BAHAR INTA JAKOV (1923-1996), neka je blagosloveno sećanje na njega.
Jakov Bahar je rođen 1923. godine u Prištini od oca Jom Tova i majke Mazal Tov. Otac mu je bio učesnik u prvom svetskom ratu kada je i ranjen u nogu što je imalo teških posledica po njegovo zdravlje. Inače imao je svoju jorgandžijsku radionicu u Prištini u kojoj su radili svi članovi porodice. O svom životu Jakov Bahar priča:
"Prašina koja se stvarala pri izradi jorgana mnogo mi je smetala pa sam prešao da radim kao šegrt kod molera Inte Judića, tako da sam ubrzo završio molerski zanat. Moj nastariji brat Avram ženi se i stvara svoju porodicu i otvara tapetarsko-jorgandžijsku radnju. Bez majke ostajem 1937. godine. Zbog teških uslova života odlazim kod zeta i sestre u Zagreb 1938. godine. U Zagrebu aktivno radim u Klubu jevrejske omladine. I kao aktivan omladinac primljen sam u Dom jevrejske omladine u Zagrebu u ulici Petrinjskoj i dobijam zaposlenje u fabrici naočara. U ovoj fabrici postajem član Radničkog sindikata URS, koji se kasnije razbija zbog Hrvatskog radničkog saveza koji nisu podržali opšti štrajk. U leto 1940. godine dolazim sa Klubom na letovanje u Šumetlicu kod Nove gradiške gde su me zbog naročitog isticanja predložili za pomorsku školu u Vela Luci na Korčuli. U ovoj školi živeli smo kao oni u kibucu, sve je bilo kolektivno. Cilj ove škole bio je da se osposobimo za pravijenje mreža, brodova i veštinu ribolova kako bi smo kada odemo u Palestinu, mogli da se aktivno uključimo u rad pomorske privrede. U školi nas je bilo oko 30 omladinaca i omladinki iz svih krajeva Jugoslavije. U školi smo dosta čitali marksističku literaturu, bavili se sportom, učili strane jezike itd. Škola je finansirana od strane Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
Dolazi i drugi svetski rat kada nas 23. aprila 1941. godine okupiraju Italijani. Potom odlazim za Zagreb gde se prvi put susrećem sa Nemcima i ustašama. Na Jevrejima u Zagrebu žuta traka. Na tramvajima piše: "Jevrejima Srbima i psima zabranjen ulaz". Uveče stigoh kod sestre koja me dočeka sa suzama rekavši da su dan ranije njenog supruga opterali sa grupom Jevreja u Novu Gradišku. Zbog policijskog časa morao sam prenoćiti kod nje iako mi je pretila opasnost po život. Drugog maja napuštam Zagreb i upućujem se za Prištinu i pozivam sestru da pođe sa mnom što je ona odbila. Ulazim u voz koji je pun srpskih izbeglica. Ustaše nas u vozu maltretiraju. Kad sam stigao u Zemun gde su gospodarili Nemci i ustaše na samoj granici spasilo me je to što su mi isprave glasile na Avramović Jakob. Mojim saputnicima Jevrejima koji su imali prava jevrejska imena i prezimena nije pošlo za rukom da prođu granicu. Prelazim preko pontonskog mosta u Beograd 3. maja 1941. godine. Beograd je dosta porušen. Na ulicama tuga. Tramvaji ne rade. U redu pred jednom pekarom mnogo naroda koji čeka proju. Među njima ima dosta i Jevreja na kojima se uočava žuta traka. Na ruševinama Jevreji prinudno rade. U jednoj od kafana u zamenu za cigarete dobih malo hleba za put do Prištine. Vozom idem do Čačka potom teretnjakom do Kraljeva. Uz pomoć nekih željezničara uspeo sam posle nekoliko dana da se ubacim u jedan teretnjak koji ide za Kosovo Polje. Kada sam stigao u Prištinu situacija je bila mučna. Do rata Priština tiha, mala kasaba, gde su stanovnici: Srbi, Crnogorci, Turci, Jevreji i malobrojni Šiptari kao i Romi do tada živeli u slozi. Jevrejske i srpske radnje uglavnom zatvorene. Srbi i Crnogorci napuštaju Prištinu u strahu. Odmah su me Nemci kao i sve ostale Jevreje oterali na prinudni rad na tucanje kamena kod stare centrale. Stražari Siptari koji sarađuju sa Nemcima prema nama su bili mnogo gori od Nemaca. Vređali su nas, psovali, pljuvali i udarali. Jedan Albanac koji je došao iz Albanije mi je dosta pomogao. Jedan Prištinac koji se zvao Aljuš, koga je moja majka češće dojila mlekom, jer njegova nije imala, umesto da nam pomogne on nas je zlostavljao. Nakon mesec ipo Nemci odlaze a Italijani dolaze na Kosovo i Metohiju. Oni su bili nešto blaži prema Jevrejima.
Kvislinzi iz Kosovskog komiteta se žale Musoliniju kako je Priština jedini grad u Evropi gde su Jevreji slobodni te ako se nešto ne preduzme oni će se žaliti Hitleru. Posle ovog ubrzo sve odrasle i sposobne za rad Jevreje interniraju u Albaniju u Berat. Ja sam sa mojim drugom Josifom Solomonovićem, koji sada živi u Izraelu uspeo da uspostavim vezu sa komunistitna iz Berata sa Margaritom Thtuljani i njenim bratom Kristačom koje su oboje kasnije Italijani streljali. Veći deo naše grupe je preko veze uspeo da ode u albanske partizane u omladinsku Četu "Margarita Tutuljani" koja je učestvovala u oslobođenju Berata. U zimu 1943. godine bio sam kao partizan bos. Noge su mi premrzle. Tada mi je mnogo pomogao lekar bataljona Albert Josifović, Jevrejin iz Prištine koji sada živi kao penzionisani potpukvnik JNA u Beogradu.
Februara 1944. godine nalazim se u sedmoj albanskoj udarnoj brigadi kao komandir automatičarskog voda pri četvrtoj četi četvrtog bataljona. Napadamo neprekidno Nemce i baliste. Dosta sam neprijateljskih objekata digao u vazduh. Napadamo Kučovu a kasnije i Skadar. Nakon 15 dana stižemo na odredište Mir Dida. Celo područje Mirdite je bilo vrlo neraspoloženo prema NOP jer su listom bili balisti ili Zogisti. Njihove kuće od kamena ličile su na kule. To su prave tvrđave. U ovom kraju sam teško ranjen na nekoliko mesta. Opet me previja i leči Albert Josifović. Odavde me kao i ostale ranjenike prebacuju u Peško Peju gde nas prati nekoliko naših boraca, jer još ima dosta balista koji ubijaju i pljačkaju. Odavde nas prebacuju u već oslobođenu Tiranu gde me nastavljaju lečiti. I danas u mom telu šetaju tri gelera. Iz Tirane polazim peške za Skadar gde uz put sretam jedan broj naših Jevreja. Na putu za Titograd sreo sam još dve jevrejske porodice iz Prištine: dr Alberta Samuela i brata mu mr Ašera Samuela. Potom stižem svoju jedinicu u Titogradu a odatle nastavljamo prema Kolašinu i Bijelom Polju. U Bijelom Polju dobijam uniformu naše oslobodilačke vojske i vodimo borbe oko Ruda, potom idemo sve do Gostivara.
U Debru sam 6. novembra primljen u članstvo KP Albanije. Odlikovan sam spomenicom albanskih prvoboraca, ordenom hrabrosti i ordenom osobođenja. Albanski partizani odlaze za Albaniju a nas priključuju Drugoj streljačkoj brigadi 48. divizije u Strumici, odnosno Đevđeliji. Demobilisao sam se 12. novembra 1946. godine. Inače sam ratni vojni invalid.