Japan Sad I Svetska Ekonomija

Imanuel Volerstein
Japan, SAD i svetska ekonomija
Ponekad su neugodne i obelodanjujuće pojedinosti nekih vesti zakopane na zadnjim stranicama novina. Trećeg oktobra Njujork tajms je otvorio malu rubriku, u svojoj sekciji posvećenoj poslovima, o pristupu internetu. Nabrojao je deset zemalja sa jakim ekonomijama kroz dve cifre pokazatelja o svakoj: kroz cifru prosečne brzine širokopojasnih veza u megabajtima u sekundi, i kroz cifru mesečne cene servisa (jedan megabajt u sekundi). Sa ovog spiska najbrža i najjeftinija zemlja bio je Japan (61,0 i 0,27 dolara). Drugo mesto zauzela je Južna Koreja (45,6 i 0,45 dolara).
Interesantno je, u vezi s ovom tabelom, kako SAD stoje u odnosu na Japan. SAD su, sa prvim pokazateljem od 4,8, bile četrnaest puta sporije od Japana, a sa drugim pokazateljem od 3,33 dolara dvanaest puta skuplje. Takođe je zanimljivo primetiti da je Francuska, toliko često, baš od SAD, isticana zbog svog zaostajanja, na ovoj tabeli pokazala da je više od tri puta brža od SAD (17,6) i upola jeftinija (1,64 dolara).
Objašnjenje ovog ogromnog razlikovanja je u odnosu prema kapitalističkom tržištu preduzeća u Japanu i SAD. Da bi Japan bio ono što Tajms zove »širokopojasni raj« japanska preduzeća su morala da naprave velika investiranja i da potrošačima daju velike popuste. Oni to rade u skladu sa teorijom koja ne uvažava kratkoročne profite i zalaže se za ulivanje milijardi u dugoročne projekte koji će se konačno isplatiti. Ova filozofija je omogućila Japanu da stvori i jednu od dve najbrže železnice na svetu Šinkasen. Njegov jedini takmac na ovom polju je francuska TGV. SAD, kao što svi znaju, ima železnički sistem poznat kao Amtrak, koji Ijudi nerado koriste i koji oduvek pravi gubitke.
Dve su ključne razlike između SAD i Japana: američke korporativne izvršne vlasti su pod velikim pritiskom zahteva da pravdaju bilo koji kapitalni trošak koji može da nagrize ovogodišnje prilive, a vlada SAD ne želi da daje finansijska ohrabrenja kompanijama koje bi pomogle finansiranje dugoročnih investiranja.
Razlozi su očigledni. Korporacijama SAD danas vlada spekulativni duh po kojem je na horizontu konstantno premeštanje najboljih ljudi i isplativost. Ove godine temeljna linija je sve što je važno za CEO koji, možda, neće biti u položaju da profitira iz temeljne linije sledeće godine (a da ne pominjemo temeljnu liniju sledeće dekade). A vlada SAD troši sav svoj novac na vojne investicije i poreske olakšice za vrlo imućne. Tu ništa više ne ostaje za dugoročna kapitalistička investiranja. Umesto toga, Japanci investiraju u »transformacijujednomustoleću«, kako kaže Kazuhiko Ogava, generalni menadžer sekcije za mrežu strategije u Nipon telegraftelefonu.
Bubrenje akcija u SAD može se nastaviti još neko vreme, ali u sledećoj dekadi SAD bi mogle biti neugodno daleko iza Japana (i Južne Koreje i, čak, Francuske) u informatici za koju svako kaže da je jedan od ključnih sektora današnje kapitalističke ekonomije.
Ovo je način na koji hegemoničko propadanje hrani samo sebe. Vodeća zemlja se koncentriše na kratkoročnu situaciju i preterano investira u neplodne vojne troškove. Spekulacija umesto inovacije kao izvora prihoda. I, pre nego što se primeti, drugi (u ovom slučaju Japan, ali ne samo on) žure napred kontrolišući tehnologiju budućnosti. To je ono što su SAD radile kada su bile, ah, pre mnogo godina, rastuća ekonomska sila.
Jedini način da se ovo preokrene, makar i delimično, jeste veliki kulturni preokret u SAD. Džordž V. Buš uopšte nije spreman čak ni da misli o tome. Da li su Hilari Klinton ili Barak Obama spremni da napregnu svoje vođstvo u ovom pravcu? To je veoma neizvesno.
Prevela Borka Đurić, Komentar

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License