Jedan Novi Oblik Nasilja

Jan Assmann

Jedan novi oblik nasilja

Jan Assmann, rođen 1938. godine u Langelsheimu, redoviti profesor egiptologije na Sveučilištu u Heidel-bergu, jedan je od najutjecajnijih europskih teoretičara kulture i zajedno sa suprugom Aleidom Assmann utemeljitelj teorije kulturnog pamćenja. Studirao je egiptologiju, klasičnu arheologiju i grecistiku u Mün-chenu, Heidelbergu i Parizu. Od 1978. godine voditelj je istraživačkog projekta u Luxoru (Gornji Egipat). Predavao je kao gostujući profesor u Parizu, Yaleu i Jerusalemu. Godine 1996. dobio je nagradu Max-Planck-Instituta, a 1968. nagradu Historijskog kolegija koja se dodjeljuje kao njemačka nagrada za najbolje povje-sničare. Član je brojnih znanstvenih institucija, a suizdavač je sabranih djela Thomasa Manna.
Objavio je niz značajnih radova iz područja egipatske religije, povijesti književnosti i opće teorije kulture i religije, koji su izazvali brojne diskusije i kontroverze. Ističemo: Religija i kulturno pamćenje; Mojsije – Odgonetanje jednog traga pamćenja; Vladavina i spasenje – Politička teologija u Starom Egiptu, Izraelu i Europi.
Gospodine profesore, ‘’Gospod je pastir moj’’, kaže se u Starom zavjetu. Držite li da je bio tiranin?
To baš ne. No on je ‘’ljubomoran’’ Bog, kako sam kaže. Svoje neprijatelje bijesno progoni ‘’sve do trećeg i četvrtog koljena’’. Prijatelji će se, s druge strane, nagra-diti milošću. Kad je posrijedi ljubomora, Biblija govori jezikom nasilja.
Sveto pismo je napisano na jeziku nasilja?
Sveto pismo je napisano na mnogim jezicima. Jedan od njih je jezik nasilja – jezik ljubomore. Bog je izabrao svoj narod i s njim sklopio savez. Poput supruga zahtije-va bezuvjetnu vjernost. Njegova ljubomora usmjerena je protiv drugih bogova. “Njihove oltare trebaš razoriti, a slike koje obožavaju uništiti’’ i “nemoj im iskazivati milost’’, kaže se u Starom zavjetu.
Je li Sveto pismo posijalo novu mržnju?
Nasilja je bilo dovoljno i prije Mojsija, ali s njim je došla jedna nova forma nasilja: nasilje u ime Boga, kao primjerice kad je svećenik Pinhas (iz roda Levijevih) kopljem probo Zimrija, jer je spavao s jednom Midjankom, dakle pogankom. Kršćanstvo je potom čak počelo primjenjivati nasilje u ime istine: prava se vjera stoga mora objaviti poganima, u krajnjem slučaju mačem, kako bi se njihove duše izbavile od vječna prokletstva.
Grci su se molili tucetu bogova, a ipak su se na kraju međusobno rastrgali.
No njihovi se ratovi nisu vodili u ime Zeusa ili Apolona, nego iz čisto političkih interesa moći.
Je li bolje onda kad se neprijatelji iz političkih razloga nabijaju na kolac, kao što su to recimo Asirci činili?
Stare su države grozno postupale prema svojim unutarnjim i vanjskim neprijateljima. To se zasnivalo na strahu od pobune i anarhije. Biblija je tom državnom nasilju suprotstavila Božje nasilje. Biblijski monoteizam bio je u početku vrsta pokreta otpora protiv velikih sila u okruženju. Samo je jedan snažan Bog kadar suprotstaviti se tim velikim državama.
S druge su strane upravo Židovi uzdigli posve nove ćudoredne standarde.
Mislite na deset božjih zapovijedi? Za to ćete u antici naći puno usporednica. Novo u biblijskom monoteizmu jest to što je moral učinio glavnim Božjim pitanjem. Naravno, to može također biti vrlo učinkovit korak prema smanjenju nasilja. No što onda kada ljudi postanu izvršitelji volje Božje i, na primjer, kamenuju nekog siromaha, jer je subotom skupljao granje?
Druga knjiga Mojsijeva propisuje da se robovi otpuštaju nakon šest godina. Iz toga govori visokomoralna nastrojenost.
Točno je. Čežnja za pravednošću spada među ključne u Svetom pismu. No, s druge strane, jednoboštvo izo-pćava, on druge bogove osuđuje kao “kumire’’, a njihove štovatelje kao “pogane’’. Hoće li se to potom pretvoriti u neprijateljstvo, ovisi o podvrsti monoteizma. Starožidovski monoteizam nasilno nastupa samo knjiški u Bibliji. Povijesno gledano, međutim, kod Židova on nije vodio prema, izuzme li se rat Makabejaca, zbiljskom činjenju nasilja. Njega nalazimo tek kod kršćana i muslimana. Židovstvo živi u razlici, učahurava se i ne zanima za druge narode.
Mnogi teolozi smatraju da ih provocirate. S pravom ili ne?
Neki mi prebacuju da sam konstituirao “strašilo’’. U Starom zavjetu nije posrijedi istinita ili lažna religija, nego sloboda i ropstvo. To naprosto smatram netočnim. Drugi me drže zastupnikom postmoderne, koja više ne poznaje nikakve obvezujuće norme. Ta je kritika puno interesantnija i potaknula me na razmišljanje.
Zašto danas u toj mjeri kipti diskusija o monoteizmu?
Pomislite na džihad, na 11. rujan, govore iranskog predsjednika – tu kritika monoteizma pogađa živac vremena. K tomu, unio sam u raspravu nov element.
Koji?
Taj da su stare politeističke religije mogle svoje bogove prevoditi jedne u druge, jer su otjelovljivali moći unutarnjeg, duševnog svijeta koje su i drugi poznavali i poštovali. Postojale su propisne paralelne liste s formulama kao: Astarta=Ištar=Afrodita=Venera. Religija u to vrijeme još uvijek nije dijelila, mnogo je više bila medij sporazumijevanja.
Što predlažete – natrag u prošlost?
Natrag ne možemo. No moramo naći put prema jednoj kulturi međusobnog priznavanja (Anerkennung), ukoliko želimo izbjeći "sukob civilizacija".
Vrijedi li to i za muslimane?
Naravno. Upravo islam zastupa najradikalniju formu monoteizma. On se najbeskompromisnije držao počet-nog impulsa jednog pokreta otpora, naime – provođenja vladavine Božje na zemlji protiv država ovoga svijeta, dok je židovstvo pomaknulo Kraljevstvo božje na mesijanski kraj vremena, a kršćanstvo pomaknulo još na onaj svijet, kao kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta.
Kako bi izgledala jedna ‘’tolerantna’’ religija?
Odgovor je dao Lessing u svojoj paraboli o prstenu. Jedan je otac imao tri sina i jedan prsten, koji je imao snagu da onoga tko ga nosi učini ugodnim Bogu i ljudima. Tko treba naslijediti prsten? Ocu su sinovi podjednako dragi, tako da je dao napraviti dvije kopije i svakom je sinu dao po prsten kao pravi. Sva trojica sinova, sad u vjeri da imaju pravi prsten, nastoje voditi život ugodan Bogu i ljudima, tako da se nikada neće pronaći tko je zapravo naslijedio pravi prsten.
I što nam to govori?
Moramo se osloboditi predodžbe o posjedovanju apsolutne istine, zapisane u objavljenim spisima. Sve su religije podjednako udaljene od istine, koju nikada ne posjedujemo, njoj možemo samo smjerati (nur anzielen können).
Der Spiegel
S njemačkog preveo Mario Kopić, Odjek

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License