.
Na jugu, Hamas je nezainteresovano izjavljivao: nismo mi oteli vašeg vojnika, to su neki nama nepoznati ljudi učinili. Identičan odgovor bio je i libanske vlade: nismo mi kidnapovali dva vaša vojnika, to je verovatno Hezbala uradila. Ta igra mogla je samo da dovede do današnje situacije. Nakon odmazde u Libanu glasovi o “nesrazmeri” postali su mnogo jači u medjunarodnoj javnosti nego prilikom napada na Gazu. Naročito je glasan predsednik Rusije, Vladimir Putin. Njegov kriterijum je poznat iz Groznog i zato mu glas deluje začudjujuće u ovom slučaju.
Svi se pitaju kuda sve to vodi. Hezbala ima 10.000 raketa koje može da izruči na izraelske gradove. Da li će medjunarodna zajednica da čeka da se taj nalog Teherana izvrši? To bi bilo bolno za Izrael, ali još više za Gazu i Liban. Izrael će da nadje način da neutrališe akcije Hezbale, ali više neće trpeti naoružanu organizaciju na svojoj granici. Niti militantni Hamas, koji ne priznaje njegovo postojanje.
Izraelcima je zavet, nakon Holokausta, putokaz budućnosti: nikada više u izgon!
Pravo rešenje Bliskog istoka biće moguće kada Izrael i Palestina budu sami našli put ka normalnim susedskim odnosima. A preduslov za to su dobra volja i bolni ustupci.
Agencija Apis, početkom jula 2006