Jankev Fridman Izraelski Pjesnik Ili Pjesnik Dijaspore

Bernard Vaisbrot
Jankev Friedman
Izraelski pjesnik ili pjesnik iz dijaspore?

Stanje novinarskog, poetskog i proznog stvaranja na jidišu na izraelskom tlu stajalo je tridesetak godina u najmanjem slučaju paradoksalno: s jedne strane širenje i podučavanje tog jezika je do 1976. godine namjerno ograničavala Židovska Država iz razloga društvenog jedinstva i promicanja suvremenog hebrejskog jezika; s druge strane, povoljni su uvjeti omogućili kazališne predstave, izdavaštvo, a društveni je život cvao bolje nego igdje drugdje na planetu. Još bi trebalo znati je li to oživljavanje jidiša u Izraelu, usprkos hebrejskom jeziku, ostatak židovskog života u dijaspori ili je, naprotiv, to suvremeni element nerazdvojiv od židovskog društva izgrađenog prema europskom modelu. U očima nekih, sva kulturna jidiška poputbina bila bi bezkoristan teret na biblijskoj zemlji; za druge, on bi odgovarao za potrebu drugačijeg izražavanja, nego na hebrejskom, ali intimnijeg, nego na engleskom ili na nekom drugom jeziku proučavanja.
Nije nam ambicija napraviti društveno-kulturnu bilancu da bismo saznali je li Izrael uradio više za jidiš, kojega je prihvatio usprkos nepristajanja mnogih cionista, ili je jidiš dodatno obogatio Izrael sprječavajući da ponovno postane zemlja poljodjelaca, bez velike kulture, ameracim, kako se kaže na jidišu, a potječe od hebrejskog am haarec («am haarec», heb. narod zemlje; op.prev.). Kroz posebni slučaj Jankeva (Jakov) Friedmana pokušat ćemo vidjeti kako jidiš ostaje jezik koji jedan židovski pjesnik može rado koristiti, štoviše i u Izraelu, kamo nije došao svojom voljom, ali gdje je htio izgraditi svoj život iskustvom pjesnika, svojim preživljenjem Šoe i bogatstvom svojeg hasidskog osjećaja.
Naravno, mnogi su jidiški pjesnici došli živjeti u Izrael; onda, zašto se zanimamo za Jankeva Friedmana radije nego za nekog drugog? Zato što nije nikada, usprkos svoje snažne vezanosti za izraelsko tlo, koja je bila snažnija nego kod većine njegovih kolega, došao u iskušenje da zamijeni jidiš hebrejskim.
Životni put

Rođen je u Milnicu (Galicija) 1910. godine, bio je sin gradskog rabina koji je i sâm bio potomak Rabija Israela iz Rizhina. Živio je u Černovicu (Bukovina) od 1919. do 1929. godine, prije nego što je došao u Varšavu, taj «talionički lonac» jidiške kulture između dva svjetska rata.
Jedno od čvrstih uporišta njegovog djela bilo je vraćanje časti odnosa ljubav-prijatelstvo, kako on i postupa od svojeg prvog dramskog spjeva, objavljenog u Varšavi 1933. godine: Raširene ruke. Po povratku u Rumunjsku objavljuje dvije godine kasnije u Černovicu jednu veliku odu pod naslovom Adam koja postavlja problem korisnosti poezije u dvadesetom stoljeću.
Tu on nimalo ne prepričava Bibliju i ne daje ni novčića za velike hasidske mislioce; ono što je za Friedmana važno, to je da može pozitivno izraziti svoju vezu s Bogom.
Ratne godine (1939–1945) provodi u Transnistriji (Moldavija), u gradu Beršadu. Poslije ponovnog boravka u Rumunjskoj od 1945.-1947. godine potajno stiže u Izrael. Britanci ga odbijaju i progone na Cipar, gdje ostaje dvije godine u zatvoru. Od 1949. godine pa do svoje smrti (srpanj 1972), živio je u Izraelu, gdje je postao 1956. godine suradnik novina (gotovo svakodnevni) Di lecte Najes (Zadnje novosti), gdje su se pojavile njegove osobne pjesme, ali također i skice o svakodnevnom životu u Izraelu.
Naslovi zbirki koje je objavio u Tel Avivu svjedoče o njegovoj žarkoj ljubavi prema Bogu, svojoj zemlji, svojem narodu i svojoj obitelji: Pastiri u Izraelu (1953), Ljubav (1967), djela izdana u New Yorku, Legenda o Noe Lejeune-u (1960.) ponovno određuje s puno humora njegov pjesnički poziv, njegov okrjepljujući odnos prema Bogu, u slozi sa svojima, usprkos svih nesa-vršenosti povezanih uz ljudski život Njegova druga velika dramska poema, Pali anđeli (Nefilim, Tel Aviv 1963.) ponovno postavlja pitanje Dobra i Zla, prijateljske ljubavi i tjelesne ljubavi.
Dvije godine nakon njegova nestanka, Društvo jidiških pisaca u Izraelu objavilo je tri stotine njegovih još neobjavljenih pjesama. To izdanje iz 1974. godine obuhvaća također ponovno tiskanje većine njegovih djela. Ali, ni jedna od zbirki ne nosi naslov koji se odnosi na Šou. Ako je Šoa spomenuta, istovremeno kad i sve ono što je u vezi s Europom, to je zato da se poveća iskustvo ovoga svijeta i obogati odnos s Bogom.
Mi ćemo postupno preispitati: kako pjesnik promatra svoju djelatnost, što on može kao pjesnik izvući iz Šoe, i u čemu je Izrael zainteresiran za tu vrstu jidiš pjesništva.

Uloga pjesničke djelatnosti prema Jankevu Friedmanu

Kao što to primjećuje Judel Mark u svom eseju o Friedmanu, temeljno u njegovoj poeziji je razgovor s Stvoriteljem, često zamijenjenim potragom za Stvoriteljem u Stvaranju. Zato mu je često obraćanje drugoj osobi milije od onoga omrznutog «ja», kao što ćemo to i vidjeti u pjesmi koja slijedi:

JEDNA KRATKA PJESMA

Između sna i sanjarenja cvjeta jedna trešnja
Osušila se, pocrvenjela, napuštena.
Starac koji sjedi u sjeni stabla
Kao dijete, jeo je sa svojih trešanja.

«Jao, nesrećo», pjeva starac, «očajan sam.»
On prijateljski blagoslivlja stablo i pticu.
«Stablo plače, ptica je mrtva, ali cvijeće i let
Sačuvani su u Božjem snu, neka On bude blagoslovljen.

Ah, nesreća, veliki Bože, tra-la-lere,
Oteo si mi stabla, ptice i godine mladosti,
Ali Ti si nadoknadio, Ti, veliki upravitelju,
Moje tijelo, listom i travkom, pjesništvom i njegovim ljepotama.
Uzmi dakle Svoj san, Svoj kist i Svoje dugine boje
I dođi oslikati moje dane, moje noći, i moje godine
Ostarjele.»
Između sna i sanjarenja procvjetala je jedna trešnja
Dok i sama san nije postala.

Za narod sjećanja, zadovoljstvo oživljavanja godina djetinjstva ima sasvim posebni okus. Pjesnik ponovno proživljava majčinu brigu, miris svog prvog snjegovića, kristalno inje na pletenicama mlade ne-židovske seljanke koja prelazi potok bosih nogu. Sve ove zimske uspomene svojstvene istočnoj Europi izbijaju jednog ludo vrućeg dana u Izraelu: pjesnik je čarobnjak (kounts-N maher).
Friedman, koji želi biti vrlo ponizan prema Bogu, slavi uspomenu na velike likove hasidskog svijeta, kojima je jidiš bio jezik svakodnevice i čija je poniznost bila jedna od njihovih najmarkantnijih crta. On obnavlja uspomenu na svog sina Uzia, na svog djeda, koji je bio jedan od svetih ljudi istočne Europe, gdje su neki nosači vode imali toliku zaslugu svojim odricanjem i svojom vjerom u Boga kao i neki od onih koji imaju moć odlučivanja. On posebno navodi Sore bass Tojvim (Sara dobrih djela), koja je posjećivala bolesne i bijedne i stanovitog Sroulke Bahelfera, koji nije nitko drugi do Rabi Yisroel Baal-Shem Tov. On je bio bahelfer (bahelfer – onaj koji prati djecu u vjesku školu, heder) kao vrlo mlad, nakon što je ostao siroče. Odjevenog kao seljaka iz Karpata vidimo ga kako od radosti pleše pred Bogom.
Friedman ukazuje na svoju blizinu Bogu, kojem se obraća bez posrednika u prvom ciklusu Pastira u Izraelu. On moli da mu svako jutro “sunce ili kiša pričaju o djelima Božjim”. Sebe opisuje kao pastira uz rijeku Jordan, kako svira frulu dok se stado napaja, i doziva u sjećanje Rabia Levia Jichoka iz Berdičeva, koji je pjevao da je Bog svuda. Životinje, to su možda drugi Židovi, koji ne znaju sastaviti pjesmu na jidišu. Glede Friedmana, on će odložiti svoju frulu kad «dođu tri Patrijarha izmoliti Minhu krajem poslijepodneva.». Takva je zadnja pjesnikova želja:

“Budi dobar, o moj Bože, prema meni;
Ja ne tražim tako mnogo:
Želim osjetiti Tvoju naklonost,
Koja počiva nad mojom kućom”

Ta je naklonost (libshaft) više nego ljubav (libe), ili prijateljstvo (frajntšaft), ključ ljudskog postojanja “od kolijevke pa do groba, pored bijele glave mudrosti”. Pjesma Mi selimo potvrđuje prednost glasovne sugestije. Svaka sekunda slabi naše tjelesno postojanje, ali obogaćuje naše postojanje sjećanja u krilu “jezgre” riječi:

“Slava tebi, domovino riječi,
Za vječnost napravljenoj,
Plava ptica je u tebi izgradila
Svoje gnijezdo, pjevajući Halelu-jah.”

Pjesništvo nije vježbanje bezvremenskog stila, ono vraća tijelo utiscima svih osjetila: vidnim, opipnim, zvučnim, njušnim, okusnim i čak osjećajnim: sinovsku ili očinsku ljubav, bračnu ljubav ili seksualnu želju. U Legendi Noa Lejeuna pjesnik vidi svoju posebnu misiju u skladu sa Stvoriteljem i svojom obitelji

pjevanje 1: Noe Lejeune iskazuje potrebu za pjevanjem.
pjevanje 2: Bog nije dovršio Svoje djelo i traži da mu se pomogne u davanju imena.
pjevanje 3: tjelesno rađanje pjesnika u skromnoj obitelji.
pjevanje 4: Adam i funkcija poetskog Pjevanja.
pjevanje 5: samotno razmišljanje pjesnika noću.
pjevanje 6: pjesnik pronalazi ujutro svoj bračni život.
pjevanje 7: on dijeli životnu radost s djecom i stvorovima.“

Noe označava “pravednog čovjeka među svojim suvremenicima” prema Knjizi Postanka, ali također i nekog tko je izbjegao potop (Šoa, u našem vremenu). “Lejeune” obilježava svoje nedavno doseljenje u Izrael, ali također i svoju jednostavnost i svoju naivnost bez prepredenosti. Ta obiteljska i seoska oda u Izraelu je “prava legenda”, koja se smatra hvalospjevom (šira):
“Sreća je što postoje mlake vode, da se zvijezde mogu u njima ogledati” uzvikuje on; drugim riječima: “sreća je da postoje sasvim mali pjesnici kao ja, da se Bog ne osjeća sam”.
Daleko od toga da pjesništvo na jidišu smatra kao nekakvo mondeno zadovoljstvo, koje se pojavilo poslije stoljeća asimilacije i udaljavanja od hebrejskog, dapače, Friedman mu pridaje temeljna svojstva šire i vraća ga sve do Adama. Ključ tog simbola nalazimo u poemi Čitateljima koji ne čitaju Poeziju: “Adam je govorio pjesničkim jezikom u svojim prvim danima, čak i prije nego li je ostavio svoju plavu harfu pored Stabla Spoznaje.»
Judi Mark bilježi učestalost prefiksa “erev” (večer, op. prev.) u Friedmanovim pjesmama: jezik je više od stvaranja. Zato njegova velika dramska poema, Adam, nije nikako biblijska parafraza, naprotiv, njegov Adam je junak 20. stoljeća, sa svojim tramvajima, svojim vlakovima, prenapučenim gradovima pojedinaca ravno-dušnih za bijedu drugoga. On je na čelu jednog nepravedno ustrojenog društva, neosjetljivog na patnju i na siromaštvo. Četiri osobe, koje simboliziraju pjesni-štvo, mudrost, razmišljanje i očinstvo, mogle bi spasiti ovo hedonističko i potrošačko društvo. Usprkos Adamu, te četiri ličnosti razapinje svjetina koja je otkrila da je smrtna i da njezine svetkovine ne slave baš ništa. Adam je ožalošćen i postaje lutalica. Za Friedmana, Čovje-čanstvo je lutalačko, sve dok ne slavi svog Stvoritelja. Sodoma i Gomora su prauzori totalitarizama, čija potpunost isključuje svaku nježnost za slabost i niječe obiteljsku nježnost.
Šou ne treba opjevati

Tu pokvarenost Čovječanstva Friedman odbija isticati: o Šoi, nema junačkih, niti zanesenih, a naročito ne bolesnih parova. Neka pitanja, štoviše i jedna duboka sumnja izraženi su u njegovim zadnjim Zimskim pjesmama: nakon što je od djetinjstva vjerovao da su “Židovi i ne-židovi napravljeni od iste gline”, jer je izgledalo da se ortodoksni kršćani žarko mole, te da je njihov Isus u njihovim očima imao posve židovsku sućut, u svojem zrelom dobu izveden iz te zablude događajima koji slijede: pogromi, proganjanja, okrut-nosti. Treba ponovno napraviti bilansu; njegovo sjećanje na rodnu zemlju pretvara se u krvavi košmar i pjesnik odbija izdvojiti sve posljedice te drame.
Nikakva pobuna protiv Stvoritelja; više od toga, ljudska je patnja sublimirana pjesništvom. Pjesma Smrt jednog stabla je obrana tišine: stablo jabuke, kojeg je udarila munja, ovdje “je prešlo iz svog drvenog tijela u plamteće tijelo, zatim u oblak dima, u svom trećem pojavljivanju” i to, “bez svađe, kao što se svađao stari Job s Gospodarem Beskrajnosti”. Pjesnik slavi tišinu i tu prividnu rezignaciju, ali i nadodaje: “Uostalom, nije bilo ni jednog boga na nebu koji bi mogao čuti žalopojke jednog stabla”, pod pretpostavkom da je htio plakati.
Stižemo i do ideje preobražaja stvarnosti preko pjesništva u domovini Riječi, ali Friedman odbija stvarati negativno stvaralaštvo, koje bi opjevalo zlo Božjeg djela; to je u skladu s tradicionalnim židovskim moralom.

Obogatiti Izrael jidišom
Taj tradicionalni odgoj izvire u poetskoj poruci i daje pjesniku ulogu društvenog moralizatora.
S jedne strane, Friedman zna da ima ograničeni auditorij i rado ironizira nad svojom sudbinom u djelu Moj Djed Zanzani, gdje ga njegova koza gleda dok piše svoje pjesme. Uostalom, on pri svemu tome misli da je njegova poruka osebujna te da zaslužuje obogatiti sutrašnji Izrael. U Dvije pjesme za Uzia, on poziva svog sina sabru («sabra», heb. cabar; vrsta pustinjskog kaktusa; ime za Izraelce rođene u Palestini, op. prev.) da se zainteresira za hasidski humanitarizam i naročito ga pokušava odgovoriti od prevelikog amerikaniziranja i prepuštanja potrošačkoj civilizaciji.
Hoće li malo razgovora o jidiškom svijetu Istočne Europe «povrijediti uši dječacima koji kriče na svetom jeziku dok udaraju nogometnu loptu u željezna vrata»? Umjesto da opet ide sa svojom prijateljicom Rut u Luna-park piti pucketavu limunadu i jesti falafel, listajući stranice novina Olam Haze (Današnji svijet, za razliku od Olam habaa, Sutrašnjica, Budući svijet, op. prev.), zašto ne bi ostao između muškaraca i pošao na učenje kod nekog dobrog hasidskog učitelja?
U svom kratkom eseju o Friedmanu, Meleh Ravič smatra stvaralaštvo svog kolege kao čudesni nastavak učenja Rabija Levi Jichoka iz Berdičeva na jidišu. Ali to ne znači i zatvaranje: ciklus Šabat je preveden na hebrejski 1977. gododine, i 1983. se pojavila u Tel Avivu jedna zbirka od 130 Friedmanovih pjesama pod naslovom: Berešit hajeca had'mama (U početku je bila tišina).
Pjesnik na jidišu za Izraelce

Friedman, dakle, zauzima posebno mjesto u suvre-menom stvaralaštvu na jidišu u Izraelu: ima on i dodirnih točaka sa svakom od pjesničkih skupina u Izraelu ili dijaspori, ali se ne svrstava niti u jednu od njih.
Drugi izraelski pjesnik na jidišu koji je izbjegao Šou: Avroham Suckever, koji nema Friedmanom pietizam i koji, iako je nadahnut “Gazelama Crvenog mora” ili “četvrtastim Kamenjem čuda” iz jeruzalemskog Zida, čuva svijest pjesnika pojedinca, obilježenog svojom kulturnom prošlosti i poviješću dijaspore, dok Friedman sebe vidi kao jednostavnog izraelskog Židova, ali vjernika.
Pjesnik solidnije vjerske kulture, kao Uri-Cvi Grinberg, napustio je jidiš zbog hebrejskog: gotovo divljačka grubost kojom je odbacio vjeru svoje mladosti, da bi opjevao vladavinu zla u Mefistu okrenuo se prema borbenom cionizmu. Naravno, pjesnik napušta jidiš, jer nema potrebu u svom orkestru za instrumentom koji izražava obiteljsku ljubav i osjećajnost.
Nije li Friedman vjerski dijasporist izgubljen u Izraelu? Ne, jer njegova poezija dodiruje izraelsku svakidašnjicu, ona nije obnova jidiša kao vjerske poruke, kao što je to pod znanstvenim i kabalističkim oblikom slučaj kod Šloma Šenhoda ili pod oblikom oponašanja, kao kod njegovog sugrađanina Icika Mangera.
S druge strane, iskrenost njegove povezanosti s Bogom, razlikuje ga od drugih židovskih svjetovnih pjesnika kao Aarona Zeitlina, koji je i sam imao pozna-tog oca u religioznim krugovima. Znajući da je njegova publika, naročito iza Šoe, izgubila Boga iz vida, Zeitlin se pokušava utješiti “ničim drugim osim riječima”. Događa mu se da prenosi hasidsku poruku, ali kao riječ iz prošlosti, umjetno nakalemljenu na američko tlo. On sustiže tako Jankeva Glatštajna koji je stavio u stihove izreke Rabija Nahmana iz Braclava ili H.N. Bilecki, koji je napisao veliku odu u slavu Menahema Mendela iz Kocka.
Još i na drugim mjestima Friedmanove žive uspomene koje on čuva iz dijaspore ne znače stvaranje korijena. On nikad nije pridonio legendi “štetla” kao Mani Lejb i “Jungue”, prema kojima bi se moglo vjerovati da su religioznost i siromaštvo činili dobar brak u istočnoj Europi. Očaranje djetinjstvom, koje je svojstveno Friedmanu, predstavljeno je kod drugih pjesnika rođenih u Europi, kao Moše Lejb Halpern ili Moris Rozenfeld, s nekom nevinošću koja čini protutežu gorčini njihovog života kao odraslih, kad su ostali razočarani isko-rištavanjem čovjeka od čovjeka u lijepoj zemlji Slobode.
Kao sažetak, Friedmanova poruka nije obilježena niti ljubavlju prema prošlosti, niti ljubavlju za dijasporom svojih suvremenika. To nije ni cionistička poruka, koja slavi mladu Državu koja obara rekorde u produktivnosti ili koncentraciji pameti na svijetu. To je pozivanje na europske izvore, poziv na hasidsku humanističku etiku, i opomena da se čuvaju ispraznosti moderne tehnologije, koja ne treba postati duša Izraela. Ništa ne izražava bolje tu vijest od pjesme Pijanica Berele, koja pokazuje delirij radosti jednog malog čovjeka koji je htio stići do Tvorca i umrijeti plešući od radosti. On prezire gozbu života i čeka odlazak u kolima Proroka Elie. Naivna narodna legenda? “To vas nasmijava Gospodo? Veliko dobro vam čini, prijatelji Židovi!” Naprotiv, to je zanos lucidnosti židovskog pjesnika, koji zna da njegov jidiš nije zatvoreni jezik, utoliko koliko on ostaje vezan za autentični židovski život.
Yod, časopis za hebrajičke i suvremene židovske studije, Pariz
Preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License