Jehuda Amihaj Kada Je U Pitanju Svijet

Jehuda Amihaj

Kada je u pitanju svijet

Kada je u pitanju svijet,
ja sam uvijek poput jednoga od Sokratovih učenika: dok hodam pored njega
slušajuć njegove muke i njegove povijesti,
samo mi preostaje da kažem:
Da, bez sumnje je tako.
Doista, njegove riječi su istinite.

Kada je u pitanju moj život: ja sam uvijek
Venecija:
sve ono što su u drugima ulice,
u meni su tekuća i mračna ljubav.

Kada je u pitanju krik, kada je u pitanju tišina,
ja sam uvijek ovnujski rog:
skupljam čitave godine jedan krik
za Strašne dane.

Kada su u pitanju djela
ja sam uvijek Kain:
lutalica prije djela, koje neću izvršiti,
ili poslije djela,
koja se neće ponoviti.

Kada je u pitanju dlan tvoje ruke,
kada je u pitanju znak mojega srca,
i planovi moje puti,
kada je u pitanju natpis na zidu,
ja sam uvijek neznalica: neću znati
ni čitati ni pisati
i moja je glava poput vrhova divljih trava,
koje samo znaju za šuštanje i za smjer vjetra
dok sudbina huji kroza me,
prema nekom drugom mjestu.

Od onda

Pao sam u borbi za Ašdod
u Oslobodilačkom ratu.
Moja majka je tada rekla, on ima dvadeset i četiri godine,
a sada ona kaže, on ima pedeset i četiri godine,
i pali svijeću za sjećanje
poput svijećâ za rođendan
svijećâ koje se na torti pale, zatim gase.

I od onda, moj otac je umro od grdnih boli i tuge
i od onda su se moje sestre poudavale
i svoju djecu su nazvale mojim imenom,
i od onda moj dom je moj grob, a moj grob moj dom.
jer sam pao u pješčanim dinama
Ašdoda.
I od onda svi čempresi i sva stabla u voćnjacima
između južnih krajeva i Mordehajeva spomenika
tiho odlaze u velikoj tuzi,
i od onda su sva moja djeca i svi moji očevi
siročad i očevi bez djece,
i od onda sva moja djeca i svi moji očevi
odlaze zajedno ruku pod rukom
očitovati se protiv smrti.
Jer sam pao u ratu
u pješčanim dinama Ašdoda.

Nosio sam svojega druga na leđima.
I od onda uvijek osjećam njegovo mrtvo tijelo,
poput teškog nebeskog svoda nada mnom,
i od onda on osjeća moje izbočeno tijelo pod sobom,
poput izbočenog komada na zemljinoj kugli.
Jer sam pao u pješčanim dinama Ašdoda, a ne samo on.

I od onda spašavam samog sebe od svoje smrti
s ljubavima i tužnim slavljem,
i od onda imam blagosloveno sjećanje na sebe,
i od onda ne želim da mi Bog osveti krv.
I od onda ne želim da moja majka plače nada mnom,
sa svojim lijepim i pravilnim licem
i od onda se borim protiv boli,
i od onda hodam protiv svojih sjećanja
poput čovjeka koji hoda protiv vjetra,
i od onda oplakujem svoja sjećanja,
poput čovjeka koji oplakuje svoju smrt,
i od onda gasim svoja sjećanja
poput čovjeka koji gasi vatru,
i od onda sam miran.
Jer sam pao u Ašdodu
u Oslobodilačkom ratu.

«Osjećaji su uzdrmani!», tako su onda govorili, «nade
su porasle», tako su govorili i više ne govore tako,
«Umjetnosti cvjetaju», tako su govorile povijesne knjige,
«Znanost buja», tako su govorili,
«večernji vjetar osvježava im užareno
čelo», tako su onda govorili,
«jutarnji vjetar im rasipa pramenove kose na čelu»,
tako su govorili.
I od onda vjetrovi oblikuju druge riječi,
i od onda riječi izgovaraju druge riječi,
(ne gledajte me dok sam živ),
jer sam pao u mekanim pješčanim dinama
Ašdoda u Oslobodilačkom ratu.

Umorni ljudi

Umorni su ljudi išli prema svojim kućama
u noći otvorenoj poput mora. Oni se nisu razlikovali.
I u svojim snovima oni grle
one koji se po danu ne grle.
Oni pripadaju nekomu, nečemu.
I oni sanjaju na jeziku svojih udaljenih majki.
Nekima je srce žarko crveno.
Drugima je srce mirno i toplo poput kovanice
koju dijete čvrsto drži u svojoj šaci.

Umorni ljudi idu prema svojim kućama na spavanje.
Njihovi snovi su grješka poput grješke sunca
kada kruži oko Zemlje. Njihovi snovi su takova
grješka. I njihovi životi su takova grješka.

Moj me uspavani dječak sanjao u snu

Moj me uspavani dječak sanjao u snu,
dok sam ja u isto vrijeme sanjao svojega oca, pokoj mu duši.

Tvojemu ocu život, a mojemu ocu smrt
ti počinješ, a ja želim otići.

Ja sam daleko od osjećaja i dubokog dojma
poput daljine drvenog ugljena od šume, koja je nekada bio.

I tebi će vrijeme postati tanka nit
a slatko «tik» udaljit će se od «tak».

Igra počinje: ne gledati s prozora,
a dobiva onaj koji se zadnji sjeća.

Jehuda Amihaj (1924-2000) bio je jedan od vodećih suvremenih izraelskih pjesnika i romanopisaca XX stoljeća. Njegov doprinos seže dalje od vlastitih literarnih postignuća, do utjecaja koji je pomogao u stvaranju suvremenog izraelskog pjesništva.
Amihaj je objavio i kratke priče i romane. Među prvima je koristio u pjesmama kolokvijalni hebrejski jezik. Njegov govor je lagano ironičan, ponekad strastven ili neposredan, ali i emocionalno suh.

Preveo Jusuf Hećimović

Nekad I Sad Godina 1 Broj 5 Septembar/Oktobar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License