Jedna Brosura Kruzi Evropom

Ivan Ivanji

JEDNA BROŠURA KRUŽI EVROPOM

Ima otprilike 16.800 slovnih znakova, tekst predviđen za antrfile 5.000, znači, nešto manje od trećine, sve kao što je naručeno, ali, naravno, možeš da radiš šta hoćeš. Ja sam na tome temeljno radio dva dana i svašta morao da pročitam…
Štefan Esel: „Pobunite se“

„93 godina. To je već nešto kao krajnja etapa. Koliko još do kraja? Poslednja prilika da se potom-cima omogući da prihvate nešto od iskustva koje sam stekao svojim političkim angažmanom: a to su godine borbe protiv diktature i okupacije – Résistance, (Pokret otpora) – i njenog zaveštanja…“
Već na prvoj stranici nastavlja:
„Svi smo mi pozvani da svoje društvo sačuvamo takvim da bismo mogli da budemo ponosni na njega: ali ne društvo onih, koje potiskujemo u ilegalu, ne društvo proterivanja, ne sumnjičavosti protiv pri-došlica, društva u kome se narušava obezbeđivanje starosti i primanja preko socijalnog staranja, a u kome bogataši vladaju medijima – ništa od toga ne bismo dozvolili da smo se zaista osećali obaveznim da poštujemo zaveštanje Nacionalnog pokreta otpora…“
Tim rečima, koje bez većeg uvoda označavaju ideju i nameru autora, počinje esej – neki taj spis nazivaju pamfletom – koji je u Francuskoj za nekoliko meseci prodat u milion primeraka bez ikakve posebne reklame, a objavio ga je gotovo nepoznati, mali izdavač. (Indigene edition – naslov originala INDIGNEZ-VOUS!) U međuvremenu je preveden i na nemački jezik i predvodi bestseler-listu na tom jezičkom području, prevodi se i na mnoge druge jezike sveta.
Čak je teško reći da se radi o knjizi. Brošura ima tačno 36 stranica, ali od njih Eselov tekst zauzima samo dvadeset, ostatak su pogovor, dve slike, jedna je fotografija autora, druga akvarel Paula Klea „Angelus novus“ iz 1920. godine, na koju se autor poziva, nekoliko stranica zauzimaju objašnjenja, neke su čak prazne. Na osnovu svega toga zaista se može reći da se radi o neobičnom publicističkom, izdavačkom, ali svakako i političkom fenomenu. Naravno da na tako suženom prostoru nema mesta ni za valjanu argu-mentaciju, ni za duboke analize. Autor bez ikakvih dokaza, ali na osnovu autoriteta svoje ličnosti i svoje biografije, daje procene i savete. Valja pretpostaviti da tako brojni čitaoci zaista u najmanju ruku žele da razmisle zašto im autor već i naslovom svog dela poručuje:
„Pobunite se!“
Esel je bio blizak De Golu, koji ga je kao mladića poslao u diplomatiju, i to na njeno najžešće poprište, u Njujork u tek osnovane Ujedinjene nacije. De Gol je uvek važio kao solidan predstavnik političkog centra, ali Esel je bio i ostao čovek, koji propoveda levičarske ideje. On tvrdi da je francuska borba protiv fašizma istovremeno vođena radi stvaranja „prave ekonomske i socijalne demokratije“. Izričito piše: „Opšte dobro trebalo je da stoji na višem nivou od interesa poje-dinaca, pravičnija podela blagostanja stvorenog u svetu rada, iznad svemoći novca.“ Do sada nisam znao da je taj socijalistički, pa gotovo komunistički cilj bio osnovni pokretač francuskog pokreta otpora, ali Esel, njegov aktivni učesnik, koji je uz smrtnu opasnost u ratnoj ilegali povezivao razne grupe francuskih boraca protiv fašizma, to najbolje zna ili u najmanju ruku ima pravo da to tvrdi.
O današnjoj situaciji u Francuskoj Esel piše:
„Još nikada razmak između najsiromašnijih i najbogatijih nije bio tako velik, još nikada igra oko zlatnog teleta – novca, konkurencije - do te mere nesputana.“
Najbolje je što više ga citirati doslovno, pogotovu kada se mladima obraća ovim rečima:
„Umešajte se, pobunite se!“
„Želim svima, svakom pojedincu da nađe svoj razlog da bi se pobunio. To je dragoceno. Ako se pobuniš protiv bilo čega onako, kako sam se ja pobunio protiv nacističkog ludila, postaješ aktivan, snažan i angažovan. Povezuješ se sa bujicom istorije, a velika bujica istorije svoj tok određuje na osnovu angažovanja mnogih i to u pravcu pravde i slobode, iako ne bezgranične slobode koju lisica poseduje u kokošarniku…“
Opis početka pokreta otpora u Francuskoj, kako ga Esel prikazuje, nije posebno originalan. On se inače u celoj knjizi u velikoj meri oslanja na Sartra, iako se u pogledu prava i obaveze na borbu čak i pomoću terora blago ograđuje od njega. Opisuje i svoj odnos prema Hegelu i Valteru Benjaminu, ukratko, telegrafski sažeto objašnjava temelje svog današnjeg političkog stava, ali obraćajući se mladima, generaciji svojih unuka i praunuka, polazi od načina razmišljanja kojim se rukovodio kao dvadesetogodišnjak. Možda je upravo način na koji uspeva da premosti sve generacijske razlike sa tako malo reči jedna od tajni neverovatnog uspeha te knjige, koja je zapravo jedan usklik.
Pored pobune protiv sve većeg rastojanja između bede i bogatstva, Esel se bavi stanjem ljudskih prava širom današnjeg sveta. Govori o svojim iskustvama veoma mladog diplomate prilikom pisanja univerzalnog pravilnika o ljudskim pravima, koji doduše formalno nije postao neka vrsta svetskog ustava, ali važeća moralna deklaracija. On tvrdi da je cilj bio „…da se čovečanstvo trajno oslobodi aveti totalitarizma.“ Esel podseća da su se narodi tlačeni kolonijalizmom pozivali na nju i da je ohrabrivala borce za slobodu.
Prirodno je što se Štefan Esel aktivno zalagao pro-tiv zločina francuske vojske počinjene u Alžiru i za oslobođenje i samostalnost te, tada još kolonije Francuske.

DA LI JEVREJIN MOŽE DA BUDE ANTISEMITA?

Logično je da takav uspeh jednog gotovo revo-lucionarnog spisa mora da izazove kritike, a pošto je napisana žestoko, žestoke napade sa svih strana. Tako se odmah pročulo i da je Esel antisemita, a taj glas se preneo i u Srbiji.
Jedno poglavlje je zaista posvećeno palestinskom pitanju i politici današnjeg Izraela.
„Može biti da sam loš Jevrejin, jer ne idem u sinagogu“, kaže Esel i nastavlja, „Međutim, nikom ne dozvoljavam da mi zabrani da kritikujem politiku Izraela“.
Štefan Esel je između 2002. i 2009. godine pet puta posetio oblast Gaze. On se pre svega poziva na izveštaj Ričarda Goldstona napisan septembra 2009. godine, u vezi s tim podseća i da taj južnoafrički sudija nije samo Jevrejin, nego i ubeđeni cionista. Izveštaj se odnosi na izraelsku operaciju „Liveno olovo“ vođenu od 27. decembra 2007. do 18. januara 2009. godine. Izrael je tu svoju vojnu ofanzivu obrazložio dugogodišnjim raketnim napadima sa teritorije Gaze.
Esel:
„Što se tiče pojasa Gaze, on je za milion i po Palestinaca zatvor pod vedrim nebom.” Tvrdi da je u toku operacije poginulo 1.400 palestinskih žena, dece i staraca, a da je izraelska armija za to vreme imala samo pedesetak ranjenih. I da ga opet citiramo doslovno, ali takođe i ponovo podsetimo da to kaže Jevrejin: „Nepodnošljivo je da Jevreji vrše ratne zločine. Nažalost istorija ne zna za brojne primere naroda, koji su išta naučili iz sopstvene istorije.“
I još jedan važan citat, da bismo razumeli stav autora knjižice sa naslovom „Pobunite se“:
„Da li je za Hamas korisno da ispaljuje rakete na Sderot? Svakako nije. Čak škodi stvari Hamasa, ali je nažalost razumljivo na osnovu očajanja ljudi koji žive u pojasu Gaze. Nasilje je uz očajanje za žaljenje i kao kratak spoj u situaciji koja je nepodnošljiva za one, koji su njome pogođeni. Tako viđeno je terorizam pojavni oblik očajanja. Ali beznadežnost – ta nega-tivna reč - u sebi sadrži i pojam nade. Beznadežnost je negacija nade. Koliko god da je razumljiva, gotovo prirodna, ona ne sme da se prihvati, jer iz nje ne proizlazi ništa iz čega bi eventualno mogla da nikne nada.“
Najugledniji univerzitet Francuske, École Normale Supérieure, pozvao je starog gospodina da održi predavanje o svom putovanju u pojas Gaze. Centaralni savet Jevreja u Francuskoj zamolio je tu visoku školu da ne dozvoli da Esel uđe u njene prostorije, a rektorat je izašao u susret tom zahtevu. Ali studenti su hteli da ga čuju, pa je govorio na otvorenom prostoru, tako da se akademski susret pretvorio u neku vrstu javnog mitinga
Ja bih na ovom mestu samo još jedanput podsetio i naglasio: Štefan Esel je kao mladić uspeo da na početku Drugog svetskog rata prebegne u sigurnu Englesku. Već maja 1940. godine postao je član „Biroa za kontrašpijunažu, obaveštajne i druge akcije“ generala De Gola. U tom svojstvu se krajem marta 1944. tajno vratio u Francusku iako je sa svojim jevrejskim poreklom bio izložen dvostrukoj opasnosti po život. On nije o ratu i miru, o borbi ili pasivnosti, razmišljao iz fotelje sa papučama na nogama, nego je delovao kao heroj. Po mom mišljenju on na pragu, preko koga se odlazi iz ovozemaljskog života, ima pravo da kaže štogod misli da treba, bez obzira ko se složio s njim ili ko ga osuđuje.

TAJNA USPEHA JEDNE TANKE KNJIGE

U poslednja dva poglavlja svog eseja „Pobunite se“ Esel kratko, ali neobično jezgrovito analizira razvoj poslednjih decenija, kraj kolonijalizma i aparthejda, pad berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza. Pri tom uvek nanovo naglašava da je on lično protiv svakog nasilja, poziva se na Martina Lutera Kinga i Nelsona Mendelu. U principu pre svega odaje priznanje nevladinim organizacijama kao takvim. On pominje i recidive poslednje decenije prošlog stoleća, posledice jezivog terorističkog napada 11. septembra u Njujorku, politiku Džorža Buša, napad na Irak, neprijateljstvo prema strancima, ali takođe i neuspeh međunarodnih konferencija o klimi i zaštiti čovekove okoline, posledice najnovije ekonomske krize. Energično brani prava doseljenika u Francusku, bilo da su stigli iz Afrike ili su Romi iz Rumunije, uvek je dosledno na strani slabih i obespravljenih.
Slične stavove nailazimo u brojnim uvodnicima i člancima u ozbiljnim medijima širom sveta. Ali Esel pridobija blagom ljubaznošću i neposrednošći stila i autoritativnošću životnog iskustva kojoj nije potreban nikakav patos. Jedna kritičarka u Nemačkoj konstatovala je da uspehu doprinosi što vremešni autor govori „sa ruba svog groba“.
Sam Esel, odgovarajući na pitanje da li se u njegovom radu ogledava deficit našeg civilnog društva, odnosno, da li nam je zbog toga potrebna nova kultura pobune, kaže:
„U najmanju ruku može da se konstatuje da ni jedna figura savremene politike nije dovoljno snažna da ubedi ljude… Čak ni Obama ne uspeva da ubedi svakoga. Možda zbog toga mnogi ljudi prihvataju ovu knjižicu kao glas potreban da krenemo protiv nečega što nam se ne sviđa.“
Pošto je Esel ranije štampao i antologiju pesama koje najviše voli pitali su ga da li i lirika može da bude čin otpora. Esel:
„Poezija je za mene mogućnost da se iskobeljam iz ograničenosti našeg društva…“ Na potpitanje da li ni nacisti nisu uspeli da unište njegovu ljubav prema Helderlinu odgovorio je: „Za mene je Helderlin bio naročito neophodan i pouzdan baš u Buhenvaldu.“
Neko je povodom njegovog novog uspeha i izjave da za sobom ima devedeset srećnih godina zabeležio: „Samo neko, ko je zaista bio srećan, ume da usreći i druge ljude…“
Čitaocu se nameće pitanje kako je moguće pobuniti se, a da se čak i ne pomisli na korišćenje sile? Nije nikakav recept ako Esel govori o „Ustanku miro-ljubivosti“. Ali takav uspeh jednog teksta, koji se širi bez ikakve plaćene reklame i propagande, gotovo isključivo na osnovu preporuka, koji pojedinci daju pojedincima, a da pri tom stigne do mnogo stotina hiljada lica širom sveta, dokazuje da je pogodio šta mnogi, ama baš mnogi, misle i žele da čuju.
Knjiga se završava rečima:
„Muškarcima i ženama, koji će da oblikuju 21. vek, dovikujem punim srcem i sa potpunim ubeđenjem: Stvoriti nešto novo znači pružati otpor. Pružati otpor znači stvarati nešto novo“
Šta može da bude tajna uspeha jednog polemičkog eseja, koji zapravo i ne kazuje ništa novo?
Pre svega verovatno poruke iskazane celim tekstom:
„Ne prihvatajte svet kakav danas jeste.“
„Najgore je biti ravnodušan, nemojte biti ravno-dušni.“
„Nemojte zaboraviti našu oružanu borbu protiv fašizma, ali odredite ciljeve svoje borbe za svoju bolju budućnost i pokušajte da je vodite bez nasilja, bez oružja, ali i bez fraziranja.“
To je mlada čitalačka publika valjda htela da čuje, jer je to već i sama mislila, samo nije uspevala tako pregnantno da izrazi.

VEČERA SA ŠTEFANOM ESELOM

Nas osmoro iz raznih zemalja večeralo je 11. aprila prošle godine za okruglim stolom u hotelu „Elefant“ u Vajmaru. Jedan od nas, Francuz, a stari džentlmen, delio je odmerene komplimente prisutnim damama, pogotovu mojoj ženi, koja je slučajno sedela sa njegove leve strane. Zatim je 25 minuta na odličnom nemačkom jeziku, mada sa blagim francuskim akcentom, na pamet recitovao Helderlina. To je već samo po sebi prilično neobično. Još neobičnije je valjda što smo svi u toj svečano ukrašenoj sali bili bivši zatvorenici koncentracionog logora Buhenvald ili njegovi američki oslobodioci sa svojim ženama, povod je bio šezdesetpetogodišnjica njegovog oslobođenja, a recitator najstariji od nas. Imao je 93 godine, a dokazivao svoje fenomenalno pamćenje. Nije delovao kao neko ko je posebno sujetan i voli da se pravi važan, ali ipak kao čovek koji hoće da dokaže da ume i to.
Niko od prisutnih nije imao baš prosečnu, dosadnu biografiju, ali njegova je sigurno najčudnija.

Štefan Esel (Stéphane Hessel), potiče iz neobične porodice. Rođen je u Berlinu 1917. godine. Otac je poljsko-jevrejskog porekla, Franc Hesel, 1990-1941, (Esel će postati u Francuskoj, jer se na francuskom „H“ na početku reči ne izgovara), književnik, prevodilac Prusta na nemački jezik, a majka Nemica, rođena kao Helen Grund (1886-1982), novinarka, mnogo je pisala o modi i pre i posle Drugog svetskog rata. Štefan je postao Francuz, jer su se doselili u Pariz kad je imao sedam godina. Njegova mama se zaljubila u jednog francuskog pesnika, Anri-Pjera Rišoa, (Henrie-Pierre Richo), tata nije imao ništa protiv toga, veliki reditelj Fransoa Trifo je na osnovu njihovog originalnog načina života utroje mnogo kasnije, 1962. godine, snimio film „Žil i Džim“, lik Eselove majke igrala je Žana Moro…
Kao dete je poznavao umetnike i filozofe takozvane avangarde dvadesetih godina u Parizu, posle rata se družio sa ličnostima kao što su Nelson Mandela ili Dalai Lama. On bi nas u vezi s tim na svoj šarmantni način valjda pitao: „U čemu je razlika? Radi se o ljudima, a ljudi su različiti…“
Mladi Esel je 1939. godine pozvan u francusku vojsku, pao u nemačko ratno zarobljeništvo, uspeo da pobegne čak u London, ali vratio se ilegalno u okupiranu Francusku da bi ujedinio mrežu veza pokreta otpora, Gestapo ga otkrio, dugo i teško mučio, prebacio u Buhenvald gde je osuđen na smrt vešanjem. U poslednjem trenutku lograši u pisarnici uspeli su da mu zamene identitet, kao Žozef Esel je u krematorijumu spaljen tuđi leš. Trebalo ga je što pre skloniti, kao Mišel Boatel – tako se zvao čovek spaljen umesto njega - upućen je u najteži radni komandos „Dora“, gde su zatvorenici živeli i radili u podzemnim halama sastavljajući Hitlerove rakete „V-1“ i „V-2“. I to je uspeo da preživi, a kada su njegovu grupu prevozili u pravcu Bergen Belzena opet je pobegao i Amerikance dočekao na slobodi.
Ali ni to nije sve. Čim se vratio u Pariz završio je neki brzi kurs za diplomatiju, De Golova vlada je mladića poslala u Njujork u tek osnovane Ujedinjene Nacije. Pa momak je bio obaveštjac u okupiranoj Francuskoj. On je jedini još živi koautor Čarte o ljudskim pravima. Dugo je bio diplomata, posle penzionisanja počeo je da se bavi humanitarnim radom, pre svega se zalagao za prava odbačenih, omalovažavanih, progonjenih.
Mi, Buhenvaldovci, nemamo običaj da razgo-varamo o politici. Pa o čemu smo razgovarali te večeri i inače, kad bismo se našli zajedno? O zdravlju, kao što dolikuje starijoj gospodi, o vremenu, o književ-nosti, poprilično o jelu i vinu pred nama. Samo ako je neizbežno, o onim našim drugovima kojih više nema. Zaista smo radosni što smo živi.
Ni jednom rečju Esel aprila prošle godine nije rekao da namerava da napiše novu knjigu, a kao što će kasnije potvrditi, kad ju je napisao, nije se nadao da će postati svetska senzacija.
Jedna novinarka opisuje kako ga je ove zime, došavši da napravi intervju s njim, zatekla u dvorištu dok svojeručno baca kesu sa đubretom u kantu za otpatke, obučen, doduše, klasično, elegantno i, naravno, sa kravatom. To liči na njega. Za mene nije neobično što višestruki ambasador Francuske sa ženom živi u dvosobnom stanu od pedesetak kvadratnih metara. Rekao je da mu ne treba više. Pogotovo me nije čudilo kad sam pročitao da se honorara za svoj bestseler odrekao u korist dobro-tvornih organizacija.
Pre nekoliko meseci održao je govor pred krematorijumom u Buhenvaldu po ledenoj kiši. Nije čitao, govorio napamet i to savršeno, bez ikakvog zastajkivanja, zamuckivanja. Gologlav. Nije dozvolio da mu drže kišobran nad glavom.
Ćelav je, ali ima guste obrve, vitak, visok, hoda jedva malo pogureno. Glas mu je sasvim malo piskav, ali veoma prijatan, ne priča isuviše sporo, ali oseća se da pažljivo bira reči. Za mene je i ranije bio uzor pre svega što se tako drži, a dvanaest godina je stariji od mene. A sada pogotovo, jer je u tom dobu života napisao bestseler.
Kroz tri godine, 11. aprila 2013, proslaviće se sedamdeseta godišnjica oslobođenja Buhenvalda. Ako ja još budem živ, nadam se da ćemo se opet sresti u hotelu „Elefant“.

Vreme

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License