Izrael Mon Amour Dnevnicki Putopis 5

27.07.1971.

Još jednom rano ustajanje. Radimo u «grejpruftu» -malo radimo, malo galamimo, zevamo, pomalo se i odmaramo. Treba štedjeti snagu - dug je dan!

Poslije ručka - na bazen!

16 i 30: Jona drži predavanje O ORGANIZACIJAMA U IZRAELU (strankama, sindikatu, ženskim društvima, udruženjima građana, Knesetu, Vladi, Goldi Meir kao premijerki…). Teško je reći da je Izrael republika po uređenju, jer Izrael, začudo, nema Ustav gdje se takva (i druga) pitanja reguliraju. Ključan je Kneset (Parlament) u kojem je 120 zastupnika, koji se biraju na četiri godine, predsjednik Izraela bira se na pet godina. U političkoj lepezi stranaka (kojih je za malu zemlju relativno mnogo, nikad manje od 10) dominiraju lijeve (socijalističke) i desne (nacionalističko-religiozne) stranke. MAPAI je Socijalistička radnička partija, postoji nekoliko umjereno lijevih, (npr. MAPAM koji je osnivač kibuca Šaar Haamakim). HERUT je nacionalistički obojen, AGUDAT ISRAEL je vjerska, ortodoksna grupacija. Zanimljivo je da postoje i dvije komunističke partije - židovska i arapska. Vlada se formira često na osnovu labavih koalicija, a ponekad male stranke imaju presudan utjecaj na formiranje vlade i politiku Izraela. Značajan je Histadrut, sindikat osnovan 1920. kao opći izraelski radnički sindikat.

Trening: pripreme za košarkašku utakmicu s Amerikancima. Ne igram - rezerva!

Iako se najavila, nisam znao tačno kada dolazi Erella. Iznenadila me je predvečer i nisam je zamišljao u vojničkoj opremi - s mašinskom puškom, hlačama i čizmama. Omanja djevojka lijepih crta lica, tamnije puti.

«Od sunca!» objašnjava. «Kada si u vojsci nisi u šatoru, najčešće si u pokretu, vani. Ali mi «sabre» navikli smo na to.» Iako sam prethodno mnogo čitao o Izraelu i znao otprilike što znači taj pojam, ponovili smo: naziv za sve rođene u Izraelu, vrsta kaktusa, izvana bodljikav, iznutra sladak. Arapska riječ! Erella je otvorena, direktna, samouvjerena.

Kaže: «Takve smo mi Izraelke, u velikoj većini. Možda samosvijest dolazi zbog vojske, tu se nosimo s muškarcima, malo ojačamo pa i ogrubimo - fizički i psihički». Govori dosta dobro hrvatsko - srpski mada se žali da je mnoge riječi zaboravila. U kući s majkom i ocem govori materinski jezik, ali kako vrijeme (od useljavanja) odmiče, sve manje i manje. Govorni jezik joj ide, ali teško bi razumjela neki stručniji tekst ili diskutirala na neku specifičnu temu. Vrlo simpatična i pametna djevojka. Ne govorimo mnogo o njenoj svadbi. Poziva me u posjet svojim roditeljima u Bat Jam kraj Tel Aviva. Klub kibuca: »Der Spiegel»!

28.07.1971.

Već u četiri moramo ustati. Ovaj puta radimo na plantaži grejprufta - veselo, ali i naporno. U kibucu oko 11 sati, spavanje. Popodne predavanje Johannana O IZRAELSKOJ EKONOMIJI.

Zemlja nije bogata ekonomskim resursima i od početka intenzivnog naseljavanja doseljenici su se orijentirali na poljoprivredu, uključujući stočarstvo, te uzgoj ribe. U toj grani razvoj je brz i zadivljujući, a posebno značajnu ulogu u tome imali su, i imaju, kibuci. Jaffa narandže i limun bili su osnovni izvozni artikal Izraela, a tek kasnije razvija se kemijska industrija, elektronika, drvna industrija, građevinarstvo i turizam.

Poslije večere: košarkaška utakmica s Amerikancima -doživjeli zaslužen poraz!

U očekivanju Erelle gledam dokumentarne filmove o kibucu jučer, danas. Na kamenju i pijesku kibuc je nicao i razvijao se, a bez pionirskog duha uspjeha ne bi bilo.

Veliki preokret nastao je onog časa kada je otkriveno da zemlja ispod kamenja, pa i pjeskovita zemlja, uz navodnjavanje, može davati mnoštvo raznovrsnih plodova. Pioniri nisu imali odgovarajuće oruđe - o traktorima u početku nije moglo biti riječi, konj je bio sve. Živjelo se prvih desetljeća pod šatorima, a Nacionalni fond odugovlačio je s odobrenjem da se od dasaka rade barake. Tek 1909, u prethodniku kibuca, osnovanom južno od Galilejskog jezera, Deganiji (kvuca, kolektivno naselje), izgrađena je prva baraka.

Danas je kibuc bogato naselje, s elegantnim kućama za stanovanje koje su opremljene klima uređajima, često s vrtovima, a u kuće su ugrađeni obavezno tuševi i hladnjaci.

Najteže je bilo raditi i braniti se. Kao da se ništa nije promijenilo od vremena Nehemije koji je opisao gradnju zidina Jeruzalema: «S jednom rukom radili su, u drugoj su držali oružje!»

Riječi Nehemije, koji je umro prije 2.300 godina nisu u Izraelu izgubile na aktualnosti sve do danas.

U temelju kibuca su pionirski duh, a to znači hrabrost, upornost, silna volja i nadčovječanska snaga.

Stigla Erella i iznenadila me plodovima o kojima smo razgovarali: donijela mi je sabre, da ih probam. Lijepa pažnja, ugodan razgovor.

Poslije u klubu kibuca: muzika, ples, veselje, razgovori - koliko je to u buci moguće!

29.07.1971.

Pospanom i umornom neće mi se na sat ivrita. Poslije - Jona drži predavanje o ODGOJU U KIBUCU, predavanje koje je do sada izazvalo najveću buru u grupi, posebno su djevojke burno reagirale na kolektivizam u odgoju, te odvajanje djece od roditelja tokom dana. Praktički, djeca se s roditeljima viđaju nekoliko sati navečer kada dođu «kući» prespavati, dok su sve ostalo vrijeme u programu odgajatelja i nastavnika.

Razvijena je posebna metoda učenja koja odgovara specifičnim odnosima u kibucu. Glavni je cilj kibučkog odgoja pružiti djetetu tzv. sintetički odgoj, a to znači sticanje znanja iz humanističkih tema, ali i prirodnih znanosti i tehnike. Nema svjedodžbi, nema ocjenjivanja, nema ponavljanja razreda, ali ne znači da svaki učenik radi što hoće. Dapače, vrlo inventivnim metodama razvijaju se sposobnosti djece. Kolektivni odgoj stvorio je sasvim novi odnos odgajatelja - nastavnika prema djeci - obostrano povjerenje je najvažnije. Vrlo su česti razgovori odgajatelja s djecom, učenici su navikli osobne probleme raspraviti s nastavnikom.

Ali, najsporniji je odnos majke i djeteta koji je bitno promijenjen. Majka nije jedina koja se brine o djetetu i radnim danom gotovo da nije s njim jer ima svoje radne obaveze. Djeca se već u dobi dojenčeta odvajaju od majki, no radi se na tome da, primjerice, majke tokom dana bar kupaju svoje bebice. Često rade u blizini, u stalnoj su vezi telefonom s jaslicama.I pored nekih nedostataka «slobodnog odgoja djece» mnoga su istraživanja kao i praksa pokazali da su kibučka djeca bolji vojnici od onih koji su odgajani izvan kibuca, da je rezultat odgoja discipliniran, kreativan, samouvjeren i odgovoran mladi čovjek, ukratko, duševno i fizički zdrav. Imaju sposobnost brzo se naviknuti na teške životne uvjete. Među tisućama djece u kibucima gotovo se ne bilježi kriminalitet ili seksualne perverzije. Naravno, kolektivni odgoj nije zadan za sva vremena i nužne su korekcije da bi se poštovao individualitet osobe, njene specifične želje, kako se ne bi ovaj odgoj doživjelo kao prisilu nego kao slobodan izbor.

Za ručkom čeznutljivo pogledavamo prema osobi koja dijeli poštanske pošiljke. Za mene ništa iz Jugoslavije - zašto ne pišu? Pošiljke, pisma putuju sporo, vjerojatno i zbog kontrola na ulazu i izlazu iz Izraela. Popodne planiramo posjet jednom arapskom selu i nakon iščekivanja prijevoza koji kasni (očigledno kibuc, kao i sve zajednice ljudi, treba organizacijski jačati) konačno putujemo u jedno arapsko selo ne baš daleko od kibuca. Zanimljivo je razgledati arapsko selo s visokim standardom, selo nastanjeno marljivim ljudima koji se vrlo malo razlikuju od Židova. Nisam zapisao naziv sela. Razgovaramo dugo u jednoj arapskoj obitelji i domaćin s više djece koja trče uokolo ili mu sjede u krilu, uvjerava nas kako je sretan što se može baviti prijevozničkom djelatnošću - tim poslom stekao je moderno uređenu kuću i tvrdi da svaki Arapin koji uistinu želi raditi u Izraelu, to i može, ali mnogima je lakše smjestiti se u izbjegličke logore, živjeti od male pomoći i ne trošiti glavu i mišiće. Slušamo ga i pitam se nije li to ipak izuzetak, a ne pravilo, nije li odabir naših domaćina pomno planiran, odnosno nema li tu i ponešto režije od izraelske strane? Opet, ako znamo da ćemo posjetiti i jedan, možda i dva izbjeglička logora, zašto bi nešto, pa i ovaj posjet, bio režiran? Domaćini nas uvjeravaju da u demokratskom društvu sve je manje -više vidljivo i sve se prije ili kasnije sazna pa nema potrebe da nam se prezentira samo ono što ide u prilog Izraelu, jer i u najbolje organiziranoj zemlji ima problema i Izrael ih, i stoga, ne taji.

Poslije večere u kibucu vježbanje izraelskog folklora. Neki brzo uče plesne korake dok meni nikako ne uspijeva uhvatiti ritam koraka kolegica i kolega. Ili sam preumoran, dekoncentriran ili jednostavno antitalent za horu i druge folklorne plesove i igre. Snužden, povlačim se na klupu kraj igrališta i tu i tamo pjevuckam hebrejske pjesme koje plesači glasno i jasno pjevaju.

Jedva čekam da folklor završi pa da započne košarka koja mi ipak više leži.

30.07.1971.

Ovaj dan određen je za privatne potrebe, nešto kao slobodan dan, pa ustajem oko 11 sati. Spremam se za Haifu, porodici čiju adresu mi je dao otac uz napomenu: «Pozdravi ih u moje ime, porazgovaraj otvoreno o svemu, to su ljudi koji nemaju dlake na jeziku».

Porodica koja je nekada nosili prezime Buchenholz, srdačno me prima u kuću koja bi se mogla opisati kao mala vila, kući koju sam ipak brzo pronašao. Pljušte obostrano pitanja: Zanima ih sudbina virovitičkih Židova, životni standard u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Njihova priča relativno je jednostavna: Doselili su se u Izrael odmah nakon proglašenja nezavisnosti zemlje, žestoko su se borili za odštetu koju su, kao većina Izraelaca, dobili od Njemačke i s tim novcem otpočeli posao: Buki, tako ga oslovljava žena, je taksirao, kupio nekoliko taksija i sada drugi već voze za njega.

Žena mu je Poljakinja, no, ne mogu zaključiti da li je Židovka ili ne? Oslovljava je: «Moja Poljakinja!» Ujedno, provokativno govori o očevom izboru tj. o porodici moje majke. Smatra da je otac trebao doći u Izrael i da bi se ovdje lakše snašao i nada se, nikada ne bi doživio antisemitske ispade kojih je u Virovitici bilo, a što on, ponosan, nije mogao podnositi: «Moramo imati svoju državu, moramo biti jaki!» Poznato mu je da je otac objavio ponešto tekstova o «svojim» logorima u naci - vrijeme i poručuje mu da više piše i objavljuje. Kaže mi: «Na kraju ovog boravka u Izraelu pitat ćeš se gdje živjeti, dilema «tu ili tamo» bit će izraženija nego prilikom dolaska. Ja ti mogu reći ako čovjek uopće može biti slobodan, onda to može biti u ovoj zemlji!» Oko 17 sati vratio se u kibuc zadovoljan posjetom. Svaki dan naučim nešto novo.

Poslije večere - Šabat je! - potegao malo više iz boce sa stola. Kako nisam vinopija, ovaj alkohol me omamio i osjećao sam se napola pijan. I drugi u grupi tješili su se odličnim vinom.

Na velikom, bijelom platnu, postavljenom u središtu kibuca, vrti se neki američki film, mi polijegali na travu, pokušavamo ga gledati, a oči nam se sklapaju.Konačno shvatim da film gledam u komadima - dakle, dvadesetak minuta spavanja, zatim opet film, zatim spavanje. Ako me sjećanje ne vara, bio je to tada popularan američki film Easy Ryder.

Odnekuda netko donosi lubenice i filmska večer pretvara se u - lubeničku večer!

Diskoteka, na spavanje oko ponoći!

31.07.1971. Šabat

Ustao tek oko 10 sati i kao obično za šabat, prespavao doručak. Vježbam ivrit.

Poslije ručka - bazen, ivrit, lubenice! Oko 19 sati na večeru i ponovo srećem Juliet. Rukama maše kao da pliva, sliježe ramenima poručujući mi da čeka poziv za još jedno noćno kupanje. Nespretan, neodlučan, smeten!

Kažem: «Trebali bi naći Miguela i Dominic!»; ona se smije i kaže: «Ako tebi trebaju, meni ne!»

Opet taj engleski - sramim se priznati joj da je najveća prepreka noćnom kupanju moj slabi engleski i da mi je glupo služiti se pantomimom da joj nešto objasnim. Grliti i pipkati se nije mi dovoljno - pokušavam joj objasniti. Evo, htio bih joj reći da mi se sviđaju njene pjegice na licu, ali ne mogu se sjetiti kako se kažu na engleskom «pjegice»? Hoću joj reći da po danu vidim kako ima prelijepu dugu kosu boje rđe - ali kako to prevesti? Boja korozije željeza? A ne znam reći na engleskom ni «korozija željeza». Možda bih rekao i neku lascivnost u vezi njenog bujnog poprsja, ali kako? Da je na «balkanski» zagrlim, privučem k sebi kao što to rade oni osvajači u filmovima…? Dotičem njene pjegice, njenu kosu…i s naporom objašnjavam da jako žalim, ali javit ću joj se možda neke iduće godine kada naučim tečni engleski.

Nakon povratka iz Izraela u rujnu 1971. upisao sam tečaj engleskog u Varšavskoj, u Zagrebu, ali nisam bio redoviti tečajac - zanimljivije je bilo angažirati se u studentskom pokretu (sa pozicija - ljevice!), a to znači odlaziti na sastanke, priredbe, raditi fakultetske novine itd.

I opet nezadovoljstvo zbog jezika: nakon večere prikazivan je izraelski film na ivritu i kako mi je bio, zbog jezika nerazumljiv, prebacio sam se u Klub kibuca.

Hoće li konačno sutra biti pošte?

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License